REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-3244/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudac Dubravke Zubović, predsjednika vijeća, Maje Bilandžić, suca izvjestitelja i Kristine Saganić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŽC, ranije vlasnice obrta „[obrt]“, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ljubičić & Vrdoljak d.o.o. u Splitu, protiv tuženice OPĆINA PODGORA, OIB [osobni identifikacijski broj], Podgora, Andrije Kačića Miošića 2, koju zastupa punomoćnik Srđan Vrdoljak, odvjetnik u Splitu, radi naknade štete, odlučujući o tužiteljičinoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-349/2023-10 od 26. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 19. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužiteljičina žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-349/2023-10 od 26. svibnja 2025.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-349/2023-10 od 26. svibnja 2025. odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 20.000,00 € sa zateznim kamatama koje teku od 19. lipnja 2023. do isplate te troška parničnog postupka (točke I.1. i I.2. izreke). Naloženo je tužiteljici naknaditi tuženici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.250,00 € (točka II. izreke).

2. Protiv pobijane presude tužiteljica je podnijela žalbu zbog svih žalbenih razloga s prijedlogom ovom sudu pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju žalbe u bitnome navodi da je tuženica bez valjane pravne osnove uklonila njezin kiosk te ga nakon toga nije vratila na prvotnu lokaciju, iako je rješenje o uklanjanju kioska pravomoćno ukinuto u upravnom postupku, što je potvrđeno presudom Upravnog suda u Splitu. Ističe da joj je time prouzročena imovinska šteta u vidu gubitka prihoda od obavljanja djelatnosti na kiosku. Nadalje žaliteljica navodi da je prvostupanjski sud odbio njen tužbeni zahtjev prvenstveno uz obrazloženje da nakon 2019. godine nije imala odobrenje za korištenje javne površine, pa da stoga ne postoji uzročno-posljedična veza između uklanjanja kioska i nemogućnosti obavljanja djelatnosti. Žaliteljica smatra da je prvostupanjska presuda nezakonita i nepravilna. Navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe čl. 219. i čl. 221.a Zakona o parničnom postupku time što je odbio provesti ključne dokaze uz obrazloženje da tužiteljica nije prethodno dokazala osnovanost zahtjeva. Ističe da je iznijela relevantne činjenice i predložila konkretne dokaze (saslušanje, dokumentaciju, financijsko vještačenje), pa se teret dokazivanja ne može tumačiti tako da sud odbije izvođenje dokaza prije nego što pokuša utvrditi sporne činjenice. Poziva se na sudsku praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, osobito na odluku poslovni broj Rev 836/2022-2 od 7. veljače 2023., prema kojoj sud mora omogućiti stranci izvođenje dokaza o odlučnim činjenicama te ne može na teret stranke staviti „nedokazanost“ tih činjenica ako nije proveo dokazni postupak. Dalje navodi da se pravilo o teretu dokazivanja može primijeniti tek nakon što su izvedeni svi relevantni dokazi i ako i dalje ostane sumnja u pogledu odlučnih činjenica, a ne kao razlog za odbijanje izvođenja dokaza. Smatra da je time povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske i čl. 6. st. 1. EKLJP-a. Također ističe da sud nije obrazložio razloge odbijanja dokaza, čime nije ispunio procesnu dužnost iz čl. 300. st. 2. Zakona o parničnom postupku. Poziva se i na praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojoj sud mora obrazložiti razloge odbijanja dokaznih prijedloga te ne smije uskratiti stranci mogućnost dokazivanja odlučnih činjenica. Napominje da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da ne postoji uzročna veza ni protupravnost postupanja tuženika, oslanjajući se isključivo na činjenicu da nakon 2019. godine nije imala odobrenje za korištenje javne površine. Ističe da je sud zanemario ključnu činjenicu da je kiosk uklonjen na temelju rješenja koje je pravomoćno ukinuto kao nezakonito te da tuženik nakon toga nije vratio kiosk niti omogućio nastavak korištenja lokacije. Pozivajući se na odredbe čl. 1045. i čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima, žaliteljica tvrdi da su ispunjene pretpostavke odgovornosti za štetu, jer je uklanjanje kioska provedeno bez valjane pravne osnove, što je utvrđeno pravomoćnim ukidanjem upravnog akta. Smatra da time postoji protupravna radnja javnopravnog tijela. Nadalje ističe da postoji neposredna uzročna veza između uklanjanja kioska i nastale štete, jer da kiosk nije uklonjen ili da je vraćen nakon ukidanja rješenja, mogla bi nastaviti obavljati djelatnost ili poduzeti druge korake (premještaj kioska, ishođenje novog odobrenja). Stoga smatra da je pogrešan zaključak suda da nema uzročne veze zbog nepostojanja odobrenja nakon 2019. godine, jer se time miješa pravna osnova korištenja površine s faktičnom mogućnošću obavljanja djelatnosti. Poziva se i na praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (odluka poslovni broj Rev 1726/12-3 od 11. siječnja 2017.) prema kojoj u slučaju pravomoćno utvrđenog nezakonitog postupanja upravnog tijela oštećena strana ima pravo na naknadu štete, uz postojanje protupravne radnje, štete i uzročne veze. Žaliteljica nadalje ističe da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da bi ona i bez uklanjanja kioska morala prestati koristiti javnu površinu zbog isteka odobrenja, jer takav zaključak zahtijeva dokaznu podlogu koju sud nije utvrdio niti je proveo dokaze u tom smjeru.

3. Žalba nije osnovana.

4. Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 84/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud je ocijenio da je pobijana presuda pravilna i na zakonu osnovana.

5. Prvostupanjski sud utvrdio je da među strankama nije sporno da je tužiteljica vlasnica kioska koji je do 2020. godine bio postavljen na javnoj površini na lokaciji ispred kuće Ž, predio plaža i gradska uvala u [adresa]. Nije sporno ni da je rješenjem tuženice od 13. veljače 2020. tužiteljici naloženo da odmah ukloni kiosk koji se nalazio u obuhvatu građevinskih radova na uređenju šetnice na rivi u [adresa], te da je, budući da tužiteljica po tom rješenju nije postupila, kiosk uklonila tuženica.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu štete nastale zbog uklanjanja njezina kioska od strane tuženice, odnosno zbog nemogućnosti obavljanja poslovne djelatnosti i ostvarivanja koristi nakon uklanjanja kioska.

7. Prvostupanjski je sud, uvidom u priloženu dokumentaciju u spisu, u obrazloženju svoje presude utvrdio da je tužiteljici korištenje predmetne javne površine bilo odobreno vremenski ograničeno, i to za svaku pojedinu godinu posebno. Tako je iz zaključka tuženice od 29. svibnja 2008. (list 33. spisa) utvrđeno da je tužiteljici dana javna površina na korištenje u 2008. godini na lokaciji u [adresa], predio Vala uz plažu ispred kuće A. Nadalje, iz rješenja Općinskog načelnika Općine Podgora od 12. lipnja 2019. (list 34. spisa) utvrđeno je da je tužiteljici odobreno korištenje javne površine na istoj lokaciji radi obavljanja djelatnosti, uz izričitu odredbu da to rješenje vrijedi samo za 2019. godinu.

8. Prvostupanjski je sud nadalje utvrdio da tužiteljica nije dostavila nijedan dokaz da joj je za 2020. godinu ili za kasnija razdoblja bilo odobreno korištenje javne površine na predmetnoj lokaciji, niti da je nakon isteka odobrenja za 2019. godinu podnijela zahtjev za korištenje javne površine. Istodobno, tuženica je dostavila Planove upravljanja javnim površinama i Javne pozive za razdoblje od 2020. do 2023. godine (list 55.-97. spisa), iz kojih proizlazi da se korištenje javnih površina odobrava na temelju godišnjih planova i javnih poziva, uz obvezu podnošenja zahtjeva za svaku godinu. Tužiteljica te navode i dokaze nije osporila do zaključenja prethodnog postupka niti je dostavila dokaze suprotnog sadržaja.

9. U odnosu na upravni postupak uklanjanja kioska, prvostupanjski sud je utvrdio da je rješenjem Jedinstvenog upravnog odjela Općine Podgora, komunalnog redara, Klasa: UP/I-363-04/20-01/9, Urbroj: 2147/05-03/05-20-2 od 13. veljače 2020. (list 39.-40. spisa), tužiteljici naloženo da ukloni kiosk. Nadalje je sud utvrdio da je navedeno rješenje poništeno rješenjem Splitsko-dalmatinske županije, Upravnog odjela za zaštitu okoliša, komunalne poslove, infrastrukturu i investicije, Klasa:

UP/II-363-04/20/01/0010, Urbroj: 2181/1-10/13-20-0002 od 9. travnja 2020. (list 9.-11. spisa), te da je predmet vraćen na ponovno rješavanje. Prvostupanjski sud je uvidom u navedeno drugostupanjsko rješenje utvrdio da je prvostupanjsko rješenje poništeno zbog nedostataka u obrazloženju rješenja jer to rješenje nije sadržavalo sve razloge odlučne za rješavanje upravne stvari u smislu odredaba Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj: 47/09 i 110/21), zbog čega se isto nije moglo ispitati. Nadalje je prvostupanjski sud utvrdio i da je protiv tog drugostupanjskog rješenja pokrenut upravni spor, u kojem je presudom Upravnog suda u Splitu poslovni broj UsŽ-1476/21-2 od 13. svibnja 2021., potvrđeno drugostupanjsko rješenje, čime je ono postalo pravomoćno. Sud je također utvrdio da tužiteljica nije navela točan datum uklanjanja kioska niti razdoblje za koje potražuje štetu, ali je, s obzirom na rješenje o izvršenju od 20. veljače 2020. (list 5. -6. spisa), zaključio da se eventualna šteta može odnositi samo na razdoblje nakon tog datuma.

10. Dakle, uzimajući u obzir sve navedeno, prvostupanjski je sud zaključio da tužiteljica u 2020. godini i kasnijim razdobljima nije imala pravnu osnovu za korištenje javne površine na predmetnoj lokaciji, budući da nije imala važeće odobrenje niti je dokazala da je podnijela zahtjev za njegovo izdavanje. Iz toga je sud zaključio da tužiteljica nije mogla zakonito obavljati djelatnost na toj lokaciji u utuženom razdoblju. Slijedom toga, prvostupanjski je sud zaključio da ne postoji uzročno -posljedična veza između uklanjanja kioska i štete koju tužiteljica potražuje u vidu izgubljene dobiti. U odnosu na protupravnost, sud je zaključio da poništenje upravnog rješenja od 13. veljače 2020. zbog nedostataka u obrazloženju ne znači automatski da je radnja uklanjanja kioska protupravna u smislu odgovornosti za štetu.

11. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je, primjenom odredaba čl. 1045. i čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO), zaključio da nisu ispunjene pretpostavke odgovornosti za štetu, osobito da nije dokazana uzročna veza niti protupravnost, te je, primjenom pravila o teretu dokazivanja iz odredaba čl. 219. st. 1. i čl. 221.a ZPP-a, odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

12. Ovaj sud, jednako kao i prvostupanjski sud ocjenjuje da tužiteljičin zahtjev nije osnovan. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da tužiteljica nije dokazala postojanje kumulativnih pretpostavki odgovornosti za štetu iz odredaba čl. 1045. st. 1. i čl. 1046. ZOO-a, odnosno postojanje štetne radnje, štete, uzročno-posljedične veze i protupravnosti. Naime, odlučna činjenica u ovom postupku nije sama činjenica uklanjanja kioska, već postojanje pravne osnove za korištenje javne površine u razdoblju za koje tužiteljica potražuje naknadu štete. U tom smislu, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužiteljica nije dokazala da je nakon isteka 2019. godine imala odobrenje za korištenje predmetne javne površine, niti da je podnijela zahtjev za izdavanje takvog odobrenja sukladno važećim aktima tuženice.

13. Slijedom toga, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužiteljica nije dokazala da bi u utuženom razdoblju imala pravo obavljati djelatnost na predmetnoj lokaciji. Posljedično tome, nije dokazana niti uzročno-posljedična veza između uklanjanja kioska i štete koju tužiteljica potražuje u vidu izgubljene dobiti, jer prema odredbi čl. 1046. ZOO-a izmakla korist može biti pravno priznata samo ako se radi o koristi koja bi se prema redovitom tijeku stvari osnovano mogla očekivati, što u konkretnom slučaju nije dokazano.

14. Neosnovani su žalbeni navodi kojima tužiteljica osporava primjenu pravila o teretu dokazivanja. Prema odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a, svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev, dok prema odredbi čl. 221.a ZPP-a sud odlučuje na temelju pravila o teretu dokazivanja samo u slučaju kada nakon provedenog dokaznog postupka ne može sa sigurnošću utvrditi određenu činjenicu. U konkretnom slučaju, tužiteljica nije dokazala odlučnu činjenicu

- postojanje prava korištenja javne površine u utuženom razdoblju - zbog čega prvostupanjski sud nije bio dužan provoditi daljnje dokaze koji se odnose na visinu štete, jer takvi dokazi ne mogu utjecati na donošenje drugačije odluke od one koja je donesena u prvostupanjskom postupku. U tom smislu, pravilno je prvostupanjski sud odbio dokazne prijedloge tužiteljice koji su se odnosili na pribavljanje podataka o prihodima, provođenje financijskog vještačenja i saslušanje tužiteljice, budući da se ti dokazi odnose na visinu eventualne štete, dok prethodno nije dokazana osnovanost zahtjeva. Takvo postupanje prvostupanjskog suda nije protivno odredbi čl. 300. st. 2. ZPP-a niti predstavlja povredu prava na pravično suđenje iz čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske i čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

15. Neosnovani su i žalbeni navodi o postojanju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP-a. Iz stanja spisa proizlazi da je tužiteljici bilo omogućeno sudjelovanje u postupku i raspravljanje pred sudom, te da je njezina punomoćnica bila prisutna na ročištu održanom 11. travnja 2025., na kojem je imala mogućnost iznositi navode i predlagati dokaze, što je i učinila ostajući kod svih ranijih navoda i dokaznih prijedloga. Okolnost da sud nije prihvatio sve predložene dokaze ne predstavlja sama po sebi bitnu povredu odredaba parničnog postupka.

16. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio pravni značaj poništenja upravnog rješenja od 13. veljače 2020. Naime, iz sadržaja rješenja drugostupanjskog upravnog tijela od 9. travnja 2020. proizlazi da je prvostupanjsko rješenje poništeno zbog nedostataka u obrazloženju i nemogućnosti njegova ispitivanja, odnosno zbog povrede pravila upravnog postupka, a ne zbog utvrđene nezakonitosti koja bi tužiteljici davala pravo na naknadu štete. Stoga samo poništenje upravnog akta ne znači automatski postojanje protupravnosti u smislu građanskopravne odgovornosti. Slijedom svega navedenog, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da u konkretnom slučaju nisu ispunjene kumulativne pretpostavke odgovornosti za štetu.

17. I odluka o parničnom trošku pravilno je zasnovana na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, a koju odluku tužiteljica posebno ni ne osporava.

18. S obzirom na navedeno, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odbiti tužiteljičinu žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

Zagreb, 19. svibnja 2026.

Predsjednik vijeća

Dubravka Zubović