Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli-Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-1670/2025-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to:

Brune Frankovića, predsjednika vijeća, Biljane Pamić, člana vijeća i suca izvjestitelja te Roberta Fabrisa, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Općine Vir, Trg Sv. Jurja 1, Vir, OIB: 95169016556, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Korljan & partneri d.o.o. Zadar, protiv tuženika ad.1 VM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], ad.2 CM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], ad.3 MM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], ad.4 UM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], ad.5 FM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], ad.6 AM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], ad.7 ĐM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i ad.8 VMH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], svi zastupani po punomoćnici Lei Lukšić Acinger, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Stanić i partneri d.o.o. Rijeka, radi raskida ugovora i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj: P-977/2023-36 od 24. listopada 2025., na sjednici vijeća 19. svibnja 2026.,

p r e s u d i o j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj: P-977/2023-36 od 24. listopada 2025.

II Zzahtjevi tužitelja i tuženika za naknadu troška žalbenog postupka odbijaju se kao neosnovani.

Obrazloženje

1.Pobijanom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

„I. Odbija se kao neosnovan (glavni) tužbeni zahtjev koji glasi:

“I. Raskida se Kupoprodajni ugovor sklopljen dana 8. svibnja 2003. godine između Općine Vir, kao kupca, GM, DM i VM, kao prodavatelja, na kojem je potpis prodavatelja ovjeren dana 9. svibnja 2003. godine od strane Ureda državne uprave u Zadarskoj županiji, Služba za opću upravu, pod brojem: OV: 487/03.

II. Nalaže se tuženicima isplatiti tužitelju iznos od 30.575,00 EUR, uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana 08. svibnja 2003. godine, pa do 31. prosinca 2007. godine po stopi koja je uređena Uredbom o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. godine, pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine, pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine, pa do isplate po stopi koja se na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.“

II. Odbija se kao neosnovan (podredni) tužbeni zahtjev koji glasi:

“I. Utvrđuje se da je raskinut Kupoprodajni ugovor sklopljen dana 8. svibnja 2003. godine između Općine Vir, kao kupca, GM, DM i VM, kao prodavatelja, na kojem je potpis prodavatelja ovjeren dana 9. svibnja 2003. godine od strane Ureda državne uprave u Zadarskoj županiji, Služba za opću upravu, pod brojem: OV: 487/03.

III. Nalaže se tužitelju po osnovi naknade troškova ovog parničnog postupka isplatiti tuženicima iznos od 7.500,00 Eura u roku od 15 dana dok se za više zatraženi iznos u visini od 2.812,50 Eura zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova odbija kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova u iznosu od 6.738,60 Eura sa zakonskim zateznim kamatama kao neosnovan“.

2. Tu presudu u cijelosti pravovremenom i dopuštenom žalbom pobija tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 155/23. - dalje: ZPP) predlažući uvažiti žalbu i ukinuti pobijanu presudu te predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje pred drugim sucem, a podredno preinačiti pobijanu presudu i usvojiti (podredni) tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu troškova parničnog i žalbenog postupka.

3. Sa žalbom tužitelja postupljeno je na temelju odredbe čl. 359. ZPP.

4. U odgovoru na žalbu tuženici su osporili žalbene navode tužitelja i predložili odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

5. Žalba tužitelja nije osnovana.

6. Predmet spora prema glavnom tužbenom zahtjevu je zahtjev tužitelja za sudski raskid Kupoprodajnog ugovora sklopljenog 8. svibnja 2003. između tužitelja kao kupca, tuženika ad.1 i pravnih prednika tuženika ad.2 do ad.8 kao prodavatelja, na kojem je potpis prodavatelja ovjeren dana 9. svibnja 2003. i zahtjev za vraćanje kupoprodajne cijene u iznosu od 30.575,00 EUR uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana 08. svibnja 2003. do isplate, a koji zahtjev temelji na tvrdnji da su prodavatelji sklopili ugovor o kupoprodaji za nekretninu koja nije bila u njihovom vlasništvu i koja u trenutku sklapanja ugovora nije bila evidentirana u zemljišnoj knjizi te da nisu izvršili obvezu preuzetu ugovorom –pribavljanja prava vlasništva tužitelju poradi čega da tužitelju pripada pravo na raskid ovog ugovora i povrat plaćene kupoprodajne cijene.

6.1. Tužitelj je po pravilima eventualne kumulacije, za slučaj da sud prvopostavljeni tužbeni zahtjev ocijeni neosnovanim, postavio tužbeni zahtjev radi utvrđenja da je predmetni Kupoprodajni ugovor raskinuti i s tim u vezi zahtjev da se tuženicima naloži isplatiti tužitelju iznos plaćene kupoprodajne cijene uvećane za zakonske zatezne kamate, uz navod da prodavatelji ugovoru obvezu nisu izvršili s obzirom da tuženik nije uspio uknjižiti svoje pravo na predmetu ugovora i tako nije postao vlasnik nekretnine pa da je Ugovor raskinut po sili zakona nakon što je tužitelj pozvao tuženike da u primjerenom roku ispune svoju obvezu koja se sastoji u tome da tužitelj kao kupac uknjiži pravo vlasništva na predmetu kupoprodaje, a koju tuženici ni u ostavljenom roku nisu ispunili.

7. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, pa tako ni one koje žalitelj ističe u žalbi. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju povredu ukazuje tužitelj u žalbi.

8. Suprotno žalbenim navodima u postupku nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st.2. toč.6. ZPP time što prvostupanjski sud nije prihvatio dokazni prijedlog za saslušanje zakonskog zastupnika tužitelja. Naime, iz spisa predmeta proizlazi da tužitelj nije predložio provođenje dokaza saslušanjem svog zakonskog zastupnika do zaključenja prethodnog postupka. Zakonski zastupnik tužitelja nije niti pristupio na glavnu raspravu na kojoj je bilo određeno provođenje dokaza saslušanjem tuženika. Tužitelj je tek na zadnjoj raspravi održanoj 25. rujna 2025. predložio takav dokaz protivno čl. 299. st.1. i 2. ZPP jer ni tada nije obrazložio radi čega taj dokaz nije mogao bez svoje krivnje predložiti ranije do zaključenja prethodnog postupka, pa je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu čl. 299. st.3. ZPP kada tako predloženi dokaz nije uzeo u obzir i time suprotno navodima tužitelja nije počinjena navedena bitna povreda postupka kao ni relativno bitna povreda iz čl. 354. st.1. u vezi s čl. 4. 5. 7 . i čl. 220. ZPP na koje u žalbi, s tim u vezi neosnovano ukazuje tužitelj.

9. Žalbeni navodi tužitelja da je prvostupanjski sud provođenjem dokaza uvidom u fotografije dostavljene po tuženicima nakon zaključenja prethodnog postupka počinio bitnu povredu iz čl. 354. st.1. u vezi s čl. 8. i 220. ZPP (iako bi se sadržajno radilo o povredi iz čl. 354. st.1. u vezi s čl. 299. st. 3.ZPP) nisu osnovani. Naime, prvostupanjski sud je na raspravnom zapisniku od 15. svibnja 2025. rješenjem prihvatio provesti dokaz uvidom u priložene fotografije obzirom su iste nastale nakon zaključenja prethodnog postupka kao i zbog činjenice da su tuženici pravovremeno, već u odgovoru na tužbu predložili provođenje dokaza očevidom na licu mjesta na okolnost utvrđenja stanja na licu mjesta i korištenja nekretnine od strane tužitelja. Dakle, tuženici su pravovremeno predloženi dokaza očevida na licu mjesta u tijeku postupka zamijenili drugim dokaznim sredstvom, fotografijama lica mjesta, a radi utvrđenja istih spornih činjenica. Stoga prihvaćanjem takvog dokaza nije počinjena navedena bitna povreda. Pritom navesti je da tužitelj do zaključenja prethodnog postupka a ni kasnije do zaključenja glavne rasprava nije predložio dokaz očevidom na licu mjesta pa su neosnovani njegovi žalbeni navodi da je neprovođenjem očevida onemogućio neposredno utvrđenje činjeničnog stanja. Povodom navedenog valja reći da je od 1. prosinca 2003. odnosno od stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 117/03.) napušteno raspravno načelo i u primjeni je načelo stranačke istine sadržano odredbama čl. 7. st.1., čl. 219. st.1. i čl. 299. st.1. i 2. ZPP po kojem sud činjenice utvrđuje temeljem dokaznih prijedloga stanaka.

10. Žalbene navode tužitelja kojima osporava autentičnost, porijeklo i vjerodostojnost fotografija ovaj sud nije uzeo u obzir jer su ti prigovori istaknuti prvi puta u žalbi protivno čl. 352. ZPP.

11. Nadalje, razmatranjem predmetnog spisa razvidno je da je tužitelj tijekom postupka bio zastupan po punomoćnicima odvjetnicima i bio je u mogućnosti pratiti postupak i sudjelovati u njemu te poduzimati sve zakonom predviđene postupovne radnje te da je postupak proveden u skladu sa načelom kontradiktornosti i neposrednosti, uz procesnu ravnopravnost stranaka i uz javno postupanje, raspravljanje i odlučivanje, stoga nije ostvarena povreda tužiteljevih prava na pravično suđenje iz čl. 29. st. 1 Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 56/90., 135/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10., 05/14.) odnosno iz čl. 6. st. 1 Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine, Međunarodni ugovori". br. 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10) na koje u žalbi sadržajno ukazuje tužitelj.

12. Navodi kojima tužitelj osporava utvrđenja na kojima prvostupanjski sud temelji osporenu presudu u biti su prigovori činjenične naravi kojima žalitelj iznosi svoju ocjenu dokaza provedenih u postupku koja je različita od ocjene na kojoj je zasnovana pobijana odluka. U smislu odredbe čl. 8. ZPP samo je sud ovlašten utvrditi koje će činjenice uzeti kao dokazane na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Upravo tako je prvostupanjski sud postupio, jer je pravilno i savjesno odlučio koji će se dokazi izvesti radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja te je izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju, opravdavši svoje uvjerenje uvjerljivim i logičnim zaključcima, koje uvjerenje ima pravnu i činjeničnu utemeljenost na rezultatima dokaznog postupka, tako da nije počinjena ni relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st.1. ZPP u vezi s čl. 8. ZPP na koju u žalbi upire žalitelj.

13. Sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te na isto pravilno primijenio materijalno pravo.

14. Sud prvog stupnja je tako u prvostupanjskom postupku u bitnome utvrdio:

- da su tužitelj kao kupac te GM, DM i VM ovdje tuženik ad.1 kao prodavatelji 08. svibnja 2003. sklopili pisani ugovor o kupoprodaji nekretnine na kojem je potpis prodavatelja ovjeren od strane Ureda državne uprave u Zadarskoj županiji, Službi za opću upravu pod Ov.broj: 487/03;

- da su tuženici ad.2 do ad.4 zakonski nasljednici pok. prodavatelja DM te da su tuženici ad.5 do ad.8 zakonski nasljednici pok. prodavatelja GM;

- da je predmet kupoprodaje bila nekretnina oznake čest. 4372/2 k. o. [katastarska općina] ukupne površine 1223 m2;

- da je ugovoreno da tužitelj kao kupac kupuje, a prodavatelji prodaju svaki po 1/3 zemljišta č.z. 4372/2 k. o. [katastarska općina] ukupne površine 1223 m2;

- da se kupac obvezao isplatiti kupoprodajnu cijenu u iznosu kunske protuvrijednosti iznosa od 30.575,00 Eura prema tečaju HNB važećem na dan plaćanja te da je isplata kupoprodajne cijene ugovorena u dva obroka te da je tužitelj kao kupac ispunio svoju ugovornu obvezu na isplatu kupoprodajne cijene prodavateljima;

- da su prodavatelji ugovorom jamčili kupcu da je zemljište koje je predmet kupoprodaje njihovo suvlasništvo, svakog za 1/3 te da nije opterećeno nikakvim uknjiženim ili vanknjižnim teretima te se obvezali za slučaj da treće osobe budu imale kakvih stvarnopravnih ovlaštenja koja isključuju, umanjuju ili onemogućavaju kupčevo pravo kupcu naknaditi štetu;

- da su prodavatelji tim ugovorom ovlastili kupca da temeljem tog ugovora ishodi uknjižbu prava vlasništva kupljenog zemljišta u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Zadru, te da sam ugovor ujedno predstavlja i tabularnu ispravu;

- da je predmet kupoprodaje u trenutku sklapanja kupoprodajnog ugovora u naravi bio pašnjak;

- da su samim Kupoprodajnim ugovorom prodavatelji kupcu dozvolili ulazak u posjed nekretnine;

-da je tužitelj po sklapanju Kupoprodajnog ugovora i po isplati kupoprodajne cijene, stupio u posjed predmeta kupoprodaje, jer se prema navodima tužitelja na dijelu nekretnine nalazi cementirano košarkaško igralište koje je izgradio tužitelj a iz iskaza HM i ŽM utvrđeno je da se na dijelu iste nalaze i skladište komunalnih društva (u vlasništvu tužitelja), iz čega proizlazi da je ispunjena obveza prodavatelja iz Kupoprodajnog ugovora na predaju predmeta kupoprodaje u posjed kupcu;

- da je u trenutku sklapanja Kupoprodajnog ugovora u zemljišnoj knjizi za k. o. [katastarska općina] bila upisana čest. 4372 k. o. [katastarska općina] kao vlasništvo JM za cijelo;

- da nekretnina koja je predmet Kupoprodajnog ugovora čest. 4372/2 k. o. [katastarska općina] površine 1223 m2, u trenutku sklapanja Kupoprodajnog ugovora nije postojala u zemljišnoj knjizi kao zasebno zemljišnoknjižno biće;

- da je pod klasom: 932-06/03-02/787 još 01. travnja 2003. i time prije sklapanja Kupoprodajnog ugovora Područnom uredu za katastar Zadar podnesen prijavni list za provedbu parcelacije na način da se postojeća čest. 4372 k. o. [katastarska općina], pašnjak površine 1779 m2, cijepa na čest. 4372/1 k. o. [katastarska općina] površine 336 m2 kao posjed ĆM i čest. 4372/2 k. o. [katastarska općina] površine 1223 m2 kao posjed prodavatelja CMH. V, GM pok. V i VM pok. V svakog za 1/3 dijela;

- da je tužitelj imao saznanja u svezi ovog prijavnog lista kojim je nedvojbeno određeno što čini čest. 4372/2 k. o. [katastarska općina] koja je predmet kupoprodaje (što proizlazi iz iskaza svjedokinje ŽM);

- da je rješenjem Općinskog suda u Zadru posl.br. Z 6457/03 odbijen zahtjev ovdje tužitelja za uknjižbu prava vlasništva na čest.437272 u površini od 1223 m2 sa NM, IM i TM u njihovu korist s obrazloženjem da nekretnina kao takva ne postoji u zemljišnim knjigama te da je prijedlog podnesen protiv osobe koja kao takva nije upisana u zemljišnu knjigu, te da je to rješenje tužitelj zaprimio 11. siječnja 2005.;

- da je čest. 4372 k. o. [katastarska općina] danas parcelirana te su kao vlasnici uknjiženi nasljednici JM;

- da se tužitelj tek 2018. obratio tuženicima od 1. do 4. i KM u svezi rješavanja imovinsko pravnog pitanja predmetne nekretnine.

15. Na temelju takvih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je isplatom kupoprodajne cijene s jedne strane, a s druge strane predajom nekretnine u posjed u kojem se tužitelj nalazi i danas, jer je na dijelu nekretnine izgradio sportsko igralište dok je drugi dio nekretnine dan na korištenje komunalnim društvima čiji je tužitelj (sukladno zakonu) osnivač, i izdavanjem tabularne isprave (sadržane u kupoprodajnom ugovoru) u cijelosti ispunjen predmetni Kupoprodajni ugovor još 2003. čime su u cijelosti ispunjene obveze ugovornih strana iz čl. 454. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01. dalje: ZOO/91) koji je bio važeći u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kupoprodaji nekretnine kojim je propisano da se ugovorom o prodaji obvezuje prodavalac da stvar koju prodaje preda kupcu tako da kupac stekne pravo raspolaganja odnosno pravo vlasništva, a kupac se obvezuje da prodavaocu plati cijenu, a u svezi čl. 467. st. 1. ZOO/91 prema kojem je prodavalac dužan predati stvar kupcu u vrijeme i na mjestu predviđenim ugovorom i stavku 2. tog članka prema kojem je prodavalac izvršio obvezu predaje kupcu, u pravilu, kad mu stvar uruči ili preda ispravu kojom se stvar može preuzeti.

15.1. Pri tome je prvostupanjski sud pravilno zaključio i kako sama činjenica da nekretnina koja je predmet Kupoprodajnog ugovora čest. 4372/2 k. o. [katastarska općina] površine 1223 m2, koja u trenutku sklapanja Kupoprodajnog ugovora nije postojala u zemljišnoj knjizi kao zasebno zemljišnoknjižno biće poradi čega na dan kada je to tražio tužitelj nije mogao ostvariti uknjižbu prava vlasništva na predmetu kupoprodaje na svoje ime i u svoju korist, ne znači da prodavatelji nisu ispunili Kupoprodajnim ugovorom preuzete obveze, jer nema zapreke da predmet kupoprodaje bude realni, površinom određeni dio nekretnine, dakle, i nekretnina koja još nije upisana u zemljišnu knjigu kao posebno zemljišnoknjižno biće, dok god je taj predmet kupoprodaje određen odnosno odrediv, a sukladno čl. 50. st. 1. ZOO/91 predmet obveze je odrediv ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ga odredi, te da je u konkretnom slučaju predmet kupoprodaje jasno određen katastarskom oznakom iz koje je razvidna matična čestica kao i dio koje je predmet kupoprodaje određen površinom iste te je tužitelj imao saznanja u svezi prijavnog lista kojim je nedvojbeno određeno što čini čest. 4372/2 k. o. [katastarska općina] (koja je predmet kupoprodaje).

15.2. Nadalje prvostupanjski sud je suprotno žalbenim navodima tužitelja pravilno zaključio kako prodavatelji Kupoprodajnim ugovorom nisu preuzeli obvezu koja bi se sastojala u tome da tužitelj kao kupac uknjiži svoje pravo vlasništva na predmetu kupoprodaje (budući uknjižba prava vlasništva na predmetu kupoprodaje ovisi o radnjama samog kupca nakon što mu je prodavatelj izdao tabularnu ispravu) niti su preuzeli obvezu parcelacije u trenutku kupoprodaje postojeće čest. 4372 k. o. [katastarska općina] na način da se formira čest. 4372/2 k. o. [katastarska općina] površine 1223 m2 koja je predmet kupoprodaje, a niti obvezu sređivanja zemljišnoknjižnog stanja na toj nekretnini u smislu ishođenja brisanja upisa prava vlasništva s imena uknjiženog vlasnika JM pok. C uz istovremenu uknjižbu prava suvlasništva prodavatelja svakog za 1/3 dijela odnosno obvezu koja bi se sastojala u tome da tužitelj kao kupac uknjiži svoje pravo vlasništva, niti bi postojanje takve obveze prodavatelja proizlazilo iz preostalih u postupku izvedenih dokaza, a činjenica da u trenutku sklapanja Kupoprodajnog ugovora u zemljišnoj knjizi nije postojala čest. 2372/2 k. o. [katastarska općina] te činjenica da je na (njoj matičnoj) čest. 2372 k. o. [katastarska općina] u trenutku sklapanja Kupoprodajnog ugovora bila kao vlasnik uknjižena osoba različita od prodavatelja, tužitelju nije mogla ostati nepoznata budući su te činjenice bile razvidne iz zemljišne knjige za k. o. [katastarska općina] koja je javna knjiga i nitko se ne može pozivati da nije znao za ono što je u zemljišnoj knjizi upisano (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-x 254/15-2 od 25. ožujka 2015.) te je tužitelj kao jedinica lokalne samouprave bio dužan u pravnom prometu postupati s pažnjom dobrog gospodarstvenika, pa tako provjeriti postojeće zemljišnoknjižno stanje, iz čega dalje zaključuje da u slučaju da je ugovorena takva obveza prodavatelja kako to tvrdi tužitelj, isto bi bilo jasno definirano i u samom ugovoru.

16. Neosnovano tužitelj u žalbi osporava takav zaključak suda prvog stupnja ponavljajući navode koje je isticao i tijekom prvostupanjskog postupka, da prodavatelji nisu ispunili svoju osnovnu ugovornu obvezu – pribavljanje prava vlasništva tužitelju. Naime, a kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud, prodavatelji su ispunili svoje ugovorom preuzete obveze time što su kupcu predali nekretninu u posjed, izdali valjanu tabularnu ispravu te omogućili pravni temelj za stjecanje prava vlasništva, a iz sadržaja kupoprodajnog ugovora ne proizlazi da su prodavatelji preuzeli obvezu izrade i provedbe parcelacijskog elaborata, sređivanja zemljišnoknjižnog stanja niti rješavanja imovinskopravnih odnosa s trećim osobama. Tužitelj kao kupac je u trenutku sklapanja ugovora bio upoznat s činjenicom da predmetna nekretnina nije bila formirana kao samostalna zemljišnoknjižna čestica te da prodavatelji nisu bili upisani zemljišnoknjižni vlasnici, jer je neoboriva presumpcija da je zemljišnoknjižno stanje svima poznato i da se nitko ne može pozivati da nije mogao znati za ono što je u zemljišne knjige upisano. Tužitelj je kao jedinica lokalne samouprave, dakle pravna osoba koja raspolaže javnim sredstvima, bio dužan pri sklapanju pravnog posla postupati s pažnjom dobrog gospodarstvenika, što nužno uključuje prethodnu provjeru zemljišnoknjižnog stanja nekretnine koju stječe. Stoga eventualni propust tužitelja u provjeri zemljišnoknjižnog stanja ne može ići na teret tuženika. Dakle, tužitelju je bilo poznato da predmetna čestica u trenutku sklapanja ugovora još nije bila provedena kroz parcelacijski elaborat, da prodavatelji nisu upisani kao zemljišnoknjižni vlasnici te da će za urednu uknjižbu biti potrebno prethodno provođenje dodatnih pravnih i tehničkih radnji te je unatoč tome, sklopio ugovor, isplatio kupoprodajnu cijenu i stupio u posjed nekretnine, čime je svjesno prihvatio postojeće pravno stanje i rizike koji iz njega proizlaze. Žalbeni navodi tužitelja predstavljaju pokušaj prebacivanja vlastitog poslovnog i pravnog rizika na tuženike, što nije osnovano niti činjenično niti pravno.

17. Odlučujući o osnovanosti glavnog tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži raskid ugovora zbog neispunjenja, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da u slučaju neispunjenja, raskid ugovora nastupa po samom zakonu te da do raskida ugovora na temelju odluke suda može doći samo u slučaju raskida zbog promijenjenih okolnosti iz čl.133. ZOO/91.

17.1. Odredbom čl. 133. st.1. ZOO je propisano da ako nakon sklapanja ugovora nastupe okolnosti koje otežavaju ispunjenje obveze jedne strane, ili ako se zbog njih ne može ostvariti svrha ugovora, a u jednom i u drugom slučaju u toj mjeri da je očito da ugovor više ne odgovara očekivanjima ugovornih strana i da bi po općem mišljenju bilo nepravično održati ga na snazi takav kakav je, strana kojoj je otežano ispunjenje obveze odnosno strana koja zbog promijenjenih okolnosti ne može ostvarivati svrhu ugovora može zahtijevati da se ugovor raskine. Takve okolnosti se u pravilu odnose na događaje izvan kontrole stranaka (viša sila) koje u trenutku sklapanja ugovora stranke nisu mogle predvidjeti.

17.2. Posljedično navedenom, kako tužitelj postojanje takvih okolnosti niti obrazlaže niti dokazuje u ovom postupku, pravilno je prvostupanjski sud zaključio o neosnovanosti (glavnog) tužbenog zahtjeva tužitelja za sudskim raskidom spornog ugovora o kupoprodaji, jer u konkretnom slučaju nije ostvarena pretpostavka za raskid ugovora iz čl. 133. ZOO (raskid zbog promijenjenih okolnosti).

18. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, prvostupanjski sud je pravilno odlučio i o neosnovanosti (podrednog) eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva.

18.1. Prema odredbi čl. 124. ZOO/91 u dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obvezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obveza ili, pod uvjetima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete. Prema čl. 126. st.2. ZOO/91 ako vjerovnik želi raskinuti ugovor, mora ostaviti dužniku primjeren naknadni rok za ispunjenje.

18.2. Unatoč tome što je tužitelj u smislu čl. 126. ZOO/91 prodavatelje pozvao da ispune obvezu, koju po njegovo mišljenju nisu ispunili, kraj utvrđenih činjenica da su prodavatelji svoju obvezu iz Kupoprodajnog ugovora izvršili jer prodavatelji nisu sklapanjem Kupoprodajnog ugovora preuzeli i obvezu koja bi se sastojala u tome da tužitelj kao kupac uknjiži svoje pravo vlasništva na predmetu kupoprodaje, prvostupanjski sud je i po ocjeni ovog suda drugog stupnja pravilno zaključio da nije došlo do raskida Kupoprodajnog ugovora temeljem čl. 124. u svezi čl. 126. ZOO/91 pa je posljedično kako neosnovan odbio i podredni tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži utvrđenje da je Kupoprodajni ugovor raskinut po sili zakona. Nastavno, a obzirom da sukladno čl. 132. st. 2. ZOO/91 ona ugovorna strana koja je izvršila ugovor ima pravo na povrat onog što je dala samo u slučaju raskida ugovora, sud je pravilno odbio kao neosnovan i (glavni i podredni) tužbeni zahtjev za povrat temeljem Kupoprodajnog ugovora plaćene kupoprodaje cijene u iznosu od 30.575,00 Eura sa zakonskim zateznim kamatama.

19. Osim toga prvostupanjski sud suprotno žalbenim navodima tužitelja, pravilno zaključio i da bi se ugovor zbog neispunjenja mogao raskinuti, nužno je da tražbina koja proizlazi iz toga ugovora, zbog čijeg se neispunjenja namjerava raskinuti ugovor, nije zastarjela. Vjerovnik, ako po isteku zastarnog roka ne može tražiti ispunjenje obveze iz ugovora, ne može ni raskinuti ugovor zbog neispunjenja te obveze (tako i VSRH Revx- 50/2018 od 18. prosinca 2024.). To stoga što iz pravne prirode odredaba o zastari proizlazi da se radi o kogentnim odredbama koje se ne mogu mijenjati voljom stranaka, zatim da zastara nastupa nakon proteka točno određenog vremena i prekida se u točno propisanim slučajevima na točno određeni način. Suprotnim tumačenjem, da je moguće raskinuti ugovor i nakon proteka zastarnog roka, odnosno da učinci raskida nastupe nakon proteka zastarnog roka, zaobišle bi se kogentne odredbe o vremenu propisanom za protek roka zastare. Time bi se i nakon proteka zastarnog roka moglo jednostavnom izjavom volje raskinuti ugovor zbog neispunjenja, uz davanje dužniku naknadnoga roka za ispunjenje ugovora te bi se na taj način, de facto, zaobišle odredbe o zastari, jer bi u tom naknadom roku, iako je zastarni rok za ispunjenje već protekao, tuženik bio u obvezi ispuniti ugovornu obvezu ili bi u protivnom došlo do raskida po samom zakonu sukladno odredbi iz čl. 126. ZOO/91.

19.1. Cijeneći činjenicu da je Kupoprodajni ugovor sklopljen 08. svibnja 2003. da u istom nije određen rok u kojem su prodavatelji dužni ispuniti pojedinu obvezu, a što znači da su sve obveze prodavatelja dospjele danom sklapanja Ugovora te da opći zastarni rok od 5 godina propisan čl. 371. ZOO/91 u pogledu obveza prodavatelja iz Kupoprodajnog ugovora sukladno čl. 361. ZOO/91 teče od prvog dana po danu sklapanja Ugovora to je prvostupanjski sud pravilno zaključio da tužiteljevo pozivanje tuženika na rješavanje problema u svezi imovinsko pravnih odnosa vezanih za Kupoprodajni ugovor nije u smislu čl. 126. ZOO/91 moglo dovesti do raskida Kupoprodajnog ugovora na temelju zakona obzirom je u vrijeme tog pozivanja 2018. godine svaka obveza iz Kupoprodajnog ugovora (koja do tada eventualno ne bi bila ispunjena) u zastari. Naime, čak i ako se zastarni rok računa od 11. siječnja 2005. kada je tužitelj zaprimio rješenjem Općinskog sud u Zadru (prema prijemnom pečatu tužitelja, str.17 spisa) kojim je odbijen njegov prijedlog za uknjižbu vlasništva na predmetu kupoprodaje, za potraživanje tužitelja - da tuženici izvrše ugovornu obvezu na način da mu pribave pravo vlasništva, nastupila je zastara, a nakon isteka zastarnog roka za traženje ispunjenja obveze preuzete ugovorom o kupoprodaji se ne može tražiti ni raskid ugovora zbog neispunjenja odnosno ne može doći do raskida ugovora zbog neispunjenja temeljem zakona.

20. Zbog istih razloga tužitelj ne može osnovano zahtijevati niti naknadu štete, jer je sam zahtjev za naknadu štete, također u zastari (čl. 376. st. 3. u vezi s čl. 371. ZOO), pa je neosnovano pozivanje tužitelja na odredbu članka 4. Kupoprodajnog ugovora prema kojoj su se prodavatelji obvezali i jamčili da su predmetne nekretnine njihovo vlasništvo, da nisu opterećene nikakvim uknjiženim ni vanknjižnim teretima, te da će, ako se pojave prava trećih osoba koja isključuju, umanjuju ili onemogućavaju kupčevo vlasništvo, naknaditi kupcu svu štetu.

21. Stoga, kako je sud prvog stupnja u svemu pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje relevantno za pravilno presuđenje u ovoj pravnoj stvari, kako je na takvo utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, a pri tome nije počinio ni one bitne povrede parničnog postupka na koje ukazuje žalitelji kao ni one na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je žalbu tužitelja odbiti u cijelosti kao neosnovanu, te sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu uključujući i odluku o troškovima postupka koju žalitelj pobija samo u kontekstu pobijanja odluke o glavnoj stvari jer ne pobija ni kriterij dosuđenja ni način obračuna niti visinu pojedinih troškova, a imajući pri tom u vidu da sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP drugostupanjski sud na pravilnost primijenjenog materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ne pazi po službenoj dužnosti.

22. Zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava žalbe i pristojbi na žalbu odbijen je primjenom odredbe čl. 166.st.1. u vezi s čl. 154. st.1. ZPP budući tužitelj sa žalbom nije uspio.

23. Trošak sastava odgovora na žalbu nije bio potreban za vođenje spora pa je primjenom čl. 155. ZPP odbijen i zahtjev tuženika za naknadu tog troška.

Pula - Pola, 19. svibnja 2026.

Predsjednik vijeća:

Bruno Franković

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte