REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1052/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Jagode Crnokrak, predsjednika vijeća, Mladena Šimundića, suca izvjestitelja i Dubravke Matas, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZEGE RITAM j.d.o.o., [adresa], OIB: 33194707468, kojeg zastupa punomoćnik Jurica Kozina, odvjetnik u Zagrebu, protiv 1. tuženika Grad Zagreb, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937, kojeg zastupa punomoćnik Marko Ramljak, odvjetnik u Zagrebu, i 2. tuženika PAG RAZVOJ d.o.o. u stečaju, Zagreb, Ulderika Donadinia 22, OIB: 91249018012, koje zastupa stečajna upraviteljica Marijana Sabljić, OIB: [osobni identifikacijski broj], Zagreb, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1624/2021 od 22. prosinca 2025., u sjednici vijeća održanoj 13. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1624/2021 od 22. prosinca 2025. u pobijanim točkama I. i II. izreke.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1624/2021 od 22. prosinca 2025. odbijen je tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da se utvrdi kako ovrha u predmetu Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-3047/2020 nije dopuštena (točka I. izreke); naloženo je tužitelju platiti prvotuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 13.750,00 € s kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude (točka II. izreke), dok je prvotuženik odbijen s dijelom zahtjeva za naknadu troška (točka III. izreke).

1.1. U bitnome, prvostupanjski sud navodi da je rješenjem u postupku poslovni broj Ovr-3047/2020 pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu, koji se provodi temeljem pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2917/2015, upućen u parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, primjenom odredbe članka 60. stavka 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17., 131/20., 114/22. i 6/24.; dalje: OZ).

1.2. Nakon provedenog postupka prvostupanjski je sud utvrdio da je tuženik Grad Zagreb 3. ožujka 2017. ishodio presudu pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-2917/2015 kojim je naloženo PAG RAZVOJ d.o.o. odnosno ovdje drugotuženiku da u roku od 30 dana iseli i preda Gradu Zagrebu (prvotuženiku) predmetni poslovni prostor slobodan od svih osoba i stvari, te da je ta presuda postala pravomoćna presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2475/2020 od 9. rujna 2020. Ukazuje da postupak i presuda nisu mogli biti nepoznati tužitelju, jer su u to vrijeme tužitelj i društvo PAG RAZVOJ d.o.o. imali istog direktora (ŠĐ).

1.3. Ukazuje i da je tuženik Grad Zagreb ustanovio pravo građenja na nekretnini te da je 13. rujna 1994. to pravo ustupio pravo društvu ESPLANADA CENTAR d.o.o. (kasnije KUPINA d.o.o.), a koje pravo je to društvo ustupilo dalje Sporazumima drugotuženiku pa društvu IMMENSUS j.d.o.o., a potom i tužitelju te da su se sva ta društva obvezala vratiti posjed nekretnine Gradu Zagrebu. Pri tome prvostupanjski sud ukazuje na odredbu članka 127. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 156/22., 145/23. i 155/23.; dalje: ZOO) kojim je propisano da svaka ugovorna stranaka može ako na to pristane druga strana prenijeti ugovor na neku treću osobu koja time postaje nositelj svih njezinih prava i obveza iz tog ugovora, kao i da u postupnu nije utvrđeno da je tuženik Grad Zagreb dao pristanak na navedene prijenose.

1.4. U presudi obrazlaže razloge zbog kojih smatra da prvotuženik ima pravo na posjed sukladno ranije navedenoj presudi, a obzirom da je za tužitelja utvrđeno kako je isti nezakoniti i nepošteni posjednik, te da nema pravo osnovano tražiti da se ovrha na predmetnoj nekretnini proglasi nedopuštenom, s obzirom na to da upravo prvotuženik ima veće pravo na posjed i od drugotuženika i od tužitelja.

1.5. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci, a odluku o troškovima postupka temelji na odredbama članaka 154. i 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 153/23.; dalje: ZPP) te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 23/22. i 126/22.; dalje: Tarifa).

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tužitelj, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavaka 1. i 2. točke 11. ZPP-a.

2.1. Smatra da je bitna povreda postupka počinjena u odnosu na tvrdnju prvostupanjskog suda kako to što se predmetni poslovni prostor prostire na dvije čestice nije odlučna za provođenje ovrhe, jer smatra da se ovrha može odnositi samo na točno određenu nekretninu, pa je taj dio obrazloženja nerazumljiv i proturječan s ispravama u spisu.

2.2. Dalje, prema mišljenju žalitelja, prvostupanjski je sud pogrešno cijenio isprave u spisu i to građevinsku i lokacijsku dozvolu, prema kojima je rekonstrukcija prostora dopuštena i provedena uz prethodno zaključenje dugoročnog Ugovora o najmu za dio prostora, te smatra da se nedostaci u presudi ne mogu ispravljati u ovršnom postupku. Navodi i kako presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, pa je i činjenično stanje pogrešno utvrđeno, prvenstveno vezano za identitet nekretnine. Ukazuje da je u parnicu upućen primjenom odredbi Ovršnog zakona, iz točno određenih razloga, pa je sud bio dužan utvrditi upravo te činjenice. Pri tome posebno ukazuje na to da je, kao vlasnik nekretnine, upisana Republika Hrvatska, te da tuženik GRAD ZAGREB to nikada nije bio, čime je dovedena u pitanje i aktivna legitimacija tog tuženika u ovršnom postupku, kao i da se dio nekretnina nalazi na drugoj čestici, čiji je vlasnik FRANKOPAN NEKRETNINE d.o.o.

2.3. Smatra i da je prvostupanjski sud, u odnosu na valjanost ugovora o ustupu prava građenja od strane društva ESPLANADA CENTAR d.o.o. trećim osobama pogrešno primjenjuje odredbe članka 127. ZOO-a, jer je pravo vlasništva stečeno građenjem regulirano odredbom članka 280. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 129/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12., 152/14,. 81/15. i 94/17.; dalje: ZVDSP), te obrazlaže svoje stavove.

2.4. U odnosu na dosuđene troškove postupka navodi da je prvostupanjski sud utvrdio vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.327,23 € (10.000,00 kn), a da je prvostupanjski sud, zbog nepravilnog zaključka o osnovanosti zahtjeva, troškove postupka pogrešno dosudio, i to u previsokom iznosu, kao i da mu je dosudio trošak za radnje koje nisu bile potrebne.

2.5. Ukazuje i na to da je u prvostupanjskoj presudi pogrešno određen rok za podnošenje žalbe (8 dana), te predlaže preinačiti presudu odnosno presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Pobijana odluka ispitana je na temelju odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a, u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u dijelu odluke o troškovima.

6. Pobijana odluka nije zahvaćena nekom od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Razlozi obrazloženja su jasni i ne postoji proturječnost o odlučnim činjenicama između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih zapisnika. Stoga to što se tuž itelj ne slaže s određenim tumačenjima prvostupanjskog suda ne čini presudu nerazumljivom niti znači da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, na koju se tužitelj poziva. Dalje, time što je u samoj presudi rok za podnošenja žalbe određen u roku od 8 dana ne predstavlja povredu iz članka 354. stavka 1. ZPP-a, koja bi utjecala na pravilnost i zakonitost presude, jer je tužitelj žalbu podnio pravovremeno.

7. Prvostupanjski sud navodi da je predmet spora u ovom postupku tužiteljev zahtjev da se ovrha određena rješenjem u postupku poslovni broj Ovr-3047/2020 pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu proglasi nedopuštenom, pri čemu je tužitelj upućen u parnicu primjenom odredbe članka 61. stavka 1. OZ-a.

8. Prema tome, da bi tužitelj uspio sa svojim zahtjevom, on u parnici mora dokazati da ima kakvo pravo koje bi spriječilo provođenje ovrhe (članak 59. stavak 1. OZ-a), a nije sporno da postojanje tog prava tužitelj u ovršnom postupku tužitelj nije dokazao pravomoćnom presudom ili drugom javnom ispravom, odnosno javno ovjerovljenom privatnom ispravom, pri čemu činjenice na kojima se temelji njegov prigovor nisu općepoznate niti se mogu utvrditi primjenom pravila o zakonskim predmnjevama.

9. Tužitelj u svojoj tužbi navodi brojne razloge zbog kojih smatra da bi ovrha određena rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-3047/2020 bila nedopuštena, pri čemu ističe da tuženik Grad Zagreb nije vlasnik sporne nekretnine; da predmet ovrhe odnosno navedena nekretnina kako je navedena u prijedlogu za ovrhu nije upisana u zemljišne knjige; da opis nekretnine ne odgovara niti površinom niti opisom bilo kojem poslovnom prostoru koji se fizički nalaze na adresi [adresa] kao i da je tužitelj izvanknjižni vlasnik te savjesni posjednik nekretnine koja je predmetom ovrhe jer je njegov prednik ESPLANADE-CENTAR d.o.o. savjesni graditelj.

10. Ovaj sud ukazuje da se, od svih razloga za koje tužitelj smatra da predstavljaju osnovu za utvrđenje nedopuštenosti ovrhe, samo tužiteljeva tvrdnja o tome da bi on bio izvanknjižni vlasnik i savjesni posjednik nekretnine odnosi na pitanje postojanja prava treće osobe koje bi spriječilo provođenje ovrhe u smislu odredbe članka 59. stavka 1. OZ-a.

11. Naime, predmet ovršnog postupka u kojemu je tužitelj upućen u parnicu bilo je zahtjev Grada Zagreba, kao ovrhovoditelja, da mu ovršenik preda u posjed točno određene nekretnine, temeljem pravomoćne i ovršne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2917/2015 od 3. ožujka 2107., kojom je drugotuženiku naloženo u roku od 30 dana iseliti i predati tuženiku Gradu Zagrebu slobodan od svih osoba i stvari poslovni prostor ukupne površine 514,92 m2, a koji se nalazi u prizemlju, međukatu, prvom katu i dijelu drugog kata u stambeno-poslovnom objektu u [adresa], izgrađenom na zemljištu označenom u katastarskom operatu kao k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], što u zemljišnim knjigama odgovara zk.č.br. 3233/3 i zk.č.br. 3233/4 k. o. [katastarska općina] te dijelu zk.č.br. 3575/1 k. o. [katastarska općina]. Upravo na tu i tako opisanu nekretninu odnosi se i rješenje o ovrsi poslovni broj Ovr-3047/2020 od 30. studenog 2020., u odnosu na koje je tužitelj upućen u parnicu.

12. Prema odredbi članka 59. stavka 1. OZ-a, temeljem kojega je tužitelj upućen u parnicu, treća osoba može tražiti da se ovrha proglasi nedopuštenom samo ako na predmetu ovrhe ima kakvo pravo koje sprječava ovrhu.

13. Stoga je pitanje točnog opisa i površine nekretnine kako je navedeno u pravomoćnoj presudi i rješenju o ovsi, zatim pitanje vlasništva treće osobe koja nije sudionik u ovom postupku na toj i takvoj nekretnini, kao i to da li je nekretnina na kojoj se provodi ovrha upisana kao vlasništvo tuženika Grada Zagreba u zemljišnim knjigama nisu od utjecaja na provedbu ovrhe radi predaje u posjed, te ne ukazuju niti dokazuju da bi tužitelj imao kakvo pravo koje sprječava ovrhu na predmetnoj nekretnini.

14. Slijedom navedenog, niti žalbeni navodi kojima tužitelj osporava zaključke prvostupanjskog suda o tim pitanjima nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost same presude.

15. Što se tiče tvrdnji tužitelja da je upravo on vanknjižni vlasnik i savjesni posjednik nekretnine na kojoj se provodi ovrha, prvostupanjski sud ukazuje na činjenicu kako je ESPLANADA CENTAR d.o.o. stekla pravo građenja na temelju pravnog posla (Ugovora i Aneksa s tuženikom Grad Zagreb) u pisanom obliku kako je propisano člankom 287. stavkom 2. ZVDSP-a, te je ona izvršila građevinske radove, što joj je dopustio Grad Zagreb, pri čemu se ESPLANADA CENTAR d.o.o. obvezala vratiti u posjed nekretninu Gradu Zagrebu. U odnosu na tu činjenicu, prvostupanjski se sud pravilno poziva na odredbu članka 127. ZOO-a o prijenosu ugovora, te ukazuje da tuženik Grad Zagreb nije dao suglasnosti na prijenos tog prava na treće osobe (PAG RAZVOJ d.o.o.; IMENSUS j.d.o.o. te tužitelj ZEGE RITAM j.d.o.o.), te da stoga tužitelj nije stekao na zakoniti način posjed sporne nekretnine niti se može stoga smatrati predmnijevanim vlasnikom iste nekretnine.

16. Pri tome ovaj sud dodatno ukazuje i na to da se pravo građenja, prema izdanoj građevinskoj dozvoli, odnosilo na rekonstrukciju postojećeg poslovnog prostora, a ne na izgradnju nove nekretnine. Dalje, prvostupanjski sud pravilno ukazuje da je društvo ESPLANADA CENTAR d.o.o. pravo građenja dobilo temeljem Ugovora o pravo građenja sklopljenog s Gradom Zagrebom 13. rujna 1994., te Aneksa tom ugovoru od 13. srpnja 1995.), prema kojima je društvo ESPLANADA CENTAR d.o.o. nekretninu trebalo vratiti Gradu Zagrebu nakon isteka 15 godina (članci 3. i 5. Ugovora) odnosno 25 godina (članak 3. Aneksa), uz brisanje prava građenja.

17. No, u odnosu na primjenu materijalnog prava glede Ugovora o pravu građenja i njegovog Aneksa, ovaj sud ukazuje da je u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora na snazi bio Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“ broj 55/91.; dalje: ZOVO), prema kojemu se pravo vlasništva moglo steći građenjem, no pod točno određenim uvjetima (ako osoba koja je izgradila nekretninu nije znala niti je mogla znati da gradi na tuđem zemljištu, a vlasnik zemljišta je znao za izgradnju i nije se odmah usprotivio, članak 24. stavak 1. ZOVO -a). U ovom konkretnom slučaju, društvo ESPLANADA CENTAR d.o.o. ne samo da je znalo da izvodi radove rekonstrukcije na tuđoj nekretnini, već je i pristalo da tako rekonstruiranu nekretninu vrati vlasniku, uz istovremeno brisanje prava građenja u zemljišnim knjigama. Pri tome činjenica da društvo ESPLANADA CENTAR d.o.o. nije upisalo svoje pravo građenja u zemljišne knjige ne utječe na pitanje vlasništva nekretnine niti na obvezu njenog vraćanja.

18. Dakle, neovisno o tome što se prvostupanjski sud, jednako kao i tužitelj, u odnosu na pitanje stjecanja i postojanja prava građenja pozivaju na pogrešan zakon (Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima umjesto Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima), temeljem isprava u spisu prvostupanjski je sud pravilno utvrdio da društvo ESPLANADA CENTAR d.o.o. nije steklo pravo vlasništva na spornoj nekretnini, pa slijedom navedenog nije takvo pravo moglo niti prenijeti na treće osobe, posebno bez da je tuženik Grad Zagreb pristao na takav prijenos (članak 127. ZOO-a). Pri tome prvostupanjski sud pravilno ukazuje i da je, neovisno o pitanju valjanosti prijenosa prava građenja, njegov korisnik nekretninu trebao vratiti Gradu Zagrebu po isteku roka od 25 godina, te da je taj rok istekao.

19. Dalje, prvostupanjski sud pravilno ukazuje i na činjenicu da su tužitelj i društvo PAG RAZVOJ d.o.o. imali istog osnivača i direktora (ŠĐ), pa stoga tužitelju nije mogla biti nepoznata činjenica vođenja parnice između Grada Zagreba kao tužitelja i društva PAG RAZVOJ d.o.o. kao tuženika, radi iseljenja i predaje u posjed nekretnine. Činjenica da je tužitelj, tek nakon pravomoćnog okončanja te parnice i pokretanja ovršnog postupka, podnio prigovor treće osobe zbog kojega je upućen u parnicu, prema mišljenju ovog suda jasno ukazuje na to da tužitelj nastoji zadržati posjed na spornoj nekretnini što dulje, neovisno o postojanju ili nepostojanju svog prava.

20. S obzirom na to da tužitelj nije dokazao da bi imao takvo pravo koje bi sprječavalo provođenje ovrhe u odnosu na tuženika PAG RAZVOJ d.o.o. u stečaju, prvostupanjski je sud pravilno odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

21. U odnosu na troškove parničnog postupka, ovaj sud ukazuje da tužitelj samo paušalno osporava odluku u tom dijelu, ne navodeći koju bi to konkretno radnju prvostupanjski sud pogrešno priznao, ili koja konkretna radnja ne bi bila potrebna za vođenje parnice, pa je stoga žalba i u tom dijelu neosnovana.

22. Slijedom navedenog, tužiteljeva je žalba odbijena kao neosnovana, a prvostupanjska presuda potvrđena u pobijanom dijelu, sukladno odredbi članka 368. stavka 1. ZPP-a.

Zagreb, 13. svibnja 2026.

Predsjednik vijeća

Jagoda Crnokrak