Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Kž-522/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Koraljke Bumči, kao predsjednice vijeća te Gordane Mihele Grahovac i Željke Skomeršić kao članica vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Kristine Šušilović, u kaznenom predmetu protiv optuženog CL, zbog kaznenog djela protiv imovine – krađom iz članka 228. stavak 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18. - dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući povodom žalbe optuženog CL podnesene protiv presude Općinskog suda u Rijeci, broj K-925/2019-54 od 18. lipnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 19. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba optuženog CL kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Rijeci, broj K-925/2019-54 od 18. lipnja 2025., optuženi CL proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv imovine – krađom iz članka 228. stavak 1. KZ/11. pa je na temelju te odredbe osuđen na kaznu zatvora u trajanju 4 (četiri) mjeseca.

2. Na temelju članka 148. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09. – izmjene i dopune, 80/11. - izmjene i dopune, 91/12. - Odluka i Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12. - izmjene i dopune, 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22., 36/24., 72/25. - dalje u tekstu: ZKP) naloženo je optuženiku podmiriti troškove kaznenog postupka i to paušalnu svotu u iznosu od 200,00 eura.

3. Protiv presude pravovremeno je podnio žalbu optuženi CL putem braniteljice Dalie Kanceljak, odvjetnice u Rijeci, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i troškovima postupka s prijedlogom da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu i optuženika oslobodi optužbe, a podredno da preinači pobijanu presudu i optuženiku izrekne uvjetnu osudu.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. U skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP, spis je, prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.

6. Žalba nije osnovana.

7. Pobijajući prvostupanjsku presudu optuženik paušalno navodi da prvostupanjska presuda nije dovoljno obrazložena, a razlozi kojima se obrazlaže donesena odluka su apstraktni i općeniti. S obzirom na istaknute žalbene navode, prije svega treba istaći da je optuženi CL priznao počinjenje terećenog kaznenog djela pa u skladu s odredbama članka 459. stavak 6. i 7. ZKP prema kojima kada se optuženik očituje na način da se smatra krivim, u obrazloženju presude će se, između ostalog, navesti koje je okolnosti sud uzeo u obzir pri odmjeravanju kazne, a što je prvostupanjski sud u obrazloženju presude vrlo detaljno, jasno i bez ikakvih proturječnosti i učinio.

8. Vezano uz žalbenu tvrdnju optuženika da ga je trebalo osloboditi optužbe jer se radi o beznačajnom djelu iz članka 33. KZ/11. treba istaći da se radi o žalbenoj osnovi povrede kaznenog zakona iz članka 469. stavak 1. točka 1. KZ/11. Za ocjenu je li neko djelo beznačajno treba stupanj počiniteljeve krivnje biti nizak, djelo nemati posljedice ili su posljedice neznatne te ne postojati potreba da počinitelj bude kažnjen, koje okolnosti moraju biti kumulativno ispunjene. Iz izreke i obrazloženja presude proizlazi da je optuženik postupao s izravnom namjerom , dakle ne radi se o niskom stupnju krivnje, imovinsku korist je 19. siječnja 2019. pribavio u vrijednosti od 15.000,00 kuna, odnosno cca 2.000,00 eura, što nije beznačajan iznos, bez obzira što su otuđene stvari vraćena vlasniku, treba napomenuti tek pošto ih je policija oduzela od optuženika, i u konačnici, najznačajniji razlog zbog kojeg se u konkretnom slučaju ne radi o beznačajnom djelu je činjenica optuženikove osuđivanosti u kontinuitetu od 2012. pa do 2023. godine ne samo zbog istovrsnih kaznenih djela kao što su krađa, teška krađe, uništenje i oštećenje tuđe stvari već i zbog niza drugih kaznenih djela kao što su sprječavanje službene osobe u obavljanju službene dužnosti iz članka 317. stavak 1. KZ/97., nedozvoljeno posjedovanje, izrada i nabavljanje oružja i eksplozivnih tvari iz članka 331. stavak 1. KZ/11., tjelesne ozljede iz članka 117. stavak 1. i 2. KZ/11., a što sve ukazuje da je optuženik sklon činjenju kaznenih djela, kazneni postupci i izrečene kazne nisu na njega utjecale da uskladi svoje ponašanje sa pozitivnim propisima, tako da se ne može zaključiti da ne postoji potreba da počinitelj bude kažnjen, što je jedan od uvjeta za egzistenciju beznačajnog djela.

9. Žaleći se zbog odluke o kazni optuženik ističe da je u potpunosti priznao počinjenje kaznenog djela, izrazio kajanje i dao obećanje da isto više neće ponoviti, slijedom čega je pridonio ekonomičnosti postupka te olakšao dokazivanje, oštećenik ne trpi štetu jer su mu otuđeni predmeti vraćeni, uskoro će postati otac što su sve olakotne okolnosti od utjecaja na visinu i vrstu kaznenopravne sankcije i opravdavaju izricanje uvjetne osude.

10. Ispitujući odluku o kazni ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud sasvim ispravno utvrdio sve okolnosti koje su u smislu članka 47. KZ/11. bile od utjecaja na odmjeravanje kazne pa je tako kao olakotno cijenio priznanje počinjenja kaznenog djela, čime je doprinio efikasnosti i ekonomičnosti postupka, izrazio je kajanje i obećao da tako nešto više ne bi ponovio, očekuje dijete s partnericom, protek vremena od počinjenja kaznenog djela, dok je kao otegotnu okolnost cijenio višestruku osuđivanost za takva dijela.

11. Prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski je sud prilikom odmjeravanja kazne primjereni značaj dao svim istaknutim kako olakotnim tako i otegotnim okolnostima, međutim, optuženikova osuđivanost ukazuje da dosadašnji kazneni postupci i izricane uvjetne osude nisu polučile svoju svrhu i odvratile optuženika od činjenja kaznenih djela, nastavio je činiti kaznena djela i nakon počinjenja terećenog, svjestan potreba svoje obitelji, što sve ukazuje da je optuženika potrebno kazniti, kazniti bezuvjetnom kaznom zatvora jer suprotno nema uporište u težini otegotnih okolnosti. Postavlja se pitanje koliko bi to optuženik trebao imati pravomoćnih uvjetnih osuda i do kada bi mu to represivni sustav trebao prijetiti zatvorskim kaznama, a on nastavljati sa činjenjem kaznenih djela pa da odluči stat s takvom djelatnošću i odluči promijeniti svoj život te uskladiti ponašanje sa zakonskim propisima. Stoga je posve ispravno i osnovano prvostupanjski sud osudio optuženog CL na kaznu zatvora u trajanju 4 (četiri) mjeseca, što je bliže zakonski propisanom minimumu (propisana kazna za ovo kazneno djelo je do tri godine).

12. Kazna zatvora u trajanju četiri mjeseca primjerena je svim okolnostima počinjenja inkriminiranog kaznenog djela, jačini ugrožavanja, odnosno povredi zaštićenog dobra, pobudama iz kojih je kazneno djelo počinjeno, prijašnjem životu optuženika, njegovim osobnim i obiteljskim prilikama, ponašanju nakon počinjenja djela te će se istom izrazit primjerena društvena osuda zbog počinjenog kaznenih djela, utjecati na optuženika da ubuduće ne čini kaznena djela, ali utjecati i na ostale da ne čine kaznena djela, kao i na svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela. Blažom kaznom, odnosno uvjetnom osudom za koje se zalaže optuženik se ne bi ostvarila svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11.

13. Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, u skladu sa odredbama članka 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP, nije našao da bi bila ostvarena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka, niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

14. Slijedom navedenog, primjenom odredbe članka 482. ZKP odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 19. svibnja 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Koraljka Bumči