REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1445/2026-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Kristine Saganić, predsjednice vijeća, Dubravke Zubović, sutkinje izvjestiteljice i Maje Bilandžić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Me2Grow d.o.o., Zagreb, Ulica Franje Petračića 1, OIB: 39810278640, kojeg zastupa punomoćnik Mate Matić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Matić i Partneri iz Zagreba, protiv tuženika REPUBLIKA HRVATSKA, Ministarstvo financija, Carinska uprava, OIB: 18683136487, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2669/2025 od 2. ožujka 2026., u sjednici vijeća održanoj 19. svibnja 2026.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2669/2025 od 2. ožujka 2026. u točkama I. i III. njezine izreke i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

II. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troška sastava odgovora na žalbu u iznosu od 19.162,50 EUR.

III. O troškovima postupka povodom žalbe odlučiti će sud u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2669/2025 od 2. ožujka 2026. naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 1.098.310,62 EUR sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje za ostale odnose, i to: na iznos od 423.680,94 EUR od 1. listopada 2015. do isplate, na iznos od 401.756,87 EUR od 7. prosinca 2016. do isplate i na iznos od 272.872,73 EUR od 31. prosinca 2017. do isplate (točka I. izreke). Naloženo je tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 264.912,61 EUR sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje za ostale odnose, od 2. ožujka 2026. do isplate (točka III. izreke). Tako je sud riješio ocjenom i analizom dokumentacije koja prileži spisu te nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije Ljerke Živković, mr. oec. i dopune nalaza i mišljenja od 13. travnja 2022. u svezi primjene određenja iz članka 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 155/23; dalje: ZOO) u svezi s člankom 14. Zakona o sustavu državne uprave („Narodne novine“ broj: 150/11, 12/13, 93/16 i 104/16; dalje: ZSDU), te ocijenio tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim. Odluka o parničnom trošku donesena je na temelju odredbe članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) i sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23 i 107/25; dalje: Tarifa).

2. Protiv presude u točkama I. i III. izreke tuženik je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. ZPP-a. Ukratko, odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-3-2012/2024 od 7. studenog 2024. (dalje: Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske) utvrđena je povreda tužiteljeva prava zajamčena člankom 48. stavkom 1. Ustava i člankom 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju. Prvostupanjski sud u namjeri da prihvati pravna stajališta Ustavnog suda Republike Hrvatske, prihvaća tužbeni zahtjev u okviru pravnih stajališta zadanih po Ustavnom sudu Republike Hrvatske, međutim, nema podlogu u činjeničnom supstratu i provedenim dokazima, niti je formalno o tome u postupku odlučio. Mišljenja je da je sud počinio bitnu povredu odredaba postupka budući da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati i ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Ukratko, pogrešno je sud utvrdio činjenično stanje na koje je pogrešno primijenio odredbe materijalnog prava. Tužitelj nije mogao imati razumna očekivanja da će steći dobit svojim poslovanjem koje nije bilo u skladu sa zakonom i odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske. Europski sud za ljudska prava prihvaća potpuni nedostatak naknade kada je vlasnik znao ili morao znati da postoji mogućnost budućih ograničenja. Poziva se na predmete Lacz protiv Poljske (br. 22665/02, odluka od 23. lipnja 2009.) te Depalle protiv Francuske (br. 34044/02, presuda od 29. ožujka 2010.). Zaključio je da pojedinci, koji su u času stjecanja bili upoznati s pravnim ili faktičnim ograničenjima njihovog prava vlasništva, ne mogu naknadno tvrditi da je zbog tih ograničenja došlo do nezakonitog ili nerazmjernog miješanja države u njihovu imovinu. Isto je utvrđeno u predmetu Fredin protiv Švedske (br. 12033/86 od 18. veljače 1991.) u kojem je Zakonom o zaštiti okoliša predviđeno ukidanje dozvole za rudarenje bez naknade nakon isteka deset godina, a taj je zakon već bio na snazi nekoliko godina kada je podnositelj zahtjeva pokrenuo ulaganje. ESLJP je naveo da prilikom procjene proporcionalnosti miješanja, posebnu pozornost pridaje se činjenici da je pojedincu prilikom stjecanja prava vlasništva bilo poznato, odnosno da mu nije moglo ostati nepoznato postojanje zakonskih ograničenja vlasničkih ovlaštenja. U takvim okolnostima ESLJP ocjenjuje da se ne može uzeti da pojedinac snosi prekomjerni teret zaštite općeg interesa, odnosno ocjenjuje da je postignuta pravična ravnoteža te da u primjeni članak 1. stavak 2. Protokola I. uz Konvenciju nije bilo neproporcionalnosti. Zbog pogrešnog pravnog shvaćanja, sud je pogrešno donio i odluku o parničnom trošku. Predlaže preinačiti presudu odnosno ukinut i i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži trošak sastava žalbe u iznosu od 18.396,00 EUR.

3. Tužitelj je odgovorio na tuženikovu žalbu koju u cijelosti smatra neosnovanom te predlaže odbiti žalbu i potvrditi presudu. Traži trošak sastava odgovora na žalbu u iznosu od 19.162,50 EUR.

4. Žalba je osnovana.

5. Ispitavši presudu u točkama I. i III. izreke sukladno odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i s obzirom na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je presuda u točkama I. i III. izreke nepravilna i nezakonita, budući je zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a s obzirom na to da obrazloženje presude ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama zbog čega nije moguće ispitati presudu ni odgovoriti na navode žalbe, a sve kako je to opisno ukazao žalitelj u žalbi.

6. Predmet spora je tužiteljev zahtjev radi naknade izmakle koristi u iznosu od 1.098.310,62 EUR za razdoblje od listopada 2014. do 2017. godine proizašle iz nezakonitog i nepravilnog rada Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Zagreb, Carinskog ureda Varaždin koje je u 17 predmeta donijelo rješenje o zabrani obavljanja djelatnosti prodaje duhanskih proizvoda iz automatskih naprava, nakon čega je drugostupanjsko tijelo rješenjem od 29. lipnja 2017. poništilo rješenje prvostupanjskog tijela o zabrani rada te je obustavilo postupak zabrane prodaje duhanskih proizvoda iz automatskih naprava pokrenutog po Inspekcijskom nadzoru carinskog ureda Varaždin.

7. Iz kronologije spisa proizlazi da je u ovoj pravnoj stvari donesena presuda poslovni broj P-2402/19 kojom je tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti, i koja je potvrđena presudom ovog suda poslovni broj Pž-4493/2022 od 23. svibnja 2023. Nadalje, rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-3507/2023 od 13. veljače 2024. je odbačena revizija tužitelja. Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj U-III-2012/2024 od 7. studenog 2024. usvojio ustavnu tužbu i ukinuo rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-3507/2023 od 13. veljače 2024., presudu ovog suda poslovni broj Pž-4493/2022 od 23. svibnja 2023. i presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2402/2019 od 3. listopada 2022. i predmet vratio Trgovačkom sudu u Zagrebu na ponovan postupak.

8. Imajući u vidu citiranu Odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske od 7. studenog 2024. poslovni broj U-32012/2024 (dalje u tekstu: odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske) pogrešnim se ukazuje zaključak prvostupanjskog suda iznesen u obrazloženju prvostupanjske presude – kada je sud zaključio da je tužitelj u trenutku obustave poslovanja zbog inspekcijskih nadzora i zabrane rada imao plasiranih 500 dispenzera i da bi tužitelj da nije bilo zabrane rada na bazi 500 prodajnih jedinica do prestanka važenja Ugovora o poslovnoj suradnji DK 14/13 od 6. prosinca 2013. ostvario gubitak u poslovanju, zbog čega nisu kumulativno ispunjene pretpostavke odgovornosti države za štetu u smislu odredbe članka 14. Zakona o sustavu državne uprave, jer tužitelj nije dokazao postojanje štete odnosno tužitelj nije dokazao da mu je šteta zbog toga što nije proširio poslovanje za još 1000 prodajnih jedinica nastala kao neposredna posljedica nezakonitog rada tužene - upravo je u suprotnosti s pravnim stajalištem odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske; a kako to pravilno navodi žalitelj u žalbi. Budući je prema ocjeni ovoga vijeća u ovom predmetu meritorna i ključna navedena odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, ovdje će se detaljno iznijeti stanovišta iznesena u citiranoj odluci.

9. Tako iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske proizlazi sljedeće:

- u parničnom postupku odlučivalo se o tužbenom zahtjevu tužitelja protiv Republike Hrvatske radi naknade štete u vidu izmakle koristi zbog nezakonitog rada tijela državne uprave. Nije sporno da je tužitelj sklopio četiri međusobno povezana ugovora s ciljem proširenja poslovanja (nabava duhanskih proizvoda, distribucija duhanskih proizvoda, financiranje nabave novih aparata, servisiranje postojećih i novih aparata);

- posljednji ugovor (o servisiranju aparata) sklopljen je 21. travnja 2014., a inspekcijski nadzor, koji je rezultirao prekršajnim postupcima, pečaćenjem aparata i zabranom rada, započeo je u svibnju 2014.;

- podnositelj je obustavio poslovanje i nije realizirao planirane i ugovorene poslove;

- nezakonitost zabrane rada utvrđena je pravomoćnom sudskom presudom u upravnom sporu;

- podnositelj smatra da isključivo uslijed nezakonite zabrane rada nije došlo do realizacije ugovorenih poslova koji bi inače po redovitom tijeku stvari bili realizirani i da mu je time prouzročena šteta u vidu izmakle koristi;

- sudovi koji su donijeli osporene presude u povodu podnositeljeve tužbe suglasno smatraju (a jednako je i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske) da podnositelj, unatoč nezakonitosti zabrane rada, nije pretrpio štetu, jer je opsegom poslovanja kakav je imao do te zabrane ostvarivao samo gubitke, a u razdoblju od sklapanja ugovora radi proširenja poslovanja do zabrane rada, kao ni nakon prestanka te zabrane, nije ni započeo, iako je mogao, s realizacijom ugovorenih poslova, tako da do proširenja poslovanja nije došlo, uslijed čega nema ni štete (izmakle koristi).

Tako je Ustavni sud primijetio da su trgovački sudovi odbili tužbeni zahtjev pristupajući mu isključivo kao zahtjevu za isplatom izmakle koristi iz članka 1046. i članka 1089. stavka 3. ZOO/05, smatrajući pritom da podnositelj nije dokazao da bi utužena izmakla korist predstavljala „dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom“; odnosno, smatrajući da utužena izmakla korist navodno ne predstavlja neposrednu posljedicu nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave ili dobit koju bi podnositelj doista i ostvario da nije bilo nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave (članak 14. Zakona o sustavu državne uprave, „Narodne novine“ broj: 150/11, 12/13, 93/16 i 104/16).

10. U ovom trgovačkom sporu nesporno je utvrđeno da je prije donošenja nezakonitog naloga državnog tijela podnositelj od obustavljene djelatnosti maloprodaje ostvarivao prihode koji su prelazili nekoliko desetaka milijuna kuna godišnje, a ovdje osporenim presudama trgovački sudovi i sami nedvojbeno utvrđuju da je donošenje nezakonitog naloga državnog tijela imalo za posljedicu prekid obavljanja (obustavu obavljanja) postojeće djelatnosti maloprodaje duhanskih proizvoda koja je donosila određeni maloprodajni prihod utvrđen vještačenjem. Pritom je posrijedi ekonomska djelatnost za koju se ne može utvrditi da je visoko rizična ili spekulativne naravi.

11. Isto tako, Ustavni sud Republike Hrvatske je primijetio da su utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o nepostojanju uzročno-posljedične veze između spornih naloga državnih tijela i utužene izmakle koristi u suprotnosti s utvrđenjima Ustavnog suda Republike Hrvatske iz predmeta poslovni broj U-lll-1043/2017 u kojem je Ustavni sud Republike Hrvatske upozorio da pristup sudova prema kojem bi „u parnicama o naknadi izmakle koristi bilo moguće tumačiti da se oštećeniku predbacuje ili uskraćuje pravo na naknadu izmakle koristi zbog naknadnog odustajanja od obavljanja neke gospodarske djelatnosti koje je u biti prouzročeno (izazvano) štetnom radnjom protivne strane ... dvojbeno s aspekta zahtjeva pravičnosti i proporcionalnosti pojedinačnog tereta koji bi mu takvim tumačenjem bio nametnut“.

12. U konačnici, prije pokretanja predmetnog trgovačkog spora vođen je upravni spor u kojem su donesene pravomoćne sudske odluke kojima je utvrđeno da je državno tijelo donijelo nezakoniti nalog o zabrani obavljanja ekonomske djelatnosti maloprodaje duhanskih proizvoda, a u obrazloženjima ovdje osporenih presuda trgovački sudovi izražavaju nedvojbeni stav o tome da su vezani utvrđenjima upravnih sudova o nezakonitosti takvog naloga i nesporno utvrđuju da je u konkretnom slučaju posrijedi nezakoniti rad tijela državne uprave. Navedeno znači da je već u prethodnom vođenom upravnom sporu utvrđeno da miješanje države u podnositeljeve imovinske interese koji su proizlazili iz obavljanja postojeće djelatnosti maloprodaje duhanskih proizvoda, a koja je nezakonito obustavljena, nije udovoljilo uvjetu zakonitosti miješanja u materijalna prava zaštićena člankom 48. stavkom 1. Ustava i člankom 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju. Ustavni sud ističe da je već u prethodno vođenom upravnom sporu utvrđeno da je nalog državnog tijela kojim je obustavljena djelatnost maloprodaje duhanskih proizvoda na 500 postojećih prodajnih mjesta (putem automata za prodaju) pravomoćnim sudskim odlukama odlučeno da je takav nalog, koji je predstavljao mjeru kontrole uporabe imovine u provedbi zakonskih pravila o ograničavanju prodaje duhanskih proizvoda bio nezakonit. Budući da su u ovom trgovačkom sporu sami trgovački sudovi utvrdili da su oni vezani tim pravomoćnim utvrđenjima upravnih sudova, oni se u sporu o nezakonitosti rada tijela državne uprave nisu više upuštali u ispitivanje zakonitosti sporne mjere kontrole uporabe imovine, zbog čega Ustavni sud Republike Hrvatske mora uzeti da su navedeni specijalizirani sudovi u dva sudska postupka utvrdili postojanje nezakonitog miješanja države u prava zajamčena člankom 48. stavkom 1. Ustava i člankom 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju. Ustavni sud Republike Hrvatske zaključuje da predmetni trgovački spor radi isplate izmakle koristi predstavlja postupak ostvarivanja prava trgovačkog društva na naknadu štete koja je prouzročena nezakonitim nalogom državnog tijela i koji je stoga trebao osigurati ostvarivanje prava na djelotvorno kompenzatorno sredstvo za otklanjanje povrede koji je podnositelj pretrpio nezakonitim miješanjem države u njegova prava zajamčena pravom članka 48. stavkom 1. Ustava i člankom 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju. Isto tako, Ustavni sud Republike Hrvatske skreće pozornost da u ovakvim parnicama radi naknade štete zbog nezakonitog rada tijela državne uprave u kojima je takav nezakonit rad nesporno utvrđen – moraju osigurati dostupnost odgovarajuće naknade štete vodeći računa o načelu da se pogreške državnih tijela moraju tumačiti u korist oštećenog pojedinca, a ne na njegovu štetu.

13. I na kraju, Ustavni sud Republike Hrvatske zaključuje da konkretni trgovački spor u kojem je nesporna nezakonitost naloga državnog tijela te su i sami trgovački sudovi nedvojbeno utvrdili da je njegovom provedbom došlo do privremene obustave djelatnosti maloprodaje duhanskih proizvoda na 500 postojećih prodajnih mjesta i nemogućnosti ispunjenja postojećih sklopljenih ugovora o distribuciji na dodatnih 1000 prodajnih mjesta, a tijekom postupka vještačenja nisu postojale nikakve poteškoće u utvrđivanju visine prethodno ostvarenih ni budući prihoda, nije predstavljao učinkovito kompenzatorno pravno sredstvo za otklanjanje nedvojbenih posljedica pravomoćno utvrđenog nezakonitog miješanja države u podnositeljeva prava zajamčena člankom 48. stavkom 1. Ustava i člankom 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju jer podnositelju za tu povredu ustavnih i konvencijskih prava nije dosuđena nikakva, a kamoli primjerena pravedna naknada.

14. Ustavni sud Republike Hrvatske posebno ističe da su razlozi koji su trgovački sudovi dali za potpuno odbijanje zahtjeva za naknadu izmakle koristi zbog nezakonitog miješanja države u prava zaštićena člankom 48. stavkom 1. Ustava i člankom 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju u izričitoj je suprotnosti s utvrđenjima Ustavnog suda Republike Hrvatske i utvrđenjima ESLJP, osobito u dijelu u kojem su trgovački sudovi zaključili ili navodili: 1. da se visina prethodno ostvarivanih prihoda od postojeće djelatnosti maloprodaje na 500 prodajnih mjesta koja je pogođena (obustavljena) nezakonitim nalogom treba umanjiti za gubitke trgovačkog društva nepovezane s tim nezakonitim nalogom (a koji uzgred predstavljaju dokaz o uporabi postojeće vlastite imovine /“existing possessions“/ ili postojećem trošku radi stjecanja prihoda koji su izmakli nezakonitim nalogom državnog tijela); 2. da je podnositelj zbog nezakonitog naloga državnog tijela nedvojbeno izgubio mogućnost („loss of opportunity“) da ispuni već sklopljene ugovore za distribuciju i maloprodaju (ostvarivanje prihoda) na daljnjih 1000 prodajnih mjesta, ali se u tom pogledu njegov zahtjev mora odbiti na temelju spekuliranja trgovačkih sudova o tome bi li podnositelj i u kojem opsegu ostvario prihode od maloprodaje na temelju tih ugovora da su se oni mogli ispuniti u izostanku naloga državnog tijela; 3. te u dijelu kojim se podnositelju predbacuje, unatoč produljenom trajanju konkretnog nezakonitog naloga i njegovih posljedica, odustajanje od obavljanja ekonomske djelatnosti za koje sami trgovački sudovi navode da je prouzročeno upravo nezakonitim nalogom državnog tijela.

15. Međutim, zaključak je ovoga vijeća da bez obzira na odredbe i pravna stajališta odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske preuranjeno i pogrešno je sud zaključio o osnovanosti tužbenog zahtjeva, budući da prvostupanjski sud nije dovoljno jasno i određeno ocijenio i analizirao provedeno vještačenje.

16. Iz podataka u spisu i činjeničnih navoda stranaka razvidno je da je između njih nesporno da je sredinom 2014. godine Područni carinski ured Zagreb, Carinski ured Varaždin, Služba za nadzor pokrenula više inspekcijskih nadzora nad primjenom Zakona o ograničavanju uporabe duhanskih proizvoda („Narodne novine“ broj: 125/08, 55/09, 119/09 i 94/13; dalje: ZOUDP), i koji su rezultirali mjerom zabrane rada i prodaje duhanskih proizvoda. Isto tako, nije sporno da je prvo rješenje o zabrani rada postalo izvršno 6. veljače 2015. Protiv prvostupanjskih rješenja o zabrani rada prednik tužitelja je uložio žalbe koje su drugostupanjskim aktom tužene odbijene kao neosnovane i nakon čega je prednik tužitelja pokrenuo upravni spor radi poništaja navedenih rješenja o zabrani. Presudom Upravnog suda u Zagrebu poslovni broj Usl-1345/15 (list 36. do 39. spisa) je poništeno rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak od 19. veljače, nakon čega je to tijelo postupajući po uputi Upravnog suda u Zagrebu donijelo 14. veljače 2017. rješenje kojim je poništeno rješenje prvostupanjskog tijela tj. Područnog carinskog ureda Zagreb, Carinskog ureda Varaždin, Službe za nadzor od 5. lipnja 2014. i predmet vratio na ponovan postupak (list 44. do 45. spisa). Drugostupanjsko upravno tijelo je dalo uputu prvostupanjskom tijelu da postupi u smislu pravnog shvaćanja izraženog u presudama Upravnog suda u Rijeci poslovni broj Usl-871/15 i Usl-781/15, odnosno da se u predmetnom slučaju ne radi o prodaji duhanskih proizvoda iz automatskih naprava budući da sporni automat ima obilježje dispenzera, da se prodaja obavlja uz kontrolu i nadzor ovlaštene osobe i da kupac ne može sam kupiti određeni duhanski proizvod. Iz rješenja Ministarstva financija, Područnog carinskog ureda Zagreb, Carinskog ureda Varaždin od 13. ožujka 2017. (list 46. do 66. spisa) proizlazi da je unatoč pravnom stajalištu upravnih sudova i unatoč uputi drugostupanjskog upravnog tijela, prvostupanjsko tijelo ponovno donijelo rješenje kojim se zabranjuje rad tuženiku, nakon čega je drugostupanjsko tijelo rješenjem od 29. lipnja 2017. (list 67. do 68. spisa) poništilo navedeno rješenje prvostupanjskog suda o zabrani rada i obustavilo postupak zabrane prodaje duhanskih proizvoda iz automatskih naprava pokrenutog po inspekcijskom nadzoru Carinskog ureda Varaždin.

17. Konačno, iz presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-3621/17 od 30. kolovoza 2018. (list 1522. – 1524. spisa) proizlazi da je u upravnom sporu pravnog prednika tužitelja protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, radi zabrane prodaje duhanskih proizvoda iz automatskih naprava, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Zagrebu poslovni broj UsI-889/15 od 10. svibnja 2017. sud odbio žalbu tuženika i potvrdio presudu Upravnog suda u Zagrebu ocijenivši pravilnim utvrđenja prvostupanjskog suda da nisu bile ispunjene pretpostavke za zabranu prodaje duhanskih proizvoda na način kako je to činio tužitelj jer je u provedenom postupku utvrđeno da djelatnik objekta daljinskim upravljačem kontrolira proces prodaje što oduzima tom procesu automatizam jer kupac bez djelovanja i kontrole druge fizičke osobe nije u mogućnosti samostalno doći do željenog proizvoda te da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da konkretna naprava predstavlja dispenzer. Iz navedene presude proizlazi da je u konkretnom slučaju smisao zabrane prodaje duhanskih proizvoda iz automatskih naprava onemogućiti distribuciju tih proizvoda osobama kojima je konzumacija istih zabranjena pa je iz tog razloga nadzorom trebalo smisleno utvrditi da li propisano postupanje ima karakter automatizirane prodaje. Činjenica da djelatnik objekta daljinskim upravljačem kontrolira proces prodaje oduzima tom procesu automatizam jer kupac bez djelovanja i kontrole druge fizičke osobe ne može samostalno doći do željenog proizvoda iz kojeg razloga ne postoji automatizam naprave u smislu članka 11. stavka 8. ZOUDP-a.

18. Ukratko, presudama prekršajnih sudova odlučeno je jesu li ispunjena obilježja prekršaja te se izriče prekršajna sankcija a ne zabrana rada. Tužitelj predmetno ni ne tvrdi da mu je šteta nastala zbog izrečenih prekršajnih sankcija u prekršajnim postupcima nego zahtjev za naknadu štete temelji na činjenici da su mu tijela tužene zabranila rad. Pravilno prvostupanjski sud ocjenjuje da upravo zabrana rada neosnovano izrečena u upravnim postupcima predstavlja nezakonitu štetnu radnju, a ne izrečene prekršajne sankcije u prekršajnim postupcima. Zakonitost poslovanja tužitelja sa stajališta obveze fiskalizacije nije odlučna za rješenje ovog spora jer tužitelju nije zabranjen rad zbog izostanka fiskalizacije računa već zbog nezakonite zabrane rada u smislu članka 11. stavka 8. ZOUDP-a. Činjenica što tuženica tvrdi da tužitelj nije ispunio ni minimalne tehničke uvjete nije odlučna budući je tužitelju zabranjen rad zbog prodaje duhanskih proizvoda putem automatskih naprava. Budući je odluka o zabrani prodaje duhanskih proizvoda iz automatskih naprava u smislu članka 11. stavka 8. ZOUDP-a kasnije ukinuta u kasnije vođenom upravnom sporu, to je tom odlukom parnični sud vezan (arg. iz članka 12. ZPP-a). Odredbom članka 14. ZSDU-a propisana je odgovornost Republike Hrvatske za štetu nastalu nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne i javne uprave. Prema toj odredbi, štetu koja građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim radom tijela državne uprave odnosno tijela jedinice lokalne i područne samouprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave – naknađuje Republika Hrvatska. Sukladno toj odredbi, štetu koja određenoj osobi nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave odnosno pravnih osoba koja imaju javne ovlasti u na njih prenesenim poslovima državne uprave naknađuje Republika Hrvatska. Prema tome, za postojanje odgovornosti države za štetu moraju biti kumulativno ispunjene pretpostavke: nezakoniti ili nepravilan rad tijela državne uprave, postojanje štete i uzročna veza između nezakonitog odnosno nepravilnog rada tijela uprave i nastale štete, pri čemu je potrebno dokazati da je nastala šteta neposredna posljedica nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave.

19. Prvostupanjski sud zaključuje da se nezakoniti rad očituje u zabrani prodaje duhanskih proizvoda iz automatskih naprava u smislu članka 11. stavka 8. ZOUDP-a budući za to nisu bile ispunjene pretpostavke kako to proizlazi iz presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-3621/17 od 30. kolovoza 2018.

20. Neobrazložen je i nejasan zaključak prvostupanjskog suda da je za izračun izmakle koristi mjerodavno razdoblje od listopada 2014. budući da je Carinski ured Varaždin u razdoblju od 13. svibnja 2014. do 17. lipnja 2014. obavio 17 inspekcijskih nadzora u svezi prodaje duhanskih proizvoda iz automatskih naprava te da su nadzori izvršeni u ugostiteljskim objektima koji su prodavali duhanske proizvode iz naprava u vlasništvu tužitelja u smislu Ugovora o poslovnoj suradnji, te da su u kasnije vođenom upravnom sporu u trenutku inspekcijskih nadzora službenici izvršili pečaćenje automatske naprave na rok od 15 dana nakon čega je Carinski ured Varaždin izdao u 17 predmeta rješenje o zabrani obavljanja djelatnosti prodaje duhanskih proizvoda iz automatske naprave. Iz iznesenog proizlazi da je tužitelj bio prisiljen obustaviti poslovanje i prije nego su navedena rješenja postala izvršna, pa i na svim drugim prodajnim mjestima na koje se ta zabrana nije odnosila jer je tužitelj bio izložen inspekcijskim nadzorima, novčanim kaznama, pečaćenju dispenzera kao i njegovi poslovni partneri odnosno ugostiteljski objekti u koje je plasirao dispanzere te je bilo za očekivati da će mu rad biti zabranjen i na drugim prodajnim mjestima; zbog čega je tužitelj bio prisiljen obustaviti poslovanje bez obzira na činjenicu što su dispenzeri zapečaćeni na rok od 15 dana i što je u rješenjima o zabrani obavljanja djelatnosti navedeno da mjera zabrane traje dok ne prestanu razlozi zbog kojih je donesena, ali ne dulje od 6 mjeseci, jer bi se nakon proteka tok roka tužitelj i ugostiteljski objekti u kojima je plasirao dispenzere izložili novim inspekcijskim nadzorima, zabranama i sankcijama.

21. Tijekom postupka je provedeno vještačenje putem stalnog sudskog vještaka za financije Ljerke Živković, mr. oec. iz Zagreba koja je donijela na laz i mišljenje (list 1091. – 1835. i 1837. – 1881. i 2147. – 2150. spisa) te dopunu nalaza i mišljenja od 13. travnja 2022. (list 2185. – 2199. spisa) iz kojih proizlazi da bi tužitelj da nije bilo zabrane rada na bazi 500 prodajnih jedinica u razdoblju od listopada 2014. do 29. rujna 2018. (prestanak važenja Ugovora o poslovnoj suradnji DK 14/13 od 6. prosinca 2013.) i razdoblju od 6. veljače 2015. (kada je prvo rješenje Carinske uprave o zabrani rada postalo izvršno) do 29. rujna 2016. (prestanak važenja Ugovora o poslovnoj suradnji DK 14/13 od 6. prosinca 2013.) ostvario gubitak u poslovanju i to u prvom slučaju od 4.879.727,76 kn, a u drugom slučaju u iznosu od 4.022.870,59 kn. Na bazi 500 prodajnih jedinica (koliko tužitelj tvrdi da je imao u trenutku zabrane rada, tužitelj bi imao troškove distribucije odnosno troškove zaposlenih djelatnika koji su u 2012. godini iznosili 854.767,00 kn, u 2013. godini 1.033.294,00 kn, a u 2014. godini 709.768,00 kn.

22. Rješenjem od 8. ožujka 2022. sud je naložio vještaku da izračuna izmaklu korist (izmakli dobitak) koji bi tužitelj ostvario po redovitom tijeku stvari da nije bilo zabrane rada na bazi 500 prodajnih jedinica budući je tužitelj u trenutku kada su započeli inspekcijskih nadzori koji su rezultirali zabranom prodaje duhanskih proizvoda imao 500 prodajnih jedinica u smislu Ugovora o poslovnoj suradnji s ugostiteljskim objektima.

23. Konačno, prvostupanjski sud iz nalaza i mišljenja vještaka zaključuje da tužitelj ne bi mogao ostvarivati ni približno prihode koje je ostvarivao 2012., 2013. i 2014. godine do obustave poslovanja da je poslovao samo na temelju 36 ugovora koji su priloženi u ovaj spis odnosno da je imao samo 36 prodajnih jedinica, a što je vještakinja utvrdila na temelju knjigovodstvene dokumentacije koju je dostavio tužitelj i na temelju javno objavljenih Godišnjih financijskih izvještaja za 2012., 2013. i 2014. godinu, a koja se podudaraju s dokumentacijom koju je dostavio tužitelj. Da je tužitelj raskinuo ugovore o poslovnoj suradnji sa svih 500 ugostiteljskih objekata odnosno da je uklonio svih 500 prodajnih jedinica proizlazi iz činjenice da od sredine 2014. nije poslovao.

24. Prvostupanjski sud u obrazloženju navodi da je vještak izračunao da bi izmakla korist koju bi tužitelj ostvario po redovitom tijeku stvari da nije bilo zabrane rada na bazi 1500 prodajnih jedinica u razdoblju od listopada 2014. do 29. rujna 2016. iznosila 6.264.501,12 kn, a u razdoblju od 6. veljače 2015. do 29. rujna 2016. iznosila bi 5.164.484,55 kn. Naime, tužitelj tijekom postupka tvrdi kako se koncept poslovanja temeljio na ekspanziji prodajnih jedinica na temelju Ugovora o poslovnoj suradnji DK14/2013 zaključen s Phillip Morris d.o.o. od 6. prosinca 2013. kojim je u članku 3.1. stavku 4. Ugovora ugovoreno da će prednik tužitelja postaviti novih 1000 jedinica, zatim Ugovora o poslovnoj suradnji 01/2012 zaključen s ORBICO d.o.o. od 6. srpnja 2012. na tri godine kojim se u članku 4.1. utvrđuje da će prednik tužitelja ugovoriti nova prodajna mjesta i Ugovora o zajedničkoj poslovnoj suradnji od 3. lipnja 2013. zaključen s PULJANKOM d.d. kojim se PULJANKA d.d. obvezala financirati do 2000 novih prodajnih jedinica. U preambuli istog ugovora navodi se kako je prednik tužitelja u pregovorima s Phillip Morris d.d. vezano za multipliciranje zajedničke prodajne mreže i povećanja broja prodajnih mjesta do ukupno 5000 komada. Stoga tužitelj smatra da se Ugovor o poslovnoj suradnji broj DK14/2013 može promatrati samo u okviru minimalno 1500 prodajnih jedinica (500 instaliranih i 1000 planiranih).

25. Međutim, kako je uvodno navedeno prvostupanjski sud nije jasno i detaljno ocijenio i analizirao provedeno vještačenje te nije jasno i određeno naveo zaključke koji proizlaze iz provedenog vještačenja. Isto tako, sud u obrazloženju nije naveo na temelju čega je utvrdio odlučne činjenice o izvjesnosti izgubljene dobiti čime je ostvarena bitna povreda odredaba iz članka 354. stavka 2. točke 11. Dakle, ocjena je ovoga vijeća da prvostupanjski sud nije jasno i detaljno ocijenio i analizirao nejasnoće u nalazu; a sve kako to pravilno navodi žalitelj u žalbi.

26. Sama činjenica što stranke nisu imale primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, odnosno nisu u dokaznom postupku predložili provođenje daljnjih dokaza, ne oslobađa sud od dužnosti i obveze da po službenoj dužnosti ocijeni i analizira provedeno vještačenje.

27. Pravilno ističe žalitelj u žalbi da predmetno narav tužiteljevog zahtjeva za naknadom izmakle koristi te odlučne činjenice slučaja ne pružaju dostatna jamstva da bi se ta korist ostvarila i u odsustvu štetne radnje tj. da nije utvrđeno postojanje jasne uzročno-posljedične veze između utvrđene povrede imovinskih prava zaštićenih člankom 48. Ustava i člankom 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju i utužene naknade štete. Predmetno, ističe žalitelj da u konkretnom slučaju ne egzistira ni jedna od potrebnih pretpostavki, a žalitelj posebno naglašava kako je, osim toga vještačenjem utvrđeno da je tužitelj poslovao s gubitkom i prije utuženog razdoblja, slijedom čega šteta niti ne postoji. Isto tako, pravilno tuženik u žalbi ističe da prvostupanjski sud nije jasno i detaljno analizirao provedeno vještačenje pa žalitelju nije jasno na temelju koje pravne osnove tužitelj zahtijeva naknadu štete odnosno naknadu izmakle koristi u milijunskim iznosima iako iz prikazanih financijskih podataka proizlazi da je tužitelj gotovo cijelo vrijeme poslovao sa znatnim gubitkom; a na sve te činjenice se poziva na nalaz i mišljenje vještaka.

28. Imajući u vidu prethodno izneseno, osnovanim se ukazuju navodi tuženikove žalbe kada ističe da je donošenjem presude počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka budući da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati s obzirom na činjenicu da ne sadrži razloge o relevantnim činjenicama te da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.

29. Zbog toga je valjalo na temelju članka 369. stavka 1. ZPP -a ukinuti presudu i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje.

30. U ponovnom suđenju prvostupanjski sud će imati u vidu primjedbe na koje je ukazano u ovom rješenju, ocijeniti i analizirati provedeno vještačenje te nakon toga donijeti novu na zakonu osnovanu odluku imajući u vidu vještačenje provedeno u ovom postupku.

31. Stoga je valjalo zaključiti da je navodima žalbe žalitelj osnovano doveo u sumnju pravilnost i zakonitost razloga sadržanih u obrazloženju presude i pravilnost i zakonitost odluke sadržane u točkama I. i III. izreke.

32. Odbijen je tužiteljev zahtjev za naknadu troška sastava odgovora na žalbu, jer prema ocjeni ovoga vijeća ta postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje ove parnice; a sve u smislu članka 166. stavka 1. ZPP-a i članka 154. i članka 155. istog Zakona; a sve kako je odlučeno u točki II. izreke ove drugostupanjske odluke.

33. Na temelju članka 166. ZPP-a ostavljeno je da o troškovima postupka odluči sud u konačnoj odluci.

Zagreb, 19. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Kristina Saganić