Poslovni broj: Usž-2796/2023-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Mire Kovačić, predsjednice vijeća, Radmile Bolanča Vuković i dr. sc. Sanje Otočan, članica vijeća te više sudske savjetnice Andree Pejković Rabi, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja NZ iz [adresa], zastupanog po opunomoćeniku Stjepanu Čaljkušiću, odvjetniku iz Podstrane, Put Starog sela 54, OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB: 84397956623, radi razmjernog dijela starosne mirovine, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 10 Us I-2947/2022-6 od 4. svibnja 2023., na sjednici vijeća održanoj 13. svibnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 10 Us I-2947/2022-6 od 4. svibnja 2023.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje i oglašavanje ništavim rješenja tuženika, KLASA: UP/II 140-02/22-03/03144346550, URBROJ: 341-99-06/2-22-7068 od 21. studenoga 2022. i rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Dubrovniku, KLASA: UP/I-140-02/22- 03/03144346550, URBROJ: 341-05-06/2-22-9616 od 2. studenoga 2022. (točka I. izreke) i zahtjev tužitelja za naknadnom troškova upravnog spora (točka II. izreke).
2. Rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Dubrovniku, KLASA: UP/I 140-02/22-03/03144346550, URBROJ: 341-05-06/2-22-9616 od 2. studenoga 2022. kojim je odbijen zahtjev tužitelja za priznavanje prava na razmjerni dio starosne mirovine.
3. Tužitelj je protiv prvostupanjske presude podnio žalbu zbog svih zakonom predviđenih razloga. Smatra da su upravna tijela i prvostupanjski sud neosnovano odbili njegov zahtjev za priznavanje prava na razmjerni dio starosne mirovine s obrazloženjem da nema dovoljno staža u Republici Hrvatskoj jer za staž ostvaren u razdoblju od 22. rujna 1975. do 19. lipnja 1991. nema evidentiranih uplata doprinosa za mirovinsko osiguranje. Smatra da se na rješavanje njegovog zahtjeva trebao primijeniti Ugovor između Republike Hrvatske i Crne Gore o socijalnom osiguranju („Narodne novine“, 1/14.; dalje: Ugovor) po kojem je mjerodavno pravo države prebivališta, tj. pravo Crne Gore, a ne hrvatski propisi. Činjenično je stanje pogrešno utvrđeno jer su doprinosi za mirovinsko osiguranje plaćeni. Nelogično je i neživotno od tužitelja očekivati da će čuvati uplatnice stare 40 ili 50 godina , navedeno je dužnost državnih tijela. Osim toga, Domovinski rat je strankama „objektivno onemogućio prikupljanje relevantnih podataka“. Raspolaže dokazima da su doprinosi plaćeni. Radi se o radnoj knjižici, iz koje proizlazi da je počeo raditi 22. rujna 1975., i rješenju Samoupravne interesne zajednice zdravstva i zdravstvenog osiguranja radnika i poljoprivrednika Općine Metković, broj: 3049003594 od 12. lipnja 1989. iz kojeg proizlazi da ukupni mirovinski staž tužitelja na dan 1. siječnja 1989. iznosi 13 godina 3 mjeseci i 9 dana. Tužitelj je na te okolnosti predložio od Grada Metkovića zatražiti spis temeljem kojeg je navedeno rješenje doneseno, ali sud to bez odgovarajućeg obrazloženja odbija. Tužitelj se poziva na praksu Europskog suda za ljudska prava (Gašić protiv Hrvatske, Radchikov protiv Rusije, Trgo protiv Hrvatske) u kojoj je izražen stav da rizik greške koju su počinila državna tijela mora snositi država.
3.1. Tužitelj predlaže preinačiti pobijanu presudu i poništiti, tj. oglasiti ništavim upravna rješenja. Potražuje trošak za sastav žalbe.
4. Tuženik nije odgovorio na žalbu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući osporavanu presudu i postupak koji joj je prethodio u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno članku 134. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine", 36/24. i 39/26. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske; dalje: ZUS), Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija, kao ni razlozi na koje Sud pazi po službenoj dužnosti.
7. Na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, uzimajući u obzir činjenice utvrđene u upravnom postupku, prvostupanjski sud je utvrdio da su rješenja upravnog postupka donesena u pravilno provedenom postupku te na temelju potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, uz pravilnu primjenu materijalnog prava. U obrazloženju presude sud je izložio sve bitne činjenice koje proizlaze iz izvedenih dokaza u upravnom i sudskom postupku te je, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje i relevantne propise, naveo valjane razloge zbog kojih je odbio tužbeni zahtjev, odgovorivši pritom na sve tužbene navode. Obrazloženje pobijane presude sadrži razumne i dostatne razloge koji opravdavaju njezino donošenje i koji otklanjaju sumnju da bi ta presuda bila rezulatat arbitrarnog postupanja. Time je sud postupio u skladu s odredbom članka 119. stavka 5. ZUS-a.
8. Na pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19.; dalje: Zakon) koje je citirao u obrazloženju presude, odbivši tužbeni zahtjev kao neosnovan. U prosuđivanju dokaza provedenih u upravnom i sudskom postupku, ovaj Sud nije našao uvjerljive i logički opravdane razloge za drugačiju pravnu i činjeničnu osnovu od one koja je utvrđena u upravnom postupku.
9. Uvidom u spis predmeta utvrđeno je da za razdoblje od 22. rujna 1975. do 10. travnja 1991. nisu evidentirane uplate doprinosa za mirovinsko osiguranje na ime tužitelja koji je bio samostalni obveznik uplate doprinosa . Podaci nadležnih tijela, uključujući evidencije Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i Porezne uprave, ne potvrđuju postojanje uplata doprinosa za navedeno razdoblje, a tužitelj tijekom postupka nije dostavio vjerodostojne dokaze koji bi takve uplate potvrdili. Sukladno mjerodavnim odredbama Zakona, staž osiguranja za osobe koje su obveznici plaćanja doprinosa, a tužitelj je to kao svećenik nesporno bio, utvrđuje se isključivo na temelju plaćenih doprinosa. Stoga, činjenica da je tužitelj u određenom razdoblju imao svojstvo osiguranika ili obavljao djelatnost ne predstavlja pravno relevantan dokaz za priznavanje mirovinskog staža, ukoliko nisu podmireni doprinosi za mirovinsko osiguranje. Navodi žalbe kojima se upućuje na radnu knjižicu i rješenje iz 1989. godine pravilno su ocijenjeni kao neodlučni, budući da navedene isprave ne dokazuju činjenicu plaćanja doprinosa, već isključivo postojanje svojstva osiguranika. Neosnovano se tužitelj poziva na praksu Europskog suda za ljudska prava jer u konkretnom slučaju nije utvrđena pogreška javnopravnih tijela u vođenju evidencija, već izostanak dokaza o uplati doprinosa, što tereti tužitelja kao obveznika plaćanja. Pogrešno tužitelj smatra da Ugovor na koji se u žalbi poziva isključuje obavezu uplate doprinosa kao uvjeta za priznavanje traženog prava.
10. Žalbeni navodi tužitelja ponovljeni su navodi tužbe čiju je osnovanost pravilnim i potpunim obrazloženjem, koje ovaj Sud u potpunosti prihvaća, otklonio prvostupanjski sud. Tužitelj, sukladno pravilima o teretu dokazivanja u upravnom sporu, nije učinio vjerojatnim svoje tvrdnje.
11. Sud stoga žalbene navode smatra neosnovanima i bez utjecaja na drugačije rješavanje konkretne upravne stvari.
12. Budući da ovaj Sud nije utvrdio postojanje žalbenih razloga kao ni razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 135. stavka 1. ZUS -a odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda.
13. Sukladno članku 147. stavku 1. ZUS-a, obzirom da je žalba tužitelja odbijena, odbijen je i njegov zahtjev za naknadu troška sastava žalbe.
U Zagrebu 13. svibnja 2026.
Predsjednica vijeća
Mira Kovačić
