Republika Hrvatska

Općinski sud u Slavonskom Brodu - Stalna služba u Novoj Gradiški

Nova Gradiška

Poslovni broj: P-485/2024-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu - Stalna služba u Novoj Gradiški u ime Republike Hrvatske po sucu Željki Paunović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja UG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Darko Samardžija, odvjetniku iz Nove Gradiške, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa Toni Smrček odvjetnik iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne javne rasprave dana 26. veljače 2026. održane u nazočnosti tužitelja osobno sa punomoćnikom a u nenazočnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, te nakon objave presude dana 14. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 7. stavak 1. ugovora o kreditu broj 5140030250-26000055190/2006 sklopljenoga dana 27. travnja 2006. između tužitelja UG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i Slavonske banke d.d. kao kreditora i pravnog prednika tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, a kojom odredbom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga koja iznosi 1,20% jednokratno, unaprijed.

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 tužitelju UG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku 15 dana isplatiti iznos od 169,93 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja od 27. travnja 2006. do 31. prosinca 2015. teče u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. siječnja 2016. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije financiranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do naplate po stopi, koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za osam postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja , a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 tužitelju UG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku 15 dana naknaditi parnični trošak postupka u iznosu od 954,64€ zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi, koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za osam postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja , a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan srpnja te godine koja teče od dana presuđenja 14. svibnja 2026. do isplate.

Obrazloženje

1.Tužitelj je tužbom od 24.10.2024. utužio tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi navodi da je tužitelj kao korisnik kredita sa Slavonskom bankom d.d. kao kreditorom dana 24. travnja 2006. sklopio ugovor o kreditu broj 51400320250- 26000055190/2006. Slavonska banka d.d. pripojena je trgovačkom društvu Hypo Alpe - Adria Bank d.d., a ono je promijenilo naziv u Addiko Bank d.d. Odredbom članka 7. stavak 1. predmetnog ugovora o kreditu ugovoreno je da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga koja iznosi 1,20% jednokratno, unaprijed.

Predmetni je ugovor tipski, o ugovornim odredbama nije se pojedinačno moglo pregovarati. Europski sud je u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 rješavajući postavljena prethodna pitanja presudio kako je ugovorna odredba kojom se nalaže potrošaču plaćanje naknade za odobrenje kredita (ulazna naknada) nepoštena i ništetna ako banka ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i troškovima. Sukladno navedenoj odredbi, tuženik je tužitelju dana 26. travnja 2006. naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1.280,35 kuna. Stoga tužitelj ima pravni interes za utvrđenje ništetnom te odredbe te postavlja restitucijski zahtjev temeljem kojega potražuje protuvrijednost u EUR iznosa od 1.280,35 kuna, tj. iznos od 169,93 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od slijedećega dana kad je navedeni iznos naplaćen.

Tužitelj se putem punomoćnika obratio tuženiku zahtjevom za dostavom dokumentacijom i isplatu, te je tuženik dostavio traženu dokumentaciju, ali je odbio sklapanje nagodbe, pa tužitelj predlaže da sud nakon provedenog dokaznog postupka usvoji tužbeni zahtjev.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava osnovu tužbe i tužbenog zahtjeva. Tuženik ne spori visinu tužbenog zahtjeva odnosno ne spori da je naknada za troškove obrade kredita naplaćena 26.4. 2006. u iznosu od 1.280,30 kuna, tj. iznos 169,93 EUR. Tuženik ističe prigovor zastare utuženog iznosa iz tužbenog zahtjeva. Tuženik je tužitelju naplatio naknadu za obradu kredita 26.4.2006., dok je tužitelj ovu tužbu podnio 24.10.2024., gotovo 18 godina nakon plaćanja utuženog iznosa pa je nastupila zastara potraživanja prema općem zastarom roku od pet godina iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, dalje u tekstu: ZOO) pa predlaže odbiti tužbeni zahtjev zbog zastare.

Tuženik ističe da tužitelj nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva, već se tužba temelji na paušalnim tvrdnjama i pozivanjem na sudsku praksu koja nije primjenjiva u ovom predmetu, osporava status potrošača tužitelja te smatra da tužitelj taj status nije dokazao jer se status potrošača ne presumira, već je potrebno utvrditi je li fizička osoba sklopila ugovor za privatne svrhe, pri čemu je teret dokazivanja te činjenice na potrošaču (tako i Gž-2384/2020-2 od 19. studenoga 2020.).“

Točno je da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu i da je odredbom čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu ugovorena naknada za obradu kredita. Sporno je između tužitelja i tuženika je li navedena odredba Ugovora o kreditu ništetna i sporno je ima li tužitelj pravo na povrat iznosa koji su navodno naplaćeni na temelju odredbe o naknad i za obradu kredita.

Tužitelj u tužbi navodi da je odredba članka 7. st.1. Ugovora o kreditu ništetna jer je suprotna načelu pravednosti i poštenja i da se jer se o toj odredbi nije posebno pregovaralo, da je nepoštena sukladno odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP/ 03).

Tuženik osporava navode tuženika te ih u cijelosti smatra neosnovanima. Ugovaranjem jednokratnih troškova obrade kredita u iznosu od 1,20 % iznosa kredita nikako nije narušeno načelo savjesnosti i poštenja, niti je tužitelj priložio ijedan dokaz kojim bi dokazao svoje navode. Ugovaranjem jednokratnih troškova obrada kredita u iznosu od 1,20 % iznosa kredita nije narušeno načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz odredbe čl. 2. ZOO-a odnosno navedena odredba nije nepoštena sukladno odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. ZZP/03.

Tuženik ima troškove obrade kredita te su troškovi obavljanja bankarskih usluga navedeni u točno određenom iznosu u odredbi čl. 7.1. Ugovora o kreditu, kao i način na koji će tuženik naplatiti navedene troškove. Također se ističe da ista odredba u odnosu na visinu i naplatu naknade upućuje na primjenu Odluke o visini naknada za obavljanje bankarskih usluga, koja propisuje jednokratnu naplatu za obradu kredita. Odredba čl. 7.1. Ugovora o kreditu je u potpunosti jasna, lako razumljiva i lako uočljiva te je tužitelj prilikom sklapanja Ugovora o kreditu samim čitanjem navedene odredbe bio upoznat s obvezom i novčanim iznosom obveze koju preuzima.

Pravilnom primjenom odredbe čl. 84. ZZP/03 koja propisuje kako nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, jasno je kako navedena odredba nije nepoštena sukladno odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. ZZP/03 odnosno ništetna. Tužitelj i tuženik su pojedinačno pregovarali prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, tužitelju su dani i stavljeni na uvid svi podaci te uvjeti kreditiranja, a tekst odredbe čl. 7.1. Ugovora o kreditu je jasan, uočljiv i nedvosmislen. Tuženik je prilikom pregovora radi sklapanja Ugovora o kreditu i prilikom samog sklapanja Ugovora o kreditu postupao prema zakonu, sukladno prisilnim propisima a djelatnost tuženika je pod kontrolom regulatora Hrvatske narodne banke te nema mjesta postupanju protivno propisima koji reguliraju obvezne odnose. Ugovor o kreditu na temelju odredbe članka 59. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine broj 78/93, 29/94 i 162/98) solemniziran je kod javnog bilježnika, slijedom čega se, sukladno članku 3. Zakona o javnom bilježništvu, smatra da je tužitelj potpisom Ugovora o kreditu iskazao svoju pravu volju.

Odredba članka 1022. stavka 2. ZOO-a propisuje: „Ugovorom o kreditu utvrđuju se iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita.“ S obzirom na to da su ugovorne strane odredbom čl. 7.1. Ugovora o kreditu sporazumno utvrdile iznos naknade, tuženik smatra da su troškovi obrade kredita uvjet davanja kredita, a taj trošak se osniva na troškovima koje je imao tuženik prilikom obrade kredita. Također se ističe da prema odredbi članka 59. st. 1. alineje 3. ZZP/03- a ugovor o zajmu mora sadržavati odredbu o troškovima ugovora o zajmu koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. U 4 smislu članka 61. stavka 1. ZZP/03-a ukupni troškovi zajma jesu svi troškovi, uključujući kamate i sva druga davanja koja je korisnik kredita dužan platiti za odobreni zajam te banka osim ugovorene kamate ima pravo naplatiti i druge naknade.

Odredbe članka 2. kasnijeg Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 52/16), propisuju da ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika. Predmetna naknada se izrijekom navodi u članku 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/2014): „Za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade, i to: naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za vođenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz ugovora o kreditu, naknade za izdavanje obavijesti i potvrda na zahtjev klijenta ili zbog okolnosti na koje vjerovnik nije mogao utjecati, naknada/premija za osiguranje potraživanja.“ Iako citirani propisi nisu bili na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, oni dodatno obrazlažu svrhu i smisao naprijed citiranih odredaba te govore u prilog tome da je tuženik imao pravo naplatiti jednokratnu naknadu na temelju odredbe članka 1022. stavka 2. ZOO -a i članka 61. ZZP/03-a. (Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/2014)

Tužitelj tvrdi da tuženik nije obrazložio strukturu sporne naknade no tuženik smatra da banka ne mora detaljno navoditi sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetnu naknadu te troškovi naplaćene naknade na teret potrošača ne uzrokuju štetu potrošaču niti znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora jer prema ustaljenoj sudskoj praksi Europske unije tuženik strukturu naplaćene naknade obrade kredita nije dužan obrazložiti potrošaču. Tuženik ima pravo naplatiti troškove radi obrade kredita a u koje su uključeni troškovi osoblja u pregovaranju sa strankama, sastanak sa klijentima, pribavljanje osnovnih informacija o klijentima i njegovim potrebama, zatim stadij obrade u kojima zaposlenik tuženika iznosi klijentu ponudu banke te prima i predočava vrste kredita i uvjete kreditiranja. Nakon toga slijedi postupak obrade u kojem se klijent odlučio za sklapanje ugovora o kreditu, sastav pismenog ugovora o kreditu, poslovi vezani za odobrenje kredita, trošak odjela tuženika koji obavlja obradu kredita, po odobrenju kredita tužitelj dobiva na raspolaganje određeni novčani iznos te je konkretno tužitelj dobio 23.000,00CHF u kunskoj protuvrijednosti a troškovi obrade su 1.280,30 kuna/169,93 € te u slučaju ništetnosti sporne odredbe koju tuženik osporava da je riječ o zabrani manjeg značaja u smislu čl. 326 ZOO-a.

Osporava osnovanost i tijek zakonskih zateznih kamata na utuženi iznos navodeći da zatezne kamate u slučaju ništetnosti ugovora o zajmu teku od dana podnošenja odgovarajućeg zahtjeva a prema stavu Građanskog odjela VSRH od 5.3.2004. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška.

3. Sud je proveo dokaze u smislu odredbe čl. 220 st. 2 ZPP-a uvidom u Ugovor o kreditu od 24. travnja 2006., u dopis punomoćnika tužitelja tuženiku bez naznake datuma, u odgovor tužene punomoćniku tužitelja od 20. svibnja 2024., u izvadak iz registra Trgovačkog suda u Zagrebu za tuženika, u povijesni izvadak iz sudskog registra za tuženika, u odgovor na tužbu, u podneske stranaka, u dostavljenu sudsku praksu, u iskaz saslušanog tužitelja UG.

4. Tužitelj UG iskazao je da je 2006. podigao kredit kod Slavonske banke u Podružnici u Novoj Gradiški radi adaptacije stambenog objekta obiteljske kuće u kojoj stanuje. Prije podizanja kredita je bio komitent Zagrebačke banke no radi podizanja kredita u Slavonskoj banci morao je tamo otvoriti i svoj račun preko kojeg je primao plaću. U Slavonskoj banci mu je rečeno da je kredit koji je podigao povoljan a isti je bio vezan uz valutu CHF te u svojoj ranijoj Zagrebačkoj banci nije mogao podići kredit pod uvjetima pod kojima ga je digao u Slavonskoj banci. Sa djelatnikom Slavonske banke razgovarao je o uvjetima kredita i rečeno mu je da prikupi dokumentaciju koju je donio i pozvan je na potpisivanje ugovora. Kada je došao dobio je već napisani pismeni ugovor koji je potpisao a letimično ga je pročitao u dijelu kolika je mjesečna rata i kolika je kamatna stopa kao i razdoblje na koje se kredit otplaćuje. To su mu bili bitni elementi ugovora sa kojima je bio upoznat od strane djelatnika banke. Vezano za naknadu za obradu kredita nisu razgovarali i nije ni znao da ista postoji. Misli da je sredstava od kredita dobio na račun koji je otvorio u banci u kojoj je podigao kredit. Nije imao uvid za koji iznos kredita mu je isti umanjen radi naplate na ime naknade za obradu kredita. Kasnije je čuo od svog odvjetnika koji ga zastupa i u drugom postupku protiv banke da postoji mogućnost tužbe radi povrata ulazne naknade i zbog toga je podnesena tužba. Koliko ista iznosi odvjetnik je dobio podatak od banke i za taj iznos je utuženo. Završio je srednju drvoprerađivačku školu i u vrijeme podizanja kredita je radio kao lađar i ne razumije se u financijske izraze. U vrijeme podizanja kredita nije na svom imenu imao obrt niti je imao poslovnih udjela u trgovačkim društvima.

5. Predmet spora jest zahtjev na utvrđenje da je ništetna odredba članka 7. st. 1 Ugovora o kreditu sklopljenog 24.4.2006. između tužitelja kao korisnika kredita i Slavonske banke d.d. Osijek kreditora i pravnog prednika tuženika Addiko Bank d.d., kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva (1,2% a prema odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga), te zahtjev za isplatu iznosa od 169,93€ sa zateznim kamatama od 27.4.2006.

6. Nije sporno da je između tužitelja kao korisnika kredita (potrošača) i pravnog prednika tuženika (Slavonska banka d.d. Osijek) kao kreditora 24.4.2006. realiziran namjenski kredit radi adaptacije kuće u kojoj tužitelj stanuje u iznosu od 23.000,00 CHF, da je u članku 7. st. 1. Ugovora o kreditu navedeno da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1,2% od iznosa odobrenog kredita a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga.

Iznos od 1.280,30kn/169,93€ je prema mailu tuženika od 20. svibnja 2024. (str. 20 spisa) naplaćen sa 26.4.2006. prilikom korištenja kredita te je isti iznos odbijen od odobrenog kredita tužitelju a prema Odluci o naknadama banke koja je bila važeća u vrijeme ugovaranja kredita. Tuženik smatra da je ulazna naplata za obradu kredita ugovorena i naplaćena u skladu s pozitivnim zakonima i propisima Republike Hrvatske te je rezultat konsenzusa ugovornih strana.

7. Među strankama je sporno je li odredba članka 7. st. 1. Ugovora o kreditu od 24. 4. 2006. ništetna prema Zakonu o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/2003., u daljnjem tekstu: ZZP-a/2003), nastavno i Zakonu o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/2007., 125/2007., 79/2009.), odnosno je li se u skladu sa odredbom članka 81. stavkom 1. ZZP-a/2003 o toj odredbi članka 7. st. 1. Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo na način koji podrazumijeva načelo savjesnosti i poštenja, je li takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i je li tuženik dužan vratiti tužitelju iznos od 169,93€ sa zateznim kamatama od 27.4.2006. do isplate.

8. Prema odredbi članka 81. stavku 2. ZZP-a/2003 smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, da je trgovac dužan dokazati da se o konkretnoj odredbi, unaprijed formuliranoj, pojedinačno pregovaralo ako to tvrdi (članak 81. stavak 4. ZZP-a/2003) i da je nepoštena ugovorna odredba ništava (članak 87. stavak 1. ZZP-a/2003).

9. Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima utvrđeni su ciljevi koje moraju ostvariti sve države članice Europske unije, između ostalog i člankom 3. u kojem se navodi: - da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (članak 3. stavak 1.); - da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora, da činjenica da se o određenim aspektima neke odredbe ili o nekoj određenoj odredbi pregovaralo ne isključuje primjenu članka 3. na ostatak ugovora ako opća ocjena ugovora ukazuje na to da se ipak radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru i da kad god prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, teret dokaza je na njemu (članak 3. stavak 2.).

10. Sud Europske unije u presudi od 3. rujna 2020. (spojeni predmeti C-84/19, - Profi Credit Polska SA protiv QJ, predmet C-222/19 – BW protiv DR , C-252/19 QL protiv CG) po zahtjevu za prethodnu odluku, vezano za primjenu članka 3. Direktive 93/13 navodi: - "… potrošač mora biti u mogućnosti provjeriti da ne postoji preklapanje među različitim naknadama ili među uslugama za koje se one naplaćuju (presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-621/17, EU:C:2019:820, t. 43.)" - točka 52. obrazloženja, - "…radi osiguranja široke zaštite potrošača, zakonodavac Unije u članku 3. točki (g) navedene direktive odlučio se za široku definiciju pojma „ukupni troškovi kredita za potrošača”, na način da oni obuhvaćaju troškove, uključujući i kamate, provizije, pristojbe ili bilo koju drugu vrstu naknade koju potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu, koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika (presuda od 26. ožujka 2020., Mikrokasa i Revenue Niestandaryzowany Sekurytyzacyjny Fundusz Inwestycyjny Zamknięty, C-779/18, EU:C:2020:236, t. 39. i navedena sudska praksa)" - točka 53. obrazloženja,"… kad je riječ o ispitivanju postojanja znatnije neravnoteže stvorene odredbama kojima se na teret potrošača prebacuju troškovi različiti od kamata, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, Sud je već presudio da znatnija neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju tog ugovora ili ograničenja u njihovu korištenju ili pak u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima (presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-621/17, EU:C:2019:820, t. 51.)" - točka 92. obrazloženja.

11. Sagledavajući predmetni spor u navedenom kontekstu, na temelju nespornih činjenica, materijalnih dokaza u spisu (Ugovor o kreditu (str. 5-11 spisa), nespornog priznanja tuženika o visini naknade za obradu kreditnog zahtjeva od 169,93€ (str. 20 spisa) i iskaza tužitelja, odredba članka 7. st. 1 Ugovora o kreditu po ocijeni suda jest nepoštena, a time i ništetna iz razloga što se radi o odredbi ugovora koju je unaprijed formulirao tuženik (kreditor), o kojoj ugovorne strane nisu pregovarale i na koju tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati.

Ispitivanje znatnije neravnoteže ne može se ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane i da znatnija neravnoteža, što jest slučaj u predmetnom sporu, može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju tog ugovora ili ograničenja u njihovu korištenju.

12. Pored činjenice da je Ugovor o kreditu unaprijed formulirao tuženik na način da je u članku 7 st. 1 naveo da je naknada a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga 1,20% jednokratno unaprijed. U čl. 7 nadalje stoji da korisnik kredita ovlašćuje banku da u svakom trenutku bez ikakvog daljeg pitanja ili suglasnosti s njegove strane može teretiti njegovu partiju kredita za sve troškove koje ima banka a vezano uz njegove obveze zanavljanja police osiguranja, nove procjene založnih pokretnina, nekretnina, pribavljanje novih z.k. izvadaka kao i druge slične troškove koje ima banka kod kontrole i vođenja kredita.

Tako određene naknade i to jednokratna unaprijed prilikom realizacije kredita u iznosu od 1,20% bez navođenja od kojeg iznosa, no uz naznaku da se određuje prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga a bez navođenja kojih. U istom čl. 7. Ugovora od 24.4.2006., stoji naznaka da korisnik kredita ovlašćuje banku da u svakom trenutku može bez ikakvog daljeg pitanja ili suglasnosti u budućnosti teretiti njegovu partiju kredita za sve troškove koje ima banka je naznačena suglasnost koja dovodi korisnika kredita u neravnopravan položaj jer se isti odriče prava da ga banka obavijesti o svakom trošku kojeg u budućnosti ima banka a koji može teretiti njegovu kreditnu partiju bez da korisnik kredita za isto zna ili da za isto da suglasnost. Jednokratni iznos naknade koji je utužen u ovom predmetu u iznosu od 169,93€ obuhvaća sve naknade povezane sa odobrenim kreditom koje se plaćaju Kreditoru kod odobrenja kredita , time a se o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije pojedinačno pregovaralo, a što potvrđuje i tužitelj u svom iskazu. Tužena strana tvrdi suprotno i na njoj je teret dokazivanja da tijekom predmetnog postupka objasnio na što se s obzirom na odredbu članka 7. ugovora, jednokratna naknada u utuženom iznosu odnosi. Prema navodu iz čl. 7. ugovora, ista se odnosi za obavljanje bankarskih usluga, time da nije poznato kojim kriterijem se kreditor ovdje tuženik rukovodio kad ju je odredio sa iznosom od 1,20% jednokratno i unaprijed. Nejasno je koje su to naknade za obavljanje bankarskih usluga i kojih, a koje su naplaćene tužitelju kao korisniku kredita, kao i to kako i kada ih je prezentirao tuženik korisniku kredita, ovdje tužitelju, na temelju kojih okolnosti i kada je tužitelj mogao znati.

13. Sud smatra da je odredba čl. 7.1. ugovora o kreditu, nepoštena, a time i ništetna. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (članak 323. stavak 1. Zakonom o obveznim odnosima /Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., u daljnjem tekstu: ZOO-a/), a što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ).

14. Kako je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača jer je u potrošačkom Ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada od 1,20% bez precizne naznake od kojeg iznosa je taj postotak, a najčešće se uzima od iznosa odobrenog kredita za obradu kreditnog zahtjeva, a o kojoj se ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača pa je zbog toga ta odredba nepoštena i ništetna. Kako je otpala osnova po kojoj je tuženik od tužitelja sa 26.4.2006. naplatio iznos od 169,93 eura, to je tuženik dužan vratiti tužitelju isti iznos (članak 1111. stavak 3. ZOO-a), odnosno protuvrijednost eura (169,93 eura - prema fiksnom tečaju - 7,53450 kuna za jedan euro) s obzirom da je od 1. siječnja 2023. euro službena novčana jedinica i zakonsko sredstvo plaćanja u Republici Hrvatskoj (članak 13. stavak 1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj /Narodne novine, broj: 55/2022./, točka II. stavak 1. i 2. Odluke o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj /Narodne novine, broj: 85/2022., u daljnjem tekstu: Odluka/) sa zateznim kamatama od stjecanja do isplate (članak 1115., članak 29. stavak 2., 7. i 8. ZOO-a), budući da je tuženik i prije obraćanja tužitelja imao razloga vjerovati da je stekao bez osnove predmetni iznose, a time bio i nesavjestan od dana stjecanja.

15. O stopi zatezne kamate za razdoblje od 1. siječnja 2023. do isplate odlučeno je na temelju odredbe članka 2. ZID ZOO-a/2022 (Narodne novine, broj: 114/2022.) i Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 156/2022.), kojim je izmijenjena odredba članka 29. stavka 2., tako što je propisano da se stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje se, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotnih poena, koja izmijenjena odredba se primjenjuje od 1. siječnja 2023. (članak 5. ZID ZOO-a/2022), kada je euro postao službene valute u Republici Hrvatskoj (točka II. stavak 1. Odluke). Poslovni broj 34 Gž-2781/2022-2 7

16. Prigovor zastare potraživanja restitucijskim zahtjevom istaknut po tuženiku u odgovoru na tužbu nije osnovan, budući daje u predmetnoj parnici utvrđena ništetnom odredba članka 7.1. Ugovora o kreditu od 24.4.2006., sklopljenog između Slavonske banke d.d., pravnog prednika tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita. Rok zastare od pet godina radi isplate primljenog na temelju ništetne odredbe ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske - Izvodi iz Zapisnika broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i broj Su-IV33/2022-2 31. siječnja 2022.).

17. Navedeno tumačenje početka roka zastare je i u duhu europskog prava, odnosno presude Suda Europske unije broj C-485/19 od 22. travnja 2021. (LH protiv Profi Credit Slovakia s. r. o.) u kojoj se između ostalog navodi: "… obveza država članica da osiguraju učinkovitost prava koja osobe izvode iz prava Unije, među ostalim, za prava koja proizlaze iz Direktive 93/13, podrazumijeva zahtjev djelotvorne sudske zaštite, također uspostavljen člankom 47. Povelje, koji vrijedi osobito u pogledu postupovnih pravila za tužbe koje se temelje na takvim pravima (vidjeti u tom pogledu presude od **.**.2014., GG i CG, C-169/14, EU:C:2014:2099, t. 35. i od 31. svibnja 2018., U, C-483/16, EU:C:2018:367, t. 49.)" - točka 54. obrazloženja, "… na tužbu za utvrđivanje restitucijskih učinaka tog utvrđenja primjenjuje se rok zastare, pod uvjetom poštovanja načela ekvivalentnosti i djelotvornosti (vidjeti u tom smislu presude od 9. srpnja 2020., Raiffeisen Bank i BRD Groupe Société Générale, C-698/18 i C-699/18, EU:C:2020:537, t. 58., i od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, C-224/19 i C-259/19, EU:C:2020:578, t. 84.)" - točka 58. obrazloženja, "… načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive 93/13 ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48 primjenjuje rok zastare … koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove." - točka 66. obrazloženja, "… obveza usklađenog tumačenja ograničena općim načelima prava, među ostalim, načelom pravne sigurnosti, u smislu da ne može služiti kao temelj contra legem tumačenja nacionalnog prava, nacionalni sudovi, uključujući one koji odlučuju u posljednjem stupnju, moraju ipak, prema potrebi, izmijeniti ustaljenu sudsku praksu ako se ona temelji na tumačenju nacionalnog prava koje nije spojivo s ciljevima direktive (vidjeti u tom smislu presude od 5. rujna 2019., Pohotovosť, C-331/18, EU:C:2019:665, t. 56. i od 5. ožujka 2020., OPR-Finance, C- 679/18, EU:C:2020:167, t. 43. i 45.)." - točka 73. obrazloženja.

18. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 7. stavka 1. Ugovora o kreditu od 24.4.2006. koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,20% jednokratno, unaprijed", te isplata iznosa od 169,93 eura na ime ništetne odredbe čl.7. st. 1.ugovora.

U postupku je utvrđeno i nije sporno: - da su 24.4.2006. tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika - Slavonska banka d.d. Osijek - kao kreditor sklopili Ugovor o namjenskom kreditu kojim je kreditor stavio tužitelju na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 23.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Hrvatske narodne banke važeće na dan korištenja kredita, - da je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,20% jednokratno, unaprijed (članka 7. stavak 1.), - da je kredit odobren za adaptaciju kuće tužitelja. Sporno je među strankama je li odredba kojom je ugovoreno plaćanje jednokratnih troškova obrade kredita u visini 1,20% sadržana u članku 7. stavku 1. Ugovora o kreditu, ništetna. Sporna je i visina navedene naknade koju visinu je tužena strana prvo osporavala a naknadno učinila nespornom pa je tužiteljska strana odustala od prijedloga za financijsko vještačenje.

Pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima normativno je regulirano prije svega Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje: ZZP). Člankom 59. ZZP propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)." Člankom 81. stavkom 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (stavak 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.). Drugim riječima, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Člankom 84. ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa. Osim toga, tekst članka 84. ZZP treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u č injenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Imajući na umu sve navedeno, odredba članka 7. stavka 1. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba članka 7. stavka 1. ne sadrže nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,20%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. - dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita. Iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Prema odredbi članka 81. stavka 1. i 2. i članka 82. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

19. Obzirom na naprijed iznijeto, valjalo je prije svega utvrditi jesu li stranke pregovarale oko naknade za obradu kredita (članak 7. stavak 1. Ugovora o kreditu), odnosno je li tužitelj imao utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora. Radi utvrđenja tih okolnosti ovaj sud je saslušao tužitelja UG, te je izvršen uvid u Ugovor o kreditu od 24.4.2006.

Poklonjena je vjera iskazu saslušanog tužitelja koji je iskazao da mu bankarski službenik tuženika nije objasnio na što se točno odnosi trošak naknade za obradu kredita i zašto iznosi baš toliko koliko je ista naknada iznosila. Nije mogao utjecati na taj postotak naknade te je prilikom dobivanja novca od podignutog kredita za taj utuženi iznos naknade za obradu kredita, umanjen iznos koji je dobio.

Iz navedenog proizlazi da je banka sačinila pismeni ugovor o kreditu sukladno svojim uvjetima te tužitelj nije mogao utjecati na bilo koju odredbu predmetnog ugovora o kreditu pa tako i odredbe o ugovorenoj naknadi iz točke 7.1. ugovora. Naknada za obradu kredita bila je u sklopu ugovora o kredita, i prilikom pregovaranja i potpisivanja ugovora o kreditu nije bilo ni spomena o naknadi za obradu kredita.

Na temelju provedenih dokaza ovaj sud utvrđuje da se u odnosu na naknadu za obavljanje bankarskih usluga od 1,20% navedeno u čl.7.1. ugovora nije pojedinačno pregovaralo.

Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,20% vjerojatno iznosa kredita, a što nije niti precizno naznačeno. Temeljem tako provedenih dokaza ovaj sud zaključuje da nije dokazano da su među strankama vođeni bilo kakvi stvarni pregovori u pogledu naknade za obradu kredita, već se radilo o uvjetima koje je odredio tuženik, a prosječni klijent mogao ih je uzeti ili ostaviti. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

20. Plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od čak 1,20%, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Predmetna odredba je transparenta u smislu članka 85. ZZP-a, jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena. Budući se o odredbi članka 7. stavka 1. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika i tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, to znači da je navedena odredba Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavka 1. ZZP-a nepoštena, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. ZZP - a. Slijedom navedenog ovaj sud je utvrdio ništetnim dio ugovorne odredbe iz članka 7. stavka 1. Ugovora o kreditu o jednokratnim troškovima visine naknade za obavljanje bankarskih usluga od 1,20% unaprijed.

Nije osnovan prigovor tužene da tužitelj nema aktivnu legitimaciju ni svojstvo potrošača jer je iz iskaza tužitelja vidljivo da je kredit podigao za adaptaciju stambenog objekta u kojem stanuje a kako je i naznačeno u sklopljenom ugovoru o kreditu . Ukoliko tužena tvrdi da tužitelj nema svojstvo potrošača isto je dužna dokazati. Tužena nije pružila dokaz da bi sredstva iz podignutog kredita tužitelj utrošio za neku njegovu poslovnu aktivnost ili poduzetničku djelatnost jer je tužitelj u vrijeme podizanja kredita radio kao lađar te na svom imenu nije imao obrt niti poslovnih udjela u trgovačkim društvima.

21. Kako je odredba ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita ništetna, to je tuženik sukladno odredbi članka 323. ZOO -a kojom je propisano da su u slučaju restitucijskog zahtjeva ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

Članak 1115. ZOO, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Pošto je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obavljanje bankarskih usluga i to u visini od 1,20% , o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, te je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, nepošten stjecatelj. Tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade. Na ime ništetne odredbe članka 7. stavka 1. Ugovora o kreditu tužena je tužitelju 26.4.2006. naplatila iznos od 169,93€, a koja visina iznosa naknade je nesporna po tuženiku. Kako je tuženik utuženi iznos primio s obzirom na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom, to je, temeljem odredbe članka 1115. ZOO-a, dužan vratiti ga tužitelju zajedno s zakonskom zateznom kamatu tekućom od 27.4.2006.. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. određena je sukladno odredbi članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 20/18., 126/21., 156/22.) od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.), a od 1. siječnja 2023. pa do isplate sukladno odredbi članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.).

22. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U konkretnom slučaju zastara počinje teći od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom kao prethodno pitanje riješeno pitanje ništetnosti odredbe članka 7. stavka 1. Ugovora o kreditu, pa zastarni rok propisan člankom 225. ZOO-a od pet godina nije protekao.

23. Sud je prihvatio da je vrijednost predmeta spora od 1.497,16€ koju je tužitelj naznačio u tužbi a koja čini zbroj v.p.s. deklaratornog dijela tužbe označenog sa 1.327,23€ i kondemnatornog dijela zahtjeva za isplatu utuženog iznosa od 169,93€ a prihvaćajući stav Županijskog suda u Osijeku Gž-2567/2025-3 od 15.12.2025. u kome je navedeno da ako je tužbom obuhvaćeno više zahtjeva protiv istog tuženika bez obzira temelje li se svi zahtjevi na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi ili ne da se v.p.s. određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva.

24. Odluka o trošku tužitelja temelji se na odredbama članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22. i 114/22.) te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 138/23. - dalje: Tarifa), a prema vrijednosti predmeta spora od 1.497,16€.

Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1. Tarife), trošak sastava podneska od 5.12.2024. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife), trošak pristupa na ročište 26.2.2026. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife) i trošak pristupa na ročište za objavu 14. svibnja 2026. u iznosu 100,00 eura (Tbr. 9. točka 3. Tarife), što iznosi ukupno 700,00 eura na koji iznos tužitelju pripada PDV od 175,00 eura. Dosuđen je i trošak plaćene pristojbe na tužbu od 26,55€ i pristojbe na presudu 53,10 eura što zbrojeno daje iznos od 954,65 eura koji trošak je tužena dužna platiti tužitelju.

Na dosuđeni parnični trošak dosuđene su mu i zatezne kamate koje teku od dana presuđenja 14. svibnja 2026.do isplate.

U Novoj Gradiški 14. svibnja 2026.

S u d a c :

Željka Paunović

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana ročišta za objavu presude (za stranku koja je uredno bila obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku od 15 dana od dana primitka presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovoga suda Županijskom sudu u tri istovjetna primjerka.

DN-a:

1. Odvj. Darko Samardžija

2. Odvj. Toni Smrček