REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-556/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirne Maržić, predsjednika vijeća, Tatjane Kujundžić Novak, suca izvjestitelja i dr. sc. Jelene Čuveljak, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o. , OIB 25132169807, Zagreb, Lonjička ulica 2A, kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Tomić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnica Iris Šanjug, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o tuženikovoj i tužiteljevoj žalbi protiv presude i rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-923/2025 od 22. prosinca 2025., u sjednici vijeća održanoj 14. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-923/2025 od 22. prosinca 2025.

r i j e š i o  je

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-923/2025 od 22. prosinca 2025. u točkama III. i V. izreke.

II. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-923/2025 od 22. prosinca 2025. u točki I. i u dijelu točke IV. izreke u kojoj je odbijen njegov zahtjev za trošak u iznosu od 410,18 EUR.

III. Uvažava se tužiteljeva žalba, i preinačuje rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-923/2025 od 22. prosinca 2025. u dijelu točke IV. izreke u kojem je odbijen njegov zahtjev za trošak u iznosu od 100,00 EUR i rješava:

Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 100,00 EUR u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troška sastava žalbe u iznosu od 225,00 EUR, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom presuđeno je:

„I. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba sadržana u čl. 5. Ugovora o kreditu broj: 016-879/2004 sklopljenog 30. kolovoza 2004. između AF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita s jedne strane i Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 kao kreditora s druge strane, i to u dijelu koji glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jedancijelihdvadesetpet posto) jednokratno.“ II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 900,32 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos od 1. listopada 2004. do isplate, po stopi koja je do 31. prosinca 2007. određena Uredbom o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja2008. do 31. srpnja 2015. određena je za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31.prosinca 2022. određena je za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., određena je za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate određena je uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja,a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.“

Rješenjem je odlučeno:

„I. Određuje se vrijednost predmeta ovog spora u iznosu od 900,32 EUR.

II. Utvrđuje se da je tužitelj povukao tužbeni zahtjev u dijelu kojim potražuje isplatu iznosa od 25,97 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 30. rujna 2024, do isplate ,te u dijelu kojim potražuje zakonsku zateznu kamatu na iznos od 900,32 EUR za dan 30. rujna 2004.

III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 824,68 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom od 22. prosinca 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na 1. srpnja te godine, u roku od15 (petnaest) dana.

IV. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 510,18 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

V. Odbija se u cijelosti kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadom troškova ovog parničnog postupka.“

2. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Zagreb, 30. kolovoza 2004. s korisnikom kredita FF sklopio Ugovor o kreditu broj 016-879/2004 kojim je tuženik kao kreditor odobrio korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti u kojem je između ostalog u čl. 5. ugovoreno naplaćivanje troškova obrade kredita (administrativne naknade) 1,25% jednokratno na iznos odobrenog kredita. Predmetna naknada je od korisnika kredita naplaćena u iznosu od 6.975,00 kn / 926,29 EUR. Na ročištu održanom 17. prosinca 2025. tužitelj je učinio nespornim da je korisniku kredita naplaćena naknada u iznosu od 900,32 EUR, što predstavlja konačno postavljeni tužbeni zahtjev. Sud je zaključio da je ugovorna odredba iz čl. 5 Ugovora o kreditu, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, jer se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (čl. 81. st. 2. ZZP/03.), nepoštena jer je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala značajniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 81. st. 1. ZZP/03.). Pritom sud zaključuje da nije osnovan prigovor tuženika da bi se radilo o ništetnosti manjeg značenja u smislu čl. 326. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 25/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; dalje: ZOO) budući da navedenom korisniku kredita nije dana mogućnost da pregovara o pojedinim odredbama kredita te stoga nije mogao niti sklopiti ugovor bez ugovaranja te sporne naknade. Svoju odluku sud je donio je na temelju odredbe iz čl. 322., čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1. i 3. i čl. 1115. ZOO-a. O troškovima postupka sud je odlučivao na temelju odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23; dalje: Tarife).

3. Tuženik je podnio žalbu protiv presude u cijelosti zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a iz sadržaja žalbe proizlazi da se žali i na odluku o trošku sadržanu u točkama III. i V. izreke rješenja. Tuženik u žalbi navodi kako tijekom cijelog postupka ističe da je sukladno čl. 7. ZPP-a dužnost stranaka da u parnici iznesu tvrdnje o činjenicama na kojima zasnivaju svoje zahtjeve te da predlože dokaze kojima će potkrijepiti te činjenice, a što u konkretnom slučaju tužitelj ne čini. Tvrdi da su neosnovani su navodi tužitelja kako korisnik kredita nije bio informiran o svim značajkama ugovora, odnosno svim mjerodavnim informacijama prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Tužitelj u prilog svojih navoda nije priložio nikakve dokaze. Nadalje, tuženik je ukazao kako je korisnik kredita prije sklapanja ugovora bio upoznat s obvezom plaćanja naknade za obradu kredita u točno određenom iznosu (1,25%), a priroda stvarno pruženih usluga može se razumno shvatiti i izvesti iz cjelokupnog ugovora kao i prirode bankarskog poslovanja što tužitelju nije moglo ostati nepoznato. Osim toga, kad je riječ o izračunu visine naknade radi se o bazičnoj matematičkoj operaciji te je svaki razuman, razborit i pažljiv potrošač mogao bez ikakvih poteškoća utvrditi visinu svoje obveze i ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe (a što je sud i sam naveo, kako nije potrebno financijsko vještačenje jer se iznos naknade može vrlo jednostavno izračunati). Također, tijekom postupka nedvojbeno je utvrđeno da je visina naknade bila sadržana u samom Ugovoru, pa i u tom dijelu obrazloženje presude ne odgovara izreci, odnosno proturječno je utvrđenjima suda. Sud u obrazloženju paušalno navodi kako je u konkretnom slučaju postojala znatna neravnoteža. Međutim, sud je dužan utvrditi utječe li ta odredba nepovoljno na pravni položaj tužitelja te mogu li se usluge koje se pružaju u zamjenu za naknadu razumno uključiti u odobrenje kredita odnosno je li iznos navedene naknade koji je stavljen na teret tužitelja nerazmjeran u odnosu na iznos kredita, a koji test razmjernosti je sud propustio provesti, pa je i u tom dijelu činjenično stanje ostalo neutvrđeno. Osim toga, iznos od 1,25% od iznosa kredita zasigurno se ne može smatrati iznosom koji je nerazmjeran u odnosu na odobreni iznos kredita. Činjenica da je tuženik obračunao naknadu u točno određenom postotku od iznosa kredita nije nešto neuobičajeno u gospodarskom poslovanju. Tuženik smatra kako je nižestupanjski sud arbitrarno, i bez navođenja jasnih, argumentiranih i na zakonu utemeljenih razloga, svojevoljno ukinuo pravni institut zastare. Poziva se na odluke Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2119/2021 od 4. travnja 2024., presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2637/2023-3 od 9. travnja 2024. kao i na znanstveni rad dr. sc. GF dipl. iur. Istaknuo je i prigovor promašene aktivne legitimacije tužitelja. Navodi da je čl. 80. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO) određeno je da vjerovnik ne može ustupiti onu tražbinu čiji je prijenos zabranjen zakonom ili je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Kako se odnos između korisnika kredita i banke vrednuje i štiti u okviru zasebnih i kogentnih pozitivnih propisa, to tuženik smatra da je riječ o tražbini koja se po svojoj prirodi protivi prenošenju na drugoga te sklopljeni Ugovor o cesiji ne proizvodi pravne učinke. Da bi se utvrdilo radi li se o poštenoj, odnosno dopuštenoj odredbi ugovora o naknadi za obradu zahtjeva, potrebno je utvrditi da li procjena uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i uzrokuje li ugovorna odredba znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 EEZ. Sama ugovorna odredba o ulaznoj naknadi je dopuštena i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. U odnosu na dosuđene zatezne kamate smatra da je sud pogrešno primijenjeno materijalno pravo prilikom dosude tijeka kamata sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a jer bi dan otkad teku zakonske zatezne kamate trebao biti dan podnošenja tužbe. Kako je zbog ranije navedenih povreda usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, pobijanom presudom pogrešno su primijenjene i odredbe čl. 154. ZPP-a u pogledu naknade parničnog troška tuženiku, odnosno prvostupanjski je sud trebao odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti. Predlaže da ovaj sud preinači presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja i dosudi mu trošak postupka uključujući i trošak sastava žalbe, podredno, ukine presudu i vrati predmet na ponovno suđenje.

4. Tužitelj je podnio žalbu protiv rješenja, a iz sadržaja žalbe proizlazi da se žali na točke I. i IV. izreke rješenja iz svih žalbenih razloga. U bitnome navodi da je vrijednosti predmeta spora pogrešno označena. Navodi da je je kao vrijednost predmeta spora naznačio iznos od 2.326,29 EUR. Tuženik je tako naznačenoj visini prigovorio. Sud nije rješenjem tijekom postupka odlučio o predmetnom prigovoru, već je tek u presudi zasebnim rješenjem odredio kako vrijednost predmeta spora iznosi 900,32 EUR, ako je to trebao uraditi najkasnije na pripremnom ročištu. Budući to sud nije učinio, ima se sukladno čl. 40. st. 2. ZPP-a primijeniti vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio ili sukladno čl. 40. st. 5. ZPP-a. Smatra da suprotno stajalištu suda, obrazloženom u točki 38. obrazloženja ima pravo na trošak za pristup na ročište za objavu presude. Pristup na ročište za objavu presude je bitna procesna radnja, a upućivanje bilo koje stranke na preuzimanje presude na drugi način (u sudskoj pisarnici ili putem e-Oglasne ploče) predstavlja upućivanje stranaka na ne pridržavanje procesne discipline. S takvim stajalištem suglasna je i dugogodišnja sudska praksa (Rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd 1107/2022-2 od 23. ožujka 2022., Revr 580/05-2 od 14. prosinca 2005.). Predlaže preinačiti rješenje u pobijanom dijelu. Potražuje i trošak sastava žalbe u iznosu od 225,00 EUR.

5. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

6. Žalba tuženika nije osnovana.

7. Žalba tužitelja djelomično je osnovana.

8. Pobijana presuda i rješenje u pobijanom dijelu ispitani su, u povodu tuženikove žalbe, na temelju odredaba čl. 365. ZPP-a, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP -a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

9. Predmet ovog spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu sklopljenog 30. kolovoza 2004. između AF iz [adresa], kao korisnika kredita i Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Zagreb, kao kreditora kojom je ugovorena obveza plaćanja troškova obrade kredita u iznosu od 1,25% (jedancijelihdvadesetpet posto) jednokratno, te restitucijski zahtjev za isplatu iznosa od 900,32 EUR na ime plaćenog iznosa za navedenu naknadu.

10. U postupanju prvostupanjskog suda koje je prethodilo donošenju pobijane presude a niti u pobijanoj odluci, nema bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP -a s obzirom na to da prvostupanjska presuda sadrži valjane i jasne razloge o odlučnim činjenicama za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva. Razlozi iz obrazloženja pobijane presude u suglasnosti su s ispravama u spisu i sadržajem zapisnika o provedenim dokazima, kao i rezultatima provedenog postupka.

11. Nije sporno da su pravni prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Zagreb i AF iz [adresa] sklopili Ugovor o kreditu broj 016-879/2004 od 30. kolovoza 2004. i da Ugovor o kreditu u odredbi čl. 5. sadrži obveze plaćanja troškova obrade kredita u iznosu od 1,25% (jedancijelihdvadesetpet posto). Nije sporno ni da je na ime naknade korisnik kredita platio predniku tuženiku iznos od 900,32 EUR. Isto tako nije sporno da je Ugovorom o ustupu/prijenosu tražbine (cesiji) AF ustupio tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku nastalu po osnovi ništetnih odredbi Ugovora o kreditu i na povrat preplaćenih iznosa s naslova valute, kamata i svih plaćenih naknada.

12. U ovom žalbenom postupku sporno je je li predmetna odredba Ugovora o kreditu iz čl. 5 ništetna, aktivna legitimacija, prigovor zastare i tijek stope zatezne kamate.

13. U konkretnom slučaju tužitelj se legitimira kao treća osoba kojoj je korisnik kredita ustupio tražbinu s osnove preplaćenih sredstava po ništetnim odredbama predmetnog ugovora, a radi se o prenosivoj tražbini, sukladno odredbi čl. 80. st. 1. i 2. ZOO-a.

14. Na temelju odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a primatelj prema dužniku ima ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Identitet tražbine ne mijenja se njezinim ustupanjem i sva prava koja je za naplatu predmetne tražbine imao ustupitelj, ima i tužitelj kao primatelj tražbine, slijedom čega su neosnovani svi žalbeni navodi koji osporavaju pravilnost ocjene prvostupanjskog suda u odnosu na prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja. Naime, pravna osoba kojoj je potrošač na temelju ustupa prenio svoje tražbine koje mu pripadaju primjenom odredbi Zakona o zaštiti potrošača/03 ili Zakona o zaštiti potrošača/07, može od potrošačeva dužnika, potraživati ispunjenje obveze kao i sam potrošač jer pravo na ispunjenje ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu nego o svojstvu ugovornih strana iz potrošačkog ugovora (u ovom sporu ugovora o kreditu).

15. Novčana tražbina koja proizlazi iz djelomično ništetnog potrošačkog ugovora nije tražbina koja se po svojoj naravi protivi prenošenju niti je osobna tražbina i takvom tražbinom potrošač može slobodno raspolagati. Naime, u smislu čl. 80. st. 1. ZOO-a, ustup takve tražbine nije zabranjen nijednim zakonom (tražbina nije izvan prometa), odnosno nije strogo osobne naravi (nije vezana za osobnost i strogo osobna prava vjerovnika) jer pravo na ispunjenje ovisi o svojstvu ugovornih strana iz potrošačkog ugovora.

16. Stoga, cesionar ima prema dužniku (cesusu) ista prava koja je cedent imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO-a), a dužnik sukladno čl. 84. st. 2. ZOO-a može prema cesionaru, pored prigovora koje ima prema njemu, isticati i one prigovore koje je mogao istaknuti cedentu do časa kada je saznao za ustupanje. Navedena pravna shvaćanja zauzima i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama poslovni broj Rev-692/2023 od 4. siječnja 2024. i Rev-258/2024 od 8. svibnja 2024. i Sud Europske Unije u predmetu C-383/18, Lexitor, od 11. rujna 2019. u točki 20. glede pitanja cesije i primjene Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ (SL 2008., L 133, str. 66.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 13., str. 58.) te u predmetu C-519/19, DelayFix, od 18. studenog 2020. (točka 53. i točka 54.).

17. Žalbeni navod da sud pogrešno ocjenjuje čl. 5. Ugovora koji se odnosi na naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita nepoštenim također nije osnovan.

18. Dakle, Ugovorom o kreditu broj 016-879/2004 od 30. kolovoza 2004. u čl. 5. predmetnog Ugovora, korisnik kredita se prije korištenja kredita obvezuje platiti naknadu za obradu kredita (jednokratne troškove obrade), u visini od 1,25% od iznosa kredita.

19. Pravilno je sud zaključio da je ugovorna odredba iz čl. 5. Ugovora o kreditu, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, jer se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (čl. 81. st. 2. ZZP/03.), nepoštena jer je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala značajniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 81. st. 1. ZZP/03.).

20. Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u stavku 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a u stavku 3. propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, pri čemu je, u skladu sa stavkom 4., propisano da je trgovac, ako tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan to dokazati.

21. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, glavni ugovor (čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača). Prema odredbi čl. 87. st. 1. ovog Zakona, nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

22. U postupku je utvrđeno da je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude banke jer je svjedok MF iskazao da nije imao nikakvu mogućnost utjecati na sadržaj ugovora o kreditu pa tako niti na odredbe čije utvrđenje ništetnosti su predmet tužbenog zahtjeva i da se prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo i da djelatnika banke nije dobio nikakva pojašnjenja vezana uz visinu predmetne naknade i usluge banke koje bi se njome podmirivale.

23. Po ocjeni ovog suda, iz činjenice da je obveza plaćanje sporne naknade navedena u samom ugovoru o kreditu, ali da je osim toga obveza plaćanje ove naknade propisana i tuženikovim drugim općim aktima na primjenu kojih je korisnik pristao i s kojima je bio upoznat, proizlazi istinitost navoda tužitelja i korisnika kredita da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Naime, iz navedenog proizlazi zaključak da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prije isplate kredita platiti banci naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini 1,25% od iznosa. Činjenica da je korisnik kredita bio informiran o obvezi plaćanja naknade u visini koja je prethodno propisana od strane tuženika ne znači da se o ovoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, već je banka tipski predvidjela obvezu plaćanja predmetne naknade, o kojoj je obvezi, kao i visini naknade koju je propisala, obavijestila korisnika kredita. Međutim, navedene okolnosti informiranja klijenta o obvezi plaćanja i visini naknade, sve i kada bi bile ostvarene, nisu dostatne za zaključak da se o predmetnoj odredbi pojedinačno i posebno pregovaralo. Pritom Opći akti tuženika, kojima je prema navodima iz postupka predviđeno plaćanje sporne naknade, predstavljaju nedvojbeno opće uvjete ugovora u smislu odredbe čl. 295. ZOO -a, dakle ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora, koje jedna strana (sastavljač) predlaže drugoj.

24. Pravilno sud zaključuje da tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade, već je u ugovoru samo navedeno da iznosi 1,25% od iznosa kredita. Iz toga ne proizlazi da su naknadom pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Korisnik kredita je iz ugovorne odredbe mogao zaključiti koji je iznos naknade s obzirom na to da je određen postotkom od ukupnog iznosa kredita, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). Odredba o naknadi za odobrenje kredita je unaprijed formulirana od strane tuženika te korisnik kredita nije mogao utjecati na njezin sadržaj.

25. Suprotno žalbenim navodima ni iz navedenog iskaza kao niti iz bilo kojeg drugog dokaza u spisu ne proizlazi da se o predmetnim odredbama pojedinačno pregovaralo ili da bi korisnik kredita imao bilo kakvu mogućnost utjecati na sadržaj tih odredaba. S obzirom na to da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i korisnik kredita kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita niti oko njenog neprihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a koja utvrđenja prihvaća kako prvostupanjski, tako i ovaj, drugostupanjski sud. Dakle, u postupku je utvrđeno da korisniku kredita nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita (presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024.), s čim u vezi se tuženik neosnovano poziva da je korisnika kredita informirao o razlozima koji opravdavaju plaćanje naknadu za obradu te o tome koje usluge i koji troškovi ulaze u tu naknadu.

26. U pogledu administrativne naknade odnosno naknade za obradu ugovora o kreditu stav je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudama poslovni broj Rev-715/2024-2 od 22. svibnja 2024., Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024., Rev-1051/2023-2 od 3. travnja 2024. i Rev-1035/2024-2 od 6. studenog 2024.

27. Slijedom svega navedenog suprotno žalbenim navodima na temelju opisanih utvrđenih okolnosti konkretnog slučaja, zaključak je ovog suda da je ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita nepoštena ugovorna odredba, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (korisnika kredita), slijedom čega je ništetna sukladno odredbama čl. 81., čl. 83. i čl. 87. st. 1. ZZP-a što je prvostupanjski sud pravilno utvrdio.

28. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle, posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala. Slijedom navedenog, obveza tuženika po osnovi ništetnih odredaba o naknadama, sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, je vratiti tužitelju iznos od 900,32 EUR.

29. Pritom, uzrok ništetnosti nije zabrana manjeg značenja pa se, neovisno i o činjenici i da je ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost može isticati (čl. 326. ZOO -a). Sukladno odredbi čl. 87. st. 2. ZZP-a, jer ništetnost nepoštene ugovorne odredbe u konkretnom slučaju ne povlači ništetnost ugovora u cijelosti i ugovor može opstati bez ništetne odredbe.

30. Žalbeni navod u odnosu na prigovor zastare nije osnovan. Tražbina po osnovi stečenog bez osnove na temelju ništetne odredbe zastarijeva u roku od 5 godina, sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a, s obzirom da neki drugi rok zastare za tu tražbinu zakonom nije određen. Zastara, sukladno odredbi čl. 215. st. 1. ZOO -a, počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje, ako za pojedine slučajeve nije drugačije propisano. Međutim, u implementaciji pravnih shvaćanja izraženih u odlukama Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda Republike Hrvatske, i odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetima poslovni broj Rev-1478/15 i Rev-698/12 zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. S obzirom da je tužitelj tek u ovoj parnici istaknuo zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za odobrenje kredita, to je prigovor zastare neosnovan.

31. U odnosu na zatezne kamate prema odredbi čl. 1115. ZOO -a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik kao trgovac je morao znati i da je odredba o naknadi za obradu kredita ništetna jer nije dao nikakve obavijesti korisniku kredita o tome od kojih se konkretnih troškova ta naknada sastoji, niti je to vidljivo iz Ugovora o kreditu. Zbog toga, zatezne kamate teku od dana izvršenog plaćanja. Stopa zatezne kamate određena prema odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a za odnose izvan trgovačkih ugovora jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora, a tužiteljeva tražbina nastala je, i dospjela u konkretnom slučaju, danom neosnovanog stjecanja te je početak tijeka zatezne kamate vezan uz utvrđenje (ne)savjesnosti stjecatelja (razlog iz odredbe čl. 1115. ZOO-a).

32. U odnosu na žalbene navode tuženika vezano za točku III. izreke rješenja tuženik osim što navodi da pobija i odluku o trošku ne ukazuje na konkretne razloge zbog kojih bi obračun troškova postupka kako ga je sačinio prvostupanjski sud i dosudio tužitelju bio nepravilan, a ovaj sud na temelju ovlasti iz odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a nije ovlašten ispitivati pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima. U točki V. izreke sud je pravilno odbio tuženikov zahtjev za trošak s obzirom na to da nije uspio u postupku.

33. Žalbeni navod tužitelja da mu je prvostupanjski sud odmjerio parnične troškove pogrešnom primjenom materijalnog prava, odnosno na temelju pogrešnog iznosa vrijednosti predmeta spora nije osnovan. Prema ustaljenoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojoj se, u slučaju kada je deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na isplatu i kada se zapravo radi o tzv. deklaratornom preambulu (prethodnom pitanju za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva), vrijednost predmeta spora određuje prema vrijednosti zahtjeva za isplatu, dakle, ovdje, prema iznosu od 900,32 EUR, a ne prema iznosu od 2.326,29 EUR koji je tužitelj naznačio u tužbi. To posredno proizlazi i iz odredaba čl. 35. i čl. 40. st. 1. i 2. ZPP -a koju je prvostupanjski sud pravilno primijenio i prilikom donošenja pobijane odluke. Sud je prilikom izračuna pravilno primijenio odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23), Uredbi o tarifi sudskih pristojbi (Tar. br. 1. st. 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi, „Narodne novine“ broj 37/23).

34. Međutim, osnovana je tužiteljeva žalba u odnosu na iznos od 100,00 EUR jer mu i sukladno odredbama Zakona o parničnom postupku i odredbi Tbr. 9. t. 3. Tarife pripada pravo na trošak zastupanja na ročištu radi objave presude, s obzirom na to da je trošak zatražio kod zaključenja glavne rasprave i pristupio na ročište za objavu presude.

35. Slijedom navedenog, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP -a potvrditi pobijanu presudu i djelomično potvrditi rješenje na temelju odredbe čl. 380. t. 2. ZPP-a i u dijelu preinačiti na temelju odredbe čl. 380. t. 3. ZPP-a.

36. Tužitelju nije dosuđen trošak žalbenog postupka s obzirom na to da je svojom žalbom uspio samo djelomično i to u odnosu na sporedni dio zahtjeva - odluku o trošku.

Zagreb, 14. svibnja 2026.

Predsjednik vijeća

Mirna Maržić