REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-2352/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Zubović, predsjednika vijeća, Maje Bilandžić, suca izvjestitelja i Kristine Saganić, člana vijeća, u pravnoj stvari 1. tužitelja ID, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. tužitelja INTEGRA d.o.o., Prvić Luka, Prvić Luka bb, OIB: 76320985902, protiv tuženika MOBIL LEASING d.o.o. Zagreb, Kovinska 5, OIB: 17080997510 (ranije MERCEDES-BENZ LEASING HRVATSKA d.o.o., Zagreb, Kovinska 5, OIB: 17080997510), kojeg zastupa punomoćnik Ivan Emer, odvjetnik iz Zagreba, radi ništetnosti ugovora, odlučujući o žalbama oba tužitelja, tuženika, te društva PLUTON ALFA j.d.o.o. (umješača), Zagreb, Šenoina ulica 3, OIB: 24584243931, kao umješača na strani drugotužitelja protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-810/2021-32 od 20. listopada 2023., u sjednici vijeća održanoj 19. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-810/2021-32 od 20. listopada 2023. u točki II. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Uvažava se žalba tužitelja i umješača PLUTON ALFA j.d.o.o. na strani drugotužitelja te se ukida presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-810/2021-32 od 20. listopada 2023. u točki I. izreke i u tom dijelu predmet vraća tom sudu na ponovan postupak.

II. Ukidaju se točke III. i IV. izreke prvostupanjske presude.

III. O troškovima žalbenog postupka prvostupanjski sud će odlučiti u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-810/2021-32 od 20. listopada 2023. odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi: „I. Utvrđuje se da su ništetni i ne proizvodi nikakve pravne učinke: Ugovori o financijskom leasingu broj 17898/07 te 18577/08.

Ugovori o jamstvu za ugovore o financijskom leasingu broj 17898/07 te 18577/08.“

II. Utvrđuju se ništetnim i ne proizvode pravne učinke odredbe čl. 25. st. 2. Općih uvjeta ugovora o financijskom leasingu broj 07/07.

III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„Tužitelj Integra d.o.o. i ID se upućuju u parnicu radi tuženikovih obveza spram restitucije i obveze naknade štete.“

IV. Svaka strana snosi svoj parnični trošak.“

2.1. Protiv točke I. izreke presude tužitelji su podnijeli žalbu zbog svih žalbenih razloga s prijedlogom ovom sudu presudu u pobijanom dijelu preinačiti odnosno ukinuti predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju žalbe navode da je drugotužitelj sklopio s tuženikom dva ugovora o financijskom leasingu, a prvotužitelj ugovore o jamstvu za oba leasing ugovora. Nadalje ističu da su Opći uvjeti ugovora o financijskom leasingu broj 07/07 činili sastavni dio tih pravnih poslova, da su predmet leasinga bila dva vozila, da su ugovori o financijskom leasingu raskinuti te da su vozila prodana ispod njihove tržišne vrijednosti. Tužitelji ističu da su podigli tužbu nakon što je regulator tržišta leasinga HANFA izdala rješenje od 22. travnja 2021. kojim je tuženiku naloženo da s primateljima leasinga sklapa ugovore na jasan i razumljiv način, osobito kada se radi o ugovorima s promjenjivom kamatnom stopom, te da mora jasno odrediti strukturu kamatne stope i način usklađivanja s promjenjivim parametrima. Tužitelji dodatno naglašavaju da se tuženik usuglasio sa mjerama koje je HANFA donijela tim rješenjem, no da prema njima (tužiteljima) nije poduzeo nikakve aktivnosti radi obeštećenja. Nadalje, tužitelji ističu da je prvostupanjski sud već utvrdio ništetnost odredbe čl. 25. st. 2. Općih uvjeta ugovora o financijskom leasingu broj 07/07 te smatraju da je prvostupanjski sud morao dati jasan odgovor na pitanje jesu li i sami Ugovori o leasingu i Ugovori o jamstvu ništetni, dakle povlači li ništetnost te odredbe ništetnost i tih pravnih poslova. Tužitelji smatraju da su Ugovori o financijskom leasingu broj 17898/07 i 18577/08 ništetni u cijelosti, a da prvostupanjski sud za suprotan zaključak nije dao dostatne i argumentirane razloge.

2.2. Nadalje, tužitelji smatraju apsurdnim navod suda da korisnik leasinga nije izričito izjavio da želi biti obavještavan o eventualnim promjenama putem e -maila ili pisanim putem, jer drže da se na temelju odredbe čl. 25. st. 2. Općih uvjeta tuženik upravo i pozivao na jednostranu izmjenu rata i uvjeta financiranja, bez potrebe prethodne suglasnosti korisnika leasinga. Kako takva činidba nije ni određena ni odrediva, smatraju da predmetni Ugovori ne mogu opstati. Također, tužitelji osporavaju zaključak prvostupanjskog suda da promjenjivost visine rate leasinga odnosno kamatna stopa ne predstavlja bitan uvjet ugovora o financijskom leasingu. Tvrde da je upravo to bilo ključno pitanje i da je sud, nakon što je već utvrdio ništetnost odredbe na koju se ta promjenjivost oslanjala, morao ispitati je li riječ o ništetnom pravnom poslu ili barem o ništetnim ugovornim odredbama. Ističu da je ovdje riječ o Ugovoru o financijskom leasingu koji mora biti sklopljen u pisanom obliku i mora sadržavati zakonom propisane elemente, pri čemu posebno naglašavaju da ugovor mora biti sastavljen na pregledan i razumljiv način.

2.3. Tužitelji napominju da je prvostupanjski sud s jedne strane utvrdio da je odredba čl. 25. st. 2. Općih uvjeta, kojom su visina učešća i visina rate leasinga podložne prilagodbi u slučaju promjene uvjeta refinanciranja, neodređena i neodrediva te stoga ništetna, pozivajući se pri tome na odredbe čl. 270. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima, da bi s druge strane sud zaključio da Ugovori nisu ništetni (324. Zakona o obveznim odnosima), jer promjenjivost visine rate leasinga ne predstavlja bitan uvjet ugovora niti odlučujuću pobudu za njegovo sklapanje. Smatraju da prvostupanjski sud pogrešno smatra da promjenjivost visine naknade za leasing nije bitan uvjet ugovora. Tužitelji dodatno naglašavaju da su stranke ugovorile promjenjivu mjesečnu ratu i ukupno promjenjivu naknadu, te da je to bila njihova volja pri sklapanju ugovora i da prvostupanjski sud nije naveo razloge zašto bi Ugovori mogli opstati ako je već utvrdio da je ništetna odredba čl. 25. st. 2. Općih uvjeta koja uređuje mogućnost prilagodbe visine učešća i rate zbog promjene uvjeta refinanciranja.

2.4. Žalitelji posebno napominju da ništetnost pojedine ugovorne odredbe sama po sebi ne mora povući ništetnost cijelog ugovora, ali odmah naglašavaju da Zakon o obveznim odnosima poznaje iznimke: kada ugovor ne može opstati bez te odredbe, kada je riječ o bitnom sastojku ugovora ili kada je ta odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda za sklapanje. Dakle, tužitelji ne osporavaju samo načelo djelomične ništetnosti, nego tvrde da je njihov slučaj upravo jedna od iznimki te tvrde da je u obrazloženju pobijane presude izostalo iznošenje razloga za zaključak da ništetnost pojedine ugovorne odredbe ne povlači ništetnost cijelih Ugovora. Smatraju da je prvostupanjski sud samo konstatirao da ne postoje zakonski razlozi za rušenje cijelih Ugovora, ali da nije objasnio zašto ta ništetna odredba nije bitan sastojak ugovora niti zašto nije odlučujuća pobuda. Nadalje, tužitelji ističu da su stranke upravo kroz navedenu odredbu čl. 25. st. 2. Općih uvjeta posebno ugovorile promjenjivost naknade za leasing, pa je sud morao ispitati mogu li sporni Ugovori opstati bez tog mehanizma i kakve je konkretne učinke ta odredba imala na financijske obveze iz Ugovora.

3.1. Protiv točke II. i IV. izreke presude u dijelu u kojem nije uspio u sporu (trošak) tuženik je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga s prijedlogom ovom sudu presudu u pobijanom dijelu preinačiti odnosno ukinuti predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Tuženik u žalbi prije svega ističe postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka, naglašavajući da pobijana presuda u dijelu kojim je utvrđena ništetnost odredbe čl. 25. st. 2. Općih uvjeta nije razumljiva niti podobna za ispitivanje. U tom smislu ukazuje na proturječnost između izreke i obrazloženja presude, navodeći da sud u obrazloženju iscrpno i logički obrazlaže razloge zbog kojih nema mjesta utvrđenju ništetnosti niti ugovora niti pojedinih njihovih odredbi, da bi potom bez jasnog i valjanog obrazloženja zaključio suprotno u izreci. Tuženik ističe da se sud u odnosu na navedenu odredbu čl. 25. st. 2. Općih uvjeta, poziva na odredbu čl. 271. Zakona o obveznim odnosima o nedopuštenoj činidbi, ali pritom ne navodi u čemu se konkretno sastoji protivnost Ustavu, prisilnim propisima ili moralu društva, niti obrazlaže na koji način predmetna ugovorna odredba dovodi do takve posljedice. Tuženik naglašava da su Opći uvjeti, uključujući i odredbu čl. 25. st. 2., bili sastavni dio Ugovora, da su tužitelji na njih pristali te da su isti u skladu s odredbama Zakona o leasingu i Zakona o obveznim odnosima.

3.2. U nastavku tuženik ističe i postojanje relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka, ukazujući na to da sud nije pravilno primijenio odredbe koje se odnose na postojanje pravnog interesa za podnošenje deklaratorne tužbe. Smatra da tužitelji tijekom postupka nisu dokazali postojanje pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti, što je procesna pretpostavka o kojoj sud mora voditi računa po službenoj dužnosti. Pritom se poziva i na utvrđenja samog suda iz obrazloženja presude prema kojima tužitelji nisu dokazali da je tuženik stvarno mijenjao kamatnu stopu, niti da su zbog toga pretrpjeli štetu ili izvršili preplatu. Iz tih utvrđenja tuženik izvodi zaključak da ne postoji konkretna pravna potreba za deklaratornom zaštitom, pa je sud, prema njegovu mišljenju, bio dužan odbaciti tužbu, a ne odlučivati o njezinoj osnovanosti. U tom kontekstu tuženik dodatno naglašava da je sud, iako je utvrdio da tužitelji nisu dokazali odlučne činjenice o eventualnom povećanju kamatne stope i preplati, ipak prihvatio dio tužbenog zahtjeva, čime je postupio protivno pravilima o teretu dokazivanja.

3.3. Nadalje, tuženik osporava i pravno shvaćanje suda o postojanju aktivne legitimacije prvotužitelja ID. Ističe da sud nije dao valjane razloge za zaključak da je prvotužitelj aktivno legitimiran u odnosu na Ugovore o leasingu, s obzirom na to da on nije bio ugovorna strana tih Ugovora, nego isključivo jamac. Smatra da sud nije utvrdio postojanje njegovog pravnog interesa, niti je pravilno primijenio pravila o teretu dokazivanja u tom dijelu, čime je također počinjena bitna povreda postupka i pogrešno utvrđeno činjenično stanje.

3.4. Tuženik dodatno naglašava da su tužitelji kao trgovci bili dužni razumjeti ugovorne odredbe te da su ih prihvatili potpisivanjem Ugovora, uključujući i anekse i Opće uvjete. Smatra da su sve odredbe bile jasne i razumljive te da nije bilo nikakve skrivene ili neodređene činidbe koja bi mogla dovesti do ništetnosti. U tom smislu ističe da bi drugačije tumačenje bilo protivno načelu slobode ugovaranja i pravnoj sigurnosti u trgovačkim odnosima. Traži trošak žalbenog postupka u iznosu od 319,68 €.

4. Društvo Pluton Alfa j.d.o.o. je protiv točke I. izreke podnijelo žalbu zbog svih žalbenih razloga u okviru koje je na temelju odredbe čl. 206. Zakona o parničnom postupku dalo izjavu o miješanju u parnicu na strani drugotužitelja s prijedlogom ovom sudu presudu u pobijanom dijelu preinačiti odnosno ukinuti predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Umješač na strani drugotužitelja u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio kako ništetnost pojedinih odredbi Općih uvjeta (o promjenjivosti kamatne stope i načinu njezina određivanja) ne dovodi do ništetnosti predmetnih Ugovora u cijelosti. Smatra da su navedene odredbe neodređene i neodredive te protivne prisilnim propisima, zbog čega predstavljaju bitan sastojak ugovora odnosno odlučujuću pobudu za njegovo sklapanje, pa njihova ništetnost nužno povlači ništetnost cijelih Ugovora o financijskom leasingu. U tom smislu osporava i zaključak suda da kamatna stopa nije bitan element ugovora.

5. Žalbe oba tužitelja i umješača na strani drugotužitelja su osnovane, dok tuženikova žalba nije osnovana.

6. Pobijana presuda je ispitana na temelju odredbe čl. 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, 146/25; dalje: ZPP) u granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a), osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

7. Nije sporno da su sklopljena dva Ugovora o financijskom leasingu broj 17897/07 i broj 18577/07 između tuženika i drugotužitelja Integra d.o.o., kao i dva Ugovora o jamstvu između prvotužitelja i tuženika, a za predmetne Ugovore o leasingu. Nije sporno ni da Opći uvjeti čine sastavni dio tih Ugovora i da su Ugovori kasnije raskinuti.

8. Sporno je jesu li predmetni Ugovori o financijskom leasingu i s njima povezani Ugovori o jamstvu ništetni, odnosno je li ništetna odredba čl. 25. st. 2. Općih uvjeta Ugovora o financijskom leasingu. Sporna je i aktivna legitimacija prvotužitelja budući je tuženik tvrdio da sa njime nije bio u poslovnom odnosu temeljem Ugovora o leasingu, odnosno da je primatelj leasinga isključivo drugotužitelj.

9. Tužitelji su tvrdili da su ugovori ništetni zato što je tuženik koristio ugovorne odredbe koje su mu omogućavale jednostrano i netransparentno mijenjanje financijskih obveza korisnika leasinga, osobito visine leasing obroka i elemenata kamatne stope, bez jasno određenih kriterija i bez njihove suglasnosti. Uz to su tvrdili da su nakon raskida ugovora predmeti leasinga (2 automobila) prodani ispod tržišne vrijednosti, čime im je prouzročena dodatna šteta.

10. Tuženik je u odgovoru na tužbu tvrdio da su Ugovori valjano sklopljeni, da leasing nije isto što i kredit te da kamatna stopa nije bitan sastojak ugovora o leasingu, jer u trenutku sklapanja Ugovora nije postojala zakonska obveza da se izričito navedu kamatne stope, pa su svi bitni elementi ugovora bili poznati i prihvaćeni prilikom sklapanja navedenih Ugovora. Stoga smatra da eventualna ništetnost pojedine ugovorne odredbe ne dovodi do ništetnosti cijelog Ugovora. Osporavao je i pravni značaj rješenja HANFA-e, na koje su se tužitelji pozivali te aktivnu legitimaciju prvotužitelja.

11. U odnosu na aktivnu legitimaciju prvotužitelja, prvostupanjski je sud prihvatio da je ID (prvotužitelj) aktivno legitimiran u sporu zato što je kao solidarni jamac osobno preuzeo obvezu ispunjenja dugova korisnika leasinga, dakle iste je potpisao, što tuženik nije ni osporio.

12. Nadalje, prvostupanjski je sud pravno kvalificirao odnos stranaka kao trgovački, a ne potrošački odnos. Polazio je od toga da je korisnik leasinga trgovačko društvo i da se stoga ne radi o ugovorima potrošačkog prava, nego o ugovorima sklopljenima u okviru obavljanja gospodarske djelatnosti. U tom okviru sud je prihvatio stajalište da se financijski leasing ne može izjednačiti s ugovorom o kreditu, nego da je riječ o posebnom pravnom poslu uređenom Zakonom o leasingu („Narodne novine“ broj 141/13; dalje: ZL).

13. Nadalje, prvostupanjski je sud u predmetu utvrdio da Ugovori o leasingu i Ugovori o jamstvu nisu ništetni jer su ispunjavali osnovne uvjete valjanosti ugovora. Konkretno, sud je ocijenio da su iz ugovora, ponuda i planova otplate bili jasno vidljivi osnovni financijski parametri, što znači da su bile određene ključne odredbe potrebne za valjanost Ugovora o leasingu. Također, sud je posebno istaknuo da kamatna stopa nije bitan sastojak ugovora o leasingu na način kako to tužitelji tvrde, odnosno da ne postoji razlog za ništetnost cijelog ugovora zbog neodređenosti promjenjivih financijskih elemenata. Stoga, budući da su glavni Ugovori o leasingu valjani, sud je zaključio da ni Ugovori o jamstvu (koji su akcesorni pravni poslovi), nisu ništetni, zbog čega smatra bespredmetnim pozivanje tužitelja na odredbe čl. 270. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO).

14. Međutim, takav zaključak prvostupanjskog suda u dijelu koji se odnosi na pravne učinke utvrđene ništetnosti nije potpun ni dostatno obrazložen. Prvostupanjski je sud utvrdio da je ništetna odredba čl. 25. st. 2. Općih uvjeta Ugovora o financijskom leasingu, jer je ta odredba davala tuženiku preširoka ovlaštenja za jednostrano usklađivanje visine obveza korisnika leasinga (akontacije, leasing rata i drugih plaćanja zbog promjena tečaja, uvjeta refinanciranja i kamatne stope), bez jasno određenih i objektivnih kriterija te bez potrebe pribavljanja suglasnosti korisnika leasinga. Takva odredba je i po ocjeni ovog suda, protivna prisilnim propisima i načelu savjesnosti i poštenja, jer omogućuje jednostrano i neograničeno mijenjanje financijskih obveza druge ugovorne strane, čime se stvara očita neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana.

15. Međutim, u odnosu na točku I. izreke prvostupanjske presude kojom je odbijen zahtjev za utvrđenje ništetnima Ugovora o financijskom leasingu i Ugovora o jamstvu, prvostupanjski sud nije dao jasne, potpune i međusobno neproturječne razloge o tome mogu li predmetni Ugovori opstati bez ništetne odredbe, predstavlja li ta odredba bitan sastojak Ugovora te je li bila odlučujuća pobuda za sklapanje Ugovora, što je bila obveza suda sukladno odredbi čl. 324. ZOO -a. Naime, prvostupanjski je sud samo zaključio da tužitelji nisu dokazali da je riječ o bitnom sastojku ili odlučujućoj pobudi, i na temelju toga je odbio tužbeni zahtjev za ništetnost Ugovora u cijelosti, iako je riječ o pitanju pravne ocjene koju je sud dužan sam ispitati na temelju sadržaja predmetnih Ugovora i odnosa stranaka. Budući nije tako postupio, počinio je bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

16. Slijedom navedenog, valjalo je stoga presudom točku II. izreke prvostupanjske presude potvrditi i odbiti tuženikovu žalbu kao neosnovanu (čl. 368. st. 1. ZPP-a), dok je u odnosu na točku I. izreke presude valjalo uvažiti žalbu oba tužitelja i žalbu umješača na strani tužitelja, sve na temelju odredbe čl. 369. st. 1. ZPP-a, te presudu u tom dijelu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na suđenje.

17. U odnosu na točku III. izreke prvostupanjske presude, valja istaknuti da je odluka o upućivanju stranaka u parnicu radi restitucije i naknade štete u izravnoj ovisnosti o pravnoj ocjeni valjanosti odnosno ništetnosti Ugovora o financijskom leasingu i Ugovora o jamstvu. Budući da je u ovom postupku ukinuta odluka o glavnoj stvari (točka I. izreke), nije bilo uvjeta za opstojnost ni takve posljedične odluke, pa je i u tom dijelu presudu valjalo ukinuti.

18. U odnosu na točku IV. izreke prvostupanjske presude, kojom je odlučeno o troškovima postupka, a na koju se tuženik žalio u dijelu u kojem nije uspio u sporu, valja istaknuti da odluka o troškovima ovisi o konačnom uspjehu stranaka u sporu. Budući da je u ovom postupku djelomično ukinuta prvostupanjska presuda u odnosu na glavnu stvar, valjalo je ukinuti i odluku o troškovima postupka te će o istima prvostupanjski sud odlučiti u novoj odluci, sukladno odredbi čl. 166. st. 3. ZPP -a, uz obvezu da svoju odluku o trošku detaljno obrazloži, u smislu navođenja za koje parnične radnje strankama pripada pravo na naknadu troškova, zatim u kojoj visini, kao i navesti pravnu osnovu po kojoj strankama pripada pravo na parnični trošak upravo u priznatoj visini.

19. U ponovnom postupku prvostupanjski će sud, uzimajući u obzir razloge navedene u ukidnoj odluci, otkloniti utvrđene bitne povrede odredaba parničnog postupka te ponovno raspraviti predmet u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva. Pritom će osobito ocijeniti mogu li Ugovori o financijskom leasingu opstati bez ništetne odredbe čl. 25. st. 2. Općih uvjeta, predstavlja li ta odredba bitan sastojak Ugovora odnosno odlučujuću pobudu za njegovo sklapanje, u smislu odredbe čl. 324. ZOO-a te ovisno o tome ocijeniti i pravnu sudbinu Ugovora o jamstvu.

Zagreb, 19. svibnja 2026.

Predsjednik vijeća

Dubravka Zubović