REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-437/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to:

Brune Frankovića, predsjednika vijeća, Biljane Pamić, člana vijeća i suca izvjestitelja te Roberta Fabrisa, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽŠ (OIB: [osobni identifikacijski broj]), iz [adresa], zastupanog po punomoćiku Goranu Devrnji, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb (OIB: 02535697732), Radnička cesta 50, zastupanog po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-697/2025- 12 od 20. siječnja 2026., na sjednici vijeća održanoj 19. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Žalba tuženika odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-697/2025-12 od 20. siječnja 2026.

II Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja pod točkom I. izreke utvrđeno je da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 9012638962 od 19. lipnja 2007. sklopljenog između tužitelja i tuženika, koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,25 % (slovima: nula cijelih dvadesetpet posto) od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kuna i premiju za osiguranje kredita u visini od 1,80 % (slovima: jedan cijelih osamdeset posto) sukladno odluci Banke o kreditiranju građana.“. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 286,04 EUR sa zateznom kamatom od 20. lipnja 2007. do isplate a pod točkom III naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 2.104,30 EUR sa zateznom kamatom od 20. lipnja 2007. do isplate, sve u roku od 15 dana. Pod točkom IV. izreke naloženo tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.382,72 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 21. siječnja 2026. pa do isplate, u roku od 15 dana.

2. Protiv ove presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st.1. toč.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje: ZPP) predlažući preinačiti prvostupanjsku presudu i tužbu odbaciti a podredno odbiti i preinačiti odluku o troškovima postupka uz naknadu svih troškova tuženiku uvećano za trošak žalbe, ili pak ukinuti pobijanu presudu i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Sa žalbom je postupljeno na temelju odredbe čl. 359. ZPP.

3.1. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, pa tako ni one koje žalitelj ističe u žalbi. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju povredu ukazuje tuženik u žalbi.

6. Navodi kojima tuženik osporava utvrđenja na kojima prvostupanjski sud temelji osporenu presudu u biti su prigovori činjenične naravi kojima žalitelj iznosi svoju ocjenu dokaza provedenih u postupku koja je različita od ocjene na kojoj je zasnovana pobijana odluka. U smislu odredbe čl. 8. ZPP samo je sud ovlašten utvrditi koje će činjenice uzeti kao dokazane na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Upravo tako je prvostupanjski sud postupio, jer je pravilno i savjesno odlučio koji će se dokazi izvesti radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja te je izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju, opravdavši svoje uvjerenje uvjerljivim i logičnim zaključcima, koje uvjerenje ima pravnu i činjeničnu utemeljenost tako da nije počinjena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st.1. ZPP u vezi s čl. 8. ZPP na koju u žalbi upire žalitelj.

7. Predmet spora, predstavlja zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnosti akcesorne odredbe Ugovora o kreditu broj: 9012638962 od 19. lipnja 2007. sklopljenog između tužitelja i tuženika, kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva i premija za osiguranje kredita a koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,25 % (slovima: nula cijelih dvadesetpet posto) od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kuna i premiju za osiguranje kredita u visini od 1,80 % (slovima: jedan cijelih osamdeset posto) sukladno odluci Banke o kreditiranju građana.“ te s tim u vezi restitucijski zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati iznos od 286,04 EUR plaćenih s osnova ništetne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva te iznos od 2.104,30 EUR plaćenih s osnova ništetne odredbe o premiji za osiguranje kredita zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na te iznose teku od dana stjecanja, 20. lipnja 2007.

8. U ovom postupku nije sporno da je tužitelj s tuženikom sklopio Ugovora o kreditu broj: 9012638962 dana 19. lipnja 2007. radi kupnje stambenog objekta, kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 190.241,29 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita, na rok otplate od 360 mjeseci. Isto tako nesporna je činjenica da je u članku 12.3. ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita u visini od 0,25 % od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kuna i premija za osiguranje kredita u visini od 1,80 % sukladno odluci Banke o kreditiranju građana te da je tuženik prilikom isplate kredita ukupni iznos kredita umanjio za navedene naknade.

9. Sporno je, je li ugovorna odredba članka 12.3. ništetna i posljedično tome ima li tužitelj osnovano pravo zahtijevati isplatu novčanog iznosa koji je tuženik od njega naplatila temeljem navedene odredbe po pravilima o stjecanju bez osnove (čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22. - dalje: ZOO) te je nadalje sporno je li za to potraživanje tužitelja nastupila zastara.

10. Nakon ocjene provedenih dokaza (čl. 8. ZPP) prvostupanjski sud je kao osnovan prihvatio tužbeni zahtjev zaključujući, u bitnome; da je iz iskaza tužitelja i iz sadržaja ugovora o kreditu utvrđeno da je predmetni ugovor o kreditu tužitelj sklopio kao fizička osoba, izvan svog zanimanja, svoje poslovne aktivnosti i poduzetničke djelatnosti, u svrhu stambenog zbrinjavanja odnosno, pa da tužitelji ima status prosječnog potrošača u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.); da je predmetna ugovorna odredba jasno napisana, međutim, da iz odredbi Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o unaprijed formuliranoj odredbi ugovora, sastavljenoj od strane tuženika kao banke; da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj; da navedena odredba ugovora o kreditu ne predstavlja "predmet ugovora" te da nije izuzeta iz ocjene poštenosti; da tuženik koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, niti objasnio tužitelju koji je to opravdani razlog zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje navedenih troškova i nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača; da je stoga navedena odredba nepoštena u smislu odredbe čl. 81. ZZP/03 i posljedično ništetna temeljem odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03; te da tužitelju na temelju odredbe čl. 1111. i čl. 1115. st.1. ZOO pripada pravo zahtijevati isplatu onoga što je od njega tuženik naplatio temeljem takve ništetne odredbe, u utuženim iznosima visina kojih među strankama nije sporna, sa zakonskim zateznim kamatama od prvog idućeg dana nakon plaćanja (neosnovanog stjecanja na strani tuženika) do isplate jer je tuženik nepošten stjecatelj od dana naplate predmetnih naknada. Pritom je prvostupanjski sud otklonio kao neosnovan prigovor zastare pozivajući se na pravno shvaćanje prihvaćeno na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., broj: Su-IV-47/2020-2 prema kojem zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa kako odluka o ništetnosti ove odredbe u konkretnom slučaju još nije pravomoćna to nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok. Nadalje, prvostupanjski sud je neosnovanim ocijenio i tuženikov prigovor promašene pasivne legitimacije u odnosu na zahtjev koji se odnosi na naknadu za osiguranje kredita jer je tuženik predmetnu naknadu naplatio iz iznosa kredita, a u ovom postupku nije dokazao da je tu naknadu za osiguranje dalje platio nekome drugome, a niti to tuženik tvrdi.

11. Ovakva pravna shvaćanja prvostupanjskog suda i posljedično tome primjenu materijalnog prava, koja su utemeljena na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju, u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, obzirom da isto nije dovedeno u ozbiljnu dvojbu ni žalbom tuženika, te je za to prvostupanjski sud dao ovom sudu u svemu jasne i na zakonu osnovane razloge.

12. Među strankama nije sporno da je tužitelj sa tuženikom predmetni Ugovor o kreditu zaključio kao fizička osoba što mu u odnosu na banku kojoj je davanje kredita, kao jednog od proizvoda bankarske djelatnosti kojom se tuženik bavi, daje status prosječnog potrošača.

13. Iz stanja spisa i iskaza tužitelja kojeg je sud prvog stupnja pravilno ocijenio proizlazi kako tužitelj s tuženikom nije pojedinačno pregovarao o navedenoj odredbi Ugovora o kreditu, već je isključivo prihvatio ponudu koja mu se nudila od strane tuženika u formi ugovora, koji je unaprijed bio sastavljen po tuženiku, dakle, radi se o tipskom ugovoru koji se ne razlikuje od drugih ugovora koji su zaključivani s drugim korisnicima kredita.

14. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP/03, koji se primjenjuje na ovaj spor s obzirom na vrijeme zaključenja Ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok odredba st. 2. istoga članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, posebno ako je riječ na unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

15. Žalbeni navodi žalitelja kojima ističe da je navedena ugovorna odredba jasna, razumljiva i uočljiva pa da stoga nije dopušteno ocjenjivati je li ta odredba poštena, nisu osnovani. To stoga što nije sporno da je predmetna ugovorna odredba o pogledu visine tužiteljeve obveze jasno i razumljivo sastavljena te da je tužitelj postupajući s pažnjom prosječnog potrošača mogao precizno procijeniti visinu obveze koja iz toga za njega proizlazi (naknada za obradu kreditnog zahtjeva 0,25% od iznosa kredita te premija za osiguranje u visini od 0,80%) čime je ispunjen zahtjev formalne transparentnosti iz čl. 85. ZZP/03. Međutim, da bi zahtjev materijalne transparentnosti bio ispunjen, uvjet je da je tužitelju doista bilo omogućeno da procijeni financijske posljedice koje za njega proizlaze iz toga te da, u okviru toga, shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi.

15.1. Tužitelju kao potrošaču nije jasno i nedvosmisleno prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz tih naknada (konkretne usluge, troškovi i dr.) radi čega tužitelj nije bio u mogućnosti provjeriti postoji li eventualno preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru ili usluga za koje se ti troškovi plaćaju (npr.obveza osiguranja i dostava police banci ugovorena je i u čl. 3.6.), pa posljedično tome takva ugovorna odredba ne zadovoljava zahtjev transparentnosti. Te je informacije tužitelju bio dužan dati tuženik, a takve su informacije izostale (tuženik suprotno nije dokazao) te njihov izostanak nije otklonjen niti solemnizacijom ugovora jer se njome ne može u tom smislu nerazumljiva ugovorna odredba učiniti razumljivom.

15.2. Navedeno je u širem smislu povezano sa načelom transparentnosti koje pred pružatelja usluge stavlja zahtjev da potrošaču pruži informaciju o svim ekonomskim posljedicama koje iz ugovaranja za njega mogu proizaći (u tom smislu npr. presuda suda C-186/16 Ž i drugi od 20. rujna 2017., t.45., presuda suda C-26/13., U i Káslerné T od 30. travnja 2014., t. 75.).

15.3. I iz presude Suda Europske unije C-565/21 proizlazi da je za ocjenu jasnoće i razumljivosti ugovorne odredbe kojom se predviđa da zajmoprimac plaća naknadu za obradu zahtjeva nadležni sud dužan provjeriti, s obzirom na sve relevantne činjenične elemente, je li zajmoprimcu omogućeno da procijeni ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, te shvati prirodu usluga koje se pružaju u zamjenu za troškove predviđene navedenom odredbom.

15.4. Kako je u konkretnom postupku utvrđeno da tužitelju nije bilo obrazloženo koji stvarni troškovi za njega nastaju plaćanjem tih naknada, takva odredba za njega (uslijed ne pružanja informacija u pogledu samog iznosa naknade, zatim na što se ona zapravo odnosi i kakva joj je svrha te zašto ju mora platiti) nije bila razumljiva niti je tužitelj mogao shvatiti njezine posljedice.

16. Neosnovano se žalitelj poziva na predmet C-621/17 Suda EU obzirom da se ne radi o činjenično istovjetnim situacijama jer je u predmetu C-621/17 banka navela niz parametara od kojih se sastoji naknada (iako ne sve) pa je sud EU ocijenio da u smislu čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. nije povrijeđen zahtjev transparentnosti. Međutim, u ovom predmetu tuženik u Ugovoru o kreditu kojeg je sam sastavio na standardiziranom obrascu nije naveo niti jedan parametar vezan za visinu i svrhu ugovorenih naknada.

17. Nadalje, u odnosu na žalbene navode tuženika valja istaknuti da odredbama čl. 1021. do 1024. ZOO nije predviđeno plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije bila previđena niti tada važećim Zakonom o bankama („Narodne novine“ broj:84/02. i 141/06.). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti, pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP/03 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba.

18. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li, tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatiti takvu odredbu i slijedom pojedinačnih poštenih i pravednih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

18.1. Imajući na umu da sama ugovorna odredba čl. 12.3. Ugovora o kreditu ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima na koje se te naknade odnose a niti ih tuženik tijekom postupka koji je prethodio žalbi dokazao, te kada se uzme u obzir da je za iznos predmetnih naknada tužitelju povećan iznos kredita koji mu je stavljen na raspolaganje, a time i njegova obveza, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

19. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa navedenih naknada, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade) a za pretpostaviti je da bi neprihvaćanjem te ugovorne odredbe tužitelju bilo onemogućeno da zaključi ugovor o kreditu.

20. Prema odredbi čl. 83. ZZP, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

21. Ostale ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ukazuju na propust tuženika u postupanju u dobroj vjeri. Budući je tuženik u svojstvu stranke sudjelovao u kolektivnom sporu Potrošač (Pž-7193/13) i da je pravomoćnom presudom utvrđeno kako je tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača time što im je nametnuo nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za zaključiti je iz svih okolnosti slučaja, kako tuženikovo nepoštenje nije prestalo ugovaranjem glavnog predmeta ugovora, naprotiv obuhvatilo je i predmetnu akcesornu ugovornu odredbu o kojoj tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja. Ne samo zato jer mu tu mogućnost tuženik nije pružio, nego i zato jer nije bilo izgledno a time i objektivno moguće utjecati na visinu navedenih naknada ukoliko je tužitelj kao potrošač želio ishoditi kredit.

22. Naime, sama činjenica da su predmetne naknade određene u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornim naknadama nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik eventualno imao u vezi s predmetnim Ugovorom o kreditu. Prema shvaćanju ovog suda, neutvrđeni troškovi, koji terete tužitelja unošenjem spornih odredbi u ugovor o kreditu, su nerazmjerni i po svom sadržaju i po visini, te je očito da je tuženik na tužitelja prenio obvezu plaćanja naknada koje ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima, čime je stvorena, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, na štetu tužitelja značajna neravnoteža jer tuženik nije dokazao da te naknade odgovaraju stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima (tako i Rev-1056/2024-2 od 30. listopada 2024.).

23. Na žalbene navode tuženika o izostanku razloga ništetnosti naknade za osiguranje kredita, treba navesti da su obje naknade ugovorene u istoj točki Ugovora o kreditu te da je u odnosu na obje naknade tuženik uputio na Odluku banke o kreditiranju građana. Tuženik niti tijekom postupka nije ni pokušao pojasniti značenje naknade za osiguranje kredita u niti je dokazao da je za njega nastao trošak u visini u kojoj je ta naknada od tužitelja naplaćena pa je sud prvog stupnja pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je obje naknade utvrdio ništetnima, zbog razloga koji se jednako odnose na svaku od narečenih naknada.

24. Tuženik u tijeku postupka nije dokazao da je navedeni iznos premije osiguranja koji je naplaćen od tužitelja, dalje uplatio osiguravajućem društvu pa su stoga neosnovani navodi tuženika da naplatom navedenog iznosa kod njega nije došlo do stjecanja bez osnove.

25. Za pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja neodlučni su i žalbeni navodi da je tužitelj diplomirani ekonomist sa radnim stažem od 20 godina, jer se sustav zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi temelji na činjenici da je potrošač slabija strana jer je u podređenom položaju u odnosu na trgovca koji sklapa ugovor u području koje ulazi u njegovu profesionalnu djelatnost i na čiji sadržaj potrošač ne može utjecati. Upravo taj podređeni položaj dovodi do toga da potrošač pristane na uvjete koje je trgovac prethodno sastavio bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj, a pri tom je nevažno zvanje, zanimanje ili iskustvo pojedinog potrošača. Tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja o spornoj ugovornoj odredbi a bez takve ugovorne odredbe o plaćanju naknade za obradu kredita i premije osiguranja nije bilo moguće sklopiti Ugovor o kreditu, pa tako kao i svi ostali potrošači-korisnici kredita, neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu, dijeli u odnosu na banku jednaki podređeni položaj.

26. Dakle, kraj utvrđenog činjeničnog stanja, da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, da na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, da je ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa tih naknada te zauzvrat pruženih usluga, sud prvog stupnja je pravilno zaključio da je sporna odredba članka 12.3. Ugovora o kreditu, ništetna u smislu odredbi čl. 87. st.1 ZZP/03 te čl. 322. st 1. ZOO.

27. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Stoga je pravilno prvostupanjski sud na temelju čl. 1111. ZOO ocijenio osnovanim i zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 286,04 EUR po osnovi ništene odredbe o naknadi za obradu kredita i iznosa od 2.104,30 EUR po osnovi ništetne odredbe o premiji za osiguranje kredita, čija visina među strankama nije sporna, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od prvog idućeg dana od dana plaćanja te naknade sukladno čl.1115. ZOO jer je tuženik, koji je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe budući je istu nametnuo tužitelju, bez mogućnosti pregovaranja, bio nepošten stjecatelj.

28. Neosnovano tuženik u žalbi ustraje i u prigovoru zastare budući da zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnih ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle u vrijeme donošenja pobijane presude tužbeni zahtjev tužitelja nije zastario, jer zastarni rok, prema navedenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, još nije ni počeo teći.

28.1. Suprotno shvaćanju tuženika navedeno utvrđenje je u skladu sa stajalištem Suda EU zauzetom u presudi C-561/21 Banco Santander SA, prema kojem zastarni rok za povrat neosnovano isplaćenih iznosa na temelju nepoštene odredbe koji može isteći čak i prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost te odredbe, ne može ni u kojem slučaju biti u skladu sa Direktivom 93/13. Stoga su neosnovani i žalbeni navodi tuženika da je odbijanjem prigovora zastare došlo do povrede pravne sigurnosti i povrede čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

29. Posljedično su neosnovani i žalbeni navodi tuženika da uslijed zastare kondemnatornog zahtjeva tužitelj nema pravni interes za utvrđenje ništenosti predmetne ugovorne odredbe.

30. Neosnovani su i žalbeni navodi tuženika da je sud trebao primijeniti čl. 326. st.2. ZOO odnosno uzeti u obzir da je Ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen pa da se ništetnost više ne može isticati. Naime, čak i ako je ugovor ispunjen, u konkretnom slučaju nije ostvaren drugi uvjet - da se radi o zabrani manjeg značaja. Zaštita prava potrošača predstavlja temeljni postulat europske stečevine zasnovan na Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. implementiranoj u domaće zakonodavstvo odnosno ZZP, a o povredama prava potrošača osim nacionalnih sudova odlučuju prije svega Sud EU, ali i Europski sud za ljudska prava čime stvaraju zakonodavni okvir državama članicama, stoga ni jedna povreda prava potrošača ne može se smatrati onom manjeg značaja.

31. I odluka o troškovima parničnog postupka pravilna je i zakonita, jer je po svojoj osnovi pravilno utemeljena na odredbi čl. 154. st.1. i čl. 155. ZPP a po svojoj visini pravilno je odmjerena sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/2023.) pa je žalba tuženika i u tom dijelu neosnovana.

32. Slijedom navedenog, kako nisu ostvareni razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda žalbom pobija, to je valjalo odbiti kao neosnovanu žalbu tuženika i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu.

33. Odluka o troškovima žalbenog postupka temelji se na čl. 166. st.1. ZPP te je odbijen zahtjev tuženika za naknadom troškova sastava žalbe i sudskih pristojbi za žalbu jer njegova žalba nije osnovana.

Pula – Pola, 19. svibnja 2026.

Predsjednik vijeća:

Bruno Franković