REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-781/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Jagode Crnokrak, predsjednice vijeća, Mladena Šimundića, suca izvjestitelja i Dubravke Matas, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZMV, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Jadranka Gržin, odvjetnica u Zagrebu, Amruševa 10, protiv tuženika ZM, OIB: [osobni identifikacijski broj], jedini član d.o.o., Samobor, Vrhovčak, Maje Strozzi 53 (adresa za dostavu pismena: TELENERG d.o.o., Zagreb, Savska Cesta 41/V), kojeg zastupa punomoćnica Tina Poropat, odvjetnica iz [adresa], radi utvrđenja bračne stečevine na poslovnom udjelu, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-757/2019-71 od 22. prosinca 2025., u sjednici vijeća održanoj 13. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-757/2019-71 od 22. prosinca 2025. u pobijanim točkama I., II. i IV. njene izreke.

II. Odbija se kao neosnovan tužiteljičin zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-757/2019-71 od 22. prosinca 2025. utvrđeno je da poslovni udjel u društvu TELENERG d.o.o. predstavlja bračnu stečevinu stranaka te je utvrđeno da su stranke ovlaštenici u jednakim dijelovima svaki u ½ na poslovnom udjelu navedenog društva kao i da prava iz navedenog udjela mogu ostvarivati samo zajedno (točka I.1. i I.2. izreke); utvrđeno je da bračnu stečevinu stranaka čini 50 poslovnih udjela svaki u nominalnom iznosu od 200,00 kn što čini jedan ulog od 10.000,00 kn upisan u knjigu poslovnih udjela pod rednim brojem 2 (dva) i 2450 poslovnih udjela pod rednim brojem 4 (četiri) u trgovačkom društvu D & D PLOVILA d.o.o. za proizvodnju i trgovinu, te da su stranke ovlaštenici u jednakim dijelovima, svaki u ½ dijela, kao i da prava iz navedenih udjela mogu ostvarivati samo zajedno (točka II.1. i II.2. izreke); odbijen je kao neosnovan zahtjev da tuženik ZM, kao član uprave navedenih društava, provede upis u knjizi poslovnih udjela i podnese prijavu sudskom registru (točka III.1. i III.2. izreke); naloženo je tuženiku platiti tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 21.870,41 € (točka IV. izreke), dok je tužiteljica odbijena sa zahtjevom za isplatu daljnjih troškova postupka u iznosu od 1.875,00 € (točka V. izreke).

1.1. Prvostupanjski sud u obrazloženju navodi kako između stranaka nije sporno da su 9. listopada 1993. sklopile brak, da je tuženik poslovni udio u društvu TELENERG d.o.o. stekao 22. srpnja 1997. temeljem sklopljenog Ugovora o prijenosu poslovnog udjela, a poslovne udjele u društvu D&D PLOVILA d.o.o. osnivanjem društva 5. srpnja 2012. kao i da je brak između stranaka razveden pravomoćnom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-Ob-1086/2020 dana 13. travnja 2022.

1.2. Između stranaka je sporno pitanje predstavljaju li poslovni udjeli u društvu TELENERG d.o.o. i D&D plovila d.o.o. bračnu stečevinu stranaka ili se radi o isključivom vlasništvu tuženika, podredno sporan je omjer doprinosa u slučaju utvrđenja bračne stečevine nad poslovnim udjelom u društvu TELENERG d.o.o. Dalje, vezano za ovo pitanje sporno je i to do kada je bračna zajednica faktično trajala obzirom na tvrdnje tuženika da je ista u stvarnosti prestala početkom 1997., u odnosu na tvrdnju tužiteljice da je ista prestala 2018. godine.

1.3. Nakon provedenog postupka, na utvrđene činjenice prvostupanjski je sud primijenio odredbe Zakona o braku i porodičnim odnosima („Narodne novine“ broj: 11/78., 27/78., 45/89., 59/90., 25/94. i 162/98.; dalje: ZBPO), Obiteljskog zakona („Narodne novine“ broj 162/98.; dalje: ObZ/98) kao i odredbe Obiteljskog zakona („Narodne novine“ broj: 116/03., 17/04., 136/04., 107/07. i 61/11.; dalje: ObZ/03), te je utvrdio tužbeni zahtjev djelomično osnovanim.

1.4. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci, a odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama članaka 154. i 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 153/23.; dalje: ZPP) te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23.; dalje: Tarifa), a tužiteljici je dosuđena i sudska pristojba na tužbu i presudu.

2. Protiv točaka I., II. i IV. navedene presude žalbu je podnio tuženik, navodeći da istu podnosi zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Prema mišljenju žalitelja, prvostupanjska se presuda ne može ispitati jer nema razloga o odlučnim činjenicama, kao i da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi s rezultatom dokaznog postupka, da je presuda nerazumljiva i u suprotnosti s ispravama u spisu. Dalje, navodi i da je povrijeđeno načelo javnosti iz članka 335. stavka 1. ZPP -a, jer je ročište za objavu presude zakazao za isti dan kada je presuda i donesena, bez ostavljanja ikakvog stvarnog vremenskog razmaka koji bi omogućio strankama ili javnosti prisustvovanje objavi.

2.1. Smatra da je prvostupanjski sud počinio grubu pravnu pogrešku jer u izreci navodi da udio u društvu TELENERG d.o.o. čini „bračnu stečevinu“, dok odredbe ZBPO uopće ne poznaje institut „bračne stečevine“, već isključivo „zajedničku imovinu“, a zanemaruje i činjenicu da je dodatni ulog u društvu TELENERG d.o.o. stečen nakon prestanka važenja ZBPO. U nastavku žalbe navodi kako je sud u ovom slučaju zamijenio teze te je, umjesto da traži dokaze o postojanju bračne zajednice (koji nedostaju), uspostavio nemoguć standard za dokazivanje njezina prestanka, ignorirajući pritom neposredna saznanja okoline o potpunom društvenom i emocionalnom razdvajanju stranaka još od početka 1997., pri čemu se poziva na sadržaj iskaza svjedoka. Prema mišljenju žalitelja, prvostupanjski je sud pogrešno ocijenio iskaze svjedoka, zbog čega je pogrešno utvrdio i činjenično stanje.

2.2. Dalje, smatra kako samostalnost tuženika i ovisnost tužiteljice, kako su sami opisali u svojim iskazima, jasno potvrđuju da zajednička imovina nije bila zajednička u pravnom smislu bračne stečevine, te da je animus (volja) za bračnom zajednicom nestao upravo kako tvrdi tuženik, još početkom 1997. Prema mišljenju žalitelja, čak i da je imovina koja je predmet tužbenog zahtjeva stečena za vrijeme trajanja bračne zajednice, što žalitelj smatra da nije, isto bi i dalje bilo posve irelevantno, sve budući da je imovina koje je predmet tužbenog zahtjeva vlastita imovina tuženika, te da je tuženik tijekom postupka to dokazao. Navodi da je tužiteljica trebala dokazati da je imovina stečena zajedničkim radom, a da iz provedenih dokaza proizlazi da se radi o vlastitoj imovini tuženika, dok zaključak suda da se radi o zajedničkoj imovini smatra arbitrarnim. Ukazuje da sud ne može istovremeno utvrditi da su financije stranaka bile odvojene (što potvrđuju i obje stranke svojim iskazima) za potrebe ocjene doprinosa u stjecanju bračne stečevine, a istovremeno tvrditi da je postojala ekonomska zajednica kod ocjene postojanja bračne zajednice.

2.3. Smatra da je prvostupanjski sud propustio objektivno i nepristrano vrednovati dokaze provedene u ovom postupku te predlaže preinačiti presudu, uz naknadu troškova tuženiku.

3. U odgovoru na žalbu tužiteljica osporava navode tuženika, smatrajući da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenice bitne za donošenje odluke te da je svoje stavove valjano obrazložio. Predlaže odbiti žalbu uz naknadu troškova odgovora na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Pobijana odluka ispitana je na temelju odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a, u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u dijelu odluke o troškovima.

6. Pobijana odluka nije zahvaćena nekom od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Razlozi obrazloženja su jasni i ne postoji proturječnost o odlučnim činjenicama između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih zapisnika.

7. Činjenica da je prvostupanjski sud zakazao ročište za objavu presude te isti dan održao ročište te objavio presudu ne predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 10. ZPP -a, jer javnost nije bila isključena na glavnoj raspravi niti na ročištu za objavu i uručenje presude. Štoviše, na dva ročišta javnost je bila i prisutna, pa bi činjenica da je prvostupanjski sud doista zakazao te održao ročište za objavu presude isti dan mogla predstavljati povredu iz članka 354. stavka 1. ZPP-a, ukoliko je ista utjecala na donošenje zakonite i pravilne odluke. S obzirom na to da žalitelj ne tvrdi da bi, u ovom predmetu, to bio slučaj, već svoje žalbene navode o isključenju javnosti isključivo zasniva na pitanju zakazivanja i održavanja ročišta za objavu i uručenje presude, taj je žalben navod neosnovan.

8. Dalje, pozivanje žalitelja na to da prvostupanjski sud, u izreci presude, koristi pojam „bračna stečevina“ i za imovinu koja bi se, prema definiciji iz odredbi ZBPO, trebala nazivati „zajedničkom imovinom“ (imovina stečena prije stupanja na snagu Obiteljskog zakona) ne predstavlja „grubu pravnu pogrešku“ kako to smatra žalitelj. Naime, oba navedena pojma, „zajednička imovina“ odnosno „bračna stečevina“, po svojoj zakonskoj definiciji predstavljaju imovinu koja je stečena radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine („zajednička imovina“ prema odredbi članka 271. ZBPO-a, te „bračna stečevina“ prema odredbi članka 252. ObZ/98 odnosno članka 248. Obz/03). Stoga činjenica da je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev u čijem se sadržaju koristi pojam „bračne stečevine“ i u odnosu na imovinu koja bi se, prema odredbi članka 271. ZBPO-a, trebala nazivati „zajedničkom imovinom“ ne predstavlja nikakvu grubu pravnu pogrešku, kako to pogrešno smatra žalitelj, pa stoga niti razlog za ukidanje odnosno preinaku pobijane presude.

9. U odnosu na žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, treba ukazati da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenično stanje koje je utemeljeno na ispravama priloženima spisu te saslušanjima svjedoka SMV, SM, KM, CM i HM.

10. Sporne činjenice, koje se odnose prvenstveno na pitanje trajanja bračne zajednice kao i da li predmetni poslovni udjeli predstavljaju bračnu stečevinu stranaka stečenu zajedničkim radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili se radi o osobnoj imovini tuženika, stečenoj nakon faktičnog prestanka bračne zajednice, zbog nedostatka materijalnih dokaza utvrđivane su saslušanjima svjedoka i stranaka, a prvostupanjski je sud ocijenio svaki od navedenih iskaza i temeljem takve ocjene donio te objavio pobijanu presudu. Pri tome treba ukazati da je glavna rasprava zaključena nakon što su punomoćnici stranaka to predložili, navodeći kako nemaju daljih dokaznih prijedloga u ovom predmetu.

11. Svoju ocjenu iskaza stranaka i svjedoka prvostupanjski je sud detaljno obrazložio, a činjenica da tuženik u svojoj žalbi izražava neslaganja s takvom ocjenom te iste dokaze cijeni drugačije sama po sebi nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost same presude.

12. Tako u odnosu na iskaze svjedoka prvostupanjski sud zaključuje da isti nisu imali neposredna saznanja o pitanju zajedničkog života i odnosa stranaka jer nisu zajedno živjeli u istom stanu ili često boravili u stanu te da njihovi iskazi nisu potvrđeni drugim dokazima. U obrazloženju presude prvostupanjski sud ukazuje i na to da su svjedoci iskazivali odnosno svjedočili o onome o čemu im je tuženik govorio, jer se radi o njegovim kolegama, poslovnim partnerima, te da stoga nisu mogli znati stvarno stanje bračne zajednice zbog čega nema objektivnog dokaza o prestanku bračne zajednice.

13. Upravo iz navedenog razloga prvostupanjski sud te iskaze smatra nedostatnima te temeljem istih nije mogao sa sigurnošću utvrditi nepostojanje bračne zajednice stranaka od početka 1997. godine, onako kako je to tvrdio tuženik. Ovakav zaključak prvostupanjskog suda nije u suprotnosti s ispravama u spisu niti s iskazima svjedoka, te nije doveden u sumnju navodima žalbe.

14. Dalje, u odnosu na tvrdnje tuženika kako poslovni udjel u društvu TELENERG d.o.o. predstavlja njegovu posebnu imovinu, prvostupanjski sud navodi da je tu tvrdnju trebao dokazati upravo tuženik. Pri tome iskaz tuženikove sestre, koja je saslušana kao svjedokinja, ne smatra dovoljno uvjerljivim na razini potrebnoj za utvrđenje te činjenice, pri čemu posebno ukazuje i da je potvrda o darovanju, koju su potpisali svjedokinja i ŽM sastavljena 2020. godine, dok je navodno darovanje izvršeno 1997. godine, dakle više od 20 godina ranije, pa tu potvrdu ne smatra ispravom kojom bi se činjenica darovanja mogla dokazati, posebno jer ne postoji nikakva druga pisana dokumentacija iz tog razdoblja.

15. U odnosu na žalbeni navod kako prvostupanjski sud potpuno zanemaruje životnu logiku i uobičajenu praksu u obiteljskim odnosima, prema kojoj se darovanje novca unutar najuže obitelji redovito vrši u gotovini, bez pisanih ugovora i bankovnih naznaka, ovaj sud ukazuje da, u ovom konkretnom slučaju, niti svjedokinja niti tuženik ne navode bilo koji drugi slučaj u kojemu bi se, u njihovoj obitelji, takva darovanja vršila. Stoga se tvrdnja žalitelja da se radi o uobičajenoj praksi u obiteljskim odnosima ne može primijeniti na ovu konkretnu obitelj i na ovaj konkretan slučaj, posebno imajući u vidu da se ne radi o iznosu koji bi bio malen ili uobičajen, pa zaključak prvostupanjskog suda nije doveden u sumnju navodima žalbe.

16. Slijedom navedenog, prvostupanjski je sud pravilno zaključio da je imovina koja je predmet ovog spora (poslovni udjeli u društvu TELENERG d.o.o. i D&D PLOVILA d.o.o.) stečena zajedničkim radom stranaka za vrijeme trajanja bračne zajednice.

17. Što se tiče pitanja udjela u zajedničkoj imovini u smislu odredbe članka 279. ZBPO-a, treba ukazati da zaključak prvostupanjskog suda prema kojemu je doprinos tužiteljice i tuženika podjednak u stjecanju poslovnog udjela u društvu TELENERG d.o.o. kao bračne stečevine i zajedničke imovine parničnih stranaka, odnosno da je tužiteljica doprinijela u stjecanju spornog poslovnog udjela u jednoj polovini dijela, kako zaradom tijekom radnog odnosa, tako i radom u domaćinstvu i brigom za dijete, nije u suprotnosti s ispravama u spisu niti je doveden u sumnju navodima žalbe. Ovaj sud ukazuje kako ne postoji matematička formula temeljem koje bi se mogao vrednovati rad kojim je svaki pojedini bračni drug sudjelovao u stjecanju imovine u smislu odredbi ZBPO-a, pa stoga i prihvaća ocjenu prvostupanjskog suda o podjednakom doprinosu bračnih drugova.

18. Dalje, udjeli u društvu D&D PLOVILA d.o.o. stečeni su za vrijeme važenja ObZ/03, i na njih se primjenjuje predmnjeva da su bračni drugovi suvlasnici u jednakim dijelovima, jer tuženik nije dokazao niti da je u vrijeme stjecanja poslovnih udjela bračna zajednica prestala, niti je dokazao da bi se radilo o njegovoj posebnoj imovini.

19. Dakle, tuženik navodima žalbe nije doveo u sumnju zaključke prvostupanjskog suda o postojanju bračne zajednice u vrijeme stjecanja spornih poslovnih udjela, niti je doveo u sumnju zaključke o omjeru stjecanja tih udjela.

20. U svojoj žalbi tuženik ne navodi da bi prvostupanjski sud pogrešno primijenio koju od zakonskih odredbi vezanih za odluku o troškovima postupka, niti je takva povrata utvrđena ispitivanjem presude po službenoj dužnosti, pa je stoga tuženikova žalba i u tom dijelu neosnovana.

21. Slijedom navedenog, tuženikova je žalba odbijena kao neosnovana, a prvostupanjska presuda potvrđena u pobijanim točkama I., II. i IV. njene izreke (članak 368. stavak 1. ZPP-a).

22. Tužiteljičin zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu odbijen je kao neosnovan primjenom odredbi članka 155. stavka 1. i članka 164. stavka 1. ZPP-a, jer tužiteljica nije postavila određen zahtjev za naknadu troškova (članak 161. stavak 1. ZPP-a), a, prema mišljenju ovog suda, čak i da jest postavi la određen zahtjev, takav podnesak ne bi bio potreban za vođenje parnice (članak 155. stavak 1. ZPP -a), jer bi odluka bila jednaka i da odgovor na tužbu nije podnesen.

Zagreb, 13. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Jagoda Crnokrak