REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-2963/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Kristine Saganić, predsjednice vijeća, Dubravke Zubović, sutkinje izvjestiteljice i Maje Bilandžić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., OIB 25132169807, Lonjička ulica 2a, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik Miro Marinović, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., OIB 23057039320, Jadranski trg 3a, Rijeka, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude i rješenja Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-359/2023-49 od 15. svibnja 2025. ispravljenog rješenjem Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-359/2023-57 od 11. lipnja 2025. i protiv dopunskog rješenja o troškovima postupka Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-359/2023-55 od 3. lipnja 2025. te o tužiteljevoj žalbi protiv rješenja Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-359/2023-49 od 15. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 19. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-359/2023-49 od 15. svibnja 2025. u točki I. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-359/2023-49 od 15. svibnja 2025. u točkama II. i III. izreke te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Ukida se rješenje Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-359/2023-49 od 15. svibnja 2025. ispravljeno rješenjem Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-359/2023-57 od 11. lipnja 2025. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

III. Ukida se dopunsko rješenje o troškovima postupka Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-359/2023-55 od 3. lipnja 2025. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

IV. O troškovima postupka u povodu žalbe odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-359/2023-49 od 15. svibnja 2025. utvrđeno je da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51401652-5102706816 od 8. studenog 2005., sklopljenog između NU, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, a kojima je ugovorena valuta švicarski franak, uz koju je vezana glavnica kredita (točka I. izreke). Naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 450,64 EUR sa zateznim kamatama na pojedinačno određene iznose kako je pobliže navedeno u izreci, po stopi koja je propisana za ostale odnose (točka II. izreke). Utvrđeno je da ne postoji tuženikova tražbina prema tužitelju u iznosu od 298,50 EUR sa zateznim kamatama na pojedinačno određene iznose kako je pobliže navedeno u izreci, po stopi koja je propisana za ostale odnose (točka III. izreke).

2. Rješenjem Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-359/2023-49 od 15. svibnja 2025. ispravljenim rješenjem Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-359/2023-57 od 11. lipnja 2025. odbačena je kao nedopuštena preinaka tužbe na način kako ju je tužitelj preinačio u podnesku od 3. rujna 2024., a budući da je tužitelj tužbu preinačio nakon zaključenja prethodnog postupka (točka I. izreke). Naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 3.508,26 EUR sa zateznim kamatama od 8. svibnja 2025. do isplate po stopi koja je propisana za ostale odnose (točka II. izreke).

3. Dopunskim rješenjem o troškovima postupka Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-359/2023-55 od 3. lipnja 2025. naloženo je tuženiku platiti tužitelju parnični trošak na ime troška zastupanja na ročištu za objavu presude od 15. svibnja 2025. u iznosu od 125,00 EUR sa zateznim kamatama od 3. lipnja 2025. do isplate po stopi koja je propisana za ostale odnose.

4. Tuženik je podnio žalbu protiv navedene presude i rješenja od 15. svibnja 2025., s time da presudu pobija u cijelosti, dok označeno rješenje pobija u točki II. izreke. U žalbi ustraje na prigovoru nedostatka aktivne legitimacije tužitelja te smatra da se radi o tražbini strogo osobne naravi, odnosno tražbini koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga, a imajući u vidu specifične okolnosti kreditnog odnosa. Stoga smatra da korisnik kredita nije mogao ustupiti predmetnu tražbinu tužitelju. Nadalje, ukazuje da su korisnik kredita i tuženik 8. ožujka 2011. sklopili Aneks predmetnog ugovoru o kreditu, kojim je provedena konverzija kredita iz valute švicarski franak (CHF) u valutu EUR. Smatra da su time korisnik kredita i tuženik uredili svoj ugovorni odnos i riješili problematiku predmetnog postupka, što prema njegovom mišljenju, otklanja svaku daljnju potrebu za sudskom zaštitom slijedom čega je tužbu trebalo odbaciti zbog nedostatka pravnog interesa tužitelja, a podredno odbiti tužbeni zahtjev. Tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrđivao poštenost, odnosno nepoštenost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz razloga što je ona isključena od ispitivanja (ne)poštenosti. U tom smislu poziva se na odluke Suda Europske unije C-81/19 I C-243/20. Ističe da je nejasno na temelju kojih zakonski odredaba je prvostupanjski sud utvrdio da bi sporne odredbe ugovora o kreditu bile nepoštene i ništetne, s obzirom na to se prvostupanjski sud poziva isključivo na utvrđenja iz kolektivnog spora. Ukazuje da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir tuženikove navode i dokaze o informiranosti korisnika kredita čime je povrijedio načelo ocjene dokaza i načelo materijalne istine, povrijedio odredbe članaka 8. i 338. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP) te počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. Obrazlaže da je pogrešna odluka prvostupanjskog suda u odnosu na tuženikov prigovor zastare i prigovor radi prebijanja, kao i da je pogrešna odluka suda o tijeku zateznih kamata na iznos glavnog potraživanja. Pobija i odluku o parničnom trošku. Prvenstveno ukazuje da je prvostupanjski sud očitom pogreškom u točki II. izreke pobijanog rješenja od 15. svibnja 2025. naložio tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 10.532,77 EUR. Ukazuje da iz obrazloženja pobijane odluke (točka 29. obrazloženja) proizlazi da je sud tužitelju priznao parnični trošak u iznosu od 3.258,26 EUR slijedom čega predlaže da prvostupanjski sud u tom smislu ispravi predmetno rješenje. Nadalje, ukazuje da je prvostupanjski sud suprotno odredbi Tbr. 8.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23; dalje: Tarifa) priznao tužitelju trošak sastava za šest obrazloženih podnesaka. Također, smatra da prvostupanjski sud nije trebao priznati tužitelju trošak sastava podnesaka od 10. srpnja 2024. i 3. rujna 2024. s obzirom na to da nisu bili potrebni za vođenje parnice u smislu odredbe članka 155. ZPP -a. U svakom slučaju, smatra da je pogrešna odluka suda o parničnom trošku s obzirom na to da je, prema njegovom mišljenju, pogrešna odluka suda o glavnoj stvari. Zahtijeva trošak sastava žalbe u iznosu od 312,50 EUR (uključujući PDV od 25%), uvećano za sudsku pristojbu za žalbu u neodređenom iznosu.

5. Tuženik je podnio žalbu i protiv dopunskog rješenja o troškovima postupka od 3. lipnja 2025. Smatra da prvostupanjski sud nije trebao priznati tužitelju trošak pristupa na ročište za objavu presude iz razloga što taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice u smislu odredbe članka 155. ZPP-a. Zahtijeva trošak sastava žalbe u iznosu od 125,00 EUR (uključujući PDV od 25%).

6. Tužitelj je također podnio žalbu. Iz tužiteljevih žalbenih navoda proizlazi da podnosi žalbu protiv rješenja Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P -359/2023-49 od 15. svibnja 2025., koje pobija u točki I. izreke. Smatra da se u predmetnom slučaju ne radi o nedopuštenoj preinaci tužbe te ukazuje na stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su IV-162/2021 od 26. studenog 2024. Tvrdi da je tužitelj s obzirom na okolnosti slučaja, imao pravo konačno postaviti tužbeni zahtjev nakon zaključenja prethodnog postupka, odnosno nakon što je provedeno financijsko vještačenje. Zahtijeva trošak sastava žalbe u iznosu od 312,50 EUR (uključujući PDV od 25%), uvećano za sudsku pristojbu za žalbu u iznosu od 85,00 EUR.

7. Tužiteljeva žalba je osnovana.

8. Tuženikova žalba protiv presude i rješenja od 15. svibnja 2025. je djelomično osnovana. Tuženikova žalba protiv dopunskog rješenja o troškovima postupka od 3. lipnja 2025. je osnovana, ali ne iz razloga koje navodi žalitelj.

9. Pobijane odluke su ispitane na temelju odredbe članaka 365. i 381. ZPP -a, u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka. Ispitujući pobijane odluke ovaj sud je utvrdio kako slijedi.

10. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51401652-5102706816 od 8. studenog 2005., sklopljenog između NU kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, kojima je ugovorena valuta švicarski franak, uz koju je vezana glavnica kredita. Također, predmet spora je tužiteljev zahtjev za povrat preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti predmetne odredbe ugovora o kreditu, koju tražbinu je tužitelju ustupio korisnik kredita NU.

11. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Naime, u skladu s odredbom članka 80. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO), vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. U konkretnom slučaju ne radi se o tražbini čiji bi ustup bio zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi. Radi se o novčanoj tražbini, čiji je ustupitelj potrošač u smislu odredbe članka 3. točke 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) prema primatelju koji je pravna osoba (tužitelju), odnosno osobi koja nije potrošač. Međutim, novčane tražbine potrošača nisu strogo osobne naravi te se njihova narav ne protivi ustupanju.

12. S tim u vezi prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da predmetnim ustupanjem tražbine nije promijenjen identitet tražbine i da tužitelj kao primatelj tražbine, u skladu s odredbom članka 84. stavka 1. ZOO-a, ima prema tuženiku kao dužniku ista prava koja je ustupitelj tražbine imao prema dužniku (tuženiku) do ustupanja. Stoga je i ispravan zaključak prvostupanjskog suda da u odnosu na tužitelja kao primatelja tražbine djeluje pravomoćnost presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača te da je sud vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača sukladno odredbi članka 502.c ZPP-a, a koji zaključak prihvaća i ovaj sud. Pored toga, za ukazati je da je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u više svojih odluka (Rev-1014/2023, Rev-258/2024, Rev-692/2023, Rev-1153/2023) izrazio pravno shvaćanje da osoba (pravna ili fizička), kojoj je potrošač na temelju ustupa tražbine prenio svoje tražbine koje mu pripadaju primjenom odredaba Zakona o zaštiti potrošača, može od potrošačeva dužnika potraživati ispunjenje obveze kao i sam potrošač. To zato što pravo na ispunjenje ne ovisi o identitetu stranaka u sporu, već o svojstvu ugovornih strana iz potrošačkog ugovora (u ovom sporu ugovora o kreditu).

13. Također, prvostupanjski sud se pravilno pozvao na odredbu članka 502.c ZPP-a, te se pravilno pozvao na shvaćanje izraženo u pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, koja je donesena u postupku u povodu kolektivne tužbe. Navedenom pravomoćnom presudom od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je tuženik od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditu koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim okolnostima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora.

14. Odredbe potrošačkih ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. u pogledu valutne klauzule vezane uz švicarski franak već su utvrđene nepoštenim i ništetnim pravomoćnom presudom u navedenom kolektivnom sporu, a kojim utvrđenjima je sud vezan i u ovom sporu. Iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli koje su navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđene ništetnim s obzirom na to da potrošači nisu dobili sve informacije koje su im bile potrebne da shvate što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne.

15. U postupku kolektivne zaštite od nepoštenosti ugovorne odredbe, odlučuje se u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od takvih ugovornih odredaba i u tom postupku sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnog ugovornog odnosa. Međutim, u postupku individualne zaštite kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe treba raspraviti s obzirom na osobu potrošača i sve okolnosti slučaja, jer se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na okolnosti slučaja. Zato je tuženik mogao u ovom sporu tvrditi i dokazivati da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu dao odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze; da je sporne odredbe ugovora korisnik kredita razumio u potpunosti te da je unatoč punoj obaviještenosti pristao na sklapanje takvog ugovora.

16. Međutim, i prema ocjeni ovog suda, tuženik to nije dokazao. Tuženik je na okolnost dokazivanja tih odlučnih činjenica predložio saslušanje svjedoka i to korisnika kredita, NU te službenika banke LU, a u spis je dostavio pisani iskaz FU, službenice banke nadležne za nadzor i koordinaciju zastupnika tuženika kod ugovaranja ovakvih kredita. Također, u spis je dostavio informacije, brošure i promotivne informacije o uvjetima kredita, mogućnostima podizanja kredita u valuti EUR i u valuti CHF (švicarski franak) ili valuti USD (američki dolar) u kojima je prikazano kretanje navedenih valuta kroz godine. Međutim, nakon analize i ocjene spisa predmeta, ovaj sud prihvaća razloge prvostupanjskog suda iznesene u obrazloženju pobijane presude da iz svih provedenih dokaza ne proizlazi da je tuženik prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu korisniku kredita objasnio značenje valutne klauzule i moguće posljedice vezanja kredita uz valutu švicarski franak (CHF) te da mu je dao informacije koje su potrošaču potrebne za razumijevanje i donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora s valutnom klauzulom u CHF niti iz tih dokaza proizlazi da je tuženik upravo s korisnikom kredita pojedinačno pregovarao o valutnoj klauzuli za koju će vezati predmetni ugovor o kreditu.

17. Neosnovan je tuženikov prigovor da je tužitelj sklapanjem aneksa predmetnog ugovora o kreditu od 8. ožujka 2011. izgubio pravo na sudsku zaštitu, odnosno pravo zahtijevati utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe i povrat preplaćenih iznosa. Naime, ništetnost ugovorne odredbe prosuđuje se prema okolnostima koje su postojale u vrijeme sklapanja ugovora, a naknadne izmjene ugovora, uključujući konverziju, ne mogu imati konvalidacijski učinak na odredbe koje su od početka bile ništetne. Osim toga, iz sadržaja predmetnog aneksa ugovora o kreditu ne proizlazi da se korisnik kredita izričito odrekao prava na sudsku zaštitu. Suprotno tuženikovim žalbenim navodima, iz same činjenice prihvaćanja konverzije ne proizlazi volja korisnika kredita da se odrekne prava na osporavanje nepoštenih ugovornih odredaba niti prava na restituciju. Takvo tumačenje bilo bi protivno temeljnim načelima zaštite potrošača prema kojima potrošač ne može biti lišen prava koja mu pripadaju na temelju prisilnih propisa, osim ako je to učinio slobodno, izričito i uz punu obaviještenost o pravnim posljedicama. Slijedom navedenog, provedena konverzija kredita može biti od utjecaja isključivo na način obračuna eventualne razlike i visinu potraživanja tužitelja, ali ne i na samo pravo tužitelja da zahtijeva utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredaba niti na pravo na povrat neosnovano stečenih iznosa. U konkretnom slučaju, predmet tužiteljevog kondemnatornog zahtjeva su preplaćeni iznosi do provedene konverzije 8. ožujka 2011., odnosno samo ono razdoblje tijekom kojeg je bila na snazi valutna klauzula CHF i anuiteti koji su plaćani sukladno toj valutnoj klauzuli, a kako ističe i sam tužitelj tijekom postupka. Stoga je ovaj sud suglasan sa zaključkom prvostupanjskog suda da predmetna konverzija nije od utjecaja na odluku u ovoj pravnoj stvari.

18. Slijedom iznesenog, primjenom odredbe članka 368. stavka 1. ZPP -a odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude.

19. U odnosu na spornu preinaku tužbe ističe se kako slijedi.

20. Iz spisa proizlazi da je tužitelj, po nalogu suda (rješenje poslovni broj P-359/2023-10 od 20. veljače 2024.), specificirao kondemnatorni tužbeni zahtjev podneskom od 26. veljače 2024., pri čemu je pridržao pravo naknadno specificirati tužbeni zahtjev po primitku nalaza i mišljenja financijskog vještaka, a sve s obzirom na to da ne raspolaže stručnim znanjima kako bi mogao precizirati preplaćene iznose. Stoga je, kako tužba ne bi bila odbačena, specificirao kondemnatorni tužbeni zahtjev na način da zahtijeva iznos od 5.000,00 EUR sa zateznim kamatama od 31. prosinca 2007. do isplate. Nakon primitka nalaza i mišljenja tužitelj je konačno postavio tužbeni zahtjev podneskom od 3. rujna 2024. te zahtijeva isplatu u iznosu od 3.882,77 EUR sa zateznim kamatama na pojedinačno određene iznose u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka. Tuženik se po primitku tužiteljevog podneska protivio preinaci tužbe da tuženik sada postavlja dodatni zahtjev za isplatom iznosa od 3.432,13 EUR s osnove razlike u nedospjeloj glavnici, a što do sada nije bio predmet spora. Prvostupanjski sud je zaključio da se radi o preinaci tužbe, učinjenoj nakon zaključenja prethodnog postupka, suprotno odredbi članka 190. stavka 1. ZPP -a, stoga je odbacio tužiteljevu preinaku tužbe.

21. Prema ocjeni ovog suda, zaključak prvostupanjskog suda da se radi o preinaci tužbe je preuranjen. Iz sadržaja tužiteljevog podneska od 3. rujna 2024., kojim je specificirao tužbeni zahtjev, ne može se sa sigurnošću zaključiti da je tužitelj istaknuo dodatni zahtjev, kako to smatra tuženik, a imajući u vidu nalaz i mišljenje financijskog vještaka. Točno je da je tužitelj postavio zahtjev na ukupan iznos od 3.882,77 EUR, međutim zbroj pojedinačnih iznosa na koje teku zatezne kamate iznosi 450,64 EUR. Stoga je postavljeni tužbeni zahtjev u podnesku od 3. rujna 2024. prvenstveno nerazumljiv i nepodoban za postupanje pa je prvostupanjski sud trebao tužitelja u smislu odredaba članka 109. ZPP-a pozvati da tako postavljeni tužbeni zahtjev ispravi, odnosno dopuni i eventualno razjasni.

22. Stoga je na temelju odredbe članka 380. točke 3. ZPP -a valjalo odlučiti kao u točki II. izreke ovog drugostupanjskog rješenja.

23. U odnosu na tuženikov prigovor radi prebijanja ističe se kako slijedi.

24. Pogrešno je stajalište prvostupanjskog suda da tužitelj nije pasivno legitimiran za plaćanje tzv. negativnih razlika iz razloga što bi tuženik mogao zahtijevati ispunjenje predmetne tražbine od korisnika kredita, ali ne i od tužitelja kojem je ustupljena tražbina po osnovi povrata preplaćenih iznosa s naslova valute, kamata i svih plaćenih naknada. Naime, u skladu s odredbom članka 84. stavka 2. ZOO-a dužnik može isticati primatelju, pored prigovora koje ima prema njemu, i one prigovore koje je mogao istaknuti ustupitelju do časa kad je saznao za ustupanje. Stoga tuženik može prema tužitelju istaknuti prigovor radi prebijanja, koji bi mogao istaknuti prema ustupitelju (korisniku kredita), ako je tuženikova tražbina postojala prije obavijesti o ustupanju i ako je ta tražbina podobna za prebijanje. Nedvojbeno je da je tuženik pravovremeno u ovoj parnici istaknuo prigovor radi prebijanja, koji je kvantitativno određen te je naznačena osnova njegove tražbine. Prigovor radi prebijanja istaknut je uz osporavanje tužiteljeve tražbine i to uvjetno, samo ako sud utvrdi postojanje tužiteljeve tražbine, odnosno osnovanost tužbenog zahtjeva. Pri tome tuženik zahtijeva da sud utvrdi postojanje i njegove tražbine te da obje tražbine konstitutivnom odlukom prebije.

25. Budući da prvostupanjski sud zbog pogrešnog pravnog pristupa uopće nije ispitivao postojanje tuženikove tražbine, iako je to odlučno za pravilno rješenje spora između stranaka, presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati i odgovoriti na navode žalitelja. Stoga je presudu valjalo ukinuti u odnosu na točku III. izreke pobijane presude, kao i u odnosu na točku II. izreke pobijane presude, između ostalog, iz razloga što je posljedično vezana uz tuženikov prigovor radi prebijanja.

26. Budući da odluka o troškovima postupka ovisi o odluci o glavnoj stvari, valjalo je ukinuti odluku o parničnom trošku sadržanu u točki II. izreke rješenja Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-359/2023-49 od 15. svibnja 2025. ispravljenog rješenjem Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-359/2023-57 od 11. lipnja 2025. Iz istog razloga ukinuto je i dopunsko rješenje o troškovima postupka Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-359/2023-55 od 3. lipnja 2025.

27. Slijedom navedenog, na temelju odredaba članka 369. stavka 1. i članka 380. točke 3. ZPP-a odlučeno je kao u točkama I., II. i III. izreke ovog drugostupanjskog rješenja.

28. U ponovnom suđenju prvostupanjski sud će imati na umu primjedbe iznesene u ovom drugostupanjskom rješenju te će prvenstveno pozvati tužitelja da u smislu odredaba članka 109. ZPP-a dopuni, ispravi i razjasni postavljeni tužbeni zahtjev. Ako tužitelj ispravi, odnosno dopuni i razjasni tužbeni zahtjev u ostavljenom roku, sud će odlučiti o osnovanosti tužiteljevog kondemnatornog zahtjeva, kao i o tuženikovom prigovoru radi prebijanja te ovisno o svojim utvrđenjima, donijeti pravilnu i zakonitu presudu, koju će valjano obrazložiti u smislu odredbe članka 338. stavka 4. ZPP-a.

29. Na temelju odredbe članka 166. stavka 3. ZPP-a ostavljeno je da sud o troškovima u povodu pravnog lijeka odluči u konačnoj odluci, a kako je odlučeno u točki IV. izreke ovog drugostupanjskog rješenja.

Zagreb, 19. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Kristina Saganić