REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-146/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to:

Brune Frankovića, predsjednika vijeća, Biljane Pamić, člana vijeća i suca izvjestitelja i Roberta Fabrisa, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IT, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima iz OD Santica & Đapić iz Splita, Kopilica 47 B, protiv prvotuženika Croatia osiguranje d.d., Zagreb OIB: 26187994862, Vatroslava Jagića 33, Zagreb, Podružnica Split, Trg Hrvatske bratske zajednice 8, Split i drugotuženika Hrvatske autoceste d.o.o., Zagreb, OIB: 57500462912, Širolina ulica 4, 10000 Zagreb, radi naknade štete, odlučujući o žalbama, tužitelja, pvotuženika i drugotuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-632/2019-27 od 17. prosinca 2024., na sjednici vijeća održanoj 19. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbijanjem žalbe tužitelja i žalbe drugotuženika kao neosnovanih i uvaženjem žalbe prvotuženika kao osnovane presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn- 632/2019-27 od 17. prosinca 2024.

-potvrđuje se pod točkom I izreke - u dijelu kojim je drugotuženiku Hrvatske autoceste d.o.o., naloženo isplatiti tužitelju na ime naknade imovinske štete na vozilu iznos od 1.586,81 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 17. prosinca 2024. do isplate te u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za više zatražene zatezne kamate od 15. lipnja 2019. pa do 16. prosinca 2024.

- preinačuje u preostalom dijelu točke I izreke - kojim je prvotuženiku Croatia osiguranje d.d. naloženo solidarno s drugotuženikom isplatiti tužitelju na ime naknade imovinske štete na vozilu iznos od 1.586,81 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 17. prosinca 2024. do isplate i sudi:

„Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na prvotuženika za isplatu iznosa 1.586,81 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 17. prosinca 2024. do isplate“.

II Odbijanjem žalbe drugotuženika kao neosnovane i uvaženjem žalbe tužitelja i žalbe prvotuženika preinačuje se odluka o parničnom trošku sadržana pod točkom II izreke presude na način da sada preinačena glasi:

„Nalaže se drugotuženiku da tužitelju isplati troškove parničnog postupka u iznosu od 2.330,13 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 17. prosinca 2024. pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana dok se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u odnosu na prvotuženika odbija kao neosnovan.“

III Zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Pobijanom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I Nalaže se tuženiku pod 1/Croatia osiguranje d.d., Zagreb, OIB: 26187994862 i tuženiku pod 2/ Hrvatske autoceste d.o.o., Zagreb, OIB: 57500462912, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe solidarno isplatiti tužitelju IT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime imovinske štete na vozilu iznos od 1.586,81 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 17. prosinca 2024. godine do konačne isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok se za više zatražene kamate za razdoblje od 15. lipnja 2019. pa do 17. prosinca 2024. tužbeni zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

II Nalaže se tuženiku pod 1/Croatia osiguranje d.d., Zagreb, OIB: 26187994862 i tuženiku pod 2/ Hrvatske autoceste d.o.o., Zagreb, OIB: 57500462912, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe solidarno isplatit tužitelju IT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 1.857,52 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 17. prosinca 2024. pa do konačne isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.“

2. Tu presudu, pod točkom I u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu zakonske zatezne kamate u odnosu na prvotuženika od 23. srpnja 2019. do 17. prosinca 2024., a u odnosu na drugotuženika od 15. lipnja 2019. do 17. prosinca 2024. te u odluci o trošku pod točkom II izreke - u dijelu kojim tužitelju nije dosuđen i daljnji trošak postupka, pravovremenom i dopuštenom žalbom pobija tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku ( „Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 155/23. - dalje: ZPP). Navodi da mu je kamata u odnosu na prvotuženika trebala biti dosuđena od 23. srpnja 2019. od kada je prvotuženik zaprimio prijavu štete s sve temeljem odredbe čl. 943. ZOO, a u odnosu na drugotuženika, od trenutka nastanka štete 15. lipnja 2019. temeljem odredbe čl. 1086. ZOO. Pobija i odluku o parničnom trošku navodeći da je prvostupanjski sud pogrešno zbrojio priznate troškove koji zbirno daju 2.220,13 EUR a ne 1.857,52 EUR kako se to navodi u prvostupanjskoj presudi. Predlaže uvažiti žalbu i preinačiti prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu na način da se usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti te tužitelju prizna trošak žalbenog postupka.

3. Prvotuženik Croatia osiguranje d.d. pravovremenom i dopuštenom žalbom pobija presudu u dosuđujućem dijelu koji se odnosi na njega, zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st.1. ZPP. Ukazuje na počinjenje bitne povrede postupka iz čl. 354. st. 2.toč.11. ZPP jer da je izreka presude nejasna te kontradiktorna obrazloženju iste. Navodi da prvostupanjski sud potpuno pogrešno tumači odgovornost prvotuženika u vezi sa člankom 50. st. 1. Zakona o cestama kao i čl. 1067. st. 1. i 2. ZOO. Ističe da je drugotuženik društvo koje upravlja autocestom i njegova zakonska obveza je održavati autoceste a budući se u konkretnom slučaju na kolniku autoceste našla se divljač, ukazuje na to da zaštitna ograda nije bila pravilno postavljena, jer se u suprotnom ne bi smjelo dogoditi da se divljač nađe na prostoru kolnika autoceste pa da uz takav propust drugotuženika postoje pretpostavke za oslobođenje od odgovornosti prvotuženika u smislu odredbe čl. 1067. st. 1. i 2. ZOO, jer je jasno da je šteta potpuno, nastala radnjom/propustom treće osobe koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ni otkloniti. Pobija i odluku o trošku postupka i predlaže uvažiti njegovu žalbu i prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu preinačiti na način da se odbije tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženika i tužitelju naloži naknaditi mu parnični trošak a podredno ukinuti pobijanu presudu i vratiti predmet na ponovno odlučivanje.

4. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu pobija i drugotuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st.1. ZPP. Navodi da je presuda kontradiktorna u svom obrazloženju u dijelu koji se odnosi na njega te da nema razloge o tome zbog čega bi drugotuženik postupio u konkretnom slučaju s nekim oblikom krivnje, odnosno u čemu se sastoji predmnijevana krivnja drugotuženika stupnja obične nepažnje te da se posljedično presuda ne može valjano ispitati. Navodi da tužitelj uopće nije dokazao postojanje uzročno-posljedične veze, između navodne štetne radnje drugotuženika i nastale mu štete. Ukazuje da je zaštitna žičana ograda postavljena prema stručno izrađenom građevinskom projektu, da se nakon izgradnje autoceste obavlja tehnički pregled autoceste i svih njezinih sastavnih dijelova, pa tako i zaštitne žičane ograde te da je ista prošla sve potrebne ateste i testiranja što je preduvjet za ishođenje pravomoćne Uporabne dozvole za autocestu, a što je sve i učinjeno u skladu sa zakonom i pravilima građevinske struke. Smatra da u konkretnom slučaju izostaje bilo kakva odgovornost s njegove strane za nastalu štetu te da se radi o nemogućnosti njegova utjecaja na specifične životinjske vrste (sitna divljač) koja svaka ponaosob ima svoje karakteristike i obilježja na koja ne može utjecati niti jedna žičana ograda jer kada takva divlja životinja „odluči“ prodrijeti na autocestu, to se nikako ne može predvidjeti Pravilnikom, niti spriječiti ikakvom žičanom ogradom te da se ulazak jazavca na kolnik autoceste smatra događajem (okolnost, činjenica) koji je nastao izvan sfere djelovanja drugotuženika neovisno o njegovoj volji i mogućnosti za održavanjem autoceste. Prvostupanjski sud da je pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo te da je počinio povredu odredaba parničnog postupka pa da je presuda nezakonita, kao i odluka o parničnom trošku. Predlaže da se njegova žalba uvaži i pobijana presuda ukine i vrati na ponovni postupak, a podredno preinači na način da se tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na drugotuženika odbije u cijelosti.

5. Sa žalbama stranaka postupljeno je na temelju odredbe čl. 359. ZPP.

5.1. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

6. Žalba prvotuženika je osnovana dok je žalba drugotuženika neosnovana u cijelosti.

7. Žalba tužitelja djelomično je osnovana samo u odnosu na odluku o parničnom trošku.

8. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tome

– dodatno po službenoj dužnosti na bitne povrede odredbi parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 365. ZPP), utvrđeno je da u donošenju pobijane presude i postupku koji joj je prethodio nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP kao ni bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuju oba tuženika, jer presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama. O odlučnim činjenicama nema proturječnosti između onoga što se navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, razlozi presude su jasni, te presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja kojim od prvo i drugo tuženika zahtjeva solidarnu naknadu imovinske štete zbog prometne nezgode koja se dogodila dana 14. lipnja 2019. na dionici Perušić-Gospić, na 170 km i 700 metara autoceste A1 (smjer sjever- jug) na desnom (voznom) prometnom traku način da je do nastanka štete došlo zbog naleta jazavca.

10. Prema navodima iz žalbi tuženika i u ovoj je fazi postupka sporna odgovornost prvotuženika i drugotuženika za nastanak štetnog događaja, te uzročno posljedična veza između oštećenja nastalih na vozilu tužitelja i naleta na divljač. Prema žalbi tužitelja sporno je dospijeće obveze na naknadu štete i s tim u vezi tijek zakonske zatezne kamate.

11. U prvostupanjskom postupku utvrđeno je:

- da je tužitelj pretrpio imovinsku štetu na osobnom automobilu marke „Volkswagen Touran 1.6 TDI", registarske oznake i broja [registarska oznaka], proizveden 2015. u visini od 1.586,81 EUR zbog naleta na divlju životinju-jazavca na autocesti A- 1 kojom dionicom upravlja prvotuženik Hrvatske autoceste d.o.o.,

- da se nezgoda dogodila na način da je tužitelj autocestom upravljao svojim vozilom brzinom od oko 140 km/h te da je divljač - jazavac kolničku površinu prelazio osobnom vozilu sa desne na lijevu stranu i krećući se neposredno prije naleta sa brzinom od oko 10 km/h ili 2,8 m/s,

- da iz nalaza i mišljenja prometnog vještaka Nevena Kralja koji je vještačio i dinamiku nastanka predmetne nezgode, a sud ga ocjenjuje ovjektivnim i stručnim proizlazi kako s obzirom na brzinu kretanja osobnog vozila tužitelja „Volkswagen Touran“ od oko 140 km/h ili 38,8 m/s;

- da je divlja životinja jazavac od početka prelaska kolničke površine pa do mjesta naleta prevalila put od oko 2 metra za što joj je bio potreban vremenski interval od oko 0,7 sekunda, a da se navedeni vremenski interval nalazi unutar psihičke sekunde reakcije vozača na kočnicu;

- da je ograničenje brzine na mjestu nezgode 130 km/h;

- da tužitelj nije imao vremena niti prostora za izbjegavanje naleta na divljač - jazavca te da bi do kontakta vozila tužitelja i divljači – jazavca došlo i pri manjim brzinama od 140 km/h te da na strani tužitelja nema doprinosa nastanku predmetne nezgode i njenim posljedicama;

- da su oštećenja na vozilu tužitelja nastala u predmetnom štetnom događaju te da visina štete na automobilu tužitelja iznosi 1.586,81 EUR;

- da su zaposlenici drugotuženika, njegovi ophodari ET, RT i HT, kritične prigode na autocesti zatekli mrtvu divljač – jazavca;

- da su ophodari drugotuženika prije nastanka štetnog događaja obavili redovnu ophodnju, te o tome sastavili i dnevnik rada i ostalu dokumentaciju;

- da se ophodnja vrši tako da se u noćnim uvjetima ophodari voze autocestom u automobilu, zaustavnim trakom autoceste, na 10-tak metara udaljenosti od žičane ograde, te da uključe reflektor te potom promatraju zaštitnu ogradu, da je uz takav način ophodnje oštećenje ograde moglo ostati nezamijećeno jer je manja rupa koju divlja životinja poput jazavca napravi ispod ograde slabo uočljiva sa 10-tak metra udaljenosti iz automobila koji se kreće brzinom od 40 km/h, u noćnim uvjetima, neovisno što je uključen reflektor, a posebno ako se oko žičane ograde nalazi razno žbunje, trava, zemlja, kamenje, ponekad i otpad kojeg vjetar nanese;

- da lovačko društvo Lika Gospić gospodari lovištem koje graniči sa autocestom na kojoj se dogodila prometna nezgoda te da je navedeno lovačko društvo osigurano kod prvotuženika policom odgovornosti br. 078700036869.

12. Na temelju takvih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da su tuženici solidarno odgovorni za nastanak predmetne prometne nezgode i njene posljedice, pri čemu odgovornost drugotuženika kao pravne osobe koja upravlja autocestom proizlazi iz odredbe čl. 50. st. 1. Zakona o cestama „(Narodne novine“ broj: 84/11., 22/13., 54/13., 148/13. i 92/14. – dalje: ZC) a u vezi s Pravilnikom o prometnim znakovima, signalizaciji i opremi na cestama („Narodne novine“ broj: 33/05., 64/05., 155/05., 14/11. dalje: Pravilnik) i to po načelu krivnje, a ogleda se u činjenici da je na autocesti bila divljač koja je uzrokovala predmetnu nezgodu, koja okolnost ukazuje da zaštitna ograda nije bila postavljena na način da spriječi ulazak divljači na cestu, što ima za posljedicu da je drugotuženik postupio protivno svojoj obvezi da predmetnu cestu održava i oprema na način da bude sigurna za sve njezine korisnike. Odgovornosti prvotutuženika da je objektivna, ona proizlazi iz odredbe 83. st. 1. Zakona o lovstvu ("Narodne novine", broj 140/05., 75/09., 14/14., 21/16., 41/16., 67/16. i 62/17.; dalje ZL) a u vezi s odredbom čl. 1063. – 1067. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. - dalje u tekstu: ZOO) jer je divljač na cesti je opasna stvar, a prvotuženik na kome je bio teret dokaza ekskulpacijskih razloga koji ga oslobađaju odgovornosti, u predmetnom slučaju iste nije dokazao. Posljedično tomu, prvostupanjski sud je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja te naložio tuženicima solidarno naknaditi tužitelju imovinsku štetu na vozilu u iznosu od 1.586,81 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 17. prosinca 2024. do isplate, dok je za više zatražene zatezne kamate za razdoblje od 15. lipnja 2019. pa do 17. prosinca 2024. tužbeni zahtjev tužitelja odbio kao neosnovan.

13. Ovakva činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda glede odgovornosti drugotuženika pravilnim prihvaća i ovaj sud. Međutim shvaćanje prvostupanjskog suda u odnosu na odgovornost prvotuženika ne može se prihvatiti kao pravilno.

14. Suprotno žalbenim navodima drugotuženika činjenice bitne za odluku o zahtjevu tužitelja sud je u dovoljnoj mjeri utvrdio, te je dao dovoljno jasne razloge kojima se rukovodio prilikom donošenja zaključka o odgovornosti drugotuženika Hrvatske autoceste d.o.o. za predmetnu štetu.

15. Naime, odredbom čl. 50. st. 1. ZC propisano je kako se za štetu trećim osobama nastalu na javnoj cesti zbog naleta na divljač odgovara po osnovi krivnje, dok je stavkom 2. istoga članka propisano kako pravna osoba koja upravlja javnom cestom, odnosno koncesionar odgovara za štetu iz stavka 1. ovoga članka nastalu na javnoj cesti ukoliko javna cesta, na zahtjev osobe koja gospodari lovištem, nije označena prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima. Posebni propisi osim Zakona, bili bi Pravilnik o održavanju cesta („Narodne novine“, broj: 90/14.), Pravilnik o ophodnji javnih cesta („Narodne novine“, broj 75/14.) i Pravilnik o osnovnim uvjetima kojima javne ceste izvan naselja i njihovi elementi moraju udovoljavati sa stajališta sigurnosti prometa („Narodne novine“, broj: 110/01., 105/04. i 84/11.).

16. Odredbom čl. 1045. st. 1. ZOO propisano je tko drugom prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Prema st. 2. istog članka predmnijeva se obična nepažnja. Cijeneći sadržaj navedene odredbe proizlazi da je (kod odgovornosti na osnovi krivnje) prihvaćeno načelo presumirane krivnje, što znači da štetnik, ako se želi osloboditi odgovornosti, mora dokazati da je šteta nastala bez njegove krivnje, s tim da se predmnijeva najblaži oblik krivnje (obična nepažnja).

17. Odgovornost pravne osobe koja upravlja javnom cestom, odnosno koncesionara ne iscrpljuje samim pravilnim i propisnim postavljanjem signalizacije i opreme na cesti nego je ona odštetnopravno odgovorna i u slučaju kada je do nezgode došlo upravo uslijed neprimjernog održavanja javne ceste, jer u suprotnom do izlijetanja divljači na autocestu ne bi došlo. Naime, redovito održavanje autoceste uključuje poduzimanje odgovarajućih mjera i radnji sa svrhom održavanja prohodnosti i tehničke ispravnosti cesta, ali i sa svrhom održavanja i omogućavanja sigurnog i neometanog prometa na autocesti. Teret dokaza da su poduzete sve radnje radi odvijanja nesmetanog i sigurnog prometa na strani su drugotuženika Hrvatske autoceste d.o.o.

18. Okolnost da je zaštita ograda postavljena prema stručno izrađenom građevinskom projektu, da je prošla tehnički pregled i sve potrebne ateste i testiranja te da je ishođena pravomoćna Uporabna dozvole za autocestu, kao i okolnost da u dnevniku rada ni ophodarskom dnevniku nije evidentirano oštećenje zaštitne žičane ograde na dan štetnog događaja, na što u žalbi ukazuje drugotuženik, ne može biti relevantni dokaz za tvrdnju drugotuženika o ne postojanju propusta u održavanju autoceste. Naime, već sama činjenica nailaska vozila na divljač – jazavca na kolniku autoceste ukazuje na propust drugotuženika u održavanju navedene autoceste jer je istu propustio održavati tako da se ista može koristiti na siguran način (čl. 17. st.1. ZC). Okolnost da je jazavac možda prokopao svoj put kroz zaštitnu ogradu te se na navedeni način našao na autocesti, na koju mogućnost u žalbi ukazuje drugotuženik, upravo dodatno ukazuje na činjenicu da drugotuženik zaštitnu ogradu nije postavio na način da ista ispunjava svoju svrhu, a to je zaštita prometa na cesti od divljači i drugih životinja (čl. 93. Pravilnika o prometnim znakovima, signalizaciji i opremi na cestama). Nadalje, imajući u vidu i činjenicu da se na autocesti postižu velike brzine (na predmetnoj dionici dozvoljena brzina do 130 km/h), izbjegavanje divljači na autocesti može imati kobne posljedice, zbog čega je drugotuženik kao upravitelj dužan po potrebi poduzimati i mjere koje su veće od onih propisanih pravnim propisima. Stoga činjenica da je postojala ograda te da je drugotuženik obavljao redovite preglede zaštitne ograde, nisu dovoljne za zaključak da je do nesreće došlo bez tuženikove krivnje.

19. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u više svojih odluka (Rev-x 230/12-2 od 8. studenoga 2012., Rev 873/2017-2 od 16. veljače 2021., Rev 1272/2021-3 od 24. svibnja 2023. i Rev- 1187/2024 od 12. studenoga 2024.) izrazio pravno shvaćanje da upravo činjenica da se divljač našla na kolniku autoceste ukazuje na to da je ili u zaštitnoj ogradi postojala rupa ili procjep, ili da zaštitna ograda nije bila pravilno postavljena da spriječi ulaz divljači na autocestu, jer se u suprotnom ne bi moglo dogoditi da se divljač nađe na prostoru kolnika autoceste, a za to po načelu pretpostavljene krivnje odgovara tuženik (čl. 1045. ZOO).

20. U konkretnom slučaju divlja životinja - jazavac mogla se pojaviti na autocesti kroz postojeću žičanu ogradu ili ispod ograde koju održava drugotuženik što svakako upućuje na zaključak da je izostao adekvatan nadzor, te pažljivije pregledavanje predmetne dionice autoceste, te da zaštita ograda nije održavana na način da se s potpunom sigurnošću isključi mogućnost ulazaka divljih životinja u zaštićeni prostor autoceste, koje se njome ne smiju kretati.

21. Nadalje, a kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud, sve i da je jazavac na autocestu ušao na naplatnim kućicama, a koju su mogućnost naveli ophodari drugotuženika i u tom se slučaju drugotuženik ne može osloboditi odgovornosti s obzirom da je u takvoj situaciji očito da na mjestu gdje se nalaze naplatne kućice od strane drugotuženika nisu poduzete sve potrebe radnje – mjere zaštite kojima bi se spriječio ulazak divljači odnosno u konkretnom slučaju jazavca na autocestu.

22. Neosnovani su žalbeni navodi drugotuženika prema kojima štetni događaj nije bilo moguće predvidjeti niti spriječiti zbog činjenice da se radilo o sitnoj divljači koja ima svoje karakteristike te da na kretanje iste ne može utjecati niti jedna žičana ograda. Naime, nije odlučna sama vrsta divljači, već činjenica da se divlja životinja pojavila na kolniku autoceste, koja kao prometnica zatvorenog tipa mora biti podvrgnuta pojačanim standardima sigurnosti. Obveza tuženika kao upravitelja autoceste nije iscrpljena samim formalnim postojanjem zaštitne ograde, već obuhvaća osiguranje učinkovite zaštite prometnice od predvidivih opasnosti, uključujući i prodor životinja. Pojava jazavca na kolniku ne predstavlja nepredvidiv ili neotklonjiv događaj takve naravi koji bi isključivao odgovornost tuženika pa suprotni žalbeni navodi drugotuženika kojima od sebe otklanja odgovornost, nemaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju i citiranim materijalno-pravnim propisima. U odnosu na pozivanje drugotuženika na presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u kojim je zauzeto drugačije pravno shvaćanje, navesti je da ovaj sud nije vezan pravnim shvaćanjima tog drugostupanjskog suda.

23. Stoga je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je drugotuženiku naložio naknaditi tužitelju štetu prouzročenu njegovim propustom da poduzme mjere radi sigurnog i neometanog prometa te mjere održavanja sigurnosti prometnice, u visini koja, prema žalbenim navodima drugotuženika, u ovoj fazi postupka nije sporna.

24. Prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu čl. 1086. ZOO dosudivši tužitelju na priznati iznos imovinske štete zakonsku zateznu kamatu od donošenja prvostupanjske presude, jer je riječ o nenovčanoj imovinskoj šteti koja je svoj imovinski karakter dobila donošenjem prvostupanjske presude, pa je posljedično pravilno odbijen zahtjev tužitelja za više zatražene kamate za razdoblje od 15. lipnja 2019. do 16. prosinca 2024. slijedom čega su neosnovani žalbeni navodi tužitelja da mu je zateznu kamatu valjalo priznati od dana nastanka štetnog događaja i štete odnosno od 15. lipnja 2019.

25. Shvaćanje prvostupanjskog suda da je odgovornost prvotuženika na temelju odredbe čl. 83. st. 3. ZL u vezi s odredbom čl. 1063. i 1064. ZOO objektivna, jer je divljač na cesti opasna stvar, a da prvotuženik na kome je bio teret dokaza ekskulpacijskih razloga koji ga oslobađaju odgovornosti, u predmetnom slučaju nije dokazao, ne može se prihvatiti kao pravilno.

26. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u više svojih odluka (primjerice, Rev- 1057/14 od 5. prosinca 2017., Rev-2902/16 od 28. kolovoza 2019. i Rev-352/2022-2 od 5. travnja 2022.) izrazio pravno shvaćanje da je odgovornost lovačkog društva za štetu koja je nastala naletom divljači na vozilo na javnoj cesti objektivna, što znači da lovačka društva ili udruge za tu štetu odgovaraju po načelu uzročnosti jer je divljač u takvim okolnostima opasna stvar.

27. Slučajeve oslobođenja od odgovornosti za tu štetu propisuje odredba čl. 1067. st. 1. ZOO u skladu s kojom se vlasnik opasne stvari oslobađa odgovornosti ako je šteta nastala, među ostalim, isključivo radnjom treće osobe, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao spriječiti (st. 2.), a ako je nastanku štete djelomično pridonijela treća osoba, ona odgovara oštećeniku solidarno s vlasnikom stvari, a dužna je snositi naknadu razmjerno težini svoje krivnje (st. 4.).

28. To znači da bi se prvotuženik u okolnostima konkretnog slučaja mogao osloboditi od objektivne odgovornosti za štetu od opasne stvari ukoliko dokaže da je propust treće osobe odnosno ovdje drugotuženika bio u uzročnoj vezi s predmetnim štetnim događajem, a ako to ne dokaže ne bi se mogao osloboditi od odgovornosti.

29. U konkretnom slučaju utvrđeno je da se upravo uslijed propusta drugotuženika u održavanju zaštitne ograde divljač (jazavac) zatekla na autocesti, a što je uzrok prometne nezgode za koju je odgovoran drugotuženik Hrvatske autoceste d.o.o., koji je kao pravna osoba odgovorna za upravljanje i održavanje autoceste dužan voditi brigu i poduzimati primjerene mjere i radnje koje bi omogućile odvijanje sigurnog i nesmetanog prometa na autocesti i u pogledu postavljanja i održavanja zaštitne ograde oko autoceste.

30. Dakle, kako bi pravilnim održavanjem i postavljanjem zaštitne ograde bio izbjegnut nalet vozila tužitelja na divlju životinju, uz takav propust drugotuženika postoje pretpostavke za oslobođenje od odgovornosti prvotuženika u smislu odredbe čl. 1067. st. 1. i 2. ZOO, jer je u postupku dokazano da je šteta potpuno, nastala radnjom/propustom treće osobe (drugotuženika) koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ni otkloniti. Stoga je nalaganjem prvotuženiku da solidarno sa drugotuženikom tužitelju naknadi štetu prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo na što osnovano u žalbi ukazuje prvotuženik, a ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

31. Slijedom izloženog, a na temelju odredbe čl. 368. st.1. ZPP valjalo je odbiti žalbu tužitelja i žalbu drugotuženika kao neosnovane i djelomično potvrditi prvostupanjsku presudu te na temelju odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP uvažiti žalbu prvotuženika i u odnosu na njega preinačiti prvostupanjsku presudu te odlučiti kao u točki I izreke ove presude.

32. Budući je ovaj sud preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženika valjalo je na temelju odredbe čl. 166. st.2. ZPP preinačiti i odluku o parničnom trošku na način da se zahtjev tužitelja za naknadu troška u odnosu na prvotuženika odbija kao neosnovan (čl. 154. st.1. ZPP).

33. Odluku o parničnom trošku u odnosu na drugotuženika prvostupanjski sud je pravilno utemeljio na odredbi čl. 154. st. 5. u vezi s čl. 155. ZPP te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj:138/23.). Međutim, u pravu je tužitelj da je prvostupanjski priznate pojedinačne troškove pogrešno zbrojio budući da zbroj troškova zastupanja priznatih u visini od 1.450,00 EUR, PDV-a od 25% na navedeni iznos u visini od 362,50 EUR, trošak vještačenja u visini od 362,50 EUR, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 66,36 EUR i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,08 EUR, iznosi 2.330,13 EUR a ne 1.857,52 EUR kako to navodi prvostupanjski sud. Stoga je odluku o trošku u odnosu na drugotuženika uvaženjem žalbe tužitelja valjalo preinačiti i drugotuženiku naložiti da tužitelju naknadi trošak postupka u iznosu od 2.330,13 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 14. prosinca 2024. do isplate.

34. Tužitelju nije dosuđen zahtijevani trošak sastava žalbe obzirom da je sa žalbom uspio samo u odnosu na troškove postupka (čl. 35. st.2. ZPP).

35. Odluka o žalbenom trošku prvotuženika nije donesena iz razloga što isti nije postavio određen zahtjev u tom pravcu (čl. 164. st.1. ZPP).

Pula - Pola, 19. svibnja 2026.

Predsjednik vijeća:

Bruno Franković