Republika Hrvatska

Općinski sud u Bjelovaru

Stalna služba u Križevcima

O 14

48260 Križevci

Poslovni broj: P-935/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima, po sutkinji toga suda Ivani Prosenečki Kamenjak, u pravnoj stvari tužiteljice OD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Sanela Kontin Miklin i Željko Rožić, odvjetnicima u Križevcima, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., [adresa], OIB:92963223473, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija, odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti, na glavnoj i javnoj raspravi održanoj 14. travnja 2026., u prisutnosti tužiteljice, zamjenice punomoćnika tužiteljice ĆD, odvjetničke vježbenice u Zajedničkom odvjetničkom uredu Sanela Kontin Miklin i Željko Rožić, odvjetnicima u Križevcima i punomoćnika tuženika Borne Kustec, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija, odvjetnicima u Zagrebu, a koja presuda je objavljena 14. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

1.Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj 3210207687, broj kreditne partije 7103731930, a koji ugovor je solemniziran kod Javnog bilježnika Višnje Tušek iz Križevaca pod posl. brojem OV-6541/2007 dana 12. srpnja 2007. godine, a koji ugovor je sklopljen između tužiteljice OD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB:92963223473, u dijelu članka 2. točke 6. Ugovora pod naslovom Kamate i naknade, a koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora“.

2. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB:92963223473 da tužiteljici OD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.254,64 eur (tisuću dvjesto pedeset i četiri eura i šezdeset četiri centa) zajedno sa zateznim kamatama od dana donošenja presude, odnosno od 14. svibnja 2026. pa do isplate po stopi zatezne kamate određene za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sukladno čl.29.st.2. i 8. ZOO-a, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužiteljica je protiv tuženika podnijela tužbu radi utvrđenja ništetnosti u kojoj navodi

da su 11. srpnja 2007. tužiteljica i tuženik sklopili su Ugovor o namjenskom kreditu broj 3210207687, broj kreditne partije 7103731930, a koji ugovor je solemniziran kod javnog bilježnika Višnje Tušek iz Križevaca pod posl. brojem OV-6541/2007 dana 12. srpnja 2007. godine. (dalje u tekstu: Ugovor). Dalje u tužbi tužiteljica navodi da je t temeljem navedenog Ugovora, tuženik je tužiteljici odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 23.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Predmetni kredit tužiteljica je otplatila u cijelosti. Tužiteljica dalje navodi da je tužbu podnijela iz razloga što smatra da su predmetnim Ugovorom o kreditu povrijeđena njezina prava kao potrošača, na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe te traži da se utvrdi ništetnost istih. Nedopuštena je i nepoštena odredba sadržana u članku 2. točci 6. Ugovora pod naslovom Kamate i naknade, a koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora“, odnosno radi se o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, tj. tzv. ulaznoj naknadi. Tužiteljica smatra kako su odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade za obradu kredita ništetne. Naime, odredbe o plaćanju tzv. ulazne naknade ugovarane su na potpuno netransparentan način, bez navođenja bilo kakve specifikacije stvarnih troškova i pruženih usluga od strane tuženika te bez ikakvog troškovnika koji bi opravdavali naplatu predmetne naknade te koji bi tužiteljici kao potrošaču u konkretnom slučaju dali temelja da prije ugovaranja, temeljem transparentnih informacija, sama procijeni gdje joj je povoljnije uzeti kredit, odnosno koja banka će joj manje naplatiti na ime troškova za koje tužiteljica niti dan danas ne zna na što se odnose. Da je odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade ništetna utvrđeno je i u presudi Europskog suda broj 224/19 i 84/19. Naime, predmetni Ugovor o kreditu tipski je ugovor koji je unaprijed sastavljen od strane tuženika. Prilikom sklapanja predmetnog ugovora tužiteljici nije dana mogućnosti pregovaranja niti o jednoj jedinoj odredbi ugovora pa tako predmetni ugovor dovodi do neravnopravnosti u pravima i obvezama tužiteljice te je kao takav suprotan načelu savjesnosti i poštenja i ništetan te je takvim ugovorom povrijeđena i Direktiva Vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Sve navedeno potvrđuje i sudska praksa koja se dostavlja u prilogu, prije svega presuda Županijskog suda u Splitu, posl. broj Gž- 617/2022-3 od dana 25. svibnja 2022. godine: „S obzirom da tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu kredita, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba, te obveza vraćanja uplaćenog iznosa od 7.509,23 kune. Tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kao bi ista mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužiteljica zasigurno nije bila u poziciji pregovaranja.“. Nadalje, navedeno potvrđuju i presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj Rev-673/2023-2 od dana 13. veljače 2024. godine i posl. broj Rev-1601/2024-2 od dana 30. travnja 2024. godine. Potvrdom tuženika od dana 16.09.2025. godine utvrđeno je da je tužiteljici naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 404,80 kn i to prilikom isplate odobrenog kredita, odnosno dana 17.07.2007. godine. Tužiteljica nema saznanja na što se navedena naknada odnosi, zašto je ona ustegnuta u tom iznosu, odnosno da li je tužiteljici na ime naknade ustegnut još koji dodatan novčani iznos. Tužiteljica napominje kako je vezano za predmetni ugovor o kreditu pred Općinskim sudom u Bjelovaru-Stalna služba u Križevcima vođen prvostupanjski postupak pod posl. brojem P-18/2023 u kojem je dana 31. kolovoza 2023. godine donesena prvostupanjska presuda te je također vođen drugostupanjski postupak u povodu žalbe pred Županijskim sudom u Varaždinu-Stalna služba u Koprivnici pod posl. brojem Gž-1147/2023 u kojemu je dana 23. travnja 2024. godine donesena drugostupanjska presuda kojom je žalba tuženika odbijena kao neosnovana, a žalba tužiteljice djelomično uvažena kao osnovana. Zaključno tužiteljica predlaže sudu da nakon provedenog postupka utvrdi ništetnom odredbu iz članka 6. stavka 2. predmetnoga Ugovora kao i da naloži tuženiku da tužitelju naknadi troškove koji su mu prouzrokovani vođenjem ovoga postupka zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

2. U svome odgovoru na tužbu tuženik u bitnome predlaže sudu da se tužba odbaci zbog nepostojanja pravnog interesa, a sve obzirom da je po stajalištu tuženika isti u potpunosti neutemeljen. Pri navedenome tuženik se poziva na članak 187. ZPP-a kojim je propisano da tužbu za utvrđenje odnosno „deklaratornu tužbu“ tužiteljica može podnijeti samo ako ima konkretan i aktualan pravni interes da sud mišljenjem utvrdi postojanje ili nepostojanje prava ili pravnog odnosa pozivajući se pritom na čl. 187. ZPP-a. Pri navedenome tuženik ističe da uz to tužiteljica mora učiniti vjerojatnim da će mu prihvaćanje tužbenog zahtjeva donijeti određenu pravnu korist koju bez sudske odluke ne bi mogao ostvariti. Tuženik dalje obrazlaže da ukoliko tužiteljica u tužbi takav interes ne dokaže, sud je prema članku 288. stavku 2. ZPP-a dužan odbaciti tužbu kao nedopuštenu odnosno sud donosi rješenje o odbacivanju tužbe ako ne postoji pravni interes tužiteljice za podnošenje tužbe“ (čl. 288. st. 2. ZPP). Tuženik dalje navodi kako budući da je tužiteljica priznala da je naknada za obradu kredita jasno određena te u skladu s važećim propisima, te jer bi mogao zaštitu ostvariti i kondemnatornom tužbom, u konkretnom slučaju ne postoji specifičan pravni interes za deklaratornu tužbu. Stoga sud na pripremnom ročištu mora odbaciti tužbeni zahtjev zbog nepostojanja pravnog interesa pozivajući se pritom na čl. 187. i čl. 288. ZPP-a. Tuženik ističe i svoj prigovor da tužiteljica u tužbi se ne dokazuje da ima svojstvo potrošača. Pojam „potrošač“ u smislu odgovornosti za materijalne nedostatke i komercijalno jamstvo određen je kao „svaka fizička osoba koja sklapa ugovor o kupoprodaji izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti“ (Čl. 399.a, Zakon o obveznim odnosima). Bez dokazivanja da je tužiteljica sklapanjem ugovora nastupila izvan okvira svoje djelatnosti, ne može se smatrati potrošačem. Tuženik prigovara i vrijednosti vrijednost predmeta spora pri čemu ističe da suvremena sudska praksa i zakon dopuštaju da se vrijednost predmeta spora utvrdi prema iznosu koji tužiteljica stvarno potražuje, a to je naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 53,73 EUR slijedom čega po stajalištu tuženika postavljanje vrijednosti predmeta spora na iznos od 1.328,00 EUR ne odgovara stvarnoj visini potraživanja. Dalje u svome odgovoru tuženik ističe da je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu predmetna odredba o naknadi za obradu bila sastavljena jasnim, lako razumljivim i lako uočljivim jezikom, što isključuje njezinu ocjenu po kriteriju (ne)poštenosti. Zakon o zaštiti potrošača propisuje da se „ne ocjenjuju poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive“ (Čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača). Nadalje tuženik ističe kako niti jedna činjenica ne ukazuje da je naplaćeni iznos naknade nerazmjeran realnim troškovima usluge obrade kredita ili da je stvorena značajna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka pri čemu ističe da je Sud Europske unije u predmetu C- 621/17 potvrdio je da nedovoljno specificirane naknade ne prouzrokuju automatski neravnotežu ako su razumljive i odgovaraju stvarnim uslugama, a takav je slučaj i ovdje. Uključivanjem ovih elemenata presjek osporene tužbe bit će potpuniji i usklađen s materijalnim propisima i sudskom praksom. Sukladno svemu navedenome tuženik je predložio naslovnom sudu odbiti tužiteljicu s tužbom i tužbenim zahtjevom te ga obvezati na naknadu tuženiku nastalih troškova vođenjem ovoga postupka.

3. Radi razjašnjenja spornih, a za ovaj postupak odlučnih okolnosti te pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja u postupku izvođenja dokaza sud je pročitao cjelokupnu dokumentaciju u spisu i to tužbu (list 1-4), Ugovor o namjenskom kreditu sklopljen između tužiteljice i tuženika od 11. srpnja 2007., broj ugovora 3210207687 kreditna partija 7103731930 (list 6-11), izvadak iz zemljišna knjige za zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (list 12-13), sudska praksa Županijskog suda u Splitu Gž-617/2022-3 od 25. svibnja 2022. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 13. veljače 2024., poslovni broj Revd-673/2023-2 (list 15-30), odgovor na tužbu tuženika od 11. prosinca 2025. (list 34-43), Tarifa naknada za usluge tuženika iz 2007. (list 47-52), Opći uvjeti poslovanja tuženika (list 53-57), podnesak punomoćnika tužiteljice od 29. prosinca 2025. (list 60-63), podnesak tuženika od 27. siječnja 2026. (list 77-79), zapisnik s ročišta održanog 5. veljače 2026 (list 80-81), te zapisnik s ročišta održanog

14. travnja 2026. (list 82-84).

4. U svezi s ovako provedenim dokaznim postupkom, sud je prema svojem uvjerenju, a na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog postupka, sukladno čl. 8. ZPP-a odlučio kao u izreci ove presude.

5. Među strankama nije sporno da su dana 11. srpnja 2007. tužiteljica i tuženik, sklopili Ugovor o namjenskom kreditu broj Ugovora:3210207687, broj kreditne partiije:7103731930, solemniziran 12. srpnja 2007 po javnom bilježniku Višnji Tušek iz Križevaca pod poslovnim brojem:OV-6541/2007. Temeljem navedenog Ugovora o kreditu tuženik je odobrio i isplatio tužiteljici kredit u iznosu od 23.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Prilikom sklapanja kredita tužiteljici je naplaćena ulazna naknada za obradu kredita, i to u iznosu od 53,73 EUR/ 404,80 kuna i to 17. srpnja 2007., a sukladno čl. 2. točci 6. Ugovora o namjenskom kreditu, koji je Ugovor unaprijed pripremljen od tuženika kao tipski Ugovor.

6. Između stranaka je sporno da li je tužiteljica imala utjecaj i da li je mogla pregovarati o odredbama spomenutoga ugovora. Nadalje sporno je i da li je odredba čl. 2. točka 6. Ugovora sklopljenog između tužiteljice i tuženika dana 11. srpnja 2007. nepoštena i ništetna ugovorna odredba, te da li je plaćanjem ulazne naknade došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Pored navedenoga, sporno je i da li tužiteljica ima status potrošača, sporna je i od strane tužiteljice u tužbi naznačena vrijednost predmeta spora, a sporno je i da li tužiteljica ima pravni interes za vođenje ovoga spora. Pored svega navedenoga sporno je i da li je sporna ugovorna odredba iz članka 2. bila tužiteljici razumljiva, jasna, lako uočljiva.

7. Iz Ugovora o namjenskom kreditu broj ugovora:3210207687, Kreditna partija:7103731930, utvrđeno je da su 11. srpnja 2007. tužiteljica i tuženik sklopili Ugovor o namjenskom kreditu koji ugovor solemniziran po javnom bilježniku Višnji Tušek iz Križevaca i to 12. srpnja 2007. pod poslovnim brojem:OV-6541/2007. Iz istoga ugovora proizlazi da je temeljem navedenog Ugovora o kreditu tuženik odobrio i isplatio tužiteljici kredit u iznosu od 23.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita.

7.1. Iz iskaza tužiteljice OD, saslušane na ročištu održanom 14. travnja 2026. u bitnome proizlazi da je ona 2007. u Zagrebačkoj banci podizala kredit slijedom čega je s tuženikom sklopila Ugovor o namjenskom kreditu kojim joj je tuženik na raspolaganje stavio novčani iznos od 23.000,00 CHF. Dalje iz iskaza proizlazi da je tužiteljica predmetni Ugovor o kreditu s tuženikom sklopila jer joj je novčani iznos koji joj je sukladno istome Ugovoru stavljen na raspolaganje bio nužno potreban adaptaciju postojeće nekretnine odnosno obiteljske kuće koja je tada, a i dan danas predstavlja njezin dom. Uz navedeno, iz iskaza dalje proizlazi da tužiteljica pamti stavku Ugovora kojom joj je nametnuta obveza plaćanja naknade za obradu kredita za koju zbog proteka vremena ne može precizirati iznos u kunu no ističe da je iznosila otprilike 400,00 kn, a u kojem iznosu joj je ista naplaćena. Pored navedenoga, tužiteljica pamti da u pogledu te ugovorne odredbe s tuženikom nije mogla pregovarati budući je kod tuženika vrijedilo jasno postavljeno pravilo "uzmi ili ostavi". U odnosu na samu naknadu tužiteljica je istakla kako joj njena osobna bankarica BD, unatoč pitanju same tužiteljice na što se ta naknada odnosi, nije objasnila na što se konkretno sama naknada za obradu kredita odnosi odnosno koje konkretno radnje i troškove tuženika ona obuhvaća, a uz navedeno, spomenuta bankarica prema iskazu tužiteljice nije prolazila kroz ugovorne odredbe pojedinačno već je tužiteljici predočila samo mjesto na kojem se treba potpisati, a nakon samoga potpisa uputila ju je na odlazak kod javnog bilježnika na ovjeru istoga ugovora. Iznoseći o samim odredbama Ugovora tužiteljica istakla kako s tuženikom o sadržaju istih nije mogla pregovarati budući ju je dočekao kod tuženika već unaprijed pripremljen tzv tipski ugovor za kojega je tužiteljica zapamtila da ga je na svakoj njegovoj stranici potpisala. Zaključno je tužiteljica istakla kako se odlučila upravo na predmetni kredit kod tuženika iz razloga što joj je on od strane njezine osobne bankarice prezentiran kao za nju najpovoljniji u smislu kamatne stope, ali i općenito obveza koje za nju nastaju po sklapanju predmetnoga ugovora. Pored navedenoga, tužiteljica je u svome iskazu jasno i nedvosmisleno istakla kako u vrijeme sklapanja predmetnoga ugovora nije imala vlastiti obrt niti ikakvo trgovačko društvo, a iznos novčanih sredstava koji joj je temeljem predmetnog ugovora stavljen na raspolaganje tužiteljica je utrošila isključivo na adaptaciju obiteljske kuće u kojoj i dan danas živi sa svojom obitelji. Pored navedenoga, tužiteljica je u svome iskazu navela kako joj nije bilo poznato da bi Opći uvjeti poslovanja tuženika kao i Tarifa naknada za usluge tuženika iz 2007. činili sastavni dio predmetnoga ugovora.

Sud je iskaz tužiteljice prihvatio u cijelosti ocijenivši ga životnim, logičnim te uvjerljivim te potkrijepljenim ispravama sadržanim u spisu predmeta i to ponajprije Ugovorom o namjenskom kreditu. Uz navedeno, iskaz tužiteljice u dijelu u kojem je istakla da nije imala mogućnosti pregovarati o iznosu naknade za obradu kredita te da je bila određena jednostrano i postavljena od strane tuženika u smislu „uzmi ili ostavi“ jer je u tom dijelu tužiteljica u cijelosti precizno opisala samu dinamiku koja je prethodila sklapanju Ugovora o kreditu kao i samu dinamiku sklapanja kao i postupanje nakon toga. Sud je kao životne i logične prihvatio navode tužiteljice da je ugovor potpisala i njegove ugovorne odredbe prihvatila jer joj je nužno bio potreban novac za adaptaciju nekretnine namijenjenu za stanovanje tužiteljice i njezine obitelji i u toj nuždi je prihvatila pravila tuženika iako s istima nije bila suglasna niti u potpunosti upoznata u smislu da joj je bilo poznato što konkretno plaća u okviru te naknade koju tuženik tretira kao naknadu za obradu kredita.

8. Prema čl. 219. u svezi s čl. 7. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, 114/22 i 155/23 dalje: ZPP) svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev i kojima pobija navode i dokaze protivnika. Ako na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice sud će zaključiti primjenom pravila o teretu dokazivanja.

8.1. Sukladno odredbi čl.81.st.1.Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03, dalje u tekstu: ZZP), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Člankom 81. st. 2. ZZP-a propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema stavku 3. istoga članka proizlazi da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe toga ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radio o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema stavku 4. istoga članka ZZP-a propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

9. Sukladno odredbi čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO) činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl.272. ZOO, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, dok je čl. 270. st.1. ZOO-a propisano da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

10. Iz cjelokupno provedenog dokaznog postupka proizlazi da tuženik sa tužiteljicom prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije pregovarao oko odredbi o plaćanju naknada i troškova – konkretno o odredbi o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva jer je u pitanju odredba koju ju je tuženik unaprijed formulirao u Ugovor o namjenskom kreditu i to u čl.2. Ugovora pa tužiteljica nije imala mogućnost utjecaja na sadržaj navedene odredbe Ugovora. To proizlazi iz samog Ugovora o kreditu, iz iskaza tužiteljice pa je samim time prigovor tuženika da se o toj odredbi pregovaralo neosnovan. Naime, iz provedenih dokaza utvrđeno je da tuženik nije dokazao da bi tužiteljicu upoznao sa onime što čini trošak naknade za obradu kredita, tzv ulazne naknade i nije ga upoznao s razlozima zbog kojih se isti naplaćuje već je utemeljen isključivo na odluci banke kao trgovca i tužiteljica na istu ne može utjecati osim ako odustane od uzimanja kredita.

11. Prema odredbi čl.3 st.1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

12. Iz odredbe sadržane u čl. 2. predmetnog ugovora utvrđeno je kako je između tužene i tuženika ugovoreno da: “Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora."

13. Prema odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

13.1. S obzirom da tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati s tuženikom u svezi naknada i troškova kredita, sud je stajališta da je navedena odredba ugovora o kreditu u kojoj se navodi da naknada za obradu kreditnog zahtjeva ništetna ugovorna odredba. Tužiteljici je kao potrošaču trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti navedenu odredbu, što sve tuženik nije učinio, a sve kako bi tužiteljica mogla objektivno predvidjeti da li je to za nju tegobno iz nekog razloga i koje su posljedice koje proizlaze iz takve odredbe. Pored navedenoga, ovaj je sud stajališta da je nelogično očekivati od tužiteljice kao laika da istu odredbu i naknadu jasno razumije.

14. Pravilnom primjenom odredbe članka 81. stavka 1. i članka 84. ZZP/03 uvažavajući i odredbu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. kao i pravna shvaćanja izražena u odlukama Suda EU broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. kao i odluke broj C-621/17 od 3. listopada 2019. na koju se poziva tuženik ovaj sud utvrđuje ništetnom predmetnu odredbu ugovora jer je tom odredbom tužiteljici kao potrošaču nametnuta odredba koja je protivna načelu savjesnosti i poštenja jer tuženik kao financijska institucija nije dokazao da ugovorena naknada odgovara stvarno nastalim troškovima pruženih usluga.

Uz navedeno, ovaj je sud stajališta da tuženik nije dokazao da se o toj spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, već nalazi utvrđenim da se radi o standardnoj odnosno tipskoj ugovornoj odredbi, da u Ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoji ulazna naknada, niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, da je takva ugovorna odredba uzrokovala neravnotežu obveza na štetu potrošača odnosno tužiteljice iz ovoga postupka.

Iz svega navedenog sud je zaključio kako se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, obzirom da sukladno odredbama čl. 4. ZOO-a poštujući načelo savjesnosti i poštenja svi sudionici obveznih odnosa su dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju stana. Obzirom da je sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio kako je odredba čl.2. stavku 6. Ugovora o namjenskom kreditu od 11. srpnja 2007. nepoštena i kao takva ništetna, valjalo je odlučiti kao u točci I izreke ove presude.

14.1. Isto tako, na tuženici je teret dokaza da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarala o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovoga postupka tuženica to nije dokazala, niti je predlagala izvođenje dokaza na te okolnosti. Osim toga, iz iskaza tužiteljice, čiji iskaz je sud ocijenio vjerodostojnim, proizlazi da nije progovarala o navedenoj odredbi o naknadi za obradu kredita, a da zaposlenica tuženika i to osobna bankarica tužiteljice, BD na upit tužiteljice što zapravo ona plaća kad plaća tu naknadu, nije znala odgovoriti iz čega je za zaključiti kako ni samoj službenici banke, odnosno osobnoj bankarici tužiteljice nije bilo poznato što čini strukturu te naknade i za što se konkretno ista plaća odnosno koje radnje i troškove tuženika ona pokriva.

Nadalje, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru o kreditu, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo može se zaključiti da banka- tuženica nije vodila računa o zakonitim interesima potrošača, odnosno tuženica nije pregovarala s tužiteljicom o spornoj odredbi kako bi se uvjerila da bi tužiteljica pristala na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora, stoga, ovaj sud zaključuje da je tuženica prilikom ugovaranja sporne odredbe postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Isto tako, budući da iz iskaza tužiteljice proizlazi da o navedenoj odredbi nije mogla pregovarati, jer joj je dan na potpis već pripremljeni ugovor, a banka – tuženica nije dokazivala da je omogućila tužiteljici da pregovara o predmetnoj odredbi Ugovora o kreditu, ovaj sud zaključuje da bi tužiteljica neprihvaćanjem navedene odredbe bila ograničena u ostvarenju svoga prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), odnosno bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor, pa je predmetnom spornom odredbom ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.

Dakle, s obzirom na to da se radi o namjenskom kreditu, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude banke, može se zaključiti da tuženica nije postupila u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a što znači da je nepoštena navedena odredba čl. 2. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno da se korisnik kredita – potrošač obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Općim uvjetima poslovanja i Odlukom o tarifi naknade Kreditora, primjenom čl. 81. st. 1. ZZP-a, te ništetna u smislu čl. 87. st. 1. ZZP-a, pa je stoga odlučeno kao pod točci I izreke ove presude. Za napomenuti je da je tužiteljica bila informirana o svojoj obvezi plaćanja predmetne naknade, ali ne i o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade, koje usluge i troškovi u to ulaze, u kojoj visini, kao i da je tužiteljica imala prije sklapanja ugovora informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade ali ne i o njezinoj visini i krajnjoj svrsi. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, treba ocijeniti je li tuženik mogao razumno očekivati da bi potrošač prihvatio takvu ugovornu odredbu i da je bilo pojedinačnog pregovaranja, odnosno je li banka uzela u obzir zakonite interese potrošača. Kako se radilo o tipskom ugovoru, jasno je da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, niti je tuženik vodio računa o zakonitim interesima potrošača. Čak štoviše potrošaču je isplaćen umanjeni iznos kredita. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorne naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava. Iz provedenog dokaznog postupka jasno proizlazi da bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor o kreditu.

15. U odnosnu na prigovor tuženika o previsoko naznačenoj visini predmeta spora od strane tužiteljice, ovaj sud je isti ocijenio kao neosnovan. Naime, člankom 19. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj:118/18 i 51/23), jasno je i nedvosmisleno propisano da u parnicama u kojima je predmet spora izvršenje kakve radnje, trpljenje, nečinjenje, izjava volje, utvrđivanje postojanja ili nepostojanja određenog prava ili pravnog odnosa ili utvrđivanje istinitosti ili neistinitosti neke isprave, kao vrijednost predmeta spora uzima se iznos koji je tužiteljica naznačila u tužbi, ali ne manji od 1.327,22 eura. Kako je tužiteljica u tužbi od 25. studenoga 2025. kao vrijednost predmeta spora naznačila upravo iznos od 1.327,22 eura, prigovor tuženika o pogrešno naznačenoj vrijednosti predmeta spora ocijenjen je u cijelosti kao neosnovan.

15.1. U odnosu na tuženikov prigovor da tužiteljica ne uživa status potrošača odnosno da ga je dužna u ovom postupku dokazati sud je isti ocijenio kao neosnovan, a sve obzirom da iz iskaza tužiteljice pa i samoga Ugovora o namjenskom kreditu proizlazi da je isti namjenski potrošen i to za adaptaciju stambeno-poslovne zgrade u [adresa], a u kojoj tužiteljica nema nikakvu registriranu djelatnost niti ju je imala u vrijeme sklapanja predmetnoga Ugovora. Preciznije, uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu nesporno je utvrđeno da je ista tužiteljica zaključila kao fizička osoba i da je isti kredit određen kao namjenski i to isključivo za adaptaciju stambeno-poslovne zgrade. S obzirom na navedeno stav je ovoga suda da tužiteljici pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga jer tužiteljičino svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredaba Ugovora o kreditu te iz njenoga iskaza iz kojih jasno i nedvosmisleno proizlazi da je kredit namjenski potrošen.

Slijedom navedenog, a budući da tuženik, na kojem je kao kreditoru teret dokazivanja činjenice da tužiteljica nema svojstvo potrošača, nije niti dokazao, a niti je učinio vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužiteljice u smislu odredaba ZZP-a, pa je stoga utvrđeno da je tužiteljica u smislu odredbe iz čl.399.a ZOO-a bila potrošač.

15.2. Sud je ocijenio u cijelosti neosnovan prigovor tuženika da tužiteljica nije dokazala pravni interes za podnošenje isključivo deklaratornog tužbenog zahtjeva odnosno deklaratorne tužbe. Naime, člankom 187. stavkom 2. ZPP-a jasno su propisane procesne pretpostavke za podnošenje tužbe za utvrđenje, pri čemu je istim jasno propisano da se tužba kojom se traži utvrđenje može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe. Ovaj sud je stajališta da kod tužiteljice postoji pravni interes, a sve budući da iz provedenoga postupka proizlazi da je cilj tužiteljice u ovom postupku donošenje presude koja na neki način pogoduje tužitelju, odnosno osigurava mu zaštitu ugroženih prava, dakle da se donese presuda kojom će se zaštiti prava ili pravni interesi tužitelja, presuda kojom tužiteljica za buduće vrijeme osigurava svoja prava i interese. Uz navedeno, ovaj sud prihvaća tvrdnje tužiteljice u dijelu u kojem ista navodi kako je u ovom postupku podnijela tužbu kojom postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev rukovodeći se načelom ekonomičnosti postupka kao jednim od temeljnih načela građanskoga sudovanja. Naime, pravilno je shvaćanje tužitelja da će u slučaju uspjeha u ovome postupku izbjeći provođenje financijsko-knjigovodstveno vještačenje s obzirom na to da se traži isključivo utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora. Dakle, tužiteljica se prilikom podnošenja tužbe vodila načelom ekonomičnosti svjesna da će u slučaju uspjeha u sporu u ovome postupku stvoriti bržu, jednostavniju i u konačnici jeftiniju mogućnost uspjeha s eventualnim kondemnatornim tužbenim zahtjevom, što ovaj sud uvažava. Uz navedeno, za napomenuti je da se sukladno članku 327. ZOO-a svaka zainteresirana osoba može pozivati na ništetnost, a na istu sud pazi po službenoj dužnosti. Uz navedeno, prema članku 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti je neograničeno odnosno ne gasi se.

15.3. U odnosu na prigovor tuženika da je sporna ugovorna odredba iz članka 2. samoga Ugovora bila jasna, lako razumljiva i lako uočljiva za napomenuti je da je isti navod tuženika paušalan. Naime, ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Za napomenuti je kako iz samoga članka 2. predmetnoga Ugovora nije jasno zbog kojih je konkretno razloga ta ugovorna odredba uvrštena u predmetni ugovor, koji su razlozi koji opravdavaju njezino plaćanje, a nije vidljivo niti koje usluge i troškove tuženika ona obuhvaća. Pored navedenoga, iz same ugovorne odredbe nije razvidna niti visina te naknade, a nije vidljiva niti krajnja svrha plaćanja iste slijedom čega je i taj dio posebno uzet u obzir kod donošenja odluke u ovome postupku.

16. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl.154. st.1 i 155.ZPP-a.

17. Tužiteljici su kao nužni i opravdani troškovi dosuđeni trošak sastava tužbe od 25. studenoga 2025. u iznosu od 200,00 eur, sukladno Tbr.7. toč.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj:138/23 dalje: Tarifa), trošak sastava podneska od 29. prosinca 2025. u iznosu od 200,00 eur sukladno Tbr. 8.toč.1. Tarife, trošak zastupanja na ročištu održanom 5. veljače 2026. u iznosu od 200,00 eur sukladno Tbr.9.toč.1. Tarife, trošak zastupanja na ročištu održanom 14. travnja 2026. u iznosu od 200,00 eur sukladno Tbr.9.toč.1. Tarife, te trošak pristupa ročištu za objavu i uručenje presude 14. svibnja 2026. u iznosu od 100,00 eur sukladno Tbr. 9.3. OT, uvećano za pripadajući PDV na navedene iznose u iznosu od 225,00 eur, sukladno Tbr. 46. Tarife, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eur sukladno Tar.br.1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj:37/23, dalje Uredbe) te članka 7. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj:,118/18 i 51/23), te pristojba na presudu u iznosu od 53,09 eur sukladno Tar.br.2. u svezi s Tar.br.1 Uredbe, odnosno sud je tužitelju dosudio trošak u ukupnom iznosu od 1.254,64 eur sa zateznom kamatom tekućom na taj iznos od dana donošenja presude, odnosno od 14. svibnja 2026., sve sukladno čl.29. ZOO-a i sve kako je odlučeno u točkom II izreke ove presude.

17.1. Sud tužiteljici nije dosudio trošak sastava dopisa radi pribave dokumentacije od tuženika na ime kojega tužiteljica potražuje iznos od 50,00 eura, a sve obzirom da ovaj sud isti podnesak u smislu članka 155. ZPP-a nije bio potreban za vođenje parnice odnosno isti niti u kojem obimu nije utjecao na ishod ovoga postupka. Naime, uvidom u sadržaj očitovanja tuženika na taj dopis, a u spisu sadržan na listu 14 spisa, proizlazi da je tužiteljica istim zatražila od tuženika informaciju o naplaćenim naknadama po kreditu, a što je u potpunosti irelevantno obzirom da je tužbenim zahtjevom tužiteljica postavila isključivo deklaratorni tužbeni zahtjev.

U Križevcima, 14. svibnja 2026.

Sutkinja

Ivana Prosenečki Kamenjak

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može županijskom sudu izjaviti žalbu u roku od 15 dana računajući od dana primitka prijepisa presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda pismeno u tri istovjetna primjerka.

Stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda odnosno rješenje objavljuje sud neće dostavljati presudu odnosno rješenje, prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena.