REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-4578/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Kujundžić Novak, predsjednika vijeća, dr. sc. Jelene Čuveljak, suca izvjestitelja i Mirne Maržić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., OIB 25132169807, Zagreb, Lonjička ulica 2A, kojeg zastupa punomoćnica Doroteja Juričić Nižić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., OIB 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1562/2024-20 od 26. rujna 2025., u sjednici vijeća održanoj 14. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1562/2024-20 od 26. rujna 2025. u točki I.1. izreke, u točki I.2. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 291,61 EUR sa zateznim kamatama od 24. srpnja 2004. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od petnaest dana i u točki I.3. izreke.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1562/2024-20 od 26. rujna 2025. u točki I.2. izreke u dijelu za isplatu zateznih kamata na iznos od 291,61 EUR od 24. srpnja 2004. do isplate i sudi:

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu za isplatu zateznih kamata na iznos od 291,61 EUR od 24. srpnja 2004. do isplate preko stope određene točkom I. izreke ove presude.

III. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 169,52 EUR.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I.1. izreke utvrđena je ništetnom odredba članka 10. stavka 1. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5101992373 od 23. srpnja 2004., sklopljenog između tuženika kao kreditora i korisnika kredita IJ, a koja glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,000% (jedan posto) naknade na iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora“. U točki I.2. izreke naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 291,61 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 24. srpnja 2004. do isplate po stopi propisanoj za trgovačke ugovore. Točkom I.3. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 403,90 EUR sa zateznim kamatama od dana donošenja presude do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose. Točkom I I. izreke odbijen je kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 53,51 EUR s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je ugovorna odredba članka 10. stavka 1. predmetnog Ugovora o kreditu, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a radi se o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca nepoštena jer je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala značajniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača - „Narodne novine“ broj 96/03; dalje: ZZP/03). Sud zaključuje i da nije osnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije i prigovor zastare. Svoju odluku sud je donio na temelju odredbe članka 81., članka 83. i članka 87. stavka 1. ZZP -a i članka 80., članka 322., članka 323. stavka 1. i članka 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; dalje: ZOO). O troškovima postupka sud je odlučio na temelju odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku te odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23; dalje: Tarifa).

3. Protiv presude u točkama I.1., I.2. i I.3. izreke žalbu je podnio tuženik bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnome navodi. U odnosu na prigovor nedostatka aktivne legitimacije ističe da prvostupanjski sud zanemaruje činjenicu da je zbog kreditnog odnosa između tuženika i korisnika kredita, iako nije riječ o tražbini koja je strogo osobne naravi, ali da je riječ o tražbini kojoj se po svojoj prirodi protivi prenošenju na drugoga. Tuženik je kao kreditor sklopio predmetni Ugovor o kreditu s korisnikom kredita i to na temelju zahtjeva korisnika kredita kao klijenta tuženika. Tuženik je prilikom odobravanja predmetnog Ugovora o kreditu sukladno prisilnim zakonskim propisima morao provjeriti brojne činjenice u odnosu na korisnika kredita te je tuženik u kreditni odnos ušao na temelju kreditnog zahtjeva korisnika kredita i s ciljem odobravanja predmetnog kredita upravo korisniku kredita. Stoga ističe da je riječ tražbini korisnika kredita kojoj se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga, a sve u smislu odredbe članka 80. stavka 1. ZOO-a. Imajući u vidu specifične okolnosti kreditnog odnosa tuženika i korisnika kredita, odnosa banke i klijenta, ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo s obzirom na to da je riječ o tražbini kojoj se po svojoj prirodi protivi prenošenje na drugoga, slijedom čega korisniku kredita i tužitelju na temelju odredbe članka 80. stavka 1. ZOO -a nije bilo moguće ustupiti predmetnu tražbinu, odnosno to je nedopušteno. Nadalje smatra da je za ocjenu nepoštenosti određene odredbe potrošačkog ugovora, potrebno je poći od odredbi članka 83., članka 84. i članka 85. ZZP/03. Radi se o odredbama koja su inkorporirane u ZZP-a na temelju Direktive Vijeća Europske unije 93/13/EEZ (dalje: Direktiva). Odredba članka 85. ZZP/03 korespondira članak 5. Direktive kojim je propisano a u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Navedena odredba propisuje tzv. načelo transparentnosti razvijeno u praksi Suda EU, a na temelju kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacija na temelju kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Dakle, naglasak je na odgovoru na pitanje je li potrošač shvatio ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe, tj. je li mu bilo poznato koju novčanu obvezu i kojem iznosu mora ispuniti prilikom sklapanja određenog ugovora. Notorno je da banke naplaćuju naknade za obradu kredita i da se iz samog naziva te odredbe (naknada za obradu kredita) može razumno shvatiti o kakvim troškovima se radi i da nije potrebno da korisnik kredita kao banka određeno navodi troškove koji su obuhvaćeni tom naknadom. Korisnik kredita je kao potrošač prije sklapanja ugovora bio upoznat s obvezom plaćanja naknade za obradu kredita u točno određenom iznosu, a priroda stvarno pruženih usluga može se razumno shvatiti i izvesti iz cjelokupnog ugovora kao i prirode bankarskog poslovanja što korisniku kredita nije moglo ostati nepoznato. Osim toga, kad je riječ o izračunu visine naknade radi se o bazičnoj matematičkoj operaciji te je svaki razuman, razboriti pažljiv potrošač mogao bez ikakvih poteškoća utvrditi visinu svoje obveze i ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. Također, tijekom postupka nedvojbeno je utvrđeno da je visina naknade bila sadržana u samom Ugovoru. Poziva se na presudu Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-2101/2022-4 od 11. listopada 2022. Za utvrđenje postojanja znatne neravnoteže sud je dužan utvrditi utječe li ta odredba nepovoljno na pravni položaj korisnika kredita te mogu li se usluge koje se pružaju u zamjenu za naknadu razumno uključiti u odobrenje kredita odnosno je li iznos navedene naknade koji je stavljen na teret korisnika kredita nerazmjeran u odnosu na iznos kredita. Tvrdi da je sud pogrešno ocijenio istaknuti prigovor zastare. Neosnovan je stav prvostupanjskog suda da bi od utjecaja na ovaj spor bilo navedeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Takvo pravno shvaćanje odstupa od općih pravila obveznog prava te je posljedica postupanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske suprotno njegovoj ustavom određenoj zadaći, a to je ujednačavanje prava, a ne kreiranje pravnih normi Institut ništetnosti na način kako je predviđen odredbama ZOO-a ima za svrhu zaštitu javnog poretka odnosno javnih interesa, pa je stoga i opravdano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi odnosno ne zastarijeva. Takav pravni standard se nikako ne može primijeniti za restitucijske zahtjeve iz razloga što se radi o drugačijoj svrsi koja se štiti zastarnim rokovima, a to je svrha osiguranja pravne sigurnosti, pa je u tom smislu i bio opravdan raniji stav sudske prakse da kondemnatorni zahtjevi ugovornih stranaka proizašli iz takvog ugovornog odnosa zastarijevaju unutar općih zastarnih rokova predviđenih obveznim pravom. U konkretnom slučaju značilo bi da je potraživanje tužitelja u zastari. Ukoliko se restitucijski zahtjev finalizira pravomoćnošću sudske odluke kojom je utvrđena ili ustanovljena ništetnost, to izravno rješava i pitanje početka tijeka zatezne kamate u smislu da zatezna kamata počinje teći od idućeg dana od dana dospijeća, tj. od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost, u konkretnom slučaju od dana pravomoćnosti pobijane presude. U konačnici, tuženik ističe da je prvostupanjski sud u pobijanoj odluci dosudio tužitelju zatezne kamate za razdoblje važenja Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti („Narodne novine“ broj 53/20) i Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti („Narodne novine“ broj 83/20), a što je u cijelosti nezakonito i nepravilno. Naime, u razdoblju od 1. svibnja 2020. pa do 18. listopada 2020., na temelju odredbe čl. 7. Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti („Narodne novine“ broj 53/20) i Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti („Narodne novine“ broj 83/20), određeno je kako za vrijeme trajanja posebnih okolnosti u smislu toga Zakona ne teku zatezne kamate. Kako pobija presudu u cijelosti u pogledu glavne stvari, tako pobija i odluku o troškovima parničnoga postupka. Slijedom navedenog predlaže ovome sudu preinačiti presudu i odbiti tužbene zahtjeve uz naknadu troškova postupka, podredno ukinuti presudu i predmet vratit prvostupanjskom sud na ponovan postupka. Zahtijeva naknadu troškova žalbenog postupka u ukupnom iznosu od 169,52 EUR.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba nije osnovana.

6. Presuda u pobijanom dijelu ispitana je na temelju odredaba članka 365. ZPP-a, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava i ovaj sud je utvrdio da je pravilna i zakonita.

7. Predmet ovog spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe članka 10.1. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5101992373 od 23. srpnja 2004., sklopljenog između tuženika kao kreditora i korisnika kredita IJ, kojom je ugovorena obveza plaćanja korištenja kredita 01,000% (jedan posto) naknade na iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora, te restitucijski zahtjev za isplatu iznosa od 291,61 EUR, na ime plaćenog za navedenu naknadu.

8. U postupanju prvostupanjskog suda koje je prethodilo donošenju pobijane odluke a niti u pobijanoj odluci, nema bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju tuženik posebno ukazuje u žalbi, s obzirom na to da prvostupanjska presuda sadrži valjane i jasne razloge o odlučnim činjenicama za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva. Razlozi iz obrazloženja pobijane presude u suglasnosti su s ispravama u spisu i sadržajem zapisnika o provedenim dokazima, kao i rezultatima provedenog postupka.

9. Iz ugovora o kreditu proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita nije obrtnik, ni trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi članka 3. ZZP -a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. U odredbi članka 3. ugovora o kreditu određeno je da je namjena kredita – kupovina nekretnine (stambeni kredit).

10. Nije sporno da su tuženik i IJ sklopili ugovor o kreditu 23. srpnja 2004., te da je IJ na temelju Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine od 8. lipnja 2023. ustupio tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku nastalu po osnovi ništetnih odredbi Ugovora o kreditu i to tražbine s osnove povrata preplaćenih iznosa s osnove valute, kamate i svih plaćenih naknada.

11. Isto tako nije sporno da Ugovor o kreditu u odredbi članka 10.1. sadrži odredbu o plaćanju naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita prema kojoj je korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 01,000% (jedan posto) naknade na iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora. Nije sporno ni da je na ime naknade korisnica kredita platila tuženiku iznos od 291,61 EUR.

12. U ovom žalbenom postupku sporno je, je li osnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije, je li odredba ugovora o kreditu iz članka 10.1. ništetna, a u vezi s tim osnovanost zahtjeva za isplatu, kao i prigovor zastare.

13. Žalbeni navodi da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio prigovor nedostatka aktivne legitimacije i da na temelju odredbe članka 80. stavka 1. ZOO -a nije bilo moguće ustupiti predmetnu tražbinu, nije osnovan.

14. Iz ugovora o ustupu tražbine koji je sklopljen između korisnika kredita i tužitelja od 8. lipnja 2023. vidljivo je da je korisnik kredita, kao ustupitelj, ustupio tužitelju, kao primatelju, novčanu tražbinu prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog 18. studenog 2004. Navedenim ugovorom o cesiji je korisnik kredita na tužitelja prenio sve novčane tražbine po osnovi ništetnih odredbi u vidu valute, kamata i svih plaćenih naknada.

15. Prema odredbi iz članka 80. stavka 1. ZOO-a vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Znači, ne mogu se prenijeti tražbine: a) čiji je prijenos zabranjen zakonom, b) strogo osobne naravi i c) koje po svojoj naravi se protive prenošenju na drugog.

16. Suprotno tuženikovim žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da ustupljena tražbina nije tražbina čiji je prijenos zabranjen zakonom niti se radi o strogo osobnoj tražbini, odnosno tražbini koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog (članak 80. stavak 1. ZOO-a). U ovom slučaju, riječ je o novčanoj tražbini koju je tuženik dužan platiti po pravilima o stjecanju bez osnove.

17. Ugovorom o kreditu kojeg je korisnik kredita sklopio s tuženikom kao kreditorom, korisnici kredita je stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti od 167.753,93 CHF, po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj. Radi se o potrošačkom ugovoru jer korisnica kredita nije obrtnik, niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi članka 3. točke 1. ZZP-a. Svrha ugovora je namjenska, a radilo se o stambenom kreditu. Pritom je Ugovor o kreditu sklopljen u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude donesene u postupku povodom tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava (poslovni broj P-1401/12), te sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli koje su navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđene ništetnima, pa se utvrđenja o ništetnosti odredbi iz potrošačkih ugovora o kreditu sklapanih u navedenom razdoblju između potrošača i prednika tuženika, odnose i na taj Ugovor o kreditu.

18. Korisnik kredita ima status potrošača kako to proizlazi iz podataka u spisu i korisnica kredita je svoju tražbinu na temelju Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine prenijela na tužitelja. Dakle, radi se o novčanoj tražbini koja se može ustupiti i Ugovorom o ustupu tražbine od 8. lipnja 2023., bilo je dopušteno novčanu tražbinu prednika tužitelja prenijeti na tužitelja, zbog čega je neosnovan žalbeni navod o nedostatku aktivne legitimacije.

19. Naime, prema odredbi članka 84. stavka 1. ZOO-a primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja, pa se isti može pozvati na utvrđenja iz postupka koji se vodio povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (korisnika kredita s valutnom klauzulom u CHF) obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene, ali isto tako i u postupcima koje pokrenu treće osobe koje su singularni ili univerzalni sukcesori potrošača i nemaju osobno status potrošača. Takav stav izražen je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1014/2023-2 od 19. prosinca 2023.

20. Suprotno žalbenim navodima pravilno je sud zaključio da je ugovorna odredba iz članka 10.1. Ugovora o kreditu, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, jer se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (članak 81. stavak 2. ZZP/03), nepoštena jer je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala značajniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. stavak 1. ZZP/2003.).

21. Naime, iz spisa proizlazi da banka nije prezentirala korisniku kredita o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu. Predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor kojeg je tuženik sastavio te se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Prema tome povrijeđeno je načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Pravilno sud zaključuje da tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade, već je u Ugovoru samo navedeno da naknada iznosi 01,000% za bankarske usluge. Iz toga ne proizlazi da su naknadom pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi zahtjeva i odobravanja kredita. Korisnica kredita nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

22. Žalitelj tvrdi da su troškovi obrade kredita jasno definirani i da ne bi smjelo biti upitno da se radi o dijelu cijene kredita, pritom ukazuje da za ocjenu nepoštenosti određene odredbe potrošačkog ugovora treba uzeti u obzir odredbe članka 83., članka 84. i članka 85. ZZP/03. Radi se o odredbama koja su inkorporirane u ZZP na temelju Direktive 9 3/13/EEZ. Odredba članka 85. ZZP/03 korespondira članak 5. Direktive kojim je propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

23. Naime, iz presude suda EU C-186/16 I i dr. / Banca Romaneasca SA; ECLI: EU:2017:703, proizlazi kako nije dovoljno da predmetna odredba potrošaču bude razumljiva na formalnoj i gramatičkoj razini, već je potrebno da potrošač može procijeniti potencijalne znatne ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Odredba o naknadi za odobrenje kredita je unaprijed formulirana od strane tuženika te korisnik kredita nije mogao imati utjecaj na njezin sadržaj, a kako se o njoj nije prigovaralo korisnik kredita nije ni mogao procijeniti potencijalne znatne ekonomske posljedice.

24. U postupku je nesporno utvrđeno da „je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude banke“ jer je svjedok IJ iskazao da prije potpisivanja Ugovora nije bilo rasprave o naknadi, da nije bio upoznat sa sadržajem same naknade, da su pregovori tekli po principu uzmi ili ostavi te da nije imao mogućnost pregovora. Dakle, nije imao nikakvu mogućnost utjecati na sadržaj ugovora o kreditu pa tako niti na odredbe čije utvrđenje ništetnosti su predmet tužbenog zahtjeva.

25. Suprotno žalbenim navodima ni iz navedenog iskaza niti iz bilo kojeg drugog dokaza u spisu pa tako niti iz iskaza svjedokinje OJ, djelatnice banke, koja je u svom iskazu navela da se ne sjeća klijenta IJ i trenutka sklapanja ugovora s njim te da uobičajena procedura da se ugovaratelj informira o obvezi plaćanja naknade, usmeno i putem letka i obrasca koji se popunjava i potpisuje prilikom sklapanja ugovora te da je naknada uključena u informiranje klijenta o uvjetima ugovora, ne proizlazi da se o predmetnoj odredbi pojedinačno pregovaralo ili da bi korisnik kredita imao bilo kakvu mogućnost utjecati na sadržaj tih odredaba. S obzirom na to da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i korisnik kredita kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita niti oko njenog neprihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a koja utvrđenja prihvaća prvostupanjski i ovaj drugostupanjski sud.

26. Žalitelj se poziva na odluku Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-2101/2022-4 od 11. listopada 2022. Međutim, u pogledu administrativne - bankarske naknade odnosno naknade za obradu ugovora o kreditu svoj stav je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudama poslovni broj Rev-715/2024-2 od 22. svibnja 2024., Rev -673/2023-2 od 13. veljače 2024., Rev -1051/2023-2 od 3. travnja 2024. i Rev -1035/2024-2 od 6. studenog 2024.) s kojom je suglasan i ovaj sud i koja glasi:

„Imajući u vidu da se radi o stambenom kreditu, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude banke, kao i ostale ugovorne odredbe (pa i o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za koje je utvrđeno da su nepoštene i time ništetne), može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kako su to pravilno zaključili niže stupanjski sudovi.“

27. Stoga pravilno prvostupanjski sud zaključuje da je odredba koja je predmet tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti, ništetna sukladno odredbama članka 81., članka 83. i članka 87. stavka 1. ZZP-a. Prema odredbi članka 323. stavka 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle, posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala. Slijedom navedenog, obveza tuženika po osnovi ništetnih odredaba o naknadama, sukladno odredbi članka 323. stavka 1. ZOO-a, je vratiti tužitelju iznos od 1.105,02 EUR.

28. Tuženikov žalbeni navod da je sud pogrešno ocijenio prigovor zastare nije osnovan. Zastara restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o naknadi za odobrenje kredita počinje teći od pravomoćnosti presude kojom se utvrđuje ništetnost te odredbe, te se prvostupanjski sud, s tim u vezi, pravilno pozvao na ustaljenu praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

29. U odnosu na zatezne kamate prema odredbi članka 1115. ZOO -a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Zbog toga zatezne kamate teku od dana izvršenog plaćanja, što je prvostupanjski sud pravilno utvrdio.

30. Tuženik se neosnovano u žalbi poziva na odredbu članka 7. Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti sugerirajući da u razdoblju od 18. travnja 2020. do 18. listopada 2020. ne teku zatezne kamate. Ovo iz razloga jer su odredbom članka 1. tog Zakona propisane posebne interventne mjere (samo) u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti uslijed proglašenja epidemije bolesti COVID-19 uzrokovane virusom SARS-CoV-2. Međutim, navedena odredba o zastoju tijeka zateznih kamata ne odnosi se na parnični postupak. Odredba članka 25.a stavka 7. Zakona o provedbi ovrhe ne odnosi se na Zakon o obveznim odnosima pa se niti odredba o zastoju tijeka zateznih kamata u posebnim okolnostima ne može primijeniti u konkretnom slučaju.

31. Međutim, prvostupanjski sud je pogrešno odredio stopu zateznih kamata dosudivši tužitelju zatezne kamate po stopi iz trgovačkih ugovora. To iz razloga jer se u konkretnom slučaju radi o ništetnoj ugovornoj odredbi koja nema pravne učinke i vraćanje ispunjenog temeljem te odredbe zbog čega se na predmetnu tražbinu primjenjuje stopa za ostale odnose iz odredbe članka 29. stavka 2. ZOO-a.

32. Od 1. siječnja 2006. do 31. srpnja 2015. stopa zatezne kamate za ostale odnose primjenom odredbe članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05) određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena. Nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 78/15) do 31. prosinca 2022. stopa zateznih kamata za ostale odnose određuje se za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. Od 1. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023. stopa se određuje prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 114/22; dalje: ZIDZOO/22), i to za ostale odnose po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ( „Narodne novine“ broj 155/23; dalje: ZIDZOO/23) po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine. Također, pogrešno je stopu zateznih kamata po ZIDZOO/22 dosudio do 29. prosinca 2023., a prema ZIDZOO/23 od 30. prosinca 2023., umjesto od 1. siječnja 2024. kao prvi dan početka prvog polugodišta na koje se primjenjuje ta stopa.

33. Slijedom svega navedenog, ovaj sud je primjenom odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odbio tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrdio presudu u točki I.2 izreke u dijelu za isplatu zateznih kamata na iznos od 291,61 EUR po gore navedenim stopama propisanim za ostale odnose, a primjenom odredbe članka 373. točke 3. ZPP-a preinačio u dijelu koji prelazi tu stopu i odbio kao neosnovan tužiteljev zahtjev za isplatu zateznih kamata preko te stope.

34. Odluka o troškovima parničnog postupka sadržana u točki I.3 . izreke presude, u odnosu na koju tuženik ne ističe nikakve posebne žalbene razloge, pravilna je i zakonita, kako po osnovi (članak 154. stavak 1. ZPP -a), tako i po visini (članak 155. stavka 1. ZPP-a).

35. Slijedom navedenog, valjalo je primjenom odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odbiti tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrditi presudu i u točki I.3. izreke.

36. Tuženik nema pravo na naknadu troškova žalbenog postupka u ukupnom iznosu od 169,52 EUR jer je sa žalbom uspio samo djelomično u odnosu na zatezne kamate koje predstavljaju sporednu tražbinu.

Zagreb, 14. svibnja 2026.

Predsjednik vijeća

Tatjana Kujundžić Novak