REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-342/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Davora Pustijanca, predsjednika vijeća, Radovana Raduke, suca izvjestitelja i Nevenke Baran, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., OIB 25132169807, Lonjička ulica 2A, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Ivanu Županu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o., Zagreb, Horvatova ulica 80A, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Mateu Mandiću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi isplate i utvrđenja ništetnosti, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2513/2024-10 od 14. studenoga 2025., u sjednici vijeća održanoj 13. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2513/2024-10 od 14. studenoga 2025. u točkama I., II. i III. izreke.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom utvrđena je ništetnom odredba članka 3. Ugovora o kreditu 028-50-3960940 od 9. ožujka 2007. sklopljenog između LP iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535 kao kreditora u dijelu koji glasi: „1,00 % (jedan posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“ Odlukom iz točke II. izreke, utvrđena je ništetnom i odredba Ugovora o kreditu sadržana u odredbi članka 10. koji glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor“. Odlukom iz točke III. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 266,11 eura sa zateznim kamatama kao i naknaditi mu troškove parničnog postupka u iznosu od 1.099,54 eura. Odlukom iz točke IV. izreke odbijen je kao neosnovan tužiteljev zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos od 266,11 eura te na iznos dosuđenog parničnog troška od 1.099,54 eura, sve u razdoblju navedenom pod točkom I/ izreke ove presude, koju potražuje po stopi koja prelazi stopu zatezne kamate dosuđenu pod točkom I/ izreke ove presude, kao i u dijelu kojim naknadu parničnih troškova potražuje preko dosuđenog iznosa.

2. Prvostupanjski sud je saslušanjem korisnika utvrdio da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita nije obrtnik, niti trgovac pojedinac, nego fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi članka 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03; dalje u tekstu: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Odredbom članka 5. ugovora o kreditu određeno je da je odobren potrošački ugovor – isplata gotovine u iznosu od 22.000,00 CHF. Iz iskaza svjedoka LP proizlazi da mu kreditor nije dao informacije u vezi valutne klauzule, niti mu objasnio koje su razlike u mogućim posljedicama ugovaranja pojedinih valutnih klauzula (razlike u rizicima CHF i EUR), a niti su takve posljedice mogle biti lako razumljive potrošaču, kao niti o ostalim odredbama, već je cijeli ugovor bio unaprijed pripremljen od strane banke. Niti iz jednog dokaza u spisu ne proizlazi da su tuženik i korisnik kredita pojedinačno pregovarali o predmetnoj odredbi. Prvostupanjski sud je primijenio odredbu članka 96. stavka 1. ZZP-a, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a kojim je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

3. O troškovima postupka prvostupanjski sud je odlučio primjenom odredbe članka 154. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/2014, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje u tekstu: ZPP) te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23).

4. Protiv te presude žalbu je podnio tuženik iz svih zakonom dopuštenih razloga – bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Ističe prije svega da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost jer je prvostupanjski sud navode i dokazne prijedloge tuženika zanemario u potpunosti, čak i ako ih je proveo, a za takvo postupanje ne daje nikakve razloge. Nadalje navodi kako je sud počinio relativno bitnu povredu postupka kada je propustio primijeniti odredbe članka 186.b i članka 325.a ZPP-a i po stupnjevitoj tužbi postupati na način na koji je zakonom predviđeno. Naime, tužbeni zahtjev nije bio određen u tužbi pa se o njemu nije moglo ni odlučivati, već je sud bio dužan sukladno odredbi članka 109. ZPP -a pozvati tužitelja da postavi određeni tužbeni zahtjev. U odnosu na odredbu o valutnoj klauzuli smatra da ih prvostupanjski sud pogrešno smatra nepoštenim i ništetnim pogrešno se vežući utvrđenjima iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa potrošača. Navodi kako je u ovom postupku tvrdio i ukazivao da su sporne odredbe korisniku kredita bile razumljive, da se o njima pojedinačno pregovaralo, da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu sve okolnosti i ostale odredbe ugovora, kao i da je tuženik postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Ističe prigovor zastare. Na kraju, žalio se i na odluku o troškovima postupka navodeći da trošak zastupanja na ročištu za objavu presude nije bio potreban za vođenje parnice budući da sud presude objavljuje na e-Oglasnoj ploči suda.

5. Tuženikova žalba je neosnovana.

6. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredaba članka 365. ZPP -a, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 129/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23) i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

7. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe članka 7. Ugovora o kreditu 028-50-3960940 od 9. ožujka 2007. sklopljenog između tuženika kao kreditora i LP kao korisnika kredita u dijelu koji glasi: „1,00 % (jedan posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“ te „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor“ kao i isplate iznosa od 266,11 eura po osnovi naknade za sklapanje ugovora kredita u iznosu od 1% isplaćenog iznosa kredita.

8. Prvostupanjski sud iz navoda stranaka utvrđuje da među strankama nije sporno da su tuženik i LP sklopili Ugovor o kreditu kojim je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita, kredit u iznosu od 22.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama, da su korisnik kredita kao ustupitelj i tužitelj kao primatelj sklopili Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine od 31. ožujka 2023. kojim ugovorom je korisnik kredita ustupio tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku nastalu po osnovi ništetnih odredaba predmetnog ugovora o kreditu s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada. O tome je nesporno obaviješten tuženik.

9. Neosnovano žalitelj drži da je u konkretnom slučaju prilikom odlučivanja o njegovom prigovoru nedostatka aktivne legitimacije trebalo isti prihvatiti jer je ugovor o prijenosu tražbine između korisnika kredita i tužitelja ništetan. Naime, u ovom se slučaju ne radi o ustupanju tražbine iz ugovora o kreditu, već o ustupanju tražbine po osnovi ništetne odredbe ugovora o kreditu jer je korisnik kredita isplatio banci iznose na temelju ništetne odredbe ugovora o kreditu. Tražbina povrata tako plaćenih iznosa sadržajno predstavlja i tražbinu po osnovi stjecanja bez osnove jer se ništetna odredba ugovora smatra nevaljanom osnovom. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da novčane tražbine potrošača nisu strogo osobne tražbine, niti se njihova narav protivi ustupanju, a niti je prijenos istih zabranjen zakonom, dakle, iste su prenosive, kao i većina novčanih tražbina, bez obzira na svojstvo njihova nositelja (tako i Sud EU, u presudama C-383/18 od 11. rujna 2019. i C-519/19 od 18. studenog 2020.).

10. Stoga prvostupanjski sud, prilikom donošenja pobijane presude, nije pogrešno primijenio odredbe članka 80. Zakona o obveznim odnosima, kako to neosnovano smatra žalitelj.

11. Neosnovani su i žaliteljevi navodi kojima problematizira status korisnika kredita kao potrošača, s tim da u žalbi ne obrazlaže zašto LP ne bi imao status potrošača, dok je tijek zateznih kamata dosuđen u skladu s ustaljenom praksom ovoga, a i Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

12. Što se tiče primjene mjerodavnih odredaba članka 96. do članka 102. mjerodavnog ZZP-a, i taj dio pobijane presude je u skladu s ustaljenom praksom Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz presude toga suda poslovni broj Rev 715/2024-2 od 22. svibnja 2024. (s tim da je jednako pravno shvaćanje zauzeto i u npr. presudama toga suda broj Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024., Rev 1051/2023-2 od 3. travnja 2024. i Rev 1035/2024-2 od 6. studenog 2024.) s kojom je suglasan i ovaj sud, i koja glasi: „Imajući u vidu da se radi o potrošačkom kreditu, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude banke, kao i ostale ugovorne odredbe (pa i o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za koje je utvrđeno da su nepoštene i time ništetne), može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kako su to pravilno zaključili nižestupanjski sudovi.“

13. Naime, i u ovom postupku je utvrđeno da „je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude banke“ jer je svjedok LP, kao korisnik kredita, iskazao da je kredit bio za kupnju automobila, da se špranca ugovora nije mogla mijenjati, da nije mogao uzeti nigdje drugdje kredit, da mu nije pojedinačno objašnjena valutna klauzula.

14. U odnosu na prigovor zastare valja reći sljedeće. Tražbina po osnovi stečenog bez osnove na temelju ništetne odredbe zastarijeva u roku od 5 godina, sukladno odredbi članka 225. Zakona o obveznim odnosima, s obzirom da neki drugi rok zastare za tu tražbinu zakonom nije određen. Zastara, sukladno odredbi članka 215. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima, počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje, ako za pojedine slučajeve nije drugačije propisano. Međutim, u implementaciji pravnih shvaćanja izraženih u odlukama Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda Republike Hrvatske, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.), zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

15. Na kraju, neosnovan je i tuženikov žalbeni navod da je trošak objave presude dosuđen tužitelju, nepotreban. Naime, radi se o potrebnom trošku za vođenje parnice, a o čemu također postoji ustaljena praksa i ovoga i Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Ročište za objavu presude sudska je radnja koja je predviđena kao pravilo u načinu objave i uručenja presude. Ovu radnju određuje i zakazuje sud koji stranke poziva na ročište, na taj poziv su se dužne odazvati jer u protivnom nastupaju brojne posljedice prvenstveno u odnosu na dostavu presude. Na ovom ročištu osim što se objavljuje sadržaj presude sud ukratko iznosi usmeno obrazloženje presude (članak 336. stavak 1. ZPP-a). Za zaključiti je da pravo na naknadu troškova za zastupanje po punomoćniku, odvjetniku, za pristup na ročište za objavu presude je izravno povezano s pravom na pristup sudu (članak 29. Ustava Republike Hrvatske „Narodne novine“ broj: 59/99, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01,76/10 i 105/14; dalje u tekstu: Ustav) te članak 6. Konvencije o temeljnim ljudskim pravima i slobodama („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj: 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17; dalje u tekstu: Konvencija), upravo zbog saznanja o razlozima presude u smislu usmenog obrazloženja i dostave presude za koju je pravilno da se izvršava upravo na ročištu za objavu presude (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 772/2023 od 23. siječnja 2024.).

16. Uzevši u obzir sve navedeno, ovaj sud u cijelosti prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom, njezine razloge, a samim time i odluku prvostupanjskog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva donesenu pravilnom primjenom materijalnog prava.

17. Zato je, primjenom članka 368. i članka 373. ZPP-a, odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 13. svibnja 2026.

Predsjednik vijeća

Davor Pustijanac