REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Splitu

Gundulićeva 29 a, Split

Poslovni broj Gž-2863/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, Marijana Miletića, kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Ane Grbavac, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po JĐ, zamjenici Općinskog državnog odvjetništva u Novom Zagrebu, protiv tuženika IĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Veljku Miljeviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Miljević i partneri j.t.d., u Zagrebu, radi predaje u posjed i isplate i u pravnoj stvari tuženika-protutužitelja IĐ (dalje: tuženik), OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Veljku Miljeviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Miljević i partneri j.t.d., u Zagrebu, protiv tužiteljice-protutužene Republike Hrvatske (dalje: tužiteljica), OIB: 52634238587, zastupane po JĐ, zamjenici Općinskog državnog odvjetništva u Novom Zagrebu, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužiteljice, protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, pod poslovnim brojem 6 P-549/2024-39 od 10. listopada 2025., u sjednici vijeća održanoj 13. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice Republike Hrvatske kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, pod poslovnim brojem 6 P-549/2024-39 od 10. listopada 2025.

II. Trošak sastava odgovora na žalbu tužiteljice, tuženiku se ne priznaje.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I/. Utvrđuje se da je IĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] vlasnik nekretnine označene kao kčbr. [katastarska čestica] Kuća br. 40, dvorište i voćnjak površine 1019 m2, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a što je Republika Hrvatska dužna priznati i trpjeti uknjižbu IĐ i upis brisanja prava vlasništva Republike Hrvatske na istoj nekretnini. Nalaže se Zemljišnoknjižnom odjelu Samobor Općinskog suda u Novom Zagrebu po pravomoćnosti ove presude izvršiti upis prava vlasništva IĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na nekretnini iz oč.

I. ove presude, uz istovremeni upis brisanja prava vlasništva Republike Hrvatske na istoj nekretnini.

II. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

1.„Nalaže se tuženiku-protutužitelju IĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da tužiteljici-protutuženoj Republici Hrvatskoj preda u posjed slobodnu od osoba i stvari kčbr. [katastarska čestica] Kuća br. 40, dvorište i voćnjak površine 1019 m2, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], sve u roku 15 dana.

2. Nalaže se tuženiku-protutužitelju IĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da tužiteljici Republici Hrvatskoj plati iznos od ukupno 25.893,44 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos:

- 441,58 eura od 31.1.2013. do isplate

- 441,58 eura od 28.2.2013. do isplate

- 441,58 eura od 31.3.2013. do isplate

- 441,58 eura od 30.4.2013. do isplate

- 441,58 eura od 31.5.2013. do isplate

- 441,58 eura od 30.6.2013. do isplate

- 441,58 eura od 31.7.2013. do isplate

- 441,58 eura od 31.8.2013. do isplate

- 441,58 eura od 30.9.2013. do isplate

- 441,58 eura od 31.10.2013. do isplate

- 441,58 eura od 30.11.2013. do isplate

- 441,58 eura od 31.12.2013. do isplate

- 439,19 eura od 31.1.2014. do isplate

- 439,19 eura od 28.2.2014. do isplate

- 439,19 eura od 31.3.2014. do isplate

- 439,19 eura od 30.4.2014. do isplate

- 439,19 eura od 31.5.2014. do isplate

- 439,19 eura od 30.6.2014. do isplate

- 439,19 eura od 31.7.2014. do isplate

- 439,19 eura od 31.8.2014. do isplate

- 439,19 eura od 30.9.2014. do isplate

- 439,19 eura od 31.10.2014. do isplate

- 439,19 eura od 30.11.2014. do isplate

- 439,19 eura od 31.12.2014. do isplate

- 427,23 eura od 31.1.2015. do isplate

- 427,23 eura od 28.2.2015. do isplate

- 427,23 eura od 31.3.2015. do isplate

- 427,23 eura od 30.4.2015. do isplate

- 427,23 eura od 31.5.2015. do isplate

- 427,23 eura od 30.6.2015. do isplate

- 427,23 eura od 31.7.2015. do isplate

- 427,23 eura od 31.8.2015. do isplate

- 427,23 eura od 30.9.2015. do isplate

- 427,23 eura od 31.10.2015. do isplate

- 427,23 eura od 30.11.2015. do isplate

- 427,23 eura od 31.12.2015. do isplate

- 423,72 eura od 31.1.2016. do isplate

- 423,72 eura od 28.2.2016. do isplate

- 423,72 eura od 31.3.2016. do isplate

- 423,72 eura od 30.4.2016. do isplate

- 423,72 eura od 31.5.2016. do isplate

- 423,72 eura od 30.6.2016. do isplate

- 423,72 eura od 31.7.2016. do isplate

- 423,72 eura od 31.8.2016. do isplate

- 423,72 eura od 30.9.2016. do isplate

- 423,72 eura od 31.10.2016. do isplate

- 423,72 eura od 30.11.2016. do isplate

- 423,72 eura od 31.12.2016. do isplate

- 426,07 eura od 31.1.2017. do isplate

- 426,07 eura od 28.2.2017. do isplate

- 426,07 eura od 31.3.2017. do isplate

- 426,07 eura od 30.4.2017. do isplate

- 426,07 eura od 31.5.2017. do isplate

- 426,07 eura od 30.6.2017. do isplate

- 426,07 eura od 31.7.2017. do isplate

- 426,07 eura od 31.8.2017. do isplate

- 426,07 eura od 30.9.2017. do isplate

- 426,07 eura od 31.10.2017. do isplate

- 426,07 eura od 30.11.2017. do isplate

- 426,07 eura od 31.12.2017. do isplate, po stopi koja se određuje za svakopolugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih z razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate z referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena d 31.12.2022., a od 1.1.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila n svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvo kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena u roku 15 dana“.

V. Nalaže se tužitelju-protutuženiku da tuženiku-protutužitelju isplati parnični trošak u iznosu od 11.899,01 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 10. listopad 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drug polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana".

2. Žali se tužiteljica, pobijajući prvostupanjsku presudu, zbog žalbenih razloga bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, sve u smislu članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23 – dalje: ZPP), predlažući da se ista presuda preinači, na način da se prihvati tužbeni zahtjev tužiteljice, a obije protutužbeni zahtjev tuženika i istom naloži da snosi troškove postupka, podredno da se ista presuda ukine.

3. U odgovoru na žalbu tužiteljice, tuženik je predložio da se žalba odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda, uz nalog tužiteljici da tuženiku naknadi trošak sastava odgovora na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljice za donošenje presude, kojom će se naložiti tuženiku da tužiteljici preda u posjed slobodnu od osoba i stvari kčbr. [katastarska čestica] Kuća br. 40, dvorište i voćnjak površine 1019 m2, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], kao i da tuženik na ime naknade za korištenje nekretnine tužiteljice za vremensko razdoblje od mjeseca siječnja 2013. do mjeseca prosinca 2017. isplati tužiteljici iznos od ukupno 25.893,44 EUR-a sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, te protutužbeni zahtjev tuženika za donošenje presude, kojom će se utvrditi da je tuženik vlasnik nekretnine označene kao kčbr. [katastarska čestica] Kuća br. 40, dvorište i voćnjak površine 1019 m2, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], uz ovlaštenje tuženiku da se na toj nekretnini u zemljišnim knjiga upiše kao vlasnik, uz istovremeni upis brisanja prava vlasništva s imena tužiteljice.

6. Nije u pravu žaliteljica, kada prvostupanjsku presudu pobija zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 11. ZPP-a.

7. Naime, suprotno žalbenim navodima tužiteljice, u obrazloženju pobijane presude navedeni su jasni razlozi o odlučnim činjenicama, jer je prvostupanjski sud obrazložio koje činjenice važne za odluku smatra istinitim i na čemu temelji tu svoju ocjenu, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

8. Budući, da prvostupanjska presuda nije donesena uz bitnu postupovnu povredu, koju ističe tužiteljica, niti uz neke druge povrede iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnost, to je žalba zbog tog žalbenog razloga neosnovana.

9. Nije u pravu tužiteljica, niti, kada navodi da se prvostupanjska presuda temelji na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, te da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo, kada je usvojio protutužbeni zahtjev tuženika, a odbio tužbeni zahtjev tužiteljice.

10. Naime, prvostupanjski sud, ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je na temelju nespornih činjenica, kao i onih utvrđenih, na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (članak 8. ZPP-a), potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje.

11. Tako iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi, da je po provedenom dokaznom postupku, a temeljem, kako nespornih, tako i onih činjenica utvrđenih osnovom izvedenih dokaza, sud prvog stupnja utvrdio je slijedeće:

- u zemljišnim knjigama Republika Hrvatska da je upisana kao vlasnik kčbr. [katastarska čestica] Kuća br. 40, dvorište i voćnjak površine 1019 m2, upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], te ista nekretnina da se nalazi u posjedu tuženika;

- iz nalaza i mišljenja vještaka geodeta KĐ, kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] da je identična katastarskoj čestici kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], a da sastoji se od kuće br. 40, dvorišta, pristupnog puta, te granica iste da nije omeđena vidljivim trajnim oznakama, već da je u nalazu i mišljenju vještaka dana skica, u kojoj da je označena površina čestice unutar točaka 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12, 13, 14, 15, 16, 17, 18, 19, 1, u faktičnom posjedu tuženika, te kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] svojim položajem površinom i oblikom da odgovara dijelovima arhivskih katastarskih čestica [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina];

- IĐ (Aleksandar) Mišo da je 1946. bio upisan kao vlasnik zemljišnoknjižnih čestica, od kojih da je nastala sporna kčbr. [katastarska čestica];

- tuženik da je dana 8. svibnja 1964. dao pisanu Izjavu, kojom da se odriče prava vlasništva nekretnina u Samoboru, među kojima da je i sporna kčbr. [katastarska čestica] kuća i dvorište površine 700 m2 i voćnjak površine 1111 m2 i to u korist društvene zajednice, s tim da organ upravljanja tim nekretninama bude Direkcija zajedničkih službi republičkih organa, te da pristaje da se provede upis društvenog vlasništva na navedenim nekretninama s organom upravljanja Direkcija zajedničkih službi republičkih organa;

- upravo temeljem Izjave tuženika od 8. svibnja 1964. godine, na predmetnim česticama da je upisano Društveno vlasništvo sa organom upravljanja Direkcija zajedničkih službi republičkih organa;

- tuženik da je ostao posjednik predmetne nekretnine, iako da je formalno 1964. godine kao posjednik upisana Direkcija zajedničkih službi republičkih organa, a potom 2000. godine Vlada Republike Hrvatske;

- temeljem članka 360. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 7 94/17: dalje - ZV), 1998. godine da je na predmetnoj nekretnini upisano vlasništvo Republike Hrvatske, te iste godine da je temeljem zahtjeva Republike Hrvatske izrađen i geodetski elaborat u odnosu na predmetnu česticu, kao i u odnosu na ostale čestice (3351, 3354, 3372 i sl), te istim sporna čestica da je promijenila površinu i kulturu (kuća br. 410, pov. 172 m2, dvorište 500 m2 i voćnjak 347 m2, što da je ukupno 1019 m2);

- iz Zaključka Izvršnog vijeća Sabora (prednika Vlade Republike Hrvatske) od 19. travnja 1990. godine, da proizlazi, da je navedeno tijelo na sjednici održanoj 17. travnja 1990. na prijedlog Republičkog protokola donijelo zaključak između ostalog da se prizna pravo vlasništva IĐ na djelu nekretnina (prema priloženoj skici) u Samoboru, na osnovu dokaza da su te nekretnine kupljene prije II svjetskog rata, zajedno sa kućom sagrađenom na mjestu ranije stojeće kuće, dok ostale nekretnine (prema priloženoj skici) da se prenose bez naknade na općinu Samobor, te temeljem tog Zaključka da je zadužen Republički protokol, da u suradnji s Javnim pravobraniteljstvom Republike Hrvatske i novim korisnicima izrade i dostave Izvršnom vijeću Sabora na verifikaciju potrebne akte za prijenos nekretnina u skladu sa tim zaključkom;

- iz iskaza tuženika, te saslušanih, svjedokinje ČĐ, koja da je od 1969. godine do 2005. živjela na posjedu, u sklopu kojeg da je i predmetna nekretnina i koja da je sa suprugom radila kao domar i upravitelj tog cijelog imanja (zaposlena u protokolu Ureda predsjednika), svjedoka ŠĐ, koji da je od 1992/93. pa sve do smrti predsjednika J bio Predstojnik Ureda za upravljanje državnom imovinom, svjedoka NĐ, koji da je u razdoblju od 2000. do 2003. bio zamjenik premijera i predsjednik Povjerenstva za upravljanje državnom imovinom, svjedokinje BĐ, koja da je bila predstojnica Ureda za upravljanje državnom imovinom, svjedokinje MĐ, koja da bila načelnica Službe za upravljanje imovinom i tehničke poslove u Uredu predsjednika Republike Hrvatske, svjedokinje JĐČ, koja da je 1987. godine došla raditi u službu za rezidencijalne objekte Izvršnog vijeća Sabora. svjedoka TĐ i svjedoka CĐ, da je tuženik u kontinuitetu, zajedno sa svojom obitelji, u posjedu predmetne nekretnine od 1940-tih godina prošlog stoljeća, te predmetna nekretnina, obzirom na položaj, odnosno ulogu tuženikovog pokojnog oca IĐČ u SFRJ (koji da je tu nekretninu koristio za osobne i predsjedničke potrebe), da je imala poseban status u pogledu načina korištenja, osiguranja i sl., pa stoga okolnost, na koju da upire tužitelj, da se tuženik morao najavljivati osiguranju prilikom dolaska u predmetnu nekretninu, da ne utječe na samostalnost i kvalitetu njegova posjeda;

12. Nadalje, što da se tiče Izjave, koju da je tuženik potpisao 1964. godine o odricanju od vlasništva na predmetnoj i ostalim nekretninama u njegovom vlasništvu, sud prvog stupnja da vjeruje tuženiku, da njegova volja nije bila odreći se od vlasništva na predmetnoj i ostalim nekretninama, već da mu je to prezentirao kao jedino moguće, radi osiguranja cijelog tog posjeda, koji da je tada za osobne, ali i za predsjedničke potrebe, koristio njegov pokojni otac, GĐ, kao i da vjeruje tuženiku, da on nije sumnjao u te razloge, koji su mu dani, pogotovo kada da mu je prezentirano, da je to u dogovoru sa njegovim ocem i PĐ, prijateljem njegova oca, koji da je tada bio na visokoj državnoj funkciji.

13. Nastavno, sud prvog stupnja zaključuje, da nije logično, da bi se bilo tko, pa tako niti tuženik, odrekao od vlasništva svojih nekretnina bez nekog valjanog i objektivnog razloga, a to u konkretnom slučaju očito da je bila ta potreba za osiguranjem tadašnjeg predsjednika IĐČ, a tužiteljica neki drugi razlog da nije niti navodila, niti da bi se to moglo zaključiti iz spisa, te bez obzira što se u zemljišnim knjigama upisala temeljem te Izjave Direkcija zajedničkih službi republičkih organa, a potom 2000. godine Vlada Republike Hrvatske, predmetna nekretnina nikada da nije korištena za državne ili rezidencijalne potrebe, niti da se država brinula o istoj i uređivala ju (osim formalno provodila inventuru, jer da je Republika Hrvatska bila upisana kao vlasnik), dok susjedni vinograd sa pratećim objektima da je uređivala, odnosno dala u koncesiju i isti da je korišten za rezidencijalne potrebe, a čak da je provedena i parcelacija u odnosu na predmetnu i okolne čestice, tako da je ta sporna čestica obuhvatila kuću i dvorište oko kuće, upravo onako kako da je tuženik tu parcelu i posjedovao.

14. Kada je, a imajući u vidu, da niti država, sve do 2000. godine, u odnosu na predmetnu nekretninu, nije pokretala bilo kakve postupke vezano za predaju u posjed i slično, pravilno sud prvog stupnja zaključio, da prava volja niti tadašnje države da nije bila lišiti vlasništva tuženika, već da je to bio način da se omogući osiguranje te nekretnine, koju da je koristio GĐ, pa predmetna Izjava od 8. svibnja 1964. godine da je prividna, slijedom čega ista Izjava, po tadašnjim propisima, odnosno stavku 1. paragrafa 916. Općeg građanskog zakonika (OGZ), isto kao i sadašnjih propisa (Zakona o obveznim odnosima), da je ništava, odnosno da ne proizvodi nikakve pravne učinke, a da je to tako, da proizlazi i iz Zaključka Izvršnog vijeća Sabora (prednika Vlade Republike Hrvatske) od 19. travnja 1990. godine, kojim navedeno tijelo da je priznalo pravo vlasništva IĐ na predmetnoj nekretnini na osnovu dokaza da su te nekretnine kupljene prije II svjetskog rata zajedno sa kućom sagrađenom na mjestu ranije stojeće kuće, a kao i iz Odluke (prijedloga odluke) Ureda za upravljanje imovinom Republike Hrvatske iz 1998. godine, u kojoj da stoji, da se u skladu sa zahtjevom gosp. IĐ donosi odluka o dodjeli dijela nekretnina rezidencijalno vlasništva Republike Hrvatske u Samoboru i to kčbr. [katastarska čestica] ukupne površine 9921 m2 u trajno vlasništvo tuženiku, slijedom čega predmetna Izjava da ne proizvodi pravne učinke, pa temeljem iste tužiteljica da nije niti mogla steći pravo vlasništva, odnosno da nema titulus za stjecanje vlasništva, pa stoga upis tužiteljice da nije pravno valjan, već da je tuženik vlasnik predmetne nekretnine (kako to da je bilo do sporne Izjave), ispravno je sud prvog stupnja postupio, kada je usvojio protutužbeni zahtjev tuženika, presuđujući sve na način, kako je to pobliže opisano točkom I/. izreke prvostupanjske presude.

15. Isto tako, kada je valjano utvrdio, da upis tužiteljice na predmetnoj nekretnini nije pravno valjan, pa tužiteljica da nije vlasnik iste nekretnine, pravilno je sud prvog stupnja zaključio, da, a pozivom na odredbu članka 161. ZV-a, nije osnovan tužiteljičin zahtjev za predajom predmetne nekretnine u posjed od strane tuženika, a isto tako niti za plaćanjem naknade za korištenje od strane tuženika te nekretnine, obzirom da tuženik nije u posjedu tužiteljičine nekretnine, ispravno je sud prvog stupnja postupio, kada je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice, presuđujući sve na način, kako je to pobliže opisano točkom II. izreke prvostupanjske presude.

16. Stoga, žalbenim navodima tužiteljice - kojima ista u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja, suprotnu od pravilno utvrđenog činjeničnog stanja po prvostupanjskom sudu, smatrajući da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo, kada je donio prvostupanjsku presudu – ničim se ne dovodi u sumnju ispravnost činjeničnih utvrđenja i zaključaka po prvostupanjskom sudu i na toj osnovi pravilnost primjene materijalnog prava, kada je sud prvog stupnja donio prvostupanjsku presudu, pa se žaliteljica, a kako bi se izbjeglo suvišno i nepotrebno ponavljanje, upućuju na obrazloženje pobijane presude, kojim obrazloženjem je prvostupanjski sud dao jasne i valjane razloge o tome zašto usvaja protutužbeni zahtjev tuženika, a odbije tužbeni zahtjev tužiteljice, a koje razloge kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

17. Žaliteljici je, a u odnosu na njezine žalbene prigovore, i za odgovoriti, da iz rezultata kompletne raspravne građe proizlazi, da je tuženik, kako prije davanja Izjave od 8. svibnja 1964. godine, tako i poslije davanja te Izjave, zajedno sa svojim pravnim prednicima, a kasnije i sam, bio u neposrednom posjedu predmetne nekretnine, imajući i ključeve od kuće koja se nalazi na toj nekretnini, koju kuću je i održavao i koju kuća od strane tužiteljice nije bila korištena u rezidencijalne i državne potrebe, kao niti od strane prijašnjeg državnog i republičkog vrha, iz čega bi proizlazilo da prava volja tuženika prilikom potpisivanjem predmetne Izjave nije bila odreći se prava vlasništva na predmetnoj nekretnini, a suviše, iz Zaključka Izvršnog vijeća Sabora (prednika Vlade Republike Hrvatske) od 19. travnja 1990. godine, proizlazi, da je navedeno tijelo na sjednici održanoj 17. travnja 1990. na prijedlog Republičkog protokola donijelo Zaključak, između ostalog, da se prizna pravo vlasništva IĐ na predmetnoj nekretnini, iz čega bi se dalo zaključiti, da niti tužiteljica, odnosno njezin pravni prednik, nije smatrao da se tuženik predmetnom Izjavom odrekao prava vlasništva na istoj nekretnini, pa je i prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda, Izjava od 8. svibnja 1964. prividna, a slijedom toga i ništava, pa ista Izjava nema učinka prema tužiteljici i tuženiku, a kako je to sve ispravno i zaključio obrazloženjem svoje presude sud prvog stupnja.

18. Naime, paragrafom 916. OGZ-a, a koji propis je bio na snazi u vrijeme sastavljanja predmetne Izjave od 8. svibnja 1964. godine, propisano je, izjava volje, koja je prema drugome po sporazumu s njime učinjena prividno, ništava je. Ako se time ima prikriti drugi posao, cijenit će se ovaj po njegovom pravom svojstvu. Naprama trećima, koji je u povjerenju prema toj izjavi pribavio prava, ne može se isticati prigovor prividnog posla.

19. I odredbom članka 285. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18,126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO/05), koji propis je na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, propisano je stavkom 1. prividan ugovor nema učinka među ugovornim stranama, stavkom 2. ali ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi vrijedi ako je udovoljeno pretpostavkama za njegovu pravnu valjanost, dok je stavkom 3. toga članka propisano, prividnost ugovora ne može se isticati prema trećoj savjesnoj osobi.

20. Nadalje, a u odnosu na ostale žalbene prigovore, koji se odnose na kvalitetu pojeda tuženika na predmetnoj nekretnini, tužiteljici je za odgovoriti, da je tuženik u odnosu na tužiteljicu ovlašten zahtijevati utvrđenje svog prava vlasništva na predmetnoj nekretnini, a koja nekretnina je bila predmet Izjave od 8. svibnja 1964., budući da tuženikovo vlasništvo, koji je do potpisivanje te Izjave bio u zemljišnim knjigama na predmetnoj nekretnini upisan kao vlasnik, nije niti prestalo na temelju prividne Izjave od 8. svibnja 1964., jer ista Izjava nema pravnog učinka među strankama.

21. Prema tome, žalba tužiteljice, izjavljena zbog žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, nije mogla biti prihvaćena.

22. Zakonita je i odluka o troškovima postupka, kako po osnovu (članak 154. stavak 1. ZPP-a), tako i visini odmjerenih troškova (članak 155. stavak 1. ZPP-a), pa se žalba tužiteljice i u ovom dijelu, kojim se na odluku o troškovima postupka u biti samo paušalno žali, ukazuje neosnovana.

23. Budući, da na izloženi način nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, a prvostupanjskom presudom nije počinjena, kako žalbom istaknuta, tako ni niti bilo koja od ostalih bitnih postupovnih povreda, na koje ovaj drugostupanjski sud, temeljem odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti, a na pravilno utvrđeno činjenično stanje, materijalno pravo je ispravno primijenjeno, valjalo je žalbu tužiteljice odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, slijedom čega je presuđeno kao u točki I. izreke (članak 368. stavak 1. ZPP-a).

24. Odluka o troškovima žalbenog postupka (trošak sastava tuženika odgovora na žalbu tužiteljice) temelji se na odredbi članka 166. stavak 1. ZPP-a i to iz razloga, jer isti po ocjeni ovog drugostupanjskog suda nisu bili potrebni za donošenje pravilne odluke u ovoj pravnoj stvari (točka II. izreke).

25. Slijedom svega navedenog, presuđeno je kao u izreci.

Split, 13. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Tihana Pivac