REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-5005/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Lenka Ćorić, u pravnoj stvari tužitelja JS, vlasnika obrta [obrt], [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Veljko Čađenović, odvjetnik u Kninu, protiv tuženika D.F. USLUGE j.d.o.o. Opatija, Nova cesta 39/1, OIB 55072489477, kojeg zastupa punomoćnik Ivana Dedić Golić, odvjetnica u Rijeci, radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude i rješenja Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-379/2025-8 od 27. listopada 2025., 14. svibnja 2026.
p r e s u d i o j e
Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-379/2025-8 od 27. listopada 2025.
r i j e š i o j e
Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-379/2025-8 od 27. listopada 2025.
Obrazloženje
1. Presudom Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-379/2025-8 od 27. listopada 2025. odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da sud naloži tuženiku da mu plati iznos od 1.000,00 eura sa zateznim kamatama od 18. lipnja 2025. do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose.
2. Rješenjem donesenim pod istim poslovnim brojem odbijen je kao neosnovan prijedlog za određivanje privremene mjere radi osiguranja novčane tražbine (točka I. izreke) i naloženo tužitelju da tuženiku nadoknadi parnične troškove u iznosu od 375,00 eura sa zateznim kamatama od 27. listopada 2025. do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose u roku od petnaest dana (točka II. izreke).
3. Tužitelj je protiv presude i rješenja pravovremeno izjavio žalbu pobijajući ih u cijelosti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi navodi kako je među strankama postojao dogovor da će prava cijena kupljene prikolice biti 4.000,00 eura i 1.000,00 eura na ime poreza na dodanu vrijednost i da je prvi račun izdan s iskazanim porezom na dodanu vrijednost, pa je tuženik tako doveo u zabludu tužitelja, koji je smatrao da će na osnovi takvog računa ostvariti pravo na odbitak pretporeza. Tvrdi da u suprotnom do zaključenja ugovora među strankama nikad ne bi došlo. Kako zbog utvrđenja te činjenice prvostupanjski sud nije proveo nikakav dokaz, smatra da je odluka donesena na nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i predlaže da drugostupanjski sud ukine odluku ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
4. Tuženik nije dao odgovor na žalbu.
5. Žalba je neosnovana.
6. Pobijana odluka ispitana je na temelju odredbe članka 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP) u granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, te na pravilnu primjenu materijalnog prava (članak 356. ZPP-a).
7. Predmet spora je plaćanje iznosa od 1.000,00 eura za koji tužitelj tvrdi da ga je tuženik stekao bez osnove na temelju lažno prikazanog poreza na dodanu vrijednost u računu od 5. travnja 2025.
8. Tuženik se protivio tužbenom zahtjevu tvrdnjom da su stranke prilikom kupoprodaje prikolice ugovorile cijenu u iznosu od 5.000,00 eura i da nije bilo riječi o porezu na dodanu vrijednost, te da je prvi račun na kojem je bio iskazan taj porez, ispravljen.
9. Nakon ocjene izvedenih dokaza uvidom u isprave koje su stranke priložile jer druge dokaze nisu predložile, prvostupanjski sud je utvrdio da tužitelj nije osporio tuženikove navode iz odgovora na tužbu o ugovorenoj cijeni i ispravljenom računu i zaključio da su stranke ugovorile kupoprodajnu cijenu u iznosu od 5.000,00 eura i da zato tuženik nije stekao više nego što je ugovoreno odnosno da iznos od 1.000,00 eura, tuženik nije stekao bez osnove jer je tužitelj platio upravo onaj iznos koji su stranke ugovorile. Tome je dodano da greška u računu ne može mijenjati sadržaj ugovorne obveze i da tužitelj ne može zahtijevati povrat zato što je pogrešno planirao odbitak pretporeza. Kako nisu ispunjene pretpostavke za nastanak izvanugovornog obveznopravnog odnosa stjecanja bez osnove propisane odredbom članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO) tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan.
10. Obrazlažući odluku o privremenoj mjeri prvostupanjski sud je naveo da tužitelj nije učinio vjerojatnim postojanje svoje novčane tražbine prema tuženiku na ime povrata onoga što je stečeno bez osnove, pa nije ispunjena prva pretpostavka za određivanje privremene mjere iz članka 344. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 6/24) i odbio prijedlog za osiguranje određivanjem privremene mjere.
11. Tužbeni zahtjev odnosi se na potraživanje u novcu koje ne prelazi iznos od 6.630,00 eura pa je riječ o sporu male vrijednosti (članak 458. i 502. ZPP -a). U tim sporovima presuda ili rješenje kojim se završava spor može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP-a (članak 467. stavak 1. ZPP-a). Dakle, presuda se ne može pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa drugostupanjski sud ne može ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja, jer je člankom 467. stavkom 2. ZPP-a propisano da se u tim sporovima ne primjenjuje odredba članka 370. ZPP-a. Stoga drugostupanjski sud ispitujući pravilnost i zakonitost presude donesene u sporu male vrijednosti polazi od činjenica koje je utvrdio prvostupanjski sud ne upuštajući se u ispitivanje jesu li one pravilno i potpuno utvrđene.
12. Na utvrđene odlučne činjenice da su stranke ugovorile kupoprodajnu cijenu u iznosu od 5.000,00 eura i da je račun u kojem je bio naznačen porez na dodanu vrijednost bio pogrešno izdan i zbog toga ispravljen, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da nije riječ o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO-a.
13. Kako ne postoje dopušteni žalbeni razlozi na koje ukazuje žalitelj, a ni oni na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, tužiteljeva žalba je odbijena kao neosnovna i prvostupanjska presuda potvrđena na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a.
14. Žalitelj je u žalbi naveo da pobija i rješenje, ali u prilog tome nije naveo nikakve posebne razloge. Ispitujući tu odluku po službenoj dužnosti u odnosu na rješenje o privremenoj mjeri, ovaj sud je zaključio da je odluka pravilna i zakonita, jer za određivanje privremene mjere radi osiguranja novčane tražbine nije ispunjena temeljna pretpostavka iz članka 344. Ovršnog zakona jer tužitelj nije učinio vjerojatnim postojanje svoje tražbine čije osiguranje traži.
15. U odnosu na žalbu protiv odluke o troškovima postupka, valja istaknuti kako tužitelj nije naveo određene razloge zbog kojih smatra da je ta odluka pogrešna nego taj dio rješenja pobija samo zbog odluke o glavnoj stvari. Stoga u ovom žalbenom postupku nije ispitivano je li donesena pravilnom primjenom materijalnog prava u skladu s odredbom članka 365. stavka 2. ZPP-a.
16. Zato je tužiteljeva žalba odbijena kao neosnovana i pobijano rješenje potvrđeno na temelju članka 380. točke 2. ZPP-a u vezi s člankom 21. stavkom 1. Ovršnog zakona.
Zagreb, 11. svibnja 2026.
Sudac
Lenka Ćorić
