REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola

Poslovni broj: Gž-1061/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli – Pola u vijeću sastavljenom od sudaca Marije Sošić kao predsjednice vijeća, Helene Poropat kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Igora Rakića kao člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja MT, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojega zastupa punomoćnik Mateo Barbir, odvjetnik u Vrgorcu, protiv tuženika GT, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojega zastupa punomoćnik Antun Žanetić, odvjetnik u Blatu, radi utvrđenja i uknjižbe, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku, Stalne službe u Korčuli poslovni broj: P-178/2023 od 24. svibnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 13. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Prihvaća se kao osnovana žalba tužitelja i preinačuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku, Stalna služba u Korčuli poslovni broj: P-178/2023 od 24. svibnja 2024. na način da se sudi:

"Utvrđuje se da je tužitelj RT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], Ugovorom o doživotnom uzdržavanju, solemniziran kod Javnog bilježnika Ivana Kristića u Vrgorcu, posl br OU 88/07 od 27. kolovoza 2007. godine, stekao valjani pravni osnov za upis prava suvlasništva na nekretnini oznake č. zem. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] (ZU 298) – u naravi kuća i zemljište, što je tuženik dužan priznati te trpjeti da se na temelju ove presude i po njezinoj pravomoćnosti tužitelj upiše kao suvlasnik navedene nekretnine, i to u dijelu od 1/2, uz istodobno brisanje tog prava s imena tuženika".

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.790,87 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja ove odluke pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju na ime troškova za sastav žalbe isplati iznos od 250,00 eura u roku od 15 dana.

IV. U preostalom dijelu se odbija zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška te se odbija u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja da se utvrdi da je tužitelj Ugovorom o doživotnom uzdržavanju, solemniziranom kod javnog bilježnika Ivana Kristića u Vrgorcu, poslovni broj OU 88/07 od 27. kolovoza 2007., stekao valjani pravni osnov za upis prava suvlasništva na nekretnini oznake k. č. br. [katastarska čestica], zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] – u naravi kuća i zemljište, što je tuženik dužan priznati te trpjeti da se na temelju ove presude i po njezinoj pravomoćnosti tužitelj upiše kao suvlasnik navedene nekretnine, i to u dijelu od 1/2, uz istodobno brisanje tog prava s imena tuženika, kao i da mu tuženik naknadi trošak postupka. U toč. II. određeno je da je tužitelj dužan naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 1.000,00 eura zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom u roku od 15 dana.

2. Protiv te presude pravovremenu i dopuštenu žalbu izjavio je tužitelj, kako navodi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka. Prije svega ukazuje da je sud prvog stupnja odbio postupiti po naputku višeg suda, da je sud prvog stupnja uporan u pogledu utvrđenja da Ugovor o doživotnom uzdržavanju nije valjani osnov za stjecanje vlasništva a što je protivno mišljenju kojeg je viši sud istakao u svojoj odluci poslovnog broja Gž-1061/2022-2 od 26. siječnja 2023., da tuženik nije osporio tužbeni zahtjev glede identifikacije predmeta prijepora niti nekretnine iz Ugovora o doživotnom uzdržavanju, da je nesporno kako je kupoprodajni ugovor na kojeg se pozivao izvršen odnosno da je kupoprodajna cijena isplaćena, da je JT živeći i radeći u Njemačkoj pomagala svoje sestre u [adresa], slala novčana sredstva i tako učestvovala u gradnji kuće u kojoj je i boravila tijekom ljeta. Smatra da je dokazao da je JT stupila u posjed nekretnine. Ukazuje da je tuženik znao za kupoprodajni ugovor iz 1976. godine, i da mu njegova majka nije mogla darovati dio sporne nekretnine koje nije vlasnica. Sud prvog stupnja da je trebao ocijeniti iskaz svjedoka ŠT prema kojem je tuženik njegovom ocu predložio potpisivanje jedne izjave vezano za tu prodaju nekretnine. Ukazuje na činjenicu da je u predmetu koji se vodio kod Općinskog suda u Korčuli poslovni broj: P-129/2007 uz tužbu tužitelj u tom predmetu GT priložio samo darovni ugovor kojim mu je majka ĐT darovala k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], da se pozvao na neprekinuti vlasnički posjed koji da traje od 1976., te je u toj parnici donesena presuda zbog ogluhe temeljem koje presude se tuženik upisao vlasnikom sporne nekretnine. Osim toga da je sud prvog stupnja propustio cijeniti da je na Ugovoru o doživotnom uzdržavanju adresa primatelja uzdržavanja ista ona koju ima tuženik u tužbi, a što dodatno ukazuje da se ona nalazila u posjedu predmetne nekretnine. Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda preinači na način da se usvoji njegov tužbeni zahtjev, a podredno da se presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Potražuje trošak za sastav žalbe u iznosu od 200,00 eura uvećano za PDV 25% te za sudsku pristojbu na žalbu bez naznake određenog iznosa.

3. Sa žalbom tužitelja postupljeno je na temelju odredbe čl. 359. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, 80/22 – dalje: ZPP).

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba tužitelja je osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tome dodatno po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 365. ZPP), ocjena je ovog suda da je u ovom postupku sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba postupka iz članka 354. st. 2. t.11. ZPP, da nije na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu valjano cijenio isprave i dokaze tužitelja te je nepravilno cijenio provedene dokaze zbog čega je izostao pravilan zaključak o relevantnim činjenicama, što je imalo za posljedicu, po ocjeni ovog suda, donošenje nezakonite odluke o tužbenom zahtjevu.

7. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi da je vlasnik nekretnine oznake k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u ½ dijela koju je stekao na temelju Ugovora o doživotnom uzdržavanju sklopljenog **.**.2007. sa JT kao primateljicom uzdržavanja, a koja je pravo vlasništva predmetne nekretnine stekla na temelju Ugovora o kupoprodaji od 26. svibnja 1976. sklopljenog između nje i ŽT kao kupaca te PT i LT kao prodavatelja koji su tada bili upisani kao zemljišnoknjižni vlasnici nekretnine na kojoj je sagrađena kuća, a za koju izgradnju je slala novac iz Njemačke gdje je tada radila.

8. Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio sljedeće:

- da je predmetom spora nekretnina bilježena kao čest. zem. [katastarska čestica] zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] upisana na ime tuženika GT u cijelosti

- da je takav upis na ime tuženika proveden pod br. Z-47/07 od 18. prosinca 2007. i to po osnovu pravomoćne presude Općinskog suda u Korčuli pod br. P-129/07 od 26. travnja 2007.

- da su prije ovakve provedbe u zemljišnoj knjizi kao suvlasnici utužene nekretnine bili upisani LT pok. M i PT pok. M te je pozivajući se na tvrdnju da zemljišnoknjižno stanje ne odgovara stvarnome stanju GT dana 21. veljače 2007. protiv njih pokrenuo parnicu pred Općinskim sudom u Korčuli pod br. P-129/07

- da je u istoj parnici dana 26. travnja 2007. donesena presuda zbog ogluhe temeljem koje je GT ovlašten zatražiti i postići upis vlasničkog prava utužene nekretnine na svoje ime uz prethodno brisanje dotadašnjih suvlasnika LT i ET

- da je pregledom ugovora o doživotnom uzdržavanju utvrđeno da je isti sačinjen kod javnog bilježnika u Vrgorcu Ivana Kristića između primateljice uzdržavanja JT i njenog nećaka MT kao davatelja uzdržavanja

- da se u toč. III ovog ugovora navodi doslovce: "Primateljica uzdržavanja prihvaća uzdržavanje od davatelja uzdržavanja, a za uzvrat davatelju uzdržavanja prenosi u vlasništvo poslije svoje smrti sve svoje nekretnine i pokretnine, a posebno svoj dio koji iznosi jedna polovina na izgrađenoj kući u mjestu [adresa] k. o. [katastarska općina] koju kuću je primateljica uzdržavanja izgradila zajedno sa svojom sestrom DT na način da je kompletnu izgradnju u cijelosti financirala primateljica uzdržavanja dok je živjela i radila u Njemačkoj. Ugovorne strane konstatiraju da se primateljica uzdržavanja još do danas nije uknjižila kao suvlasnica na navedenoj kući, odnosno zemljištu na kojoj je kuća napravljena, iako je primateljica uzdržavanja kupila parcelu za izgradnju kuće, financirala izgradnju kuće, a sestra DT je bila u obvezi da sredi potrebne dozvole i uknjižbu parcele i kuće."

- da su sestre pok. JT i to DT i ĆT živjele u [adresa]

- da su sad pok. DT i njen suprug za stanovanje svoje obitelji najprije koristili iznajmljeni stan u [adresa], da je s njima živjela ĆT a da su gradnju kuće u [adresa] započeli 1967. godine

- da je do 1972. godine gradnja prizemlja te kuće bila dovršena nakon čega je obitelj DT uselila u taj prostor gdje je zajedno s njima stanovala ĆT

- da je JT u [adresa] dolazila tijekom ljeta pri čemu je određeno vrijeme boravila u [adresa], a jedan dio svog odmora je provodila u domu svog brata u [adresa]

- da je gradnja sporne kuće u današnjim okvirima dovršena 1980-tih godina

- da u istoj kući danas stanuje obitelj GT s time što su od useljenja (1972.) istu za stanovanje koristili njegovi roditelji, njegov brat te tetka ĆT

- da je zemljište za gradnju kuće kupljeno od ranijih vlasnika

- te da je nakon odlaska u mirovinu JT iz inozemstva doselila u [adresa] (2003. godine) gdje je živjela jedno vrijeme, a nakon toga je počev od 2004. stanovala kod obitelji JT u [adresa].

9. Odlučujući o navedenom tužbenom zahtjevu tužitelja, sud prvog stupnja je nakon ocjene provedenih dokaza (čl. 8. ZPP), prije svega ocijenio da je prigovor presuđene stvari neosnovan jer da nedostaje objektivni identitet spora između ovog i spora koji se vodio pod poslovnim brojem P-1415/2019 (P-1016/2015), nakon čega je kao neosnovan odbio tužbeni zahtjev tužitelja u bitnome navodeći da tužitelj nema valjani pravni temelj za stjecanje suvlasništva na spornoj nekretnini jer Ugovor o doživotnom uzdržavanju ne sadrži bilo kakvu oznaku katastarske čestice, ni opisno ni po nazivu, gdje se ona nalazi, i da je pravomoćnom presudom poslovni broj P-1016/2015 od 28. lipnja 2017. pravomoćno utvrđeno kako pok. JT nije građenjem stekla pravo suvlasništva kuće i okućnice na predmetnoj nekretnini. Osim toga zaključuje da je taj kupoprodajni ugovor izvršen na način da je kupoprodajna cijena isplaćena u cijelosti, međutim da tužiteljevoj prednici zemljište nije nikada predano u posjed niti je na tom zemljištu ona stekla pravo suvlasništva. Ovo tim više jer je u trenutku sklapanja kupoprodajnog ugovora već bila dovršena gradnja kuće obitelji GT u prizemlju, u koju se obitelj GT uselila još 1972. te da su oni bili isključivi posjednici kuće i zemljišta u [adresa]. Isto tako sud prvog stupnja je utvrdio da je JT živeći i radeći u Njemačkoj slala novčana sredstva i pomagala sestre što je u to doba bilo uobičajeno, da se tuženik u međuvremenu upisao kao isključivi vlasnik predmetne nekretnine, te da se sada pok. JT trajno doselila u Trpanj 2003. i nije ništa poduzela radi eventualnog utvrđenja prava suvlasništva na nekretnini.

10. Ovakvo pravno shvaćanje suda prvog stupnja nije u cijelosti pravilno i zakonito.

10.1. Naime, iz činjeničnih navoda iz tužbe, kao i onih iznesenih tijekom postupka, proizlazi da tužitelj svoj zahtjev temelji na stjecanju prava vlasništva na temelju Ugovora o doživotnom uzdržavanju sklopljenog sa pok. JT, koja je vlasništvo u ½ dijela stekla na temelju pravnog posla odnosno ugovora o kupoprodaji sklopljenog 1976. s tadašnjim upisanim vlasnicima (PT i LT).

11. U predmetu suda prvog stupnja poslovnog broja P-1415/2019, kao prilog prijedlogu za ponavljanje postupka (str.214-215) prileži Ugovor od 26. svibnja 1976. kojeg su zaključili PT i njegova sestra LT kao prodavatelji i UT i JT kao kupci, a predmetom te kupoprodaje je sporna nekretnina. U ugovoru je naznačeno da kupcima prodavatelji ustupaju od 137 m2 k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] dio tog zemljišta od cca 60 m2, koji dio su kupci obuhvatili prilikom izgradnje njihove obiteljske kuće, računajući za taj komad terena cijenu od 10,00 eura po m2 a za ostali dio zemljišta do 137 m2 koji je predmetom ovog ugovora da se kupci obvezuju prodavateljima isplatiti vrijednost prema prometnoj cijeni koja se bude kretala u času isplate tog terena, u roku od 3 godine računajući od dana potpisivanja ovog ugovora. Ugovoreno je i da će nakon izvršene isplate kupoprodajne cijene predmetnog zemljišta kupci ući u vlasništvo nekretnine te će zemljište moći uknjižiti na svoje ime u zemljišnim knjigama nadležnog suda bez specijalne privole prodavatelja, kao i da obostranim potpisivanjem ovog ugovora kupci stupaju u posjed predmetnog zemljišta.

12. Iz priložene priznanice od 11. kolovoza 1977., koja je također priložena uz tužiteljev prijedlog za ponavljanje postupka proizlazi da su prije navedeni prodavatelj svojim potpisom potvrdili primitak kupoprodajne cijene od kupca JT i ST za zemljište k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], kojim iznosom su u cijelosti podmirili kupoprodajnu cijenu.

13. Kada iz Ugovora proizlazi da je kao kupac predmetne nekretnine na kojoj je već 1976., kada je sklopljen kupoprodajni ugovor, bila izgrađena obiteljska kuća, navedena JT, i da je u priznanici navedeno da je ona zajedno sa ST platila kupoprodajnu cijenu prodavateljima ZT o LT, to govori u prilog navodima tužitelja da je JT kupila zajedno s ocem tuženika nekretninu na kojoj je dijelom bila već sagrađena obiteljska kuća. Nelogično je da bi ona bila navedena kao kupac a da ona to stvarno nije bila. Ne postoje dokazi za suprotno, a niti je tuženik za to dao valjano obrazloženje.

14. Kada je, a što tuženik ne spori, s izgradnjom kuće započeto 1967. u vrijeme kada je JT radila u Njemačkoj, kada je ona svojoj sestri DT, majci tuženika, slala novac, kada je ona dio svog godišnjeg odmora provodila u [adresa] i smjestila se u predmetnoj kući, kada je po povratku iz Njemačke jedno vrijeme živjela u toj kući, i tu imala prijavljenu adresu stanovanja, tada je logično i prihvatljivo da se ona ponašala kao netko koji ima određeno vlasničko pravo na toj nekretnini. Tuženik nije dao niti jedan valjani razlog zbog čega je kao kupac predmetne nekretnine naznačena i JT a zbog čega nije kao kupac naznačen samo tuženikov otac UT (Niko) Jović.

15. To se suprostavlja s tvrdnjama tuženika da su samo njegovi roditelji gradili kuću i to na predmetnom zemljištu i da JT nije financirala njenu gradnju i sudjelovala u kupnji zemljišta na kojoj je kuća izgrađena.

16. Po ocjeni ovog suda, činjenica da je JT navedena kao kupac, da je ona iz Njemačke gdje je radila slala svojoj sestri DT novac, da je u kupoprodajnom ugovoru naznačeno da je u vrijeme njegova sklapanja bila izgrađena obiteljska kuća (barem jedan kat odnosno prizemlje), upućuje na zaključak da je između JT i obitelji njene sestre DT postojao sporazum o zajedničkoj izgradnji kuće i kupnji zemljišta na kojoj je kuća izgrađena. Upravo postojanje takvog sporazuma opravdava kupnju predmetne nekretnine od strane JT i ST. Kako u ugovoru nije naznačeno u kojim suvlasničkim dijelovima oni to kupuju, za pretpostaviti je, jer drugačije nije dokazano, a niti osporeno, oni su nekretninu stekli na jednake dijelove.

17. Osim toga, rješenjem o nasljeđivanju iza pok. ŽT (Nikice) Jovića nije obuhvaćena niti jedna nekretnina kao imovina ostavitelja, a niti je utvrđeno da bi pok. JT bila upisana vlasnicom nikakvih nekretnina. Nelogično je da bi ona godinama radila u Njemačkoj i da si nije osigurala stambeni prostor u kojem će stanovati kada se vrati u Hrvatsku. Prema navedenom ni ST i JT se nisu u zemljišnim knjigama upisali vlasnicima predmetne nekretnine iako su to mogli.

17.1. Kako je i navedeno u prijašnjoj odluci ovog suda poslovni broj: Gž-1061/2022-2 od 26. siječnja 2023. i u pobijanoj presudi suda prvog stupnja u vremenskom razdoblju prije 1. rujna 1980. stjecanje prava vlasništva na nekretninama pravne prednice tužitelja prosuđuje se primjenom odredbi Općeg građanskog zakonika (dalje: OGZ), dok se na stjecanje prava vlasništva tužitelja na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju primjenjuju odredbe čl. 115. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17, dalje: ZV).

17.2. Pravna pravila OGZ, koji se na ovim prostorima primjenjuje od 1853., s time da se od 1946. godine primjenjivao na temelju Zakona o primjeni pravnih propisa donesenih za vrijeme neprijateljske okupacije i prije 6. travnja 1941. godine (Sl. l. FNRJ br. 89/46.), a od 1991. godine na temelju Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. godine ("Narodne Novine", broj 73/91.), predstavljaju pravni okvir za utvrđenje prava vlasništva pravne prednice tužitelja kojeg, međutim, treba tumačiti u kontekstu relevantnih činjeničnih i pravnih utvrđenja.

17.3. Prema pravnom pravilu paragrafa 380. OGZ-a za stjecanje prava vlasništva bio je potreban valjani pravni osnov (titulus) i pravni način stjecanja (modus), a prema pravilu paragrafa 431. OGZ-a prijenos prava vlasništva na nekretninama vršio se uknjižbom u zemljišnim knjigama, kao načinom stjecanja, dok je pravilo iz 432. OGZ- a nalagalo da se radi uknjižbe prava vlasništva mora sastaviti ovjerena isprava u propisanoj formi. Međutim, navedena pravna pravila sudska praksa je jedinstveno tumačila tako da se vlasništvo nekretnina moglo steći ne samo upisom u zemljišne knjige, već i na temelju ugovora, pa i usmenog, ako je faktično izvršen pri čemu je predaja posjeda tumačena kao modus stjecanja.

18. Imajući u vidu navedene zakonske odredbe kao i utvrđenje da je i JT kupila predmetnu k. č. br. [katastarska čestica] upisanu u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], da je ona stupila u posjed te nekretnine, a što se zaključuje po tome jer je u tom Ugovoru naznačeno da je kupcima ta nekretnina predana u posjed, i da je nesporno JT po ljeti znala boraviti u toj obiteljskoj kući te je po povratku u Hrvatsku jedno vrijeme i stanovala u toj kući dok nije otišla živjeti kod brata u Crveni Grm, to ovaj sud utvrđuje da je tužitelj dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva.

19. Sklapanjem Ugovora od 26. svibnja 1976. očito je realiziran sporazum ST i JT da i ona bude kupac sporne nekretnine, a time da stekne pravni osnov da se upiše suvlasnicom zemljišta i zgrade sagrađene i na tom zemljištu. To znači da je JT stekla titulus za stjecanje prava vlasništva. Nelogično je i neprihvatljivo da bi JT kupila samo zemljište na kojem je već tada bila izgrađena (pa i djelomično) obiteljska kuća ako joj roditelji tuženika nisu priznali vlasnička prava i na građevini izgrađenoj na tom zemljištu.

20. Iz svega se zaključuje da je u gradnji te obiteljske kuće sudjelovala JT s namjerom stjecanja vlasništva, da je takav dogovor postignut s ŽT i DT te da je upravo rezultat tog sporazuma da ST i JT kupe predmetnu nekretninu. Suprotno tuženik nije dokazao.

21. Tuženik je prilikom rješavanja zemljišnoknjižnog stanja, pa i u vrijeme podnošenja tužbe u predmetu Općinskog suda u Korčuli poslovni broj: P-129/2007 protiv LT i ZT (prodavatelja sporne nekretnine) koji su još te 2007. bili upisani kao suvlasnici iste, a radi utvrđivanja prava vlasništva dosjelošću, znao i morao znati za postojanje kupoprodajnog ugovora od 26. svibnja 1976.

21.1. Ta činjenica je utvrđena iz iskaza tuženika u kojem je naveo da je njegova obitelj posjedovala taj kupoprodajni ugovor iz 1976., te iz Tabularne izjave od 22. prosinca 2006. koja je na potpis dostavljena JT, i koju je ona odbila potpisati, a kojom bi ona dozvolila svojoj sestri DT (majci tuženika) da se bez svake daljnje suglasnosti upiše vlasnicom na k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Osim toga iz iskaze svjedoka ZT, sina pok. ZT koji je bio prodavatelj sporne nekretnine zajedno sa svojom sestrom, utvrđeno je da je njemu bilo poznato sklapanje tog ugovora, da je nakon dosta godina od sklapanja Ugovora, od strane obitelji DT predloženo njegovom ocu potpisivanje izjave vezano za tu nekretninu, da je zbog toga on odvezao oca u nadležni ured da on tu izjavu potpiše ali je to službenik ureda odbio učiniti zbog njegove poodmakle dobi i nemogućnosti shvaćanja značenja te izjave.

21.2. Sve to upućuje na zaključak da je tuženikova namjera bila da sada pok. JT onemogući u stjecanju prava vlasništva na predmetnoj nekretnini i da tuženik nije bio savjestan stjecatelj ½ dijela te nekretnine koja je trebala pripasti u vlasništvo pok. JT.

21.3. Nije sporno da je tuženik pravo vlasništva stekao na temelju pravomoćne presude u odnosu na tada upisane zemljišnoknjižne vlasnike OT i ZT i da se u odnosu na njih stjecanje prava vlasništva ne može preispitivati jer je utvrđeno pravomoćnom sudskom odlukom. Međutim, tužitelj ima pravo preispitivati upis prava vlasništva tuženika u zemljišnim knjigama u odnosu na njega i njegovu pravnu prednicu JT.

22. Odbijanje potpisivanja Tabularne izjave od JT ukazuje na to da je ona smatrala da je suvlasnica te nekretnine, a sigurno joj ni obitelj tuženika ne bi davala na potpis tu izjavu ako je smatrala da ona nema pravni osnov za stjecanje prava vlasništva te nekretnine.

23. Što se tiče Ugovora o doživotnom uzdržavanju sklopljenog 27. kolovoza 2007. između JT kao primateljice uzdržavanja i MT kao davatelja uzdržavanja proizlazi da je predmet navedenog ugovora i predmetna nekretnina jer iako nije naznačena njena katastarska oznaka, iz članka III. ugovora jasno proizlazi da davateljica uzdržavanja prenosi u vlasništvo ½ dijela na izgrađenoj kući u mjestu [adresa] k. o. [katastarska općina] koju je primateljica uzdržavanja izgradila sa svojom sestrom DT na način da je kompletnu izgradnju financirala primateljica uzdržavanja dok je živjela i radila u Njemačkoj, pa se ne može prihvatiti zaključak suda prvog stupnja da ugovor ne sadrži oznaku čestice ni opisno po nazivu ili predjelu gdje se ista nalazi. Nadalje, tuženik je u predmetu poslovni broj P-1016/2015 podnio tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnim ugovora o doživotnom uzdržavanju, međutim kako po pozivu suda nije ispravio tužbu, sud prvog stupnja je pravomoćno utvrdio da je tužba u tom dijelu povučena, iz čega proizlazi da tuženik tako sklopljeni ugovor nije osporio.

24. Slijedom navedenog, valjalo je, kao osnovanu prihvatiti žalbu tužitelja i na temelju odredbe čl. 373.a. ZPP-a, a pobijanu presudu preinačiti kao u izreci ove presude.

25. Preinačenje presude posljedično dovodi do preinačenja odluke o troškovima postupka. Tužitelj koji je uspio sa svojim tužbenim zahtjevom ima pravo prema odredbi čl. 154. st. 1. ZPP na naknadu parničnog troška od tuženika i to prema odgovarajućoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br.142/2012., 103/2014., 118/2014. i 107/2015., 37/2022., 126/22. i 138/2023. - dalje: Tarifa) i to za sljedeće zatražene pravne radnje prema troškovniku predanom na ročištu na kojem je glavna rasprava zaključena: za sastav tužbe, za zastupanje na ročištu 2. svibnja 2022, 27. lipnja 2022., 24. listopada 2023. i 19. travnja 2024. i za sastav podneska od 11. svibnja 2022, - za svaku tu radnju 200,00 eura, za sastav podneska od 21. travnja 2021 – 100,00 eura i za sastav žalbe od 29. kolovoza 2022. po 132,70 eura, sve uvećano za 25% PDV-a. Kao nepotreban trošak je utvrđen onaj za sastav podneska od 5. ožujka 2021., jer u njemu tuženik nije isticao ništa više od onog što je iznio u odgovoru na tužbu, jedino se pozvao na presudu Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-724/2020-3 koju je priložio uz taj podnesak. Stoga je taj zahtjev za naknadu troška odbijen temeljem čl. 155. st. 1 ZPP. Prema navedenom utvrđeno je da tužitelj ima pravo na naknadu troška od tuženika u iznosu od 1.790,87 eura za sve one pravne radnje poduzete tijekom prvostupanjskog postupka. Preko dosuđenog iznosa njegov zahtjev je odbijen kao neosnovan. Tužitelju koji je uspio sa svojim pravnim lijekom priznat je trošak ovog žalbenog postupka i to za sastav žalbe zajedno s PDV-om u iznosu od 250,00 eura. Kako nije specificirao trošak sudske pristojbe na žalbu to mu on nije priznat.

U Puli 13. svibnja 2026.

Predsjednik vijeća

Marija Sošić