REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1917/2026-14

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Kristine Saganić, predsjednice vijeća, Dubravke Zubović, sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Zubović, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐV, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Ivica Pezo, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika NAVA BANKA d.d. u stečaju, Zagreb, Tratinska 27, OIB 07492912398, kojeg zastupa punomoćnica Rajka Jagmarević, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1444/2015 od 27. travnja 2017., u sjednici vijeća održanoj 19. svibnja 2026.

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1444/2015 od 27. travnja 2017. u točkama I. i II. izreke i predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1444/2015 od 27. travnja 2017. prvostupanjski je sud u točki I. izreke u cijelosti odbio tužbeni zahtjev koji glasi:

„I. Utvrđuje se postojanje izlučnog prava tužitelja prema stečajnoj masi tuženika u iznosu od 2.955.835,32 kn.

II. Nalaže se tuženiku da iz stečajne mase izluči iznos od 2.955.835,32 kn te da tužitelju vrati – isplati iznos 2.955.835,32 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 16.07.2014.g. do isplate, prema članku 29. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5 (pet) postotnih poena do isplate, sve u roku od 8 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati i troškove parničnog postupka uvećano za zakonske zatezne kamate prema članku 29. Zakona o obveznim odnosima, koje se određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5 (pet) postotnih poena do isplate, sve u roku od 8 dana.“

2. U točki II. izreke naloženo je tužitelju u roku od osam dana naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 73.900,00 kn.

3. U točki III. izreke odbijen je kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 2.670,00 kn.

4. Iz obrazloženja proizlazi da je prvostupanjski sud odlučio o neosnovanosti tužbenog zahtjeva primjenom odredbe čl. 990. do čl. 997. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO) te odredbe čl. 67., čl. 70. st. 1. i čl. 79. Stečajnog zakona („Narodne novine“ broj : 44/96, 29/99, 129/00, 123/03, 82/06, 116/10, 25/12, 133/12 i 45/13; dalje: SZ). Odluku o troškovima postupka prvostupanjski je sud donio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj : 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP) te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12 i 103/14; dalje: Tarifa).

5. Protiv presude žalbu je podnio tužitelj pobijajući ju u cijelosti zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. ZPP-a. U žalbi u bitnom navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP -a, jer presuda ne sadrži razloge o odlučnom činjenicama, odnosno prvostupanjski sud ne čini nikakvu distinkciju između statusa predanog novca za vrijeme važenja ugovora o oročenom depozitu i nakon prestanka važenja tog ugovora po njegovom raskidu. Ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo budući da je novčani iznos koji zahtijeva imovina koja ne spada u stečajnu masu, te je tužitelj stekao pravo na njeno izdvajanje iz stečajne mase na temelju raskida ugovora o novčanom depozitu prije otvaranja stečaja nad tuženikom. Predlaže da ovaj žalbeni sud preinači pobijanu presudu i usvoji tužbeni zahtjev, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

6. Odgovor na žalbu nije podnesen.

7. Žalba je osnovana.

8. Presuda je ispitana u točkama I. i II. njene izreke na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a u granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a).

9. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za izlučenjem iznosa od 2.955.835,32 kn, kojeg je kod tuženika položio na temelju sklopljenog ugovora o oročenom depozitu, a za koji novčani iznos tvrdi da predstavlja njegovo vlasništvo i da ne spada u stečajnu masu tuženika.

10. U prvostupanjskom postupku je utvrđeno, a među strankama nije niti sporno:

- da su stranke 2. svibnja 2014. sklopile ugovor o oročenom depozitu temeljem kojeg je tužitelj položio kod tuženika iznos od 3.716.473,32 kn, koji iznos mu se tuženik obvezao vratiti po proteku ugovorenog roka oročenja od 12 mjeseci, uvećan za ugovorene kamate;

- da je tužitelj 15. srpnja 2014. zatražio od tuženika povrat položenog novčanog iznosa, ali tuženik tužiteljevom zahtjevu nije udovoljio;

- da je odlukom Hrvatske narodne banke od 17. srpnja 2014. tuženiku postavljena privremena uprava;

- da je rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj St -545/14 od 1. prosinca 2014. nad tuženikom otvoren stečajni postupak;

- da je 16. listopada 2014. Državna agencija za sanaciju banaka (DAB) tužitelju ispatila iznos od 760.638,00 kn.

11. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je zaključio o neosnovanosti tužbenog zahtjeva iz naprijed navedenih razloga.

12. Prije svega, valja reći kako je navedena presuda potvrđena presudom ovog suda poslovni broj Pž-4636/2017-6 od 27. veljače 2020. u točkama I. i II. izreke.

13. Protiv navedene presude ovog suda tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije, koja revizija je dopuštena rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd 2610/2020-4 od 1. lipnja 2022. u odnosu na pravna pitanja koja glase:

„1. Ulazi li u imovinu stečajnog dužnika – banke, prema čl. 67. st. 1. Stečajnog zakona (NN 44/1996, 161/1998, 29/1999, 129/2000, 123/2003, 197/2003, 187/2004, 82/2006, 116/2010, 25/2012, 133/2012, 45/2013), i novac koji je ostao kod banke nakon prestanka ugovora o oročenom depozitu temeljem kojeg je bio položen, a koji ugovor je prestao prije otvaranja stečajnog postupka nad bankom?

2. Da li osoba, koja je temeljem ugovora o oročenom depozitu kod banke imala položen određeni iznos novca, nakon što je prestao taj ugovor o depozitu i nakon što banka nije htjela izvršiti isplatu iznosa koji je bio položen temeljem tog ugovora, u slučaju otvaranja stečajnog postupka nad bankom, može svoje pravo prema banci za vraćanjem novca koji se kod banke nalazi bez ikakvog pravnog temelja ostvarivati kao izlučni vjerovnik sukladno čl. 79. st. 1. Stečajnog zakona (NN 44/1996, 161/1998, 29/1999, 129/2000, 123/2003, 197/2003, 187/2004, 82/2006, 116/2010, 25/2012, 133/2012, 45/2013)?“.

14. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-45/2023- 3 od 24. travnja 2024. odbijena je revizija tužitelja te je dan odgovor na postavljena pitanja:

„1. U imovinu stečajnog dužnika - banke, prema čl. 67. st. 1. Stečajnog zakona (NN 44/1996, 161/1998, 29/1999, 129/2000, 123/2003, 197/2003, 187/2004, 82/2006, 116/2010, 25/2012, 133/2012, 45/2013) ulazi i novac koji je ostao kod banke nakon prestanka ugovora o oročenom depozitu temeljem kojeg je bio položen, a koji ugovor je prestao prije otvaranja stečajnog postupka nad bankom. 2. Osoba, koja je temeljem ugovora o oročenom depozitu kod banke imala položen određeni iznos novca, nakon što je prestao taj ugovor o depozitu i nakon što banka nije htjela izvršiti isplatu iznosa koji je bio položen temeljem tog ugovora, u slučaju otvaranja stečajnog postupka nad bankom, ne može svoje pravo prema banci za vraćanjem novca koji se kod banke nalazi bez ikakvog pravnog temelja ostvarivati kao izlučni vjerovnik sukladno čl. 79. st. 1. Stečajnog zakona (NN 44/1996, 161/1998, - 7 - Rev- 45/2023-3 29/1999, 129/2000, 123/2003, 197/2003, 187/2004, 82/2006, 116/2010, 25/2012, 133/2012, 45/2013).“.

15. U povodu presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-45/2023-3 od 24. travnja 2024. tužitelj je podnio ustavnu tužbu, koju je Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom poslovni broj U-III-4679/2024 od 31. ožujka 2026. usvojio te je ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-45/2023-3 od 24. travnja 2024. i presudu ovoga suda poslovni broj Pž-4636/2017-6 od 27. veljače 2020. i predmet vratio ovome sudu na ponovan postupak.

16. U obrazloženju Odluke, Ustavni sud Republike Hrvatske navodi: „Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude konstatira da "činjenica da je tužitelj sukladno čl. 7. Ugovora, 15. srpnja 2014. raskinuo ugovor, a tuženik mu nije vratio deponiranu svotu do otvaranja stečaja 1. prosinca 2014., ima za posljedicu da u trenutku otvaranja stečaja nad tuženikom tužitelj prema njemu ima imovinsko - pravnu tražbinu za povrat deponiranog iznosa novca na temelju zahtjeva za isplatu od 15. srpnja 2014.“. Navedeno znači da je već u trenutku raskida predmetnog Ugovora s 15. srpnja 2014., a koji raskid s navedenim datumom Vrhovni sud ne dovodi u pitanje, u cijelosti dospjelo za isplatu potraživanje podnositelja do tada oročenih deponiranih novčanih sredstava kod prednice tužene.

Drugim riječima, nakon 15. srpnja 2014. kada je Banci uputio izjavu kojom zahtjeva raskid predmetnog Ugovora, podnositelj je u cijelosti stekao pravo na povrat deponiranih sredstava, u visini koja je bila dovoljno (i dostatno) odrediva u smislu članka 368. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11. - članak 9. Zakona o rokovima ispunjenja novčanih obveza, 78/15. i 29/18.; u daljnjem tekstu: ZOO/05) i članka 990. stavka 2. ZOO-a/05.

Stoga, nije dvojbeno da je podnositelj imao legitimna očekivanja da će postupajući u skladu sa suglasno ugovorenom voljom stranaka iz članka 7. Ugovora od Banke ostvariti pravo na isplatu deponiranih sredstava, koja su kao njegova imovina od raskida Ugovora u potpunosti ulazila u doseg zaštite propisane člankom 48. stavkom 1. Ustava i člankom 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.“

17. Dalje Ustavni sud Republike Hrvatske navodi:

„10. Prvostupanjskom presudom je implicirano da je učinak Ugovora koji su stranke potpisale doveo „do promjene u pravnom položaju“ podnositelja kao „položitelja ... na način da on, nakon što svoju obvezu ispuni predajom novčanica nema u svojem vlasništvu novac u njegovom temeljnom obliku (stvar) nego novčano potraživanje od banke ... koje se ravna prema pravilima o novčanom pologu“. Drugim riječima, da podnositelj kao deponent koji je s Bankom ugovorio oročeni depozit, nakon sklapanja Ugovora "više nije bio vlasnik uplaćenih financijskih sredstava“. Prvostupanjski sud zaključio je u tom smislu da je Banka na financijskim sredstvima koje je podnositelj kao deponent položio „na temelju sklopljenog ugovora o oročenom depozitu stekla pravo vlasništva pa tako položeni iznos novca, kojeg tuženik tužitelju nije vratio do otvaranja stečajnog postupka, čini dio njegove imovine, odnosno predstavlja stečajnu masu tuženika“ (v. t. 3.3. ove odluke).

Međutim, Ustavni sud primjećuje da se podnositelj izvršenom uplatom financijskih sredstava Banci nije nad njima odrekao svog prava vlasništva, niti je na Banku izvršenom uplatom prenio svoje vlasništvo nad njima. Izvršenom uplatom Banka je samo stekla pravo raspolaganja deponiranim financijskim sredstvima podnositelja, a nakon što je predmetni Ugovor raskinut (izjavom podnositelja od 15. srpnja 2014.) podnositelj je stekao potraživanje da mu se stvari iste vrste vrate pod određenim uvjetima, a Banka je bila u obvezi podnositelju isplatiti odgovarajuću visinu uplaćenog oročenog novca.

10.1. Stajalište prvostupanjskog suda kako je prikazano u točki 10. ove odluke stoga nema uporišta prije svega u odredbi članka 990. stavka 2. ZOO -a/05 kojom je propisano da ugovorom o novčanom pologu banka stječe (samo) pravo raspolaganja položenim novcem i dužna ga je vratiti prema uvjetima predviđenima u ugovoru. U navedenom Ugovoru bila je propisana mogućnost njegova raskida i prije isteka Ugovora, a što je podnositelj i iskoristio upućivanjem 15. srpnja 2014. Banci izjave o raskidu.

Člankom 368. stavkom 2. ZOO-a/05 propisano je da u slučaju raskida ugovora (predmetnog Ugovora o oročenom depozitu) ako jedna strana ispuni ugovor potpuno (ili djelomično) ima pravo na povrat onoga što je dala, što bi za konkretan slučaj značilo da je nakon raskida Ugovora 15. srpnja 2014. podnositelj pozivom na navedenu zakonsku odredbu imao pravo u cijelosti ostvariti pravo na povrat deponiranih novčanih sredstava kod Banke.“

18. Nadalje navodi:

„10.3. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je već u tijeku provedenog dokaznog postupka, a osobito pri iznošenju razloga vezanih uz iskazana stajališta, prvostupanjski sud u potpunosti propustio razmotriti činjenicu na kojoj je podnositelj uporno ustrajao u prigovoru tijekom cijelog provedenog postupka (a i kasnije u ustavnoj tužbi). Činjenicu da je podnositelj svoju izjavu kojom je iskazao volju za raskid Ugovora banci podnio još 15. srpnja 2014., u vrijeme kada nad Bankom još uvijek nije bio otvoren stečajni postupak, otvoren tek rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu broj: St-545/14 od 1. prosinca 2014.

Nedvojbena je činjenica da Banka kada joj je dostavljena izjava podnositelja za raskid Ugovora, nakon toga više u smislu Ugovora nije mogla raspolagati deponiranim financijskim sredstvima podnositelja. Drugim riječima, od trenutka raskida Ugovora Banka je podnositeljev novac držala kod sebe bez pravne osnove. Stoga je u trenutku raskida Ugovora podnositeljeva imovina zapravo njegovo potraživanje za isplatu novca točno određene vrijednosti, a to potraživanje je u konkretnom slučaju nesporno i dospjelo.

10.4. Podnositelj nikako drukčije nego kako je to i učinio u konkretnom slučaju, pozivajući se na članak 7. Ugovora, nije mogao (a što je očito bila njegova prava volja i namjera), zaštititi svoje pravo na financijskim sredstvima oročenima kod prednice tužene, a što mu je u konačnici u potpunosti onemogućeno ignoriranjem prinudne uprave Banke.

Slijedom navedenog utvrđenja, Ustavni sud ocjenjuje da se miješanje u pravo vlasništva podnositelja očituje i kroz nepriznavanje njegova prava da zatraži raskid Ugovora prije isteka roka oročenja, te s tim povezanu i neisplatu deponiranih financijskih sredstava za koju je podnositelj imao legitimno očekivanje da će ostvariti pozivom na članak 7. Ugovora.

11. U obrazloženjima svojih presuda sudovi nisu s dostatnom pažnjom razmotrili sve okolnosti razmatranog prijepora, osobito ne u dijelu ispitivanja ponašanja Banke koja nakon upućene joj izjave podnositelja o raskidu Ugovora više nije mogla raspolagati financijskim sredstvima podnositelja.

Sudovi uopće nisu odgovorili na prigovor podnositelja istaknut u tom smislu i nisu dostatno analizirali način na koji je Banka raspolagala financijskim sredstvima podnositelja, kao i učinak koji je za podnositelja u tom dijelu nastupio. Izostalo je i očitovanje sudova o mogućem tumačenju i primjeni na prijepor između stranaka članka 116. stavka 1. Zakona o vlasništvu.

11.1. Opisana situacija u kojoj se podnositelja nedvojbeno ostavlja u neizvjesnosti Ustavnom sudu dostatna je stoga za zaključak da su sudovi iskazanom ocjenom, kako je razvidna iz obrazloženja osporenih presuda, zanemarili zaštitu njegovih vlasničkih prava na financijskim sredstvima koje je Banka, nakon raskida Ugovora, zadržala i njima raspolagala sve do otvaranja stečajnog postupka. Podnositelju nisu osigurana niti adekvatna procesna jamstva zaštite njegovih vlasničkih prava u konkretnom slučaju, jer se iznesena sudska stajališta svode na, u bitnom, ponavljanje utvrđenja i pravnih stajališta iznesenih u obrazloženju prvostupanjske presude. Za navedena utvrđenja, osim toga, Ustavni sud nalazi da su u cijelosti pogrešno usmjerena samo na vrijeme u kojem je nad tuženom kao pravnom sljednicom Banke otvoren stečajni postupak, dok vrijeme koje je prethodilo otvaranju stečajnog postupka, i u kojem je Ugovor bio raskinut, sudovi uopće nisu razmotrili.“

19. Temeljem svega navedenog Ustavni sud Republike Hrvatske je zaključio da je za podnositelja u konačnici navedeno rezultiralo učinkom povrede prava vlasništva zajamčenog čl. 48. st. 1. Ustava i čl. 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju.

20. Imajući u vidu navedeno, prvostupanjska presuda je ukinuta temeljem odredbe čl. 369. st. 1. ZPP-a jer je prvostupanjski sud propustio dati razloge o odlučnim činjenicama, zbog čega pobijanu odluku za sada nije moguće ispitati.

21. Budući da je ukinuta odluka o glavnoj stvari, valjalo je ukinuti i odluku o troškovima postupka.

22. U ponovljenom suđenju prvostupanjski sud će se, sukladno Odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske, dati razloge o odlučnoj činjenici, odnosno o tome da je tužitelj svoju izjavu kojom je iskazao volju za raskid Ugovora banci podnio još 15. srpnja 2014., u vrijeme kada nad Bankom još uvijek nije bio otvoren stečajni postupak, koji je otvoren tek rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj St-545/14 od 1. prosinca 2014. Dodatno, sud će ispitati ponašanje Banke nakon primitka izjave o raskidu Ugovora i način na koji je Banka raspolagala financijskim sredstvima tužitelja, kao i učinak koji je za tužitelja u tom dijelu nastupio. Konačno, prvostupanjski sud će se očitovati o mogućem tumačenju i primjeni na predmetni spor odredbe čl. 116. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.

Zagreb, 19. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Kristina Saganić