REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-3519/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Kristine Saganić, predsjednice vijeća, Dubravke Zubović, sutkinje izvjestiteljice i Maje Bilandžić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., OIB 25132169807, Lonjička ulica 2a, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Tomić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o tužiteljevoj i tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-80/2025-12 od 25. srpnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 19. svibnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-80/2025-12 od 25. srpnja 2025. u točkama I., II., III. i V. izreke.
II. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-80/2025-12 od 25. srpnja 2025. u dijelu točke IV. izreke u kojem je odbijen kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 623,46 EUR sa zateznim kamatama.
III. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-80/2025-12 od 25. srpnja 2025. u dijelu točke IV. izreke i sudi:
Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 50,00 EUR sa zateznim kamatama od 19. svibnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
IV. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju trošak žalbenog postupka u iznosu od 6,38 EUR sa zateznim kamatama od 19. svibnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok se u preostalom dijelu u iznosu od 218,62 EUR sa zateznim kamatama tužiteljev zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka odbija kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-80/2025-12 od 25. srpnja 2025. utvrđena je ništetnom odredba članka 3. Ugovora o kreditu 069 -50- 3014883, sklopljenog 26. kolovoza 2005., između tuženika kao kreditora i HR kao korisnika kredita, pod nazivom „Naknada“, a koja glasi: „1% (jedan posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“ (točka I. izreke). Naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 395,68 EUR sa zateznim kamatama od 26. rujna 2005. do isplate po stopi koja je propisana za ostale odnose (točka II. izreke). Naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 559,72 EUR sa zateznim kamatama od 25. srpnja 2025. do isplate, po stopi koja je propisana za ostale odnose (točka III. izreke). Odbijen je kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadom troškova postupka u iznosu od 673,46 EUR sa zateznim kamatama od 25. srpnja 2025. do isplate (točka IV. izreke). Odbijen je u cijelosti kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška (točka V. izreke).
2. U obrazloženju presude prvostupanjski sud u bitnome navodi da su tuženik kao kreditor i HR kao korisnik kredita sklopili ugovor o kreditu. Zaključuje da se radi o potrošačkom ugovoru. Navodi da je ugovorom o ustupu tražbine korisnik kredita valjano ustupio tužitelju novčanu tražbinu nastalu po osnovi ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu. Stoga zaključuje da je tužitelj aktivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari. Utvrđuje da tuženik nije dao informacije korisniku kredita, koji se troškovi podmiruju spornom naknadom iz članka 3. predmetnog ugovora o kreditu niti je tuženik to specificirao tijekom postupka. Također, utvrđuje da se radilo o unaprijed pripremljenom ugovoru od strane tuženika, bez mogućnosti pregovaranja o sadržaju pojedinih ugovornih odredaba. Navodi da se plaćanjem sporne naknade ne podmiruju stvarni troškovi koje je tuženik imao uslijed sklapanja ugovora o kreditu, a da se naplatom te naknade korisniku kredita stavlja na raspolaganje manji iznos kredita, dok se ugovorene kamate obračunavaju na cjelokupni ugovoreni iznos kredita, što je protivno načelu savjesnosti i poštenja. Smatra da je time uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita kao potrošača. Stoga zaključuje da su sporne ugovorne odredbe ništetne sukladno odredbama članaka 81. i 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03; dalje: ZZP). Obrazlaže da tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetnih odredbi zastarijeva u općem (petogodišnjem) zastarnom roku iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj : 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO). Navodi da zastara u konkretnom slučaju još nije niti počela teći jer sporna odredba ugovora o kreditu nije utvrđena ništetnom pravomoćnom sudskom odlukom. Stoga otklanja tuženikov prigovor zastare te primjenom odredbe članka 323. stavka 1. ZOO-a u vezi s odredbom članka 1115. ZOO-a, prihvaća tužiteljev kondemnatorni zahtjev.
3. Tuženik je podnio žalbu protiv presude, koju pobija u točkama I., II., III. i V. izreke, zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP). Smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost. Navodi da je prvostupanjski sud trebao odbaciti tužiteljev zahtjev za isplatu iz razloga što njegova tražbina nije bila niti dospjela u vrijeme zaključenja glavne rasprave, a kako to proizlazi iz točaka 44. do 47. obrazloženja pobijane presude. Stoga ističe da je prvostupanjski sud u smislu odredbe članka 186.c stavka 2. ZPP-a trebao odbaciti tužbu kao preuranjenu i nedopuštenu. Tvrdi da je presuda zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. Ustraje na prigovoru nedostatka aktivne legitimacije tužitelja. Obrazlaže da korisnik nije mogao prenijeti predmetnu tražbinu na tužitelja iz razloga što je predmetna tražbina strogo osobne naravi te se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Smatra da je predmetna ugovorna odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva stoga nije bilo niti dopušteno provoditi test poštenosti. U svakom slučaju, smatra da prvostupanjski sud kada je već provodio test poštenosti sporne ugovorne odredbe to nije učinio na pravilan način. Tvrdi da presuda ne sadrži razloge o navodno utvrđenoj neravnoteži u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Ističe da je u konkretnom slučaju tuženik postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, a da eventualni izostanak pojedinačnog pregovaranja o unaprijed formuliranom ugovoru ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Ukazuje da nije bio dužan precizirati troškove na koje se sporna naknadna odnosi iz razloga što je dovoljno da potrošač razumije ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz određene ugovorne obveze. Smatra da se radi o povredi manjeg značaja pa da je primjenom odredbe članka 326. stavka 2. ZOO-a trebalo odbiti tužiteljev tužbeni zahtjev. Obrazlaže razloge zbog kojih je pogrešna odluka prvostupanjskog suda o tijeku zateznih kamata na glavno potraživanje te ukazuje da prvostupanjski sud uopće nije obrazložio zašto tuženika smatra nepoštenim stjecateljem u smislu odredbe članka 1115. ZOO-a. Ustraje i na prigovoru zastare predmetnog potraživanja. Pobija i odluku o parničnom trošku iz razloga što je, prema njegovom mišljenju, pogrešna odluka prvostupanjskog suda o glavnoj stvari. Zahtijeva trošak sastava žalbe u iznosu od 156,25 EUR (uključujući PDV od 25%), uvećano za sudsku pristojbu za žalbu u iznosu od 26,54 EUR, odnosno ukupno 182,79 EUR.
4. Tužitelj je podnio žalbu protiv presude. Iz tužiteljevih žalbenih navoda proizlazi da pobija presudu u točki IV. izreke, u dijelu u kojem je odbijen njegov zahtjev za naknadom parničnog troška u iznosu od 600,00 EUR sa zateznim kamatama. U vezi s time, pobija i raspravno rješenje prvostupanjskog suda od 23. travnja 2025., u dijelu u kojem je prvostupanjski sud utvrdio da vrijednost deklaratornog dijela tužbenog zahtjeva pod točkom 1. tužbe iznosi 200,00 EUR. Napominje i obrazlaže da je ispravno stajalište prvostupanjskog suda da deklaratorni dio tužbenog zahtjeva ima vlastitu vrijednost. Međutim, u bitnome smatra da je u konkretnom slučaju, u smislu odredbe članka 40. stavka 2. ZPP-a, mjerodavna vrijednost deklaratornog zahtjeva koju je tužitelj naznačio u tužbi (1.400,00 EUR), a da je iznos od 200,00 EUR, koji je utvrdio prvostupanjski sud pobijanim rješenjem prenizak. Ističe da je posljedično pogrešno odmjerena visina parničnog troška. Mišljenja je da je prvostupanjski sud u ovoj pravnoj stvari trebao odrediti vrijednost predmeta spora u ukupnom iznosu od 1.795,68 EUR, uključujući deklaratorni i kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva. Detaljno obrazlaže razloge zbog kojih smatra da je prvostupanjski sud trebao priznati tužitelju trošak za sastav podneska od 13. travnja 2025., kao i trošak pristupa na ročište za objavu presude od 25. srpnja 2025. Slijedom svega navedenog, predlaže preinačiti raspravno rješenje suda od 23. travnja 2025. i utvrditi vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.795,68 EUR, kao i preinačiti odluku o parničnom trošku sadržanu u pobijanoj presudi te dosuditi tužitelju daljnji iznos parničnog troška u iznosu od 600,00 EUR sa zateznim kamatama prema specifikaciji koju navodi u tabličnom prikazu. Zahtijeva trošak sastava žalbe u iznosu od 125,00 EUR, uvećano za sudsku pristojbu za žalbu u iznosu od 100,00 EUR, odnosno ukupno 225,00 EUR sa zateznim kamatama po stopi koja je propisana za ostale odnose.
5. Tuženikova žalba je neosnovana.
6. Tužiteljeva žalba je djelomično osnovana.
7. Pobijana presuda je ispitana na temelju odredbe članka 365. ZPP -a, u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka. Ovaj sud je utvrdio da je pobijana presuda djelomično pravilna i zakonita, a kako je navedeno u izreci ove drugostupanjske presude.
8. Predmet spora je tužiteljev zahtjev da se utvrdi ništetnom odredba članka 3. Ugovora o kreditu 069-50-3014883, sklopljenog 26. kolovoza 2005., između tuženika kao kreditora i HR kao korisnika kredita, pod nazivom „Naknada“, a koja glasi: „1% (jedan posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“, kao i tužiteljev zahtjev za povratom plaćene naknade za obradu kredita u iznosu od 395,68 EUR.
9. U odnosu na tuženikovu žalbu ističe se kako slijedi.
10. Pobijanom presudom nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti niti je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP -a na koju tuženik upire u žalbi. Presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Izreka presude je razumljiva te nije proturječna sama sebi i razlozima presude. U obrazloženju presude navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku. Također, u obrazloženju presude jasno su navedene odredbe materijalnog prava, koje je prvostupanjski, prema ocjeni ovog suda, pravilno primijenio. Suprotno tuženikovim žalbenim navodima, tuženiku nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Tuženiku je tijekom postupka omogućeno da se izjasni o svim zahtjevima i navodima protivne strane te mu je omogućeno da iznese i dokazuje svoje tvrdnje, a prvostupanjski sud se u obrazloženju presude očitovao na sve iznesene prigovore tuženika tijekom postupka te je dao jasne i valjane razloge za svoju odluku.
11. Neosnovano tuženik u žalbi navodi da prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava nije bio ovlašten provesti test nepoštenosti u vezi sporne ugovorne odredbe jer je ona jasna, razumljiva i lako uočljiva. Odredbom članka 84. ZZP-a propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Predmetna ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita ne predstavlja odredbu o predmetu i cijeni ugovora u smislu odredbe članka 84. ZZP -a. Radi se o sporednoj odredbi ugovora o kreditu, slijedom čega se na nju ne primjenjuje zabrana propisana u članku 84. ZZP-a. Stoga je prvostupanjski sud bio ovlašten ocjenjivati radi li se o poštenoj ili nepoštenoj ugovornoj odredbi.
12. Neosnovano tuženik navodi da prvostupanjski sud nije obrazložio postojanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka s obzirom na to da su ti razlozi jasno navedeni u točkama 29. do 33. obrazloženja pobijane presude. Nakon analize cjelokupnog spisa predmeta, ovaj sud je suglasan sa zaključkom prvostupanjskog suda da je u konkretnom slučaju povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja. Naime, na temelju svih izvedenih dokaza, prvostupanjski sud pravilno utvrđuje da korisnik kredita nije imao objektivne mogućnosti za pregovaranje oko sporne ugovorne odredbe budući da se radilo o unaprijed pripremljenom ugovoru o kreditu od strane tuženika, na čiji sadržaj korisnik kredita nije imao nikakav utjecaj. Također, prvostupanjski sud pravilno navodi da tuženik tijekom postupka ne tvrdi niti dokazuje da je korisniku kredita prilikom pregovaranja i zaključivanja predmetnog ugovora o kreditu dao jasne, potpune i točne informacije o predmetnoj naknadi, o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade niti informacije na koje se konkretno usluge tuženika ta naknada odnosi, a niti je to specificirao tijekom postupka. Stoga je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da se plaćanjem sporne naknade ne podmiruju stvarni troškovi koje je tuženik imao uslijed sklapanja ugovora o kreditu. Ujedno, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da se naplatom te naknade korisniku kredita stavlja na raspolaganje manji iznos kredita, dok se ugovorene kamate obračunavaju na cjelokupni ugovoreni iznos kredita, što je protivno načelu savjesnosti i poštenja. Sve navedeno prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu potrošača (korisnika kredita). Stoga je ovaj sud suglasan sa zaključkom prvostupanjskog suda da je predmetna ugovorna odredba ništetna sukladno odredbama članaka 81. stavka 1. i 87. stavka 1. ZZP -a.
13. Neosnovani su tuženikovi žalbeni navodi da se u konkretnom slučaju radi o zabrani manjeg značenja u smislu odredbe članka 326. stavka 2. ZOO -a. Naime, ovdje se ne radi o zabrani manjeg značenja s obzirom na to da sporna ugovorna odredba izravno utječe na ukupni trošak kredita i financijski opterećuje potrošača (korisnika kredita). Stoga se obveza, koja iz takve odredbe proizlazi, ne može smatrati zanemarivom ugovornom obvezom bez stvarnog utjecaja na sadržaj i položaj ugovornih strana. Prihvaćanje tuženikovog stajališta dovelo bi do neprihvatljivog rezultata prema kojem bi tuženik zadržao neosnovano stečenu imovinsku korist na temelju ništetne ugovorne odredbe, a što je protivno temeljnim načelima obveznog prava, osobito načelu savjesnosti i poštenja.
14. Nadalje, prvostupanjski sud je pravilno otklonio tuženikov prigovor zastare. Rok zastare u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Budući da sporna ugovorna odredba još nije pravomoćnom sudskom odlukom utvrđena ništetnom, zastara u konkretnom slučaju nije niti počela teći.
15. S tim u vezi, tuženik neosnovano prigovara nedopuštenosti i preuranjenosti tužbe s obzirom na to da polazi od pogrešnog pravnog shvaćanja, miješajući trenutak početka tijeka zastare s pitanjem postojanja i dospjelosti tražbine. Naime, okolnost da zastarni rok za restitucijski zahtjev, koji proizlazi iz ništetne ugovorne odredbe, počinje teći tek od trenutka kada je ništetnost utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom (odnosno kada je tužitelj mogao saznati za ništetnost i opseg svog prava), ne znači da sama tražbina prije toga nije postojala niti da nije bila dospjela. Pravni učinci ništetnosti nastupaju ex tunc, što znači da se ništetna odredba smatra nepostojećom od samog početka pa je i obveza restitucije nastala već u trenutku kada je ispunjenje izvršeno na temelju takve odredbe. Sudska odluka kojom se utvrđuje ništetnost ima isključivo deklaratorni karakter. Ona ne konstituira pravo tužitelja, nego samo potvrđuje već postojeće pravo tužitelja na povrat neosnovano isplaćenog. Slijedom navedenog, tražbina tužitelja postoji i dospijeva neovisno o donošenju takve odluke, dok se pitanje početka tijeka zastare odnosi isključivo na mogućnost ostvarenja te tražbine u vremenskom smislu. Stoga je neosnovan prigovor tuženika da tužitelj do zaključenja glavne rasprave nije imao dospjelu tražbinu, kao i tvrdnja da je tužba preuranjena i nedopuštena.
16. Prvostupanjski sud je pravilno odredio tijek zateznih kamata na glavno potraživanje od obavljenog plaćanja sporne naknade. Naime, u konkretnom slučaju radi se o restitucijskom zahtjevu zbog ništetnosti pojedinih odredaba ugovora pa se o obvezi plaćanja zateznih kamata odlučuje po pravilima o stjecanju bez osnove, dakle po odredbi članka 1115. ZOO-a. Tom odredbom propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Neosnovano tuženik u žalbi navodi da prvostupanjski sud nije obrazložio zašto tuženika smatra nesavjesnim stjecateljem s obzirom na to da su ti razlozi jasno navedeni u točki 51. obrazloženja pobijane presude. Pravilno prvostupanjski sud ocjenjuje da je tuženik bio nepošten stjecatelj jer je tuženik taj koji je inzistirao na ugovaranju predmetne naknade, bez mogućnosti odbijanja od strane druge strane, a sve protivno načelu savjesnosti i poštenja. Kako je već navedeno, tuženik korisniku kredita nije dao nikakve obavijesti o tome od kojih se konkretnih troškova sporna naknada sastoji niti je to vidljivo iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu, stoga je tuženik morao znati da je predmetna ugovorna odredba nepoštena.
17. U odnosu na tužiteljevu žalbu ističe se kako slijedi.
18. Prvenstveno valja napomenuti da se u postupcima radi utvrđenja ništetnosti i isprave, deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti spora, nego se u obzir uzima samo zahtjev za isplatu, koji u konkretnom slučaju iznosi 395,68 EUR. Stoga je pogrešno određenje prvostupanjskog suda da je vrijednost predmeta spora u ovoj pravnoj stvari 595,68 EUR (deklaratorni zahtjev 200,00 EUR, a kondemnatorni zahtjev 395,68 EUR).
19. Međutim, to nije utjecalo na visinu odmjerenog parničnog troška iz razloga što se vrijednost radnje u postupku u skladu s odredbom Tbr. 7.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23; dalje: Tarifa), ako vrijednost predmeta spora iznosi 332,01 EUR do iznosa od 664,00 EUR, utvrđuje u vrijednosti od 50 bodova. Iz navedenog proizlazi da se, bez obzira na pogrešno određenu vrijednost predmeta spora od strane prvostupanjskog suda (595,68 EUR), visina troška priznatih parničnih radnji određuje na jednak način kao i da je vrijednost predmeta spora ispravno određena (395,68 EUR) jer je u granicama istog tarifnog razreda.
20. Nadalje, prema ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud osnovano nije priznao tužitelju trošak sastava podneska od 13. travnja 2025. s obzirom na to da u predmetnom podnesku tužitelj ponavlja već prethodno iznesene navode i očitovanja na prigovore tuženika. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da taj podnesak nije bio potreban za vođenje parnice u smislu odredbe članka 155. ZPP -a.
21. Međutim, osnovano tužitelj navodi da mu je prvostupanjski sud trebao priznati trošak pristupa na ročište za objavu presude. Ovaj sud se ne slaže sa stajalištem prvostupanjskog suda da trošak ročišta za objavu presude nije bio potreban za vođenje parnice. Ročište za objavu presude je sudska radnja propisana kao pravilo o načinu objave i uručenja presude; nju određuje i zakazuje sud te stranke poziva na ročište (članak 335. ZPP-a). U skladu s odredbom članka 335. stavka ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Iz citirane zakonske odredbe proizlazi da je ročište za objavu presude povezano sa ozbiljnim pravnim posljedicama, prvenstveno u odnosu na presumpciju dostave i početka tijeka roka za žalbu. Važnost predmetne sudske radnje očituje se i u odredbi članka 336. stavka 1. ZPP-a, koja propisuje da kad se presuda objavljuje, sudac pojedinac, odnosno predsjednik vijeća javno će pročitati izreku i saopćiti ukratko razloge presude. Stoga ovaj sud ocjenjuje da ročište za objavu presude predstavlja trošak postupka koji je potreban za vođenje parnice u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a.
22. Tužitelj je u skladu s odredbom članka 164. stavka 3. ZPP-a zatražio trošak pristupa na ročište za objavu presude te je na to ročište njegov punomoćnik i pristupio, stoga je tuženik dužan tužitelju naknaditi taj nastali trošak postupka.
23. U skladu s odredbom Tbr. 9.3. Tarife tužitelju pripada trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 50,00 EUR. Na navedeni iznos tužitelj u skladu s odredbom članka 151. stavka 3. ZPP-a ima pravo na zatezne kamate od dana donošenja ove drugostupanjske odluke do isplate po stopi koja se određuje za ostale odnose iz odredbe članka 29. stavka 2. ZOO-a.
24. U odnosu na preostali dio odluke o parničnom trošku ovaj sud nije utvrdio da postoje žalbeni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.
25. Slijedom svega iznesenog, valjalo je primjenom odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odlučiti kao u točkama I. i II. izreke ove drugostupanjske presude, a primjenom odredbe članka 373. točke 3. ZPP-a djelomično preinačiti odluku o parničnom trošku sadržanu u točki IV. izreke prvostupanjske presude, a kako je odlučeno u točki III. izreke ove drugostupanjske odluke.
26. O tužiteljevom zahtjevu za naknadu troška žalbenog postupka odlučeno je na temelju odredbe članka 166. stavka 2. ZPP-a, imajući u vidu vrijednost pobijanog dijela odluke o troškovima postupka (600,00 EUR) i uspjeh tužitelja u ovom žalbenom postupku (8,33%).
27. Prema odredbi Tbr. 10.4. Tarife tužitelj ima pravo na trošak sastava žalbe u iznosu od 50,00 EUR budući da za sastavljanje žalbe protiv rješenja odvjetniku pripada pravo na 50% nagrade iz Tbr. 7.1. Tarife. Također, tužitelju pripada i naknada troška na ime sudske pristojbe za žalbu protiv rješenja sukladno odredbi Tar. br. 3. stavka 2. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj 37/23) u iznosu od 26,54 EUR. To sveukupno iznosi 76,54 EUR. Međutim, s obzirom na to da je tužitelj uspio sa žalbom u omjeru od 8,33%, tužitelju je valjalo trošak ukupnog žalbenog postupka odmjeriti u naznačenom postotku. Stoga je tužitelju dosuđen ukupan trošak žalbenog postupka u iznosu od 6,38 EUR. Na navedeni iznos tužitelj u skladu s odredbom članka 151. stavka 3. ZPP-a ima pravo na zatezne kamate od dana donošenja ove drugostupanjske odluke do isplate po stopi koja se određuje za ostale odnose iz odredbe članka 29. stavka 2. ZOO-a. U preostalom dijelu u iznosu od 218,62 EUR sa zateznim kamatama valjalo je odbiti tužiteljev zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan. Stoga je odlučeno kao u točki IV. izreke ove drugostupanjske presude.
Zagreb, 19. svibnja 2026.
Predsjednica vijeća
Kristina Saganić
