REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-1820/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Zubović, predsjednika vijeća, Maje Bilandžić, suca izvjestitelja i Kristine Sagnanić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice REPUBLIKA HRVATSKA, OIB: 52634238587, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Puli-Pola, protiv 1. tuženika ĐŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 2. tuženika ČŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 3. tuženika OMNIA BAR d.o.o., [adresa], OIB: 35903898660 , i 4. tuženika TŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koje zastupa punomoćnica Rafaela Urlić Drmić, odvjetnica u Puli, radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, odlučujući o žalbama tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-34/2022-64 od 10. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 19. svibnja 2026.
p r e s u d i o j e
Odbijaju se žalbe tuženika kao neosnovane i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-34/2022-64 od 10. siječnja 2025. u pobijanim točkama I., II., III., IV., V., VI., VII., VIII., IX., X. i XI. izreke presude.
Obrazloženje
1. Trgovački sud u Pazinu donio je presudu poslovni broj P-34/2022-64 od 10. siječnja 2025. koja glasi:
„I. Ugovor o darovanju zaključen dana 23. kolovoza 2018. između prvotuženika ĐŠ i drugotuženika CŠ, ovjeren kod Javnog bilježnika Denisa Krajcara pod brojem OU-36/18 dana 23. kolovoza 2018., gubi učinak prema tužiteljici u dijelu u kojem je potrebno za namirenje tužiteljičine tražbine u ukupnom iznosu od 1.063.384,72 EUR (glavnica: 772.522,64 EUR, kamata: 290.862,08 EUR) sa zateznom kamatom koja na iznos glavnice teče od 26.06.2020. do 30.06.2020. po stopi od 6,11 % godišnje, od 01.07.2020. do 31.12.2020. po stopi od 5,89 % godišnje, od 01.01.2021. pa do 30.06.2021. po stopi od 5,75% godišnje, a od 01.07.2021. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.
II. Dodatak Ugovoru o prijenosu gospodarske cjeline zaključen između prvotuženika ĐŠ i drugotuženika ČŠ kao vlasnika obrta [obrt], a ovjeren kod javnog bilježnika Nansi Kopić pod brojem OV-4/2021 dana 4. siječnja 2021., gubi učinak prema tužiteljici u dijelu u kojem je potrebno za namirenje tužiteljičine tražbine u ukupnom iznosu od 1.063.384,72 EUR (glavnica: 772.522,64 EUR, kamata: 290.862,08 EUR) sa zateznom kamatom koja na iznos glavnice teče od 26.06.2020. do 30.06.2020. po stopi od 6,11 % godišnje, od 01.07.2020. do 31.12.2020. po stopi od 5,89 % godišnje, od 01.01.2021. pa do 30.06.2021. po stopi od 5,75% godišnje, a od 01.07.2021. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.
III. Ugovor o kupoprodaji nekretnine zaključen između drugotuženika ČŠ i četvrtotuženika TŠ dana 5. siječnja 2020., ovjerenog kod Javnog bilježnika pod brojem: Ov-90/2021 dana 5. siječnja 2021. gubi učinak prema tužiteljici u dijelu u kojem je potrebno za namirenje tužiteljičine tražbine u ukupnom iznosu od 1.063.384,72 EUR (glavnica: 772.522,64 EUR, kamata: 290.862,08 EUR) sa zateznom kamatom koja na iznos glavnice teče od 26.06.2020. do 30.06.2020. po stopi od 6,11 % godišnje, od 01.07.2020. do 31.12.2020. po stopi od 5,89 % godišnje, od 01.01.2021. pa do 30.06.2021. po stopi od 5,75% godišnje, a od 01.07.2021. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.
IV. Ugovor o prijenosu gospodarske cjeline zaključen između drugotuženika ČŠ i trećetuženika trgovačkog društva Omnia bar d.o.o., dana 8. siječnja 2021., ovjeren kod javnog bilježnika Nensi Kopić pod brojem br. OV -209/2021 dana 8. siječnja 2021., gubi učinak prema tužiteljici u dijelu u kojem je potrebno za namirenje tužiteljičine tražbine u ukupnom iznosu od 1.063.384,72 EUR (glavnica: 772.522,64 EUR, kamata: 290.862,08 EUR)sa zateznom kamatom koja na iznos glavnice teče od 26.06.2020. do 30.06.2020. po stopi od 6,11 % godišnje, od 01.07.2020. do 31.12.2020. po stopi od 5,89 % godišnje, od 01.01.2021. pa do 30.06.2021. po stopi od 5,75% godišnje, a od 01.07.2021. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.
V. Ugovor o kupoprodaji nekretnine zaključen između trećetuženika Omnia bar d.o.o., [adresa] i drugotuženika ČŠ dana 22. siječnja 2020., a ovjeren kod javnog bilježnika Nansi Kopić pod brojem: OV-1040/2021 dana 22. siječnja 2021., gubi učinak prema tužitelju u dijelu u kojem je potrebno za namirenje tužiteljičine tražbine u ukupnom iznosu od 1.063.384,72 EUR (glavnica: 772.522,64 EUR, kamata: 290.862,08 EUR) sa zateznom kamatom koja na iznos glavnice teče od 26.06.2020. do 30.06.2020. po stopi od 6,11 % godišnje, od 01.07.2020. do 31.12.2020. po stopi od 5,89 % godišnje, od 01.01.2021. pa do 30.06.2021. po stopi od 5,75% godišnje, a od 01.07.2021. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. 3 P - 34/2022-64 (ranije P-191/2021).
VI. Trećetuženik trgovačko društvo Omnia bar d.o.o., Pula dužno je trpjeti da tužiteljica svoju tražbinu prema prvotuženiku ĐŠ u iznosu od 1.063.384,72 EUR (glavnica: 772.522,64 EUR, kamata: 290.862,08 EUR) sa zateznom kamatom koja na iznos glavnice teče od 26.06.2020. do 30.06.2020. po stopi od 6,11% godišnje, od 01.07.2020. do 31.12.2020 po stopi od 5,89 % godišnje, od 01.01.2021. pa do 30.06.2021. po stopi od 5,75% godišnje, a od 01.07.2021. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena namiri prodajom nekretnine kč. br. [katastarska čestica]/zgr., trgovina, terasa, površine 37 m2 , zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], u roku od 15 dana.
VII. Drugotuženik ČŠ dužan je trpjeti da tužiteljica svoju tražbinu prema prvotuženiku ĐŠ u iznosu od 81.063.384,72 EUR (glavnica: 772.522,64 EUR, kamata: 290.862,08 EUR) sa zateznom kamatom koja na iznos glavnice teče od 26.06.2020. do 30.06.2020. po stopi od 6,11% godišnje, od 01.07.2020. do 31.12.2020. po stopi od 5,89 % godišnje, od 01.01.2021. pa do 30.06.2021. po stopi od 5,75% godišnje, a od 01.07.2021. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena namiri prodajom nekretnine drugotuženika kč. br. [katastarska čestica]/zgr. trgovina, skladište, površine 57 m2 , zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], u roku od 15 dana.
VIII. Drugotuženik UŠ i četvrtotuženik OŠ dužni su trpjeti da tužiteljica svoju tražbinu prema prvotuženiku ĐŠ u iznosu od 1.063.384,72 EUR (glavnica: 772.522,64 EUR, kamata: 290.862,08 EUR) sa zateznom kamatom koja na iznos glavnice teče od 26.06.2020. do 30.06.2020. po stopi od 6,11 % godišnje, od 01.07.2020. do 31.12.2020. po stopi od 5,89 % godišnje, od 01.01.2021. pa do 30.06.2021. po stopi od 5,75% godišnje, a od 01.07.2021. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena namiri prodajom suvlasničkog dijela nekretnine drugotuženika i četvrtotuženika i to svaki u ¼ dijela kč. br. [katastarska čestica], poslovna zgrada, Verudela 22, dvorište površine 1622 m2 , zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], u roku od 15 dana.
IX. Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju zaključen i sačinjen dana 6. studenog 2020., između prvotuženika ĐŠ i drugotuženika CŠ i četvrtotuženika TŠ kod Javnog bilježnika Kristijana Hukelja pod brojem OU-1064/20 od 6. studenog 2020. gubi učinak prema tužitelju u dijelu u kojem je potrebno za namirenje tužiteljičine tražbine u ukupnom iznosu od 1.063.384,72 EUR (glavnica: 772.522,64 EUR, kamata: 290.862,08 EUR) sa zateznom kamatom koja na iznos glavnice teče od 26.06.2020. do 30.06.2020. po stopi od 6,11 % godišnje, od 01.07.2020. do 31.12.2020. po stopi od 5,89 % godišnje, od 01.01.2021. pa do 30.06.2021. po stopi od 5,75% godišnje, a od 01.07.2021. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim 4 P - 34/2022-64 (ranije P-191/2021) društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.
X. Drugotuženik ČŠ i četvrtotuženik OŠ dužni su trpjeti da tužiteljica svoju tražbinu prema prvotuženiku ĐŠ u iznosu od 1.063.384,72 EUR (glavnica: 772.522,64 EUR, kamata: 290.862,08 EUR) sa zateznom kamatom koja na iznos glavnice teče od 26.06.2020. do 30.06.2020. po stopi od 6,11% godišnje, od 01.07.2020. do 31.12.2020. po stopi od 5,89 % godišnje, od 01.01.2021. pa do 30.06.2021. po stopi od 5,75% godišnje, a od 01.07.2021. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena namiri prodajom suvlasničkog dijela nekretnine drugotuženika i četvrtotuženika i to svaki u ¼ dijela kč. br. [katastarska čestica], voćnjak površine 120 m2, i kč. br. [katastarska čestica]/7zgr kuća površine 36 m2, zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], kč. br. [katastarska čestica] dvorište, kuća površine 278 m², zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] i kč. br. [katastarska čestica]/zgr, 90/zgr, 1681, zk. ul. [broj ZK uloška], sve k. o. [katastarska općina], u roku od 15 dana.
XI. Nalaže se tuženicima da tužiteljici naknadi trošak postupka u iznosu od 92.689,36 EUR zajedno sa zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude (10. siječnja 2025.) pa do isplate po stopi po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
XII. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troška postupka u iznosu od 46.344,68 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude (10. siječnja 2025.) do isplate, u roku 15 dana.“
2. Protiv točaka I. do XI. izreke presude tuženici su podnijeli žalbe (sami i putem punomoćnice) zbog svih žalbenih razloga s prijedlogom ovom sudu presudu preinačiti, podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak. Navode da tužiteljica potraživanje temelji na poreznom rješenju Porezne uprave, Područnog ureda Pazin od 14. kolovoza 2020., te na rješenju Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak od 16. studenoga 2020., prema kojima prvotuženik duguje porez na dohodak, porez na dobit i porez na dohodak od kapitala u ukupnom iznosu od 8.012.072,16 kn, odnosno 1.063.384,72 €. Ističu da je protiv tih rješenja vođen upravni spor, da je presudom Upravnog suda u Rijeci od 27. kolovoza 2021. odbijen tužbeni zahtjev za poništenje tih rješenja, te da je žalba protiv te presude odbijena presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske od 1. lipnja 2022. Pozivaju se na odredbe čl. 66., čl. 67., čl. 69. i čl. 71. Zakona o obveznim odnosima te navode da svaki vjerovnik čija je tražbina dospjela za isplatu može pobijati pravnu radnju dužnika poduzetu na štetu vjerovnika, ali smatraju da to ne znači da se može pobijati pravna radnja koja je poduzeta u vrijeme kad tražbina još nije nastala. Prema njihovom tumačenju, kod besplatnih raspolaganja i s njima izjednačenih pravnih radnji pretpostavka znanja dužnika može vrijediti samo u slučaju kada je tražbina postojala prije poduzimanja pobijane pravne radnje. Ističu da se pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 24. svibnja 2021. odnosi samo na pitanje da dospjelost tražbine mora postojati u trenutku podnošenja tužbe, a ne u trenutku poduzimanja pravne radnje, ali da se tim pravnim shvaćanjem ne razmatra mogućnost pobijanja pravne radnje koja je poduzeta prije nastanka tražbine. Tuženici dalje navode da je kod poreznih obveza situacija specifična jer porezni obveznik može osporavati porezno rješenje i koristiti pravne lijekove, pa smatraju da bi se u takvim slučajevima kao trenutak nastanka obveze trebalo uzeti najranije konačnost poreznog rješenja, odnosno trenutak kada je primljeno konačno porezno rješenje, osobito zato što nakon toga još postoji mogućnost pobijanja zakonitosti rješenja u upravnom sporu. Smatraju da se čl . 66. i čl. 67. Zakona o obveznim odnosima moraju tumačiti tako da se može pobijati samo ona pravna radnja dužnika koja je poduzeta nakon nastanka tražbine vjerovnika.
2.1. Nadalje, u odnosu na Ugovor o darovanju od 23. kolovoza 2018. tuženici navode da u vrijeme darovanja nije postojala tražbina tužiteljice prema prvotuženiku jer porezna obveza nije bila utvrđena konačnim poreznim rješenjem, pa nije postojalo ni znanje niti mogućnost znanja o šteti vjerovniku. Za Dodatak ugovoru o prijenosu gospodarske cjeline od 4. siječnja 2021. ističu da se ne radi o novom raspolaganju, već o usklađivanju zemljišnoknjižnog stanja s ranijim prijenosom imovine obrta iz 2014. godine, budući da izvorni ugovor nije sadržavao potrebne klauzule za upis. U odnosu na Ugovore o kupoprodaji od 5. siječnja 2021. i 22. siječnja 2021., kao i Ugovor o prijenosu gospodarske cjeline od 8. siječnja 2021., navode da se radi o daljnjem prometu istih nekretnina iz prethodnih pravnih poslova, pa ako se raniji poslovi ne mogu pobijati, ne postoji osnova za pobijanje ni tih kasnijih ugovora. Za Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju od 6. studenoga 2020. navode da je sklopljen radi osiguranja skrbi i uzdržavanja prvotuženika i njegove supruge, a ne radi oštećenja vjerovnika, te da se u dijelu nekretnina radi o bračnoj stečevini supruge IŠ, zbog čega sud nije smio obuhvatiti taj suvlasnički dio. Također ističu da je prvostupanjski sud nejasno i proturječno naložio namirenje prodajom suvlasničkih dijelova nekretnina, jer iz formulacije nije jasno odnosi li se prodaja samo na pojedine čestice ili na sve navedene nekretnine. Posebno ukazuju na nekretnine upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] te navode da takva izreka ne odgovara stvarnom zemljišnoknjižnom stanju. Navode da su vlasnici nekretnina u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] IŠ u 1/2 dijela i VŠ u 1/2 dijela, da su vlasnici nekretnina u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] IŠ u 1/2 dijela i VŠ u 1/2 dijela, te da je u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] kao vlasnik upisan VŠ u cijelosti, iako tuženici smatraju da se i ondje radi o bračnoj stečevini.
2.2. Pozivajući se na odredbu čl. 70. Zakona o obveznim odnosima, tuženici navode da, čak i da se tužbeni zahtjev prihvati, pravna radnja gubi učinak samo prema tužitelju i samo u opsegu potrebnom za namirenje njegovih tražbina. Ističu da je tužiteljica tužbom obuhvatila ukupno šest pravnih radnji kojima su prvotuženik, a zatim i ostali tuženici, raspolagali vrijednom imovinom, uključujući nekretnine velike vrijednosti. Smatraju da je sud bio dužan voditi računa o razmjeru između visine dospjele tražbine tužiteljice i ukupne vrijednosti imovine koja je predmet pobijanih pravnih radnji, kako bi se učinci pobijanja ograničili samo na mjeru potrebnu za namirenje tražbine. Navode da prvostupanjski sud nije vodio računa o toj odlučnoj činjenici, iako su oni isticali prigovor nesrazmjera između visine tražbine i vrijednosti imovine iz pobijanih pravnih poslova te su predlagali provođenje vještačenja tržišne vrijednosti svake pojedine nekretnine. Smatraju da je sud trebao utvrditi ukupnu vrijednost imovine koja je predmet pobijanih pravnih radnji, a pritom uzeti u obzir i imovinu tuženika na kojoj tužiteljica već ima upisano založno pravo, uključujući nekretnine u k. o. [katastarska općina] i motorna vozila.
2.3. Tuženici su u žalbi posebno istaknuli da je prvostupanjski sud prekoračio tužbeni zahtjev, navodeći da je presudom dosuđeno više nego što je tužiteljica tražila, čime smatraju da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka. Posebno ističu da je u točki VII. izreke pobijane presude naloženo namirenje tražbine u iznosu koji višestruko prelazi tužbeni zahtjev, zbog čega takva odluka nema uporišta u obrazloženju niti u stanju spisa. Nadalje žalitelji ističu da je izreka presude nerazumljiva i proturječna stanju spisa, osobito u dijelu u kojem se nalaže trpljenje namirenja prodajom suvlasničkih dijelova nekretnina, iako iz zemljišnoknjižnog stanja proizlazi da tuženici nisu suvlasnici svih navedenih nekretnina. Zbog toga izreka nije određena do mjere potrebne za provedbu. Napominju da prvostupanjski sud nije pravilno primijenio odredbu čl. 70. Zakona o obveznim odnosima, jer nije ograničio učinke pobijanja pravnih radnji na mjeru potrebnu za namirenje tražbine tužitelj ice, niti je uzeo u obzir ukupnu vrijednost imovine koja je predmet pobijanja. Time nije utvrđeno koje konkretne nekretnine i u kojem opsegu su dovoljne za namirenje tražbine. Također navode da sud nije izveo dokaz vještačenjem radi utvrđenja tržišne vrijednosti pojedinih nekretnina, niti je uzeo u obzir drugu imovinu tuženika na kojoj već postoji založno pravo, zbog čega je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno. Napominju da se pravni učinak pobijanja odnosi samo na tužitelja i samo u opsegu potrebnom za namirenje njegove tražbine, što ne znači da se pobijanje mora odnositi na sve nekretnine, već samo na one dovoljne vrijednosti. Stoga smatraju da je prvostupanjski sud pogrešno zauzeo pravno stajalište da se ograničenje namirenja provodi na svaku pojedinu nekretninu, umjesto da utvrdi ukupnu vrijednost imovine i ograniči pobijanje na odgovarajući dio. Tuženici ističu da nisu znali niti su mogli znati da poduzetim raspolaganjima nanose štetu tužiteljici. U vrijeme poduzimanja pravnih radnji nije postojala utvrđena porezna obveza niti saznanje o postojanju tražbine. Naime, porezna obveza za 2014. i 2015. godinu utvrđena je tek rješenjem iz 2020. godine, koje je postalo izvršno 21. studenoga 2020., pa prije toga nije postojala svijest o eventualnoj šteti vjerovniku. Također ističu da je za dio porezne obveze nastupila zastara prava na utvrđivanje, sukladno Općem poreznom zakonu, budući da porezni nadzor nije pokrenut u zakonskom roku. Smatraju da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka i u dijelu odluke o kamatama i troškovima, jer presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, niti je jasno na temelju čega je utvrđen početak tijeka kamata. Osporavaju i odluku o trošku te potražuju trošak sastava žalbe u iznosu od 9.804,00 €.
3. Žalbe tuženika nisu osnovane.
4. Nakon što je ispitao presudu na temelju odredbe čl. 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbama, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud nalazi da je presuda u pobijanom dijelu pravilna i na zakonu osnovana.
5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za pobijanje pravnih radnji prvotuženika poduzetih u korist ostalih tuženika za koje tužiteljica tvrdi da su poduzeti na njezinu štetu kao vjerovnika. Nadalje, tužiteljičin zahtjev je usmjeren na to da ti pravni poslovi izgube učinak prema njoj u dijelu potrebnom za namirenje njezine tražbine prema prvotuženiku, koja proizlazi iz poreznih rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, odnosno iz porezne obveze prvotuženika. Dakle, spor se odnosi na to jesu li ispunjene pretpostavke za pobijanje pravnih radnji dužnika, osobito s obzirom na postojanje i dospjelost tužiteljičine tražbine, raspolaganja imovinom prvotuženika, povezanost tuženika, znanje ili mogućnost znanja za štetu vjerovniku te opseg u kojem ti pravni poslovi mogu izgubiti učinak prema tužiteljici radi namirenja njezine tražbine.
6. Prvostupanjski sud je, na temelju provedenog dokaznog postupka i isprava koje se nalaze u spisu, utvrdio da tražbina tužiteljice prema prvotuženiku ĐŠ proizlazi iz rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Pazin, KLASA: UP/I-215-04/20-01/01, URBROJ: 513-07-18-20-16 od 14. kolovoza 2020., koje je djelomično izmijenjeno rješenjem Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-215-01/20-01/22, URBROJ: 513-04-20-3 od 16. studenoga 2020., pri čemu je za 2013. godinu utvrđena zastara prava na utvrđivanje porezne obveze, dok su obveze za 2014. i 2015. godinu ostale na snazi. Nadalje je utvrdio da su navedena rješenja bila predmet upravnog spora, u kojem je presudom Upravnog suda u Rijeci poslovni broj UsI-1608/2020-21 od 27. kolovoza 2021. odbijen tužbeni zahtjev prvotuženika, dok je presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-4643/21-6 od 1. lipnja 2022. odbijena žalba, čime je potvrđena zakonitost navedenih poreznih rješenja.
7. Na temelju nalaza i mišljenja sudske vještakinje financijske struke Nataše Vlačić od 30. rujna 2024., njezina očitovanja od 2. prosinca 2024. te iskaza danog na ročištu od 5. prosinca 2024., sud je utvrdio da tražbina tužiteljice u nezastarjelom dijelu iznosi 1.063.384,71 € (8.072.518,18 kn), uz razdvajanje glavnice i kamata, te da za obveze za 2014. i 2015. godinu nije nastupila zastara.
8. Prvostupanjski sud je nadalje utvrdio da je prvotuženik u razdoblju od 23. kolovoza 2018. do siječnja 2021. poduzeo više pravnih radnji kojima je raspolagao svojom imovinom, i to sklapanjem Ugovora o darovanju, Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, Dodatka ugovoru o prijenosu gospodarske cjeline, Ugovora o kupoprodaji te Ugovora o prijenosu gospodarske cjeline. Iz sadržaja navedenih Ugovora, kao i iz zemljišnoknjižnih izvadaka od 4. srpnja 2021., utvrđeno je da je došlo do prijenosa vlasništva i suvlasničkih dijelova nekretnina s prvotuženika na ostale tuženike, i to na drugotuženika, četvrtotuženika tuženika te trgovačko društvo Omnia bar d.o.o., pri čemu su navedene osobe upisane kao vlasnici odnosno suvlasnici predmetnih nekretnina. Iz izjava ĐŠ, CŠ i SŠ od 9. veljače 2023., koje se nalaze u spisu, utvrđeno je da su prijenosi imovine izvršeni unutar obitelji, s ciljem raspodjele imovine između članova obitelji.
9. U odnosu na protučinidbu, prvostupanjski sud je utvrdio da kod Ugovora o darovanju protučinidba ne postoji, dok za ostale pravne poslove nisu dostavljeni dokazi o plaćanju kupoprodajnih cijena niti o postojanju druge imovinske koristi koja bi ostala u imovini prvotuženika.
10. U odnosu na imovinsko stanje prvotuženika, sud je na temelju podataka Porezne uprave i drugih isprava u spisu utvrdio da je u postupcima naplate u razdoblju 2021. i 2022. godine naplaćen iznos od 85.352,27 kn (11.328,19 €), da vrijednost preostalih nekretnina u k. o. [katastarska općina] iznosi 104.493,20 kn (13.868,63 €), a vrijednost vozila 39.245,83 kn, odnosno ukupno 143.739,03 kn (19.077,45 €) te da su nekretnine opterećene založnim pravima. Na temelju navedenih činjenica sud je utvrdio da je nakon poduzetih pravnih radnji imovina prvotuženika smanjena te da preostala imovina nije dostatna za namirenje tražbine tužiteljice.
11. Ovaj sud prihvaća činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda jer iz stanja spisa proizlazi da je tužiteljica u trenutku podnošenja tužbe imala prema prvotuženiku ĐŠ dospjelu tražbinu, da ta tražbina u dijelu koji je predmet ovog postupka nije zastarjela, da je prvotuženik svojim raspolaganjima umanjio svoju imovinu iz koje se tužiteljica mogla namiriti, te da su ta raspolaganja izvršena u korist osoba koje su s njime u bliskom obiteljskom i poslovnom odnosu. Tražbina tužiteljice proizlazi, kako je već naprijed navedeno, iz rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Pazin od 14. kolovoza 2020., djelomično izmijenjenog rješenjem Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak od 16. studenoga 2020., kojim je za 2013. godinu utvrđena zastara prava na utvrđenje porezne obveze, dok su obveze za 2014. i 2015. godinu ostale na snazi. Zakonitost tih poreznih rješenja potvrđena je presudom Upravnog suda u Rijeci od 27. kolovoza 2021. i presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske od 1. lipnja 2022., pa sud u ovom postupku polazi od postojanja utvrđene tražbine i ispituje jesu li ispunjene pretpostavke za pobijanje dužnikovih pravnih radnji prema odredbama čl. 66. i čl. 67. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj : 35/05, 41/08, 125/11, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO). Visina i struktura tražbine dodatno su provjerene nalazom i mišljenjem financijske vještakinje Nataše Vlačić od 30. rujna 2024., njezinim očitovanjem od 2. prosinca 2024. i iskazom na ročištu održanom 5. prosinca 2024., iz kojih proizlazi razdvajanje glavnice i kamata te utvrđenje da za relevantne obveze za 2014. i 2015. godinu zastara nije nastupila. Dakle, prvostupanjski sud imao valjanu osnovu zaključiti da tražbina tužiteljice postoji, da je dospjela i da nije zastarjela.
12. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da se pobijane pravne radnje ne mogu promatrati kao izolirani i međusobno nepovezani pravni poslovi, nego kao povezani slijed raspolaganja imovinom prvotuženika i imovinom koja je od njega prešla na osobe iz istog obiteljskog i poslovnog kruga. Iz podataka u spisu proizlazi da je prvotuženik Ugovorom o darovanju od 23. kolovoza 2018. prenio nekretninu na drugotuženika, svog sina. Iz Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju od 6. studenoga 2020. proizlazi raspolaganje imovinom u korist drugotuženika i četvrtotuženika (sinova prvotuženika). Iz Dodatka ugovoru o prijenosu gospodarske cjeline od 4. siječnja 2021. proizlazi prijenos nekretnina na drugotuženika, nakon čega su ugovorima od 5., 8. i 22. siječnja 2021. iste ili povezane nekretnine dalje prenošene između drugotuženika, četvrtotuženika i trećetuženika (društva Omnia bar d.o.o. koje je povezano s drugotuženikom). Iz izjava prvotuženika i drugotuženika te SŠ (supruge prvotuženika te majke drugotuženika i četvrtotuženika) proizlazi da su prijenosi imovine izvršavani podjelom imovine unutar obitelji, što potvrđuje da su raspolaganja bila svjesna i planirana. Upravo zato prvostupanjski sud pravilno zaključuje da formalna raznolikost ugovora ne mijenja njihov zajednički učinak: imovina koja je bila u sferi prvotuženika prenesena je unutar uskog kruga njemu bliskih i povezanih osoba, dok je mogućnost naplate tužiteljice ostala bitno umanjena.
13. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio i pitanje protučinidbe. Kod Ugovora o darovanju protučinidba ne postoji po samoj naravi tog ugovora. Kod ostalih Ugovora, iako su pojedini formalno označeni kao kupoprodajni, kao prijenos gospodarske cjeline ili kao ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, ne proizlazi dokaz stvarne i ekvivalentne protučinidbe koja bi ostala u imovini prvotuženika i bila dostupna tužiteljici za namirenje. Nisu dostavljeni dokazi o stvarnom plaćanju kupoprodajnih cijena, niti dokazi da je prvotuženik za prenesenu imovinu stekao drugu imovinsku korist kojom bi se tužiteljica mogla naplatiti. Sama oznaka ugovora kao naplatnog nije dovoljna ako se u dokaznom postupku ne utvrdi stvarno izvršenje odgovarajuće protučinidbe i ako ekonomski učinak raspolaganja ostaje smanjenje imovine dužnika. Isto tako, činjenica da se prijenosi izvršavaju obiteljskom raspodjelom imovine ne isključuje primjenu pravila o pobijanju pravnih radnji, jer se u ovom postupku ocjenjuje učinak tih pravnih radnji prema vjerovniku kojem je zbog njih otežano ili onemogućeno namirenje. Zato je prvostupanjski sud pravilno zaključio da nije dokazano da je prvotuženik za predmetna raspolaganja dobio stvarnu, odgovarajuću i vjerovniku dostupnu protučinidbu, što je odlučno za ocjenu štetnosti pravnih radnji.
14. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio i da je ispunjena pretpostavka nedostatnosti imovine prvotuženika za namirenje tražbine tužiteljice. Iz podataka Porezne uprave o naplati poreznog duga proizlazi da je u 2021. i 2022. godini naplaćen samo manji iznos u odnosu na ukupnu tražbinu, odnosno 85.352,27 kn (11.328,19 €), dok iz podataka o preostaloj imovini proizlazi da ona nije dostatna za namirenje tražbine koja iznosi više od milijun eura. U spisu su također podaci o nekretninama u k. o. [katastarska općina] i drugoj imovini, kao i podaci o založnim pravima, iz kojih proizlazi da preostala imovina prvotuženika ne omogućuje naplatu tužiteljičine tražbine u relevantnom opsegu. Dakle, zaključak o nedostatnosti imovine ne temelji se samo na tvrdnji tužiteljice, nego na konkretnim podacima o pokušajima naplate, naplaćenim iznosima, preostaloj imovini i njezinoj opterećenosti. Tuženici nisu dokazali da postoji druga, dostatna i vjerovniku dostupna imovina iz koje bi se tužiteljica mogla namiriti, niti su dokazali da je nakon pobijanih raspolaganja u imovini prvotuženika ostala imovina razmjerna visini tražbine. Stoga je pravilno utvrđeno da je raspolaganjem predmetnom imovinom došlo do smanjenja imovine dužnika u smislu odredbe čl. 66. st. 2. ZOO-a.
15. U pogledu znanja dužnika i trećih osoba o štetnosti raspolaganja, pravilno je prvostupanjski sud pošao od svih okolnosti, a ne samo pojedinačno od svakog Ugovora. Iz spisa proizlazi da su stjecatelji sinovi prvotuženika i društvo povezano s jednim od sinova, da su prijenosi uslijedili u međusobno povezanom vremenskom i sadržajnom slijedu, da se radilo o vrijednoj imovini, da nije dokazana stvarna protučinidba koja bi ostala dostupna vjerovniku, te da su sami tuženici u izjavama opisivali prijenose kao obiteljsku raspodjelu imovine. U takvim okolnostima nije uvjerljivo da stjecateljima nije bilo poznato da se prijenosima bitno smanjuje imovina prvotuženika. Znanje se ovdje ne izvodi samo iz srodstva, nego iz kombinacije srodstva, povezanosti pravnih poslova, poslovne povezanosti preko društva Omnia bar d.o.o., izostanka dokazane protučinidbe, činjenice da je imovina ostala unutar istog kruga osoba i činjenice da je rezultat nedostatna imovina za naplatu. Takvo utvrđenje ima uporište u izvedenim dokazima i vodi zaključku da su ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 67. ZOO-a.
16. Prvostupanjski sud je pravilno primijenio i odredbu čl. 70. ZOO -a jer je učinak pobijanja ograničio na dio potreban za namirenje tražbine tužiteljice. Time nije odlučeno da tužiteljica može naplatiti više od svoje tražbine niti da predmetni Ugovori prestaju vrijediti apsolutno među ugovornim stranama nego je odlučeno je samo o njihovoj relativnoj neučinkovitosti prema tužiteljici u mjeri potrebnoj za namirenje njezine tražbine. U okolnostima u kojima iz spisa proizlazi da naplata iz preostale imovine nije dostatna, da su naplaćeni iznosi neznatni u odnosu na visinu duga i da tuženici nisu dokazali postojanje druge imovine iz koje bi se tražbina mogla namiriti, prvostupanjski sud je imao osnovu prihvatiti tužbeni zahtjev u opsegu u kojem su pobijane radnje navedene u izreci. Konkretna provedba namirenja i eventualna prodajna vrijednost pojedine nekretnine pitanje je provedbe namirenja, dok je u ovom postupku odlučno da su pobijane pravne radnje imale učinak umanjenja imovine dužnika i onemogućavanja naplate vjerovnika.
17. Slijedom svega navedenog, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio odlučne činjenice i pravilno primijenio materijalno pravo. Iz poreznih rješenja, presude Upravnog suda u Rijeci potvrđene presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, nalaza i mišljenja vještakinje, ugovora, zemljišnoknjižnih izvadaka, izjava tuženika, podataka Porezne uprave o naplati i preostaloj imovini proizlazi da tužiteljica ima dospjelu i nezastarjelu tražbinu prema prvotuženiku, da je prvotuženik raspolaganjima prenio imovinu unutar obiteljskog i poslovno povezanog kruga, da za ta raspolaganja nije dokazana stvarna i vjerovniku dostupna protučinidba, da je time smanjena imovina prvotuženika, da tužiteljica iz preostale imovine ne može ostvariti namirenje u potrebnom opsegu, te da su tuženici kao blisko povezane osobe znali ili morali znati za štetnost takvih raspolaganja.
18. U odnosu na žalbeni navod tuženika da tražbina tužiteljice nije postojala u vrijeme poduzimanja pobijanih pravnih radnji te da se iste ne mogu pobijati, ističe se da iz već naprijed navedenog rješenja Porezne uprave, kao i iz rješenja Ministarstva financija, proizlazi da je porezna obveza prvotuženika utvrđena u upravnom postupku. Iz već navedene presude Upravnog suda u Rijeci i navedene presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske proizlazi da je zakonitost navedenih poreznih rješenja pravomoćno potvrđena, pa je postojanje tražbine tužiteljice u ovom postupku nesporno utvrđeno. Nadalje, iz nalaza i mišljenja sudske vještakinje Nataše Vlačić od 30. rujna 2024., njezina očitovanja od 2. prosinca 2024. te iskaza na ročištu od 5. prosinca 2024. proizlazi visina tražbine u nezastarjelom dijelu od 1.063.384,71 €, kao i činjenica da za obveze za 2014. i 2015. godinu nije nastupila zastara, što je prvostupanjski sud pravilno prihvatio. Iz stanja spisa nadalje proizlazi da je tužba u ovom predmetu podnesena 6. srpnja 2021., dok je porezno rješenje postalo izvršno 21. prosinca 2020., pa je u trenutku podnošenja tužbe tražbina tužiteljice bila dospjela. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je pravilno primijenio pravno shvaćanje prema kojem je za pobijanje dužnikovih pravnih radnji odlučna dospjelost tražbine u trenutku podnošenja tužbe, a ne u trenutku poduzimanja pojedine pravne radnje. Suprotno tumačenje, na kojem ustraju tuženici, nije utemeljeno na navedenim ispravama u spisu niti proizlazi iz pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 24. svibnja 2021., na koje se tuženici pozivaju. Stoga žalbeni navodi kojima tuženici tvrde da se pobijanje može odnositi isključivo na pravne radnje poduzete nakon nastanka tražbine, kao i njihovo tumačenje navedenog pravnog shvaćanja, nisu osnovani.
19. U odnosu na žalbeni navod kojim tuženici tvrde da se kod poreznih obveza trenutak nastanka tražbine treba vezati uz konačnost poreznog rješenja, ovaj sud upućuje na obrazloženje iz točke 18. ove drugostupanjske presude te se napominje da se ovom parničnom postupku ne ispituje ponovno zakonitost poreznih rješenja niti trenutak nastanka porezne obveze, jer je to pitanje već pravomoćno riješeno u upravnom postupku i upravnom sporu, već se ispituje postojanje pretpostavki za pobijanje pravnih radnji sukladno odredbama čl. 66. i čl. 67. ZOO-a. Stoga žalbeni navodi kojima tuženici osporavaju trenutak nastanka tražbine, vežući ga isključivo uz konačnost poreznog rješenja, nisu odlučni za ovaj postupak i kao takvi nisu osnovani.
20. U odnosu na žalbeni navod kojim tuženici osporavaju pravnu prirodu pobijanih pravnih poslova i tvrde da se radi o naplatnim raspolaganjima za koja nisu ispunjene pretpostavke pobijanja, ističe se da iz Ugovora o darovanju od 23. kolovoza 2018. (ovjerenog kod javnog bilježnika Denisa Krajcara, OU-636/18), koji se nalazi u spisu, proizlazi da je prvotuženik bez protučinidbe prenio nekretninu k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] na drugotuženika, pa se nesporno radi o besplatnom pravnom poslu. Iz Dodatka Ugovoru o prijenosu gospodarske cjeline od 4. siječnja 2021. (OV-4/2021), kao i iz zemljišnoknjižnih izvadaka od 4. srpnja 2021., proizlazi da je na temelju tog pravnog posla izvršen prijenos nekretnina na drugotuženika, dok tuženici nisu dostavili niti jedan dokaz da je prvotuženik za taj prijenos primio stvarnu i ekvivalentnu protučinidbu koja bi ostala u njegovoj imovini. Nadalje, iz podataka sudskog registra za društvo Omnia bar d.o.o., koji se nalaze u spisu, proizlazi da je jedini osnivač i osoba ovlaštena za zastupanje drugotuženik ČŠ, pa iz Ugovora o prijenosu gospodarske cjeline od 8. siječnja 2021. (OV-209/2021) ne proizlazi da je prvotuženik stekao poslovne udjele ili bilo kakvu drugu imovinsku korist. Iz Ugovora o kupoprodaji od 5. siječnja 2021. (OV-90/2021) i Ugovora o kupoprodaji od 22. siječnja 2021. (OV-1040/2021) proizlazi da nije dokazana stvarna isplata kupoprodajne cijene, dok tuženici tijekom postupka nisu dostavili bankovne izvode, potvrde o uplati, knjigovodstvenu dokumentaciju niti druge dokaze koji bi upućivali na stvarno izvršenje protučinidbe. Slijedom navedenog, pravilno je prvostupanjski sud, na temelju konkretnih isprava u spisu, zaključio da protučinidba nije dokazana, pa žalbeni navodi kojima se osporava pravna priroda pobijanih pravnih poslova nisu osnovani.
21. Nadalje, nisu osnovani ni žalbeni navodi kojima tuženici tvrde da Dodatak Ugovoru o prijenosu gospodarske cjeline od 4. siječnja 2021. predstavlja samo usklađenje zemljišnoknjižnog stanja s ranijim stanjem iz 2014. godine. Iz zemljišnoknjižnih izvadaka od 4. srpnja 2021., koji se nalaze u spisu, proizlazi da je upravo na temelju tog Dodatka izvršen upis prijenosa vlasništva na drugotuženika, slijedom čega je za odlučivanje u ovom postupku pravno relevantan trenutak tog upisa. Tuženici nisu dostavili dokaze da bi prijenos iz 2014. godine bio proveden u zemljišnim knjigama, niti su dostavili dokaze da bi prvotuženik po osnovi tog dodatka stekao imovinsku korist koja bi ostala u njegovoj imovini i bila dostupna za namirenje tužiteljice. Stoga je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da predmetni dodatak predstavlja pravnu radnju podobnu za pobijanje u smislu odredaba čl. 66. i čl. 67. ZOO-a.
22. Također, neosnovani su žalbeni navodi kojima tuženici osporavaju postojanje lanca povezanih pravnih poslova. Iz Ugovora koji su predmet pobijanja (Ugovor o darovanju od 23. kolovoza 2018., Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju od 6. studenoga 2020., Dodatak ugovoru o prijenosu gospodarske cjeline od 4. siječnja 2021., te ugovori od 5., 8. i 22. siječnja 2021.), kao i iz zemljišnoknjižnih izvadaka i podataka sudskog registra za društvo Omnia bar d.o.o., proizlazi kontinuirani, vremenski povezan slijed prijenosa imovine između prvotuženika, njegovih sinova i navedenog društva. Nadalje, iz izjava ĐŠ, CŠ i SŠ od 9. veljače 2023., koje se nalaze u spisu, proizlazi da su predmetni prijenosi poduzimani radi raspodjele imovine unutar obitelji, što potvrđuje njihovu međusobnu povezanost i svrhovnu usmjerenost.
23. Neosnovani su i žalbeni navodi kojima tuženici osporavaju insolventnost prvotuženika i štetnost pobijanih pravnih radnji. Iz rješenja o ovrsi Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Pazin, KLASA: UP/I -415-02/2021- 001/0026, URBROJ: 513-007-18/2021-01 od 1. veljače 2021. i KLASA: UP/I-415-02/2021-001/00126, URBROJ: 513-007-18/2021-07 od 1. ožujka 2021., kao i iz podataka o naplati koji se nalaze u spisu, proizlazi da je u ovršnom postupku naplaćen iznos od svega 85.352,27 kn (11.328,19 €).
24. Iz podataka o imovini prvotuženika proizlazi da vrijednost preostalih nekretnina u k. o. [katastarska općina] iznosi 104.493,20 kn (13.868,63 €), a vrijednost vozila 39.245,83 kn (5.208,82 €), odnosno ukupno 143.739,03 kn (19.077,45 €), dok ukupna tražbina tužiteljice, utvrđena poreznim rješenjima, iznosi 8.012.072,16 kn (1.063.384,72 €), uz pripadajuće kamate. Nadalje, iz stanja spisa proizlazi i da su nekretnine koje su ostale u vlasništvu prvotuženika opterećene založnim pravima, što dodatno umanjuje mogućnost njihova korištenja za namirenje tražbine. Na temelju tako utvrđenih konkretnih podataka pravilno je prvostupanjski sud zaključio da prvotuženik nema dovoljno imovine za ispunjenje obveze prema tužiteljici, čime je ispunjena pretpostavka iz čl. 66. st. 2. ZOO-a. Posljedično, pravilno je utvrđeno i da su pobijane pravne radnje imale za učinak smanjenje imovine prvotuženika i otežavanje, odnosno onemogućavanje namirenja vjerovnika.
25. Također, neosnovani su žalbeni navodi kojima tuženici osporavaju znanje o štetnosti raspolaganja. Iz stanja spisa, osobito iz ugovora koji su predmet pobijanja (Ugovor o darovanju od 23. kolovoza 2018., Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju od 6. studenoga 2020., Dodatak ugovoru o prijenosu gospodarske cjeline od 4. siječnja 2021., te ugovori od 5., 8. i 22. siječnja 2021.), zemljišnoknjižnih izvadaka i podataka sudskog registra za društvo Omnia bar d.o.o., proizlazi da su pravne radnje poduzimane između međusobno povezanih osoba - prvotuženika, njegovih sinova te društva kojim upravlja drugotuženik. Nadalje, iz vremenske povezanosti tih pravnih radnji, kao i iz činjenice da tuženici tijekom postupka nisu dostavili dokaze o stvarnom izvršenju protučinidbe, te uzimajući u obzir postojanje poreznog postupka i donošenje naprijed navedenih poreznih rješenja pravilno je prvostupanjski sud zaključio da su tuženici znali ili su, uz dužnu pažnju, morali znati da se tim raspolaganjima smanjuje imovina prvotuženika i otežava namirenje tužiteljice kao vjerovnika. U odnosu na Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju od 6. studenoga 2020. radi se o pravnom poslu sklopljenom između srodnika u ravnoj liniji, pa se, sukladno odredbi čl. 67. ZOO-a, primjenjuje zakonska predmnijeva da je stjecateljima bilo poznato da se poduzetim raspolaganjem nanosi šteta vjerovniku, a tuženici tijekom postupka nisu dokazali okolnosti koje bi tu predmnijevu oborile.
26. Nisu osnovani žalbeni navodi kojima tuženici osporavaju primjenu odredbe čl. 70. ZOO-a i tvrde da prvostupanjski sud nije utvrdio razmjernost između visine tražbine i vrijednosti imovine obuhvaćene pobijanim pravnim radnjama. Iz izreke pobijane presude jasno proizlazi da pobijane pravne radnje gube učinak prema tužiteljici isključivo u dijelu potrebnom za namirenje njezine tražbine, čime je pravilno primijenjena odredba čl. 70. ZOO-a koja propisuje relativni učinak pobijanja. Suprotno žalbenim navodima, u ovom postupku nije bilo potrebno provoditi dokaz vještačenjem tržišne vrijednosti pojedinih nekretnina, jer predmet ovog postupka nije utvrđenje njihove vrijednosti niti odlučivanje o prodaji i raspodjeli vrijednosti, već utvrđenje postojanja pretpostavki za pobijanje pravnih radnji dužnika. Naime, iz stanja spisa, osobito iz poreznih rješenja, nalaza i mišljenja sudske vještakinje kao i podataka o imovini i naplati iz ovršnih postupaka, proizlazi visina tražbine tužiteljice i činjenica da prvotuženik nema dovoljno imovine za njezino namirenje. Pitanje konkretne razmjernosti između vrijednosti pojedinih nekretnina i visine tražbine, odnosno opseg u kojem će se tužiteljica namiriti iz pojedine imovine, nije predmet ovog parničnog postupka, već će se konkretizirati u ovršnom postupku, u kojem se tužiteljica u svakom slučaju ne može namiriti preko iznosa svoje tražbine. Stoga žalbeni navodi kojima se prigovara da sud nije utvrdio tržišnu vrijednost nekretnina i razmjernost nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude.
27. U odnosu na žalbeni navod o bračnoj stečevini ističe se da iz zemljišnoknjižnih izvadaka koji se nalaze u spisu proizlazi upisano vlasništvo na predmetnim nekretninama, dok ovaj postupak nema za predmet odlučivanje o diobi bračne stečevine niti o stvarnopravnim pravima bračnog druga, već isključivo utvrđenje učinka pobijanja pravnih radnji prema tužiteljici kao vjerovniku, sukladno odredbama čl. 66. i čl. 67. ZOO-a. Stoga okolnost da tuženici tvrde kako dio nekretnina predstavlja bračnu stečevinu SŠ ne dovodi u pitanje pravilnost pobijane presude, budući da eventualna prava bračnog druga nisu predmet odlučivanja u ovom postupku, niti utječu na mogućnost pobijanja pravnih radnji u odnosu na dužnikov dio imovine. Kako tuženici tijekom postupka nisu dostavili dokaze iz kojih bi proizlazilo da bi eventualna bračna stečevina isključivala ili ograničavala učinak pobijanja u opsegu u kojem je odlučeno, žalbeni navodi i u tom dijelu nisu osnovani.
28. Također, žalbeni navod o prekoračenju tužbenog zahtjeva u točki VII. izreke, nije osnovan. Iz izreke pobijane presude jasno i nedvojbeno proizlaze pravni poslovi koji su predmet pobijanja, označene nekretnine na koje se odnosi učinak pobijanja, kao i opseg u kojem su tuženici dužni trpjeti namirenje tužiteljičine tražbine, pa je izreka dovoljno određena i podobna za provedbu. U odnosu na iznos od 81.063.384,72 € naveden u točki VII. izreke, ovaj sud utvrđuje da se radi o očitoj omašci u pisanju. Naime, iz zapisnika s ročišta od 5. prosinca 2024., kao i iz nalaza i mišljenja sudske vještakinje jasno proizlazi da tužbeni zahtjev iznosi 1.063.384,71 €, što odgovara i iznosu utvrđene tražbine. Budući da su u istoj točki izreke pravilno navedeni iznosi glavnice i kamata koji zbrojno odgovaraju tom iznosu, nedvojbeno je da je došlo do pogrešnog upisa znamenke. Zato ovaj sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a nego o očitoj pogrešci u pisanju i računanju pa će prvostupanjski sud u nastavku postupka donijeti rješenje o ispravku kojim će ispraviti iznos od 81.063.384,72 € naveden u točki VII. izreke pobijane presude na iznos od 1.063.384,72 € koji je pravilno naveden u drugim pobijanim točkama izreke (točke I. do X. izreke pobijane presude).
29. U odnosu na žalbeni navod o zastari i kamatama ističe se da iz poreznih rješenja i nalaza i mišljenja vještakinje proizlazi da za 2014. i 2015. godinu zastara nije nastupila, dok je za 2013. godinu utvrđena, što je uzeto u obzir. Iz istih isprava proizlazi i visina glavnice i kamata te tijek zateznih kamata, pa presuda sadrži razloge o tim odlučnim činjenicama.
30. Pravilna je i zakonita i odluka o troškovima postupka (čl. 154. i čl. 155. ZPP-a) koju je prvostupanjski sud valjano i detaljno obrazložio, navođenjem parničnih radnji za koje tužiteljici priznaje troškove, u kojem iznosu i po kojoj osnovi.
31. Slijedom svega navedenog, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP -a, žalbe tuženika su odbijene kao neosnovane i presuda potvrđena u pobijanim točkama od.
I. do XI. njene izreke.
Zagreb, 19. svibnja 2026.
Predsjednik vijeća
Dubravka Zubović
