REPUBLIKA HRVATSKA
Županijski sud u Puli – Pola
Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola
Poslovni broj:Gž R-64/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to:
Brune Frankovića, predsjednika vijeća, Biljane Pamić, člana vijeća i suca izvjestitelja i Roberta Fabrisa, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Hrvoju Solini, odvjetniku u Slavonskom Brodu protiv tuženika SLAVONIJA DI d.o.o. sa sjedištem u [adresa], OIB: 25301779247, zastupanog po punomoćniku Krešimiru Pencingeru, odvjetniku u Slavonskom Brodu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Pr-154/2023-54 od 20. travnja 2026., na sjednici vijeća održanoj 19. svibnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana i djelomično uvažava kao osnovana te se presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Pr- 154/2023-54 od 20. travnja 2026.
- potvrđuje pod točkom I. izreke u dijelu kojim je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju 23.853,36 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koja teče na iznose kako slijedi:
- na iznos od 114,48 eur od 15.01.2021. do isplate
⎯ na iznos od 186,33 eur od 15.02.2021. do isplate
⎯ na iznos od 201,76 eur od 15.03.2021. do isplate
⎯ na iznos od 155,46 eur od 15.04.2021. do isplate
⎯ na iznos od 170,89 eur od 15.05.2021. do isplate
⎯ na iznos od 186,33 eur od 15.06.2021. do isplate
⎯ na iznos od 170,89 eur od 15.07.2021. do isplate
⎯ na iznos od 170,89 eur od 15.08.2021. do isplate
⎯ na iznos od 302,10 eur od 15.09.2021. do isplate
⎯ na iznos od 340,68 eur od 15.10.2021. do isplate
⎯ na iznos od 340,68 eur od 15.11.2021. do isplate
⎯ na iznos od 340,68 eur od 15.12.2021. do isplate
⎯ na iznos od 340,68 eur od 15.01.2022. do isplate
⎯ na iznos od 206,85 eur od 15.02.2022. do isplate
⎯ na iznos od 229,29 eur od 15.03.2022. do isplate
⎯ na iznos od 175,98 eur od 15.04.2022. do isplate
⎯ na iznos od 206,85 eur od 15.05.2022. do isplate
⎯ na iznos od 191,42 eur od 15.06.2022. do isplate
⎯ na iznos od 191,42 eur od 15.07.2022. do isplate
⎯ na iznos od 206,85 eur od 15.08.2022. do isplate
⎯ na iznos od 175,98 eur od 15.09.2022. do isplate
⎯ na iznos od 191,42 eur od 15.10.2022. do isplate
⎯ na iznos od 206,85 eur od 15.11.2022. do isplate
⎯ na iznos od 58,69 eur od 15.12.2022. do isplate
⎯ na iznos od 191,42 eur od 15.01.2023. do isplate
⎯ na iznos od 314,44 eur od 15.02.2023. do isplate
⎯ na iznos od 345,30 eur od 15.03.2023. do isplate
⎯ na iznos od 299,00 eur od 14.04.2023. do isplate
⎯ na iznos od 345,00 eur od 15.05.2023. do isplate
⎯ na iznos od 299,00 eur od 15.06.2023. do isplate
⎯ na iznos od 314,44 eur od 15.07.2023. do isplate
⎯ na iznos od 329,87 eur od 15.08.2023. do isplate
⎯ na iznos od 299,00 eur od 15.09.2023. do isplate
⎯ na iznos od 491,82 eur od 15.10.2023. do isplate
⎯ na iznos od 491,90 eur od 15.11.2023. do isplate
⎯ na iznos od 491,90 eur od 15.12.2023. do isplate
⎯ na iznos od 491,90 eur od 15.01.2024. do isplate
⎯ na iznos od 683,84 eur od 15.02.2024. do isplate
⎯ na iznos od 676,09 eur od 15.03.2024. do isplate
⎯ na iznos od 676,09 eur od 15.04.2024. do isplate
⎯ na iznos od 676,09 eur od 15.05.2024. do isplate
⎯ na iznos od 676,09 eur od 15.06.2024. do isplate
⎯ na iznos od 676,09 eur od 15.07.2024. do isplate
⎯ na iznos od 676,09 eur od 15.08.2024. do isplate
⎯ na iznos od 676,09 eur od 15.09.2024. do isplate
⎯ na iznos od 676,09 eur od 15.10.2024. do isplate
⎯ na iznos od 683,84 eur od 15.11.2024. do isplate
⎯ na iznos od 676,09 eur od 15.12.2024. do isplate
⎯ na iznos od 676,09 eur od 15.01.2025. do isplate
⎯ na iznos od 771,05 eur od 15.02.2025. do isplate
⎯ na iznos od 771,05 eur od 15.03.2025. do isplate
⎯ na iznos od 771,05 eur od 15.04.2025. do isplate
⎯ na iznos od 771,05 eur od 15.06.2025. do isplate
⎯ na iznos od 771,05 eur od 15.07.2025. do isplate
⎯ na iznos od 771,05 eur od 15.08.2025. do isplate
⎯ na iznos od 771,05 eur od 15.09.2025. do isplate
⎯ na iznos od 771,05 eur od 15.10.2025. do isplate u roku od 15 dana;
- preinačuje pod točkom I. izreke u pogledu stope zakonske zatezne kamate za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate na način da se kamatna stopa obračunava po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine;
-preinačuje u preostalom dijelu točke I. izreke kojim je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos od 3.415,70 EUR sa zakonskom zateznom kamatom i sudi:
„Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja radi isplate iznosa od 3.415,70 EUR sa zakonskom zateznom koja teče na iznose kako slijedi:
⎯ na iznos od 38,72 eur od 15.12.2018. do isplate
⎯ na iznos od 54,16 eur od 15.01.2019. do isplate
⎯ na iznos od 80,53 eur od 15.02.2019. do isplate
⎯ na iznos od 126,84 eur od 15.03.2019. do isplate
⎯ na iznos od 111,40 eur od 15.04.2019. do isplate
⎯ na iznos od 95,97 eur od 15.05.2019. do isplate
⎯ na iznos od 80,53 eur od 15.06.2019. do isplate
⎯ na iznos od 126,84 eur od 15.07.2019. do isplate
⎯ na iznos od 80,53 eur od 15.08.2019. do isplate
⎯ na iznos od 95,97 eur od 15.09.2019. do isplate
⎯ na iznos od 111,40 eur od 15.10.2019. do isplate
⎯ na iznos od 80,53 eur od 15.11.2019. do isplate
⎯ na iznos od 258,04 eur od 15.12.2019. do isplate
⎯ na iznos od 258,04 eur od 15.01.2020. do isplate
⎯ na iznos od 291,98 eur od 15.02.2020. do isplate
⎯ na iznos od 291,98 eur od 15.03.2020. do isplate
⎯ na iznos od 291,98 eur od 15.04.2020. do isplate
⎯ na iznos od 145,35 eur od 15.06.2020. do isplate
⎯ na iznos od 129,91 eur od 15.07.2020. do isplate
⎯ na iznos od 114,48 eur od 15.08.2020. do isplate
⎯ na iznos od 145,35 eur od 15.09.2020. do isplate
⎯ na iznos od 129,91 eur od 15.10.2020. do isplate
⎯ na iznos od 129,91 eur od 15.11.2020. do isplate
⎯ na iznos od 145,35 eur od 15.12.2020. do isplate.“
II Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana i djelomično uvažava kao osnovana te se odluka o trošku sadržana pod točkom II. izreke presude preinačava na način da sada preinačena glasi:
„Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 5.048,21 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 20. travnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u daljnjem iznosu od 1.590,62 EUR odbija kao neosnovan“.
III Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi trošak žalbenog postupka u iznosu od 108,46 EUR u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja pod točkom I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 27.269,06 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na pojedine dijelove tog iznosa za razdoblje i po stopi kako je to navedeno u toj točki izreke presude, sve u roku od 15 dana. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 6.638,94 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate, sve u roku od 15 dana.
2. Tu presudu u cijelosti pravovremenom i dopuštenom žalbom pobija tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku ( „Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 155/23. - dalje: ZPP). U žalbi, u bitnom, navodi da je pobijana presuda proturječna sama sebi te se ne može ispitati. Ističe da je tužitelj tužbom potraživao isplatu razlike plaće tvrdeći da mu tuženik nije pravilno obračunavao plaću za vrijeme bolovanja, dok sud prihvaća takav tužbeni zahtjev, a da pritom uopće ne utvrđuje je li tuženik postupao protivno propisima prilikom obračuna i isplate naknade plaće, već umjesto toga, zahtjev preinačuje u naknadu štete,iako istu tužitelj ne potražuje, pa da je time sud odlučio izvan činjeničnog okvira tužbe, jer tužitelj nije iznosio niti dokazivao činjenice koje bi opravdale dosudu naknade štete. Nadalje, prvostupanjski sud da je usvojio tužbeni zahtjev nakon što je vještak izradio nalaz i mišljenje u kojem je koristio podatke o plaćama drugih radnika zaposlenih na radnom mjestu na kojem je tužitelj radio prije ozljeđivanja, a ne podatke o plaći tužitelja šest mjeseci prije ozljeđivanja, a takav pristup ne odgovara pravnoj prirodi primitaka koje radnik ostvaruje za vrijeme bolovanja jer radnik koji je odsutan s rada zbog privremene nesposobnosti za rad ne ostvaruje pravo na plaću za obavljeni rad nego pravo na naknadu plaće sukladno propisima o obveznom zdravstvenom osiguranju te da takav izračun ne predstavlja izračun stvarne obveze tuženika prema tužitelju. Osim toga, da vještak i prvostupanjski sud koriste plaće drugih radnika kao osnovu izračuna, iako nije dokazano da rade pod identičnim uvjetima, nije utvrđena njihova stručna sprema, radni učinak, dodaci i konačno nisu uzeti u obzir individualni elementi plaće pa da takva usporedba ne može biti temelj za utvrđenje štete. Smatra da je prvostupanjski sud pogrešno odlučio i o prigovoru zastare jer predmetna potraživanja imaju obilježja periodičnih davanja i na njih se primjenjuje trogodišnji rok zastare. Konačno pobija i odluku o troškovima postupka jer da je prvostupanjski sud tužitelju priznao trošak pristupa pripremnom ročištu dana 22. travnja 2024. u punom iznosu iako se nisu provodili dokazi niti je rasprava vođena u meritumu već je isto ročište odgođeno radi nastavka postupka te je priznat trošak sastava podnesaka od 3. prosinca 2024., 2. lipnja 2025. i od 3. studenog 2025. iako isti ne predstavljaju obrazložene podneske te isti nisu bili nužni za vođenje postupka. Predlaže uvažiti njegovu žalbu i preinačiti prvostupanjsku presudu a podredno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, te obvezati tužitelja na naknadu troškova žalbenog postupka tuženiku.
3. Sa žalbom tuženika postupljeno je na temelju odredbe čl. 359. ZPP.
3.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba tuženika je djelomično osnovana i djelomično neosnovana.
5. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tome
– dodatno po službenoj dužnosti na bitne povrede odredbi parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 365. ZPP), utvrđeno je da u donošenju pobijane presude i postupku koji joj je prethodio nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP kao ni bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi sadržajno ukazuje žalitelj, jer presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama. O odlučnim činjenicama nema proturječnosti između onoga što se navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, razlozi presude su jasni, te presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.
6. Nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354.st. 2. toč.12. ZPP na koju sadržajno ukazuje žalitelj navodeći da je tužitelj tražio razliku plaće, a da mu je sud prvog stupnja dosudio naknadu štete, pa da je time odlučio o nečemu što nije traženo. Naime, suprotno žalbenim navodima žalitelja, sud prvog stupnja odlučivao je u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva, odnosno o isplati razlike između naknade plaće koju tužitelj prima za vrijeme bolovanja i plaće koju bi ostvarivao da nije bilo ozljede na radu. Sud je bio vezan činjeničnim navodima tužbe (ozljeda na radu, bolovanje, umanjena primanja), ali nije bio vezan pravnom osnovom koju je tužitelj naveo (čl. 186. st.3. ZPP). Sukladno načelu iura novit curia, sud je ovlašten samostalno primijeniti odgovarajuće materijalno pravo. Stoga činjenica da je sud zahtjev pravno kvalificirao kao naknadu štete zbog izgubljene zarade, umjesto kao pravo na razliku plaće iz radnog odnosa, ne znači da je odlučio izvan granica tužbenog zahtjeva. Bitno je da predmet zahtjeva i dosuđeno potraživanje ostanu isti, a u ovom slučaju sud nije dosudio ni više ni nešto drugo od onoga što je tužitelj tražio. Slijedom navedenog, nije počinjena bitna povreda parničnog postupka presuđenjem ultra ili extra petita, pa su žalbeni navod tuženika u tom pravcu neosnovani.
7. Dakle, predmet ovog spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik kao poslodavac isplati iznos od 27.269,06 EUR na ime izgubljene zarade koja se očituje u razlici između naknade plaće koju prima za vrijeme bolovanja i plaće koju bi ostvarivao da nije bilo ozljede na radu za razdoblje od studenog 2018. do zaključno s mjesecom rujnom 2025. sve uvećano za zakonske zatezne kamate koje na svaki pojedini mjesečni iznos izgubljene zarade teku od 15.-og u mjesecu za prethodni mjesec.
8. Među strankama nije sporno da je tužitelj zaposlen kod tuženika na radnom mjestu rukovatelja strojeva za preradu drva te da se nalazi na bolovanju od 31. ožujka 2014. zbog ozljede na radu. I u ovoj fazi postupka sporna je osnova i visina tužbenog zahtjeva, te da li je za potraživanje tužitelja nastupila zastara.
9. Prvostupanjski sud je utvrdio slijedeće odlučne činjenice:
- da je tužitelj 31. ožujka 2014. pretrpio tešku ozljedu na radu kod tuženika obavljajući poslove na čelnoj pili;
- da je pravomoćnom presudom suda prvog stupnja poslovni broj Pr-43/2019 utvrđeno da je za nastali štetni događaj isključivo odgovoran tuženik po načelu objektivne odgovornosti, budući da je do ozljede došlo uslijed poremećaja u tehnološkom procesu i propusta u provođenju mjera zaštite na radu;
- da je medicinskim vještačenjem u tom postupku utvrđeno da je tužitelj zadobio teške tjelesne ozljede u vidu loma polumjesečaste kosti i ukočenja lijevog ručnog zgloba, a kao trajna posljedica razvili su se miješani anksiozno-depresivni poremećaj te šećerna bolest tipa II, što je dovelo do trajnog umanjenja opće životne aktivnosti od 30% te da se tužitelj upravo zbog posljedica ove ozljede na radu nalazi na neprekidnom bolovanju od dana stradavanja pa sve do danas;
- da mu naknada plaće za vrijeme bolovanja iznosi oko 160,00 EUR mjesečno;
- da radnik tuženika VK, radi upravo na stroju na kojem je radio i tužitelj prije ozljede te da mu mjesečna plaća iznosi oko 1.000,00 EUR;
- da je UK radio s tužiteljem u istom odjelu na sličnim poslovima do 2016. te da su koeficijenti za rad na strojevima na kojima su radili spadali u više koeficijente kod tuženika;
- da su se koeficijenti za to radno mjesto u posljednjih deset godina mijenjali više puta i to uvijek na više (iskaz svjedoka VK);
- da je na temelju podataka o neto plaći dva usporedna radnika koji rade na istom radnom mjestu na kojem je radio tužitelj do ozljede - VK i DK i naknade plaće koju prima tužitelj, provedenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Jadranki Crnogorac, čiji je nalaz i mišljenje prihvaćen u cijelosti jer je sastavljen objektivno i stručno u skladu sa zadatkom vještačenja, utvrđena izgubljena zarada tužitelja za svaki mjesec od studenog 2018. do konca rujna 2025. te da izgubljena zarada tužitelja ukupno iznosi 27.269,06 EUR.
10. Temeljem ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski u bitnom, zaključuje da se pravna priroda tužiteljeva zahtjeva temelji se na institutu naknade imovinske štete u vidu izgubljene zarade sukladno čl. 1046. i čl. 1095. st.2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22; dalje: ZOO) u vezi s čl. 111. st.1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14., 127/18., 98/19. -dalje ZR), koja se prema pravnom shvaćanju izraženom u stručnoj literaturi i sudskoj praksi, definira kao razlika između neto plaće koju bi oštećenik ostvario da je radio i naknade koju stvarno prima tijekom privremene nesposobnosti za rad, pa budući da je odgovornost tuženika za štetni događaj (ozljedu na radu od 31. ožujka 2014.) pravomoćno utvrđena presudom suda prvog stupnja poslovni broj Pr-43/2019-57, tuženik je dužan tužitelju uspostaviti materijalno stanje u kojem bi se on nalazio da štete nije bilo. Pri tome je neosnovanim ocijenio prigovor tuženika da bi se naknada trebala računati isključivo prema prosjeku plaće iz 2014., jer bi takav pristup ignorirao rast koeficijenata i plaća na istovrsnim radnim mjestima kod tuženika, što bi bilo protivno načelu potpune naknade štete iz čl. 1090. ZOO te bi prihvaćanje stajalište tuženika značilo da je oštećenik trajno kažnjen zbog štetnog događaja, što je suprotno svrsi odštetnog prava kojom se oštećenika nastoji dovesti u situaciju u kojoj bi bio da štete nije bilo, što uključuje i pravo na povećanja plaća i koeficijenata koja su u međuvremenu nastupila na njegovom radnom mjestu radi čega je sukladno čl. 90.b st. 3. ZR, visinu izgubljene zarade utvrdio prema 'primjerenoj plaći' koju ostvaruju usporedni radnici na istim poslovima. Odlučujući o tuženikovom prigovoru zastare potraživanja prvostupanjski sud je taj prigovor otklonio kao neosnovan. Pri tome prvostupanjski sud zauzima pravno shvaćanje prema kojem se za potraživanje tužitelja koje proizlazi iz naknade štete zbog ozljede na radu, primjenjuje opći zastarni rok od pet godina sukladno čl. 225. ZOO, odnosno petogodišnji rok propisan čl. 139. ZR za potraživanja iz radnog odnosa, a ne trogodišnji rok za povremena davanja pa kako tužitelj u ovom postupku potražuje razliku plaće počevši od studenog 2018. a tužba je podnesena 20. prosinca 2023. zaključuje kako se cijelo utuženo razdoblje ulazi unutar petogodišnjeg zastarnog roka propisanog ZR i općim propisima o zastari te je prihvaćajući u cijelosti nalaz vještaka financijske struke budući je istim izračunata razlika naknade plaće tužitelja u odnosu na redovna mjesečna primanja usporednih radnika koji rade na istim poslovima na kojima je do štetnog događaja radio tužitelj, a pri čemu u obračun nisu ušli prigodni primici poput božićnica i regresa, tuženiku naložio isplatiti tužitelju iznos od 27.269,06 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje na svaki pojedini mjesečni iznos izgubljene zarade teku od 15.-og u mjesecu za prethodni mjesec na temelju čl. 90. st. 4. ZR i čl. 29. ZOO.
11. Ovako utvrđeno činjenično stanje, pravne zaključke i primjenu materijalnog prava u odnosu na osnov odgovornosti tuženika za štetu u cijelosti prihvaća ovaj drugostupanjski sud budući je isto u cijelosti utemeljeno na rezultatima provedenog dokaznog postupka i pravilnoj ocjeni svih u postupku provedenih dokaza sukladno odredbi čl. 8. ZPP, dok nalazi da je u pogledu prigovora zastare prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo.
12. Naime, prema odredbi čl. 111. st.1. ZR ako radnik pretrpi štetu na radu ili u svezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava.
13. Prema odredbi čl. 1046. ZOO šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta). Odredbom čl. 1095. st.1. ZOO propisano je tko drugome nanese tjelesnu povredu ili mu naruši zdravlje dužan je naknaditi mu troškove oko liječenja i druge potrebne troškove s tim u vezi, a i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja. Nadalje, prema stavku drugom istoga članka ako povrijeđeni zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad gubi zaradu, ili su mu potrebe trajno povećane, ili su mogućnosti njegova daljnjeg razvijanja i napredovanja uništene ili smanjene, odgovorna osoba dužna je plaćati povrijeđenom određenu novčanu rentu, kao naknadu za tu štetu. Prema čl. 1090. ZOO sud će, uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile poslije prouzročenja štete, dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja.
14. Budući je usporedbom listi obračuna (naknade) plaće za tužitelja i obračuna plaće za usporedne radnike koje rade na istim poslovima na kojima je radio tužitelj prije ozljeđivanja, kao i provedenim vještačenjem utvrđeno da tužitelj kao posljedicu ozljede na radu trpi štetu koja se očituje u razlici između naknade plaće koju prima i plaće koju bi ostvarivao po redovnom tijeku stvari da nije došlo do štetnog događaja, kraj činjenice da je upravo tuženik odgovoran nastanaka štetnog događaja i posljedično štetu, to je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno prava kada je zaključio da je tuženik dužan naknaditi tužitelju prouzročenu imovinsku štetu u vidu izgubljene zarade.
15. Pri tome je visinu štete pravilno utvrdio na temelju primanja usporednih radnika VK i DK koji rade kod tuženika na istim poslovima na kojim je radio tužitelj prije ozljeđivanja pri čemu su u izračun uzeta samo njihova primanja u neto iznosu te je u obračunu korištena samo njihova olakšica a vještačenjem je utvrđeno da je razlika u ukupno odrađenim satima usporednih radnika minimalna. Prigovore žalitelja da u postupku nije dokazano da usporedni radnici rade pod identičnim uvjetima, da nije utvrđena njihova stručna sprema te da nisu uzeti u obzir individualni elementi plaće ovaj sud nije ispitivao jer je takve prigovore tuženik prvi puta istakao u žalbi protivno čl. 352. ZPP.
15.1. Neosnovano žalitelj ustraje u prigovorima da je visinu izgubljene dobiti valjalo izračunati na temelju podataka o plaći tužitelja šest mjeseci prije ozljeđivanja a ne na temelju plaće radnika zaposlenih na istom radnom mjestu na kojem je tužitelj radio prije ozljeđivanja te da vještak i sud nisu uzeli u obzir propise koji uređuju naknadu plaće za vrijeme bolovanja.
15.2. Naime, odredbom čl. 54. st.1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju („Narodne novine“ broj:80/13., 137/13., 98/19., 33/23.) propisano da se naknada plaće određuje se od osnovice za naknadu plaće koju čini prosječni iznos plaće koja je osiguraniku isplaćena u posljednjih šest mjeseci prije mjeseca u kojem je nastupio slučaj na osnovi kojeg se stječe pravo na naknadu plaće, neovisno o tome na čiji se teret isplaćuje, osim kada je posebnim zakonom drukčije propisano.
15.3. Dakle, navedena zakonska odredba uređuje način određivanja naknade plaće za prijeme privremene nesposobnosti za rad (bolovanje) međutim ista se suprotno shvaćanju žalitelja ne može primijeniti na utvrđivanje visine štete s osnove izgubljene zarade u smislu pravila obveznog prava. Izgubljena zarada, kao oblik imovinske štete određuje se prema načelu potpune naknade štete, odnosno prema prihodima koje bi oštećenih osnovano ostvarivao da štetni događaj nije nastupio.
15.4. Stoga je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je visinu izgubljene zarade utvrdio na temelju primanja radnika komparanata zaposlenih na istom radnom mjestu, jer takav način obračuna realno održava imovinski položaj koji bi tužitelj imao da nije pretrpio ozljedu na radu. Stoga pozivanje tuženika na propise koji uređuju naknadu plaće za vrijeme bolovanja nije relevantno za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari.
16. Međutim, u pravu je žalitelj kada navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo odlučujući o njegovom prigovoru zastare.
17. Naime, u konkretnom slučaju, potraživanje tužitelja ne predstavlja potraživanje iz radnog odnosa, pa se stoga ne primjenjuje odredba čl. 139. ZR prema kojoj potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju za pet godina već je riječ o potraživanju s osnova izvanugovorne odgovornosti za štetu pa je relevantni propis za ocjenu prigovora zastare u odnosu na potraživanje tužitelja u ovom sporu odredba čl. 230. st.1. ZOO kojom je propisano je da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila. U svakom slučaju ta tražbina zastarijeva za pet godina otkad je šteta nastala prema stavku 2. istog članka (tako i VSRH Rev-748/2022-2 od 7. lipnja 2023.).
17.1. U slučaju kad se potražuje naknada štete s osnova izgubljene zarade u vidu razlike između isplaćene naknade plaće za vrijeme bolovanja i plaće koju bi oštećeni u normalnom tijeku stvari ostvario, oštećeni za štetu saznaje neposredno nakon isplate naknade za bolovanje. Takvo je pravno shvaćanje izraženo u odluci broj Revr 518/2018-2 od 30. svibnja 2018., broj Revr 190/2018-2 od 24. lipnja 2020.i Rev- 726/2023-2 od 22. studenog 2023.).
18. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena sudu 20. prosinca 2023. to je za potraživanja tužitelja koja su dospjela do 20. prosinca 2020., dakle za utuženo razdoblje od studenog 2018. koje je dospjelo 15. prosinca 2018. do studenog 2020. koje je dospjelo 15. prosinca 2020. nastupila zastara radi čega je zahtjev tužitelja radi isplate naknade štete na ime izgubljene zarade za to razdoblje u iznosu od 3.415,70 EUR sa zakonskim zateznim kamatama valjalo odbiti kao neosnovan. Za preostala potraživanja tužitelja dospjela nakon 20. prosinca 2020. u iznosu od 23.853,36 EUR zastara nije nastupila jer su ista utužena unutar trogodišnjeg zastarnog roka.
19. Sijedom izloženog, žalbu tuženika valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st.1. ZPP djelomično odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je tuženiku naloženo tužitelju isplatiti iznos od 23.853,36 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, s time da je djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika, po službenoj dužnosti, valjalo na temelju odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP preinačiti odluku u pogledu stope zakonske zatezne kamate za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate sukladno čl. 29. st.2. i 8. ZOO – („Narodne novine“ br:155/23.), a preostalom dijelu valjalo je uvaženjem žalbe tuženika na temelju odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP djelomično preinačiti pobijanu presudu i odbiti zahtjev tužitelja radi isplate iznosa od 3.415,70 EUR sa zakonskim zateznim te odlučiti kao u točki I izreke ove presude.
20. Preinačenjem dijela prvostupanjske presude došlo je do promjene uspjeha stranaka u sporu stranaka pa je slijedom toga valjalo odlučiti o troškovima cijelog postupka, prema čl.166. st. 2. ZPP.
21. Tužiteljev uspjeh, sagledavajući ga u kvalitativnom i kvantitativnom smislu, iznosi 93,5% (100% u odnosu na osnovu, a 87% u odnosu na visinu), čime je uspjeh protivne strane 6,5% pa je sukladno čl.154. st. 2. ZPP tuženik dužan tužitelju platiti 87% parničnih troškova.
22. Osnovano žalitelj navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju za zastupanje na ročištu od 22. travnja 2024. priznao trošak u punom iznosu prema Tbr.9.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj:138/23.-dalje:Tarifa) jer se na tom ročištu nije na raspravljalo o glavnoj stvari niti su se izvodili dokazi već se raspravljalo samo o procesnim pitanjima pa tužitelju za isto pripada trošak u visini od 50% nagrade odnosno 125 bodova na temelju Tbr.9.t.2. u vezi s Tbr.7.t.1. Tarife. Također za podneske od 03. prosinca 2024. i 02. lipnja 2025. godine i od 03. studenog 2025. pogrešno je priznato po 125 bodova umjesto po 100 bodova jer prema Tbr.8.t.3. Tarife za sastavljanje obrazloženih podnesaka izvan Tbr. 8.t.1. odvjetniku pripada 50 % nagrade iz Tbr. 7. toč. 1., 4., 7. i 8., ali ne više od 100 bodova. Pogrešno je priznato 125 bodova i za sastav podneska od 03. studenog 2025. jer isti ne predstavlja obrazloženi podnesak već spada u kategoriju „ostali podnesci“ budući se tužitelj istim samo očitovao da prihvaća ponudu vještaka u pogledu cijene vještačenja pa za sastav istog tužitelju pripada 25 % nagrade iz Tbr. 7. toč. 1., 4., 7. i 8., ali ne više od 25 bodova.
23. Stoga je pravilnom primjenom materijalnog prava tužitelju valjalo priznati trošak zastupanja po punomoćniku u iznosu od 5.312,50 EUR (za sastav tužbe od 20. prosinca 2023., za zastupanje na ročištima od 14. svibnja 2024., 1. srpnja 2025., 2. listopada 2025. i 12. ožujka 2026. te za sastava podnesaka od 13. prosinca 2025. i 7. veljače 2026. za svaku radnju po 250 bodova, za zastupanje na ročištu 22. travnja 2024.-125 bodova, za zastupanje na ročištu za objavu presude od 20. travnja 2026. - 25 bodova, za sastav podnesaka od 3. prosinca 2024. i 2. lipnja 2025. po 100 bodova za sastav podneska od 3. studenog 2025. -25 bodova, ukupno 2125 bodova što uvećano za vrijednost boda prema Tbr.54. iznosi 4.250,00 EUR u i PDV 25% u iznosu od 1.062,50 EUR zbirno iznosi 5.312,50 EUR).
23.1. Tužitelju pripada 87% tog iznosa ili 4.409,38 EUR. Pored toga, tužitelju pripada neophodni trošak vještačenja u cjelokupnom iznosu od 638,94 EUR, tako da ukupni parnični troškovi tužitelja iznose 5.048,32 EUR.
23.2. Za preostalih 1.590,62 EUR parničnih troškova dosuđenih tužitelju pobijanom odlukom valjalo je prihvatiti žalbu tuženika i preinačiti pobijanu odluku te odbiti u tom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova.
24. Tuženik je sa žalbom uspio u omjeru od 13% u kojem mu je postotku tužitelj dužan naknaditi troškove žalbenog postupka.
24.1. Tuženik je zahtijevao naknadu troška sastavljanja žalbe po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 625,00 EUR uvećano za PDV ukupno 781,25 EUR (Tbr. 10. t. 1., Tbr. 54. i 46. Tarife) te trošak pristojbe na žalbu u iznosu od 53,09 EUR što ukupno iznosi 834,34 EUR. Pripada mu 13% toga iznosa ili 108,46 EUR. Slijedom čega je odlučeno kao pod III izreke.
Pula - Pola, 19. svibnja 2026.
Predsjednik vijeća:
Bruno Franković
