Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-339/2026-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, po sucu Maji Skorić, u parničnom predmetu tužitelja FL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Frani Bazina, odvjetniku u Zagrebu, tuženice Zagrebačke banke d.d., OIB 92963223473, Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, OIB 92963223473, zastupane po punomoćniku, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv odluke o parničnom trošku pod točkom III. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod brojem P-5731/2024-11 od dana 8. siječnja 2026. godine (po sadržaju rješenje), dana 18. svibnja 2026. godine

r i j e š i o  j e

I. Uvažava se žalba tuženice, te se preinačava odluka o parničnom trošku pod točkom III. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod brojem P- 5731/2024-11 od dana 8. siječnja 2026. godine na način da se odbija zahtjev tužitelja za naknadu troška u iznosu od 1.131,18 eura sa zateznim kamatama.

II. Nalaže se tužitelju da tuženici u roku od 15 dana naknadi parnični trošak žalbenog postupka u iznosu od 178,09 eura sa zateznom kamatom koja teče od dana donošenja drugostupanjske odluke do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok se odbija tuženica sa preostalim zahtjevom za naknadu troška.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe članka 2./Kamate i naknade, Ugovora o kreditu broj 3210052884, sklopljenog dana 29. lipnja 2007. godine, od strane tuženice kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita kojom je određeno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora (točka I. izreke), naloženo je tuženici da u roku od 15 dana naknadi tužitelju iznos od 62,63 eura sa zateznim kamatama koje teku od 1. srpnja 2007. godine do isplate (točka II. izreke), kao i trošak parničnog postupka u iznosu od 1.231,18 eura sa zateznim kamatama, koje teku od 8. siječnja 2026. godine pa do isplate (točka III. izreke), a odbijen je zahtjev tuženice za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.000,00 eura (točka IV. izreke).

2. Protiv odluke o parničnom trošku pod točkom III. izreke presude žalbu je podnijela tuženica, pobijajući je, pozivom na Tbr. 7. točka 9. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023, dalje: Tarifa) iznad iznosa od 100,00 eura, te ujedno time pobijajući pravilnost raspravnog rješenja kojim je utvrđena vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.389,86 eura, sadržajno zbog žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka označene u članku 354. stavak 1. u vezi članka 37. stavak 1. i članka 40. stavak 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje: ZPP) sa prijedlogom da drugostupanjski sud uvaži žalbu i preinači pobijano rješenje u skladu sa žalbenim navodima, uz zahtjev za naknadu parničnog troška žalbenog postupka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je osnovana.

5. Odredbom članka 37. stavak 1. ZPP propisano je da ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, vrijednost predmeta spora se određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva.

6. Odredbom članka 40. stavak 2. ZPP propisano je da kada se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi, a odredbom stavka 3. istog članka da ako je u slučaju iz stavka 2. tužitelj vrijednost spora očito suviše visoko ili suviše nisko naznačio, tako da se postavlja pitanje stvarne nadležnosti suda, sastav suda, vrste postupka, ovlaštenja za zastupanje ili prava na naknadu troškova postupka, sud će, po službenoj dužnosti ili na prigovor tuženika, najkasnije na pripremnom ročištu, brzo i na prikladan način provjeriti točnost naznačene vrijednosti, te rješenjem protiv kojeg nije dopuštena žalba odrediti vrijednost predmeta spora.

7. U postupku nije sporno da je tužitelj u tužbi označio vrijednost predmeta spora u iznosu od ukupno 1.389,86 eura, te da se na kondemnatoran zahtjev odnosi iznos od 62,63 eura.

8. Iz podataka spisa predmeta i razloga presude, proizlazi da po prigovoru tuženice iznesenom u odgovoru na tužbu da je vrijednost predmeta spora previsoko označena, prvostupanjski sud je na pripremnom ročištu održanom dana 9. rujna 2025. godine raspravnim rješenjem utvrdio vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.389,86 eura.

9. Iz razloga presude, proizlazi da je sud pozivom na članak 37. stavak 1. ZPP utvrdio vrijednost predmeta spora u visini zbroja vrijednosti deklaratornog zahtjeva od 1.327,23 eura i kondemnatornog zahtjeva od 62,63 eura.

10. Osnovani su prigovori tuženice, jer prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda, s polazišta činjeničnog supstrata tužbe, ništetnost sporne odredbe predstavlja prethodno pitanje o kojem bi ovisila osnovanost kondemnatornog zahtjeva, te bi i u slučaju da nije postavljen poseban deklaratorni zahtjev, ništetnost b ila ustanovljena na drugi način, pa slijedom toga između onog što je legitimno očekivanje tužitelja u ovom postupku i ujedno suština postupka – povrat iznosa od 62,63 eura sa zateznim kamatama i nasuprot tome označene vrijednosti predmeta spora nenovčanog zahtjeva od 1.327,23 eura, postoji nesrazmjer kojeg ne opravdava ni provedeni dokazni postupak.

11. Odredbama ZPP nisu izričito propisana pravila za određivanje vrijednosti predmeta spora u slučaju kada je pored kondemnatornog tužbenog zahtjeva postavljen i deklaratorni tužbeni zahtjev koji predstavlja pravnu osnovu kondemnatornog zahtjeva za isplatu, međutim, odredbom članka 40. stavak 2. ZPP određeno je označavanje visine vrijednosti predmeta spora za nenovčano potraživanje, a stavkom 3. istog članka pravo na intervenciju suda ukoliko tužitelj istu označi previsoko ili prenisko.

12. Kako ništetnost sporne odredbe ugovora predstavlja ujedno pravnu osnovu kondemnatornog zahtjeva tužbe, te je takav tužbeni zahtjev postavljen uz zahtjev za isplatu samo da bi poslužio za ocjenu opravdanosti tužbenog zahtjeva za isplatu, to je ovaj drugostupanjski sud mišljenja da bi u konkretnom slučaju pravilnom primjenom odredbe članka 40. stavak 3. ZPP ukupna vrijednosti predmeta spora iznosila 62,63 eura, te bi tužitelju za zastupanje u parničnom postupku u kojem je vrijednost manja od 100,00 eura, pripadala jednokratna nagrada u visini od 50 bodova, odnosno 100,00 eura, slijedom čega je uvažavanjem žalbe tuženice, preinakom odluke o trošku, odbijen zahtjev za isplatu iznad iznosa od 100,00 eura, odnosno za daljnjih 1.131,18 eura sa zateznim kamatama.

13. Odluka o zahtjevu tuženice za naknadu troška žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 166. stavak 2. u vezi članka 154. stavak 1. ZPP, te je tuženici, s obzirom na vrijednost pobijanog dijela od 1.327,23 eura trebalo priznati trošak sastava žalbe protiv odluke o parničnom trošku prema Tbr. 10. točka 4. Tarife u visini od 50 bodova, odnosno 100,00 eura, sa PDV od 25% u iznosu od 25,00 eura, te uplaćenu pristojbu žalbe u iznosu od 53,09 eura, dakle ukupno 178,09 eura, te je odbiti sa preostalim zahtjevom za naknadu troška u razlici iznosa do zatraženih 365,59 eura.

14. U dosuđujućem dijelu pod točkom I. i II. izreke, te u dijelu odluke o parničnom trošku pod točkom III. izreke za iznos od 100,00 eura sa zateznim kamatama, kao i pod točkom IV. izreke – prvostupanjska presuda jer nije pobijana žalbom, ostala je neizmijenjena.

U Šibeniku, 18. svibnja 2026. godine

S U T K I NJ A

Maja Skorić