REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-2363/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Kamelije Parać, predsjednice vijeća, Ružice Omazić, sutkinje izvjestiteljice i Danijele Uzelac Ljubić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI GOLF SAVEZ, OIB 35538205481, Zagreb, Mihanovićeva 1, kojeg zastupa punomoćnik Dino Klisović, odvjetnik iz Zagreba, Miramarska 15b, protiv tuženika REPUBLIKE HRVATSKE, OIB 52634238587, radi naknade štete, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2360/2024 od 11. travnja 2025. ispravljene rješenjem tog suda poslovni broj P-2360/2024 od 11. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 13. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2360/2024 od 11. travnja 2025.

r i j e š i o  j e

Odbacuje se kao nepravovremena dopuna žalbe podnesene 6. svibnja 2025.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2360/2024 od 11. travnja 2025. odbijen je zahtjev tužitelja da mu tuženica isplati štetu u ukupnom iznosu od 1.268.018,81 eura sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća više pojedinačno određenih iznosa do isplate po stopi koja je propisana za ostale odnose (točka I. izreke), obijen je tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 91.393,22 eura, kao neosnovan (točka II. izreke) i naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 145.052,00 eura u roku od 15 dana (točka III. izreke).

2. Rješenjem prvostupanjskog suda istog poslovnog broja od 11. travnja 2025. ispravljena je izreka navedene presude u točki III. izreke tako da umjesto troška u iznosu od „145,052,00 eura“ ima pravilno pisati „45.052,00 eura“.

3. Sud je odbio tužiteljev zahtjev za naknadu štete koji tužitelj temelji na odredbi članka 13. Zakona o sustavu državne uprave, koji je bio na snazi u vrijeme poduzimanja nezakonite radnje upravnog tijela, budući da je utvrdio da je tužitelj dokazao da su u konkretnom slučaju radilo o nezakonitom i nepravilnom radu tijela državne uprave, zbog čega postoji odgovornost Republike hrvatske za štetu, ali da tužitelj nije dokazao da mu je nastala šteta u vidu izmakle koristi u zahtijevanom iznosu i obična šteta, kao niti da za pojedine vidove štete postoji uzročno posljedična veza između počinjene štetne radnje i pretrpljene štete.

4. Tužitelj je protiv presude podnio pravodobnu žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. i 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi prvo navodi da je pobijana presuda sadrži greške koje zadiru u suštini stvari. Ističe da je u izreci presude dosuđen trošak u iznosu od 145.052,00 eura, a prema obrazloženju je dosuđen trošak u iznosu od 45.052,00 eura, te da je nakon intervencije sud ispravio grešku, ali žalitelju nije dostavio ispravljeni izvornik presude. Zatim, da je u obrazloženju navedeno da je glavna rasprava zaključena 27. veljače 20225 iako je zaključena 28. veljače 2025. Nadalje, navodi da je pogrešno shvaćanje suda da štetu u vidu izmakle dobiti ne mogu predstavljati ukupni prihodi, što zahtjeva tužitelj, već samo dobit, kao i utvrđenje suda da nema uzročno posljedične veze između štetne radnje - donošenja rješenja o prestanku djelovanja tužitelja i svih vrsta šteta koje je tužitelj pretrpio. Smatra da je donošenjem pobijane presude povrijeđeno načelo otvorenog pravosuđenja, budući da je u obrazloženju navedeno da najveći dio štete u vidu izgubljene koristi, kao i štete u vidu plaćanja zateznih kamata sud nije mogao utvrditi jer da za to tužitelj nije predložio izvođenje dokaza financijskim vještačenjem, a da sud tijekom postupka nije upozorio stranke u smislu čl. 219. st. 2. Zakona o parničnom postupku i dao im do znanja do okončanja prethodnog postupka i tijekom daljnjeg postupka na potrebu predlaganja određenih dokaza, odnosno financijskog vještačenja. Smatra pritajenim djelovanje suda i u odnosu na pojedine činjenice (postojanje uzročno posljedične veze) jer sud nije ničim dao do znanja strankama o svom stavu, a upravo na tim činjenicama je utemeljio presudu. U žalbi nadalje ponavlja navode iznesene tijekom postupka ističući u bitnom da je izraženo shvaćanje prvostupanjskog suda u suprotnosti s čl. 1046. ZOO-a i čl. 31. st. 1. Zakona o udrugama, kojim je propisano da udruge građana ne smiju djelovati radi stjecanja dobiti nego je jedino moguće ostvariti višak prihoda s kojim mogu slobodno raspolagati, dok je prvostupanjski sud u točki 43. obrazloženja naveo da izmaklu korist može predstavljati isključivo neto iznos dobiti. Ističe kako je dokazao koji iznos sredstava bi svake godine bio isplaćen tužitelju iz sredstava HOO-a a koja je izgubio jer mu je odlukom HOO-a od 9. rujna 2010. prestalo članstvo u HOO-u, a da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da ne postoji uzročno posljedična veza između štetne radnje i nastale štete. Smatra da je do isključenja tužitelja iz HOO-a došlo zbog odluke Gradskog ureda za opću upravu i Ministarstva uprave RH, a da se uz to kao dodatni razlog navodi i činjenica važeći podaci tužitelja nisu bili upisani u registar udruga RH, a da upravo zbog toga što je Gradski ured za opću upravu rješenjem od 16. srpnja 2010. odbio registrirati i upisati podatke pozivajući se na okolnost da se tužitelj kao podnositelj zahtjeva nalazi pod pravomoćnim utvrđenjem prestanka njegovog djelovanja. Ističe, da na isključenje tuženika iz HOO-a nije bilo ključno otvaranje stečaja ili neke druge okolnosti već isključivo to što se čekalo da da postane pravomoćno rješenje o prestanku djelovanja tužitelja, budući da je odluka donesena prvoj idućoj sjednici HOO-a održanoj nakon pravomoćnosti navedenog rješenja i da je stoga očita uzročno posljedična veza. Smatra da je prvostupanjski sud propustio pravilno utvrditi odlučnu činjenicu da je do isključenja tuženika iz HOO-a došlo tek nakon pravomoćnosti rješenja o prestanku djelovanja. Smatra pogrešnim i zaključak prvostupanjskog suda da bi rješenje o isključenju tuženika iz HOO-a bilo doneseno već i zbog činjenice da je nad tužiteljem otvoren stečajni postupak te obrazlaže svoje shvaćanje o suprotnom, kao i o razlogu navedenom u obrazloženju odluke HOO-u vezi sa sjedištem tužitelja, koji je sud prihvatio ne ispitujući tužiteljev stav o tome. Zatim citira pojedine točke obrazloženja pobijane presude i ponavlja isticane navode tijekom postupka zašto smatra pogrešnim utvrđenja prvostupanjskog suda u odnosu na postojanje obične štete i postojanja uzročno posljedične veze između štetne radnje i tih vidova štete. Predlaže ovom žalbenom sudu da preinači pobijanu presudu ili ju ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtjeva žalbeni trošak u iznosu od 19.042,22 EUR.

5. Tužitelj je 6. svibnja 2025. podnio dopunu žalbe, u kojoj navodi da se žali na odluku o trošku ne navodeći određeno razloge, osim da nikakav trošak nije trebalo dosuditi tuženiku, te pojašnjava žalbene navode u odnosu na štetu koju zahtjeva u ovom postupku.

6. Odgovor na žalbu nije podnesen.

7. Dopuna žalbe nije pravovremena. Naime, iz podataka u spisu proizlazi da je tužitelju pobijana presuda uručena na ročištu za objavu presude 11. travnja 2025. pa je zadnji dan roka za podnošenje žalbe, kao i za dopunu žalbe bio 29. travnja 2025. Budući da je dopuna žalba podnesena 6. svibnja 2025., dakle izvan žalbenog roka od 15 dana, valjalo ju je na temelju odredbe čl. 358. st. 2. u vezi s čl. 367. ZPP -a dopunu žalbe odbaciti, kako je odlučeno u izreci ovog rješenja.

8. Žalba protiv presude nije osnovana.

9. Pobijana presuda ispitna je na temelju odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl . 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava osim u dijelu odluke o troškovima postupka (čl. 365. ZPP-a).

10. U postupku donošenja pobijane presude, niti u pobijanoj presudi, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju ukazuje žalitelj, niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Protivno žalbenim navodima prvostupanjski sud je za svoja činjenična i materijalnopravna utvrđenja na temelju kojih je donio pobijanu presudu dao valjane i neproturječne razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud. Osim toga, u pobijanoj presudi nema proturječnosti između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika.

11. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za naknadu štete u ukupnom iznosu od 1.268.018,81 EUR zbog nezakonitog rada državnih tijela. Tužitelj zahtjev temelji na odredbi čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave („Narodne novine“ broj: 75/93, 92/96, 48/99, 15/00, 59/01, 199/03, 79/07) kojim je propisano da štetu koja građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave, naknađuje Republika Hrvatska. Tužitelj zahtjeva štetu u vidu izmakle koristi (čl. 1089. Zakon o obveznim odnosima „Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08; dalje: ZOO) i obične štete (čl. 1046. ZOO-a).

12. Nije sporno da je tužitelj podnio zahtjev tuženici za mirno rješenje spora i da tuženica nije dostavila tužitelju odluku o tom zahtjevu, pa je tužitelj podnio ovu tužbu nakon isteka tri mjeseca od podnošenja zahtjeva sukladno odredbi čl. 186.a st. 5. ZPP-a.

13. Sud je utvrdio nespornim sljedeće činjenice:

- da je rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu St-267/08 od 23. siječnja 2009. otvoren stečajni postupak nad tužiteljem te da su na izvještajnom ročištu stečajni vjerovnici prihvatili prijedlog stečajnog upravitelja da se nastave aktivnosti tužitelja do održavana posebne skupštine vjerovnika,

- da je rješenjem St-267/08 od 28. lipnja 2010. potvrđen stečajni plan u stečajnom postupku nad tužiteljem kojim je određeno da ukupan iznos svih pravomoćno utvrđenih tražbina tužitelja iznosi 1.248.075,00 kn te je utvrđena dinamika napate tražbina na godišnjoj razini počevši od 28. prosinca 2011. do zaključno 28. prosinca 2023., te je određeno tko će biti imenovan za predsjednika uprave i članove uprave tužitelja (…..),

- da je pravomoćnim rješenjem od 29. lipnja 2010. određeno da se zaključuje stečajni postupak nad tužiteljem,

- da je rješenjem Grada Zagreba, Gradskog ureda za opću upravu, klasa:

UP/I- 230-02/009-03/7 od 26. veljače 2009. utvrđen prestanak djelovanja udruge pod nazivom Hrvatski golf savez, uz obrazloženje da je nad tužiteljem otvoren stečajni postupak, a što je jedan od razloga za prestanak udruge u smislu odredbe čl. 28. st. 1. t. 4. Zakona o udrugama („Narodne novine“ broj 88/01, 11/02 – dalje: Zakon o udrugama), te da je rješenjem Ministarstva uprave, klasa: UP/II-230-02/09-01/12 od 4. svibnja 2010. odbijena tužiteljeva žalba i potvrđeno rješenje od 26. veljače 2009.,

- da je presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske Us-6644/2010 od 30. listopada 2013. odbijena tužba tužitelja za poništenje rješenja Ministarstva uprave, klasa: UP/II-230-02/09-01/12 od 4. svibnja 2010., te da je rješenjem Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-217/2014 od 20. ožujka 2014. odbačena ustavna tužba koju je tužitelj podnio protiv presude Visokog upravnog suda

Republike Hrvatske od 30. listopada 2013.,

- da je rješenjem Grada Zagreba, Gradskog ureda za opću upravu, klasa:

UP/I- 230-02/14-05/9 od 27. siječnja 2014. određeno brisanje tužitelja iz registra udruga, uz obrazloženje da je presudom Visokog upravnog suda od 30. listopada 2013., između ostalog, utvrđeno da su stvoreni uvjeti za brisanje tužitelja iz registra udruga,

- da je rješenjem Visokog upravnog suda Republike Hrvatske Usž-3145/2020 od 14. siječnja 2021. prihvaćena žalba tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, Usl-74/20 od 5. ožujka 2020. i poništena rješenja Ministarstva uprave Republike Hrvatske, klasa: UP/II-230-02/14-01/7 od 28. siječnja 2016. i Gradskog ureda za opću upravu Grada Zagreba, klasa: UP/I- 230-02/14-05/9 od 27. siječnja 2014.

- da je Hrvatski olimpijski odbor (HOO) donio odluku broj 1206/10 od 9. rujna 2010. o prestanku članstva Hrvatskog golf saveza u Hrvatskom olimpijskom odboru z obrazloženje da je nad tužiteljem otvoren stečajni postupak i da su time stavljeni izvan snage svi pravni akti (statut i opći akti), prestala su postojati sva tijela tužitelja, te jer je rješenjem Gradskog ureda za opću upravu od 26. veljače 2009. utvrđen prestanak djelovanja udruge (…..),

- da je presudom Europskog suda za ljudska prava broj 66994/14 od 17. prosinca 2020. utvrđeno kako je u postupku koji se odnosi na odluku upravnih tijela o prestanku djelovanja tužitelja, i to odluku Gradskog ureda Grada Zagreba od 26. veljače 2009. kojom je utvrđeno da je tužitelj prestao djelovati, odluku Ministarstva uprave od 4. svibnja 2010., kojom je odbijena tužiteljeva žalba, odluku Visokog upravnog suda Republike Hrvatske od 30. listopada 2013. kojom je odbijena tužba tužitelja za poništenje rješenja, odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske od 20. ožujka 2014. kojom je odbačena ustavna tužba, došlo do povrede čl. 11. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje u tekstu: Konvencija) koji se odnosi na slobodu udruživanja i čl. 6. st. 1. Konvencije koji se odnosi na pravo na pošteno suđenje. Tom presudom je ujedno naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 10.000,00 eura na ime naknade neimovinske štete i iznos od 2.800,00 eura na ima naknade troškova postupka i izdataka,

- da iz navedene presude Europskog suda za ljudska prava proizlazi da se povreda čl. 11. Konvencije odnosi na neopravdanu odluku domaćih tijela o prestanku djelovanja tužitelja, a povreda čl. 6. st. 1. Konvencije na postupak pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske.

- da je tužitelj na temelju navedene presude Europskog suda za ljudska prava podnio prijedlog za ponavljanje postupka i da je presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske Uss-1/21 od 11. lipnja 2021. taj prijedlog prihvaćen i poništeni su presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske od 30. listopada 2013. i rješenja Ministarstva uprave Republike Hrvatske od 4. svibnja 2010. i Gradskog ureda za opću upravu Grada Zagreba od 26. veljače 2009.

14. Uz nesporne činjenice da je u upravnom postupku prvo bilo doneseno rješenje Gradskog ureda za opću upravu od 26. veljače 2009. kojim je utvrđen prestanak djelovanja tužitelja iz razloga što je nad njim otvoren stečajni postupak, da je to rješenje povodom žalbe tužitelja potvrđeno rješenjem Ministarstva uprave od 4. svibnja 2010., da je potom i presudom Visokog upravnog suda od 30. listopada 2013. odbijena tužba za poništenje tih rješenja, da je rješenjem Gradskog ureda za opću upravu od 27. siječnja 2014. tužitelj brisan iz registra udruga i da je tužiteljeva ustavna tužba protiv navedenih rješenja odbačena odlukom Ustavnog suda od 20. ožujka 2014., a da je potom presudom Europskog suda za ljudska prava od 17. prosinca 2020. utvrđeno da je u navedenim upravnim postupcima tužitelju povrijeđena sloboda udruživanja iz čl. 11. Konvencije, zbog čega je odlukom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske od 11. lipnja 2021. dopušteno ponavljanje postupka i u konačnici ukinuto rješenje kojim je utvrđen prestanak djelovanja tužitelja, pravilno je utvrdio prvostupanjski sud da se u konkretnom slučaju radi o nezakonitom radu tijela lokalne samouprave i tijela državne uprave koje je dovelo do prestanka postojanja tužitelja i slobode udruživanja, zbog čega postoji odgovornost Republike Hrvatske sukladno odredbi čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave („Narodne novine“ broj: 75/93, 92/96, 48/99, 15/00, 59/01, 199/03, 79/07) koji je bio na snazi u vrijeme donošenja rješenja Gradskog ureda za opću upravu od 26. veljače 2009.

15. Pravilno je utvrdio prvostupanjski sud da je donošenjem rješenja Gradskog ureda za opću upravu od 26. veljače 2009. te potom rješenja Ministarstva uprave kojim je to rješenje potvrđeno, tužitelju povrijeđena sloboda udruživanja, kako je to utvrđeno presudom Europskog suda za ljudska prava od 17. prosinca 2020., a zbog čega su navedena rješenja i poništena presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske od 11. lipnja 2021. To iz razloga jer Zakon o udrugama („Narodne novine“ broj 88/01, 11/02) u čl. 28. nije propisivao stečaj kao razlog prestanka djelovanja udruge, već kao jedan od razloga prestanka postojanja udruge, pa zbog toga očigledno nisu bile ispunjene pretpostavke za utvrđenje prestanka djelovanja tužitelja. Osim toga sud je utvrdio da je u stečajnom postupku donesena odluka o nastavku djelovanja tužitelja, te da je nakon potvrđivanja stečajnog plana stečajni postupak zaključen i tužitelj je nastavio djelovati kao udruga koja više nije u stečaju, a da navedene okolnosti nisu uzete u obzir prilikom odlučivanja Gradskog ureda za opću upravu i Ministarstva uprave, već je odluka donesena formalistički, i ujedno je dovela i do brisanja tužitelja iz registra i time njegovog stvarnog prestanka postojanja, unatoč tome što je stečajni postupak okončan potvrđivanjem stečajnog plana. S obzirom na navedeno je pravilan zaključak suda da se radilo o nezakonitom radu tijela lokalne samouprave i tijela državne uprave.

16. Tužitelj zahtjeva naknadu štete u vidu izmakle koristi i to na ime novčanih sredstava koja bi mu bila isplaćena iz proračuna Hrvatskog olimpijskog odbora iz proračunske stavke redovni programi nacionalnih sportskih saveza u razdoblju od 2009. do 2024. godine, da nije bio isključen iz članstva u Hrvatskom olimpijskom odboru, zatim, novčani iznos koji bi mu bio isplaćen od strane sponzora Kompas d.o.o., za kojeg tvrdi da je raskinuo ugovor s tužiteljem zbog isključenja tužitelja iz članstva u Hrvatskom olimpijskom odboru, kao i zbog pada naplaćenih članarina, upisnina i kotizacija zbog pada broja članova tužitelja.

17. Pored toga, zahtjeva običnu štetu u visu zateznih kamata za koje tvrdi da će ih biti dužan platiti vjerovnicima zbog zakašnjenja u plaćanju obveza iz potvrđenog stečajnog plana te troškova vođenja raznih postupaka i izrada pravnih mišljenja eminentnih stručnjaka za potrebe tih postupaka.

18. Suprotno navodima žalitelja, pravilno je zaključio prvostupanjski sud da izmaklu korist u smislu odredbe čl. 1089. st. 3. ZOO-a ne može predstavljati iznos prihoda koje bi tužitelj ostvario u određenom razdoblju, već isključivo iznos koji bi preostao kad se od ukupnih prihoda oduzmu ukupni troškovi koje bi tužitelj u tom razdoblju imao, da protiv tužitelja nije bilo doneseno rješenje o prestanku djelovanja i potom o brisanju iz registra udruga, tada bi tužitelj u cijelom utuženom razdoblju ujedno i obavljao svoje redovite aktivnosti, što znači da bi mu nastali i troškovi obavljanja tih aktivnosti. Izmakla korist ne može se poistovjetiti s iznosom prihoda. Tužitelj navodi da bi dobivao sredstva iz proračunske stavke Hrvatskog olimpijskog odbora - redovni programi nacionalnih sportskih saveza, zatim iznos od sponzora te iznos od upisnina, članarina i kotizacija. Međutim, ti iznosi ne predstavljaju izgubljenu korist, već bi oni bili korišteni i za podmirenje troškova tužitelja u obavljanju njegovih aktivnosti (primjerice, organizacije sportskih natjecanja). Stoga, iznos izmakle koristi ne može predstavljati samo iznos prihoda koje bi tužitelj ostvario, a ne uzimajući u obzir i troškove koji bi mu u tom razdoblju nastali da nije utvrđen prestanak njegovog djelovanja i da nije brisan iz registra udruga, dakle, da je obavljao redovite aktivnosti i imao troškove za obavljanje tih aktivnosti. Takvo shvaćan je je izraženo u brojnim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske (npr. Rev-483/2022-2, Rev-x 1239/2015 i dr.)

19. Ovaj sud u cijelosti prihvaća shvaćanje prvostupanjskog suda da je za utvrđivanje iznosa izmakle koristi tužitelja u utuženom razdoblju od 2009. do 2024. godine potrebna detaljna analiza cjelokupnog njegovog poslovanja pri čemu bi se uzeli u obzir i prihodi (od HOO-a, sponzorskih ugovora, članarina), ali i napravila analiza cjelokupnih troškova koje bi imao i koji bi bili pokriveni s tim prihodima. Na taj način utvrdila bi se stvarna korist koju bi tužitelj ostvario, odnosno iznos izmakle koristi. Radi utvrđivanja te činjenice potrebno je stručno znanje vještaka financijske struke, a tužitelj tijekom postupka nije predložio izvođenje dokaza na tu okolnost pa stoga, pravilno zaključuje prvostupanjski sud da tužitelj nije dokazao iznos izmakle koristi.

20. Neosnovan je žalbeni navod da je takvim shvaćanjem, bez upozorenja tužitelja u smislu čl. 219. st. 2. ZPP-a, prvostupanjski sud povrijedio načelo otvorenog pravosuđenja.

21. Otvoreno pravosuđenje predstavlja značajan alat i instrument upravljanja sudskim postupkom i jedan od njegovih aspekata sadržan je u tome da stranke budu upoznate sa stajalištem suda o predmetu spora, kako bi mogle odgovarajuće usmjeriti svoje procesne radnje, u svrhu za njih pozitivnog okončanja postupka. Očito nezadovoljan odlukom prvostupanjskog suda tužitelj u žalbi pokušava prebaciti svoj neuspjeh na navodne povrede u postupanju prvostupanjskog suda što ovaj sud ne nalazi.

22. Prema odredbi čl. 219. ZPP-a svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika. Sud nije dužan upućivati stranke koji dokazi su adekvatni za utvrđenje spornih činjenica, već je na dispoziciji stranaka koje dokaze će predložiti, jer bi u protivnom mogla doći u sumnju nepristranost suda.

23. U sudskoj praksi je već izraženo pravno shvaćanje da načelo otvorenog pravosuđenja ne obvezuje sud da strankama ukazuje na potrebu izvođenja pojedinih konkretnih dokaza niti da ih upućuje kojim dokaznim sredstvima će dokazati odlučne činjenice (tako u odluci Rev-1042/2018 i dr.) te nema povrede načela otvorenog pravosuđenja kada je strankama omogućeno da se izjasne o svim relevantnim činjenicama i predloženim dokazima, a što je omogućeno tužitelju u ovom postupku. Tužitelj je bio zastupan po odvjetniku kao stručnoj osobi te mu je omogućeno iznošenje činjenica i predlaganja dokaza nakon što je tuženik u odgovoru na tužbu i na pripremnom ročištu naveo da tužitelj nije dokazao visinu niti jednog vida štete, te je osporio postojanje uzročno posljedične vezu između štete i štetne radnje.

24. Osnovno načelo parničnog postupka je načelo stranačke istine, što znači da sud utvrđuje sporne činjenice na temelju onih dokaza koje su mu stranke ponudile. Stranke su u obvezi dokazati istinitost iznesenih tvrdnji pa ako stranka u tome ne uspije, njen zahtjev za pružanje pravne zaštite sud će odbiti, odnosno njen prigovor zahtjevu suprotne strane sud neće prihvatiti. Dakle, pravila o teretu dokazivanja koja obvezuju sud uzeti kao nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na tu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava. Pokraj takvog stanja stvari, ovaj sud ne nalazi nepravilnosti u zaključku prvostupanjskog suda iz pobijane presude da tužitelj nije dokazao visinu izmakle koristi zbog čega je zahtjev u tom dijelu pravilno kao neosnovan odbio, budući da izmaklu korist ne predstavlja iznos prihoda, kako pogrešno smatra žalitelj, bez uzimanja u obzir troškova koje bi tužitelj imao u redovnom poslovanju da nije doneseno rješenje o prestanku djelovanja i brisanja tužitelja iz registra udruga, a tužitelj nije dokazao koliko bi iznosila razlika, neovisno o tome nazove li se ona kao dobit ili višak prihoda s kojim udruga odnosno tužitelj može raspolagati u smislu odredbe čl. 31. Zakona o udrugama.

25. Dakle, već samo zbog toga što je sud pravilno utvrdio da tužitelj nije dokazao da mu je nastala šteta u vidu izgubljene koristi (zbog izostanka priljeva sredstava od HOO-a, sredstava iz sponzorskog ugovora sklopljenog s Kompas d.o.o., iz uplate članarina) pravilno je odbijen zahtjev za naknadu tog vida štete, ne ulazeći u postojanje uzročno posljedične veze između štetne radnje i nastale štete.

26. Naime, da bi postojala odgovornost za naknadu štete prema odredbama čl. 1045. i 1046. i 1083. ZOO-a moraju se kumulativno ispuniti sve pretpostavke odgovornosti, a to su: postojanje oštećenog i štetnika; štetne radnje štetnika; štete (u ovom slučaju obična šteta - umanjenje imovine tužitelja i izmakla korist); uzročne veze između štetne radnje i štete i protupravnosti same radnje. Tužitelj mora dokazati postojanje svih navedenih pretpostavki, jer odgovornost tuženika za štetu ne postoji ako nije ispunjena bilo koja od navedenih pretpostavki. Dakle, ako tužitelj ne dokaže postojanje štete, to je ovdje slučaj, tada nema mogućnosti njene naknade, a bez uzročne veze između radnje i štete te bez protupravnosti nema niti odgovornosti tuženika za nastanak štete.

27. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je utvrdio prvostupanjski sud da tužitelj nije dokazao niti da mu je nastala obična šteta koju zahtjeva po osnovi zateznih kamata koje će prije ili kasnije morati isplatiti svim stečajnim vjerovnicima na njihove stečajne tražbine sukladno stečajnom planu. Naime, iz samih navoda tužitelja proizlazi da do sada još nije platio nikakve zatezne kamate vjerovnicima pa prema tome u ovom trenutku još nije došlo do umanjenja njegove imovine u smislu odredbe čl. 1046. ZOO-a. Naime, plaćanjem zateznih kamata bi tužitelju nastala šteta u vidu umanjenja imovine po toj osnovi i tek onda bi on mogao zahtijevati naknadu te štete. Prema odredbi čl. 1086. ZOO-a ne može se zahtijevati naknada buduće imovinske štete jer se sukladno toj odredbi obveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete. Zbog navedenog je pravilno prvostupanjski sud oc ijenio neosnovanim zahtjev za naknadu tog vida štete.

28. Na kraju, pravilno je utvrdio prvostupanjski sud da tužitelju nije nastala šteta po osnovu troškova postupka pred Europskim sudom za ljudska prava i to za zastupanje po odvjetniku i troškovi prevođenja , budući da je tužitelj u postupku pred Europskim sudom za ljudska prava postavio zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 41.250,00 kn te je Europski sud o njegovom zahtjevu i o odlučio i naložio tuženiku platiti tužitelju troškove postupka u iznosu od 2.800,00 eura. Prvostupanjski sud je pravilno zaključio da iznos troškova tog postupka ne predstavlja štetu koja je nastala tužitelju, već su to izdaci za vođenje postupka koji se nadoknađuju prema pravilima odnosnog postupka. U konkretnom slučaju Europski sud je prema pravilima koja vrijede za postupak pred Europskim sudom i odredio tužitelju naknadu troškova postupka u iznosu od 2.800,00 eura, koji iznos mu je tuženik dužan platiti na temelju te presude Europskog suda, te bilo kakvi daljnji izdaci ne predstavljaju štetu tužitelju, već izdatke za koje nema pravo na naknadu troškova postupka prema pravilima postupka pred Europskim sudom za ljudska prava. Stoga je pravilno prvostupanjski sud ocijenio neosnovanim zahtjev za naknadu tog vida štete.

29. Također je pravilno utvrdio prvostupanjski sud da je neosnovan zahtjev za naknadu štete u vidu troškova izrade pravnih mišljenja profesora pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, koje je tužitelj zatražio u svrhu vođenja upravnih postupaka i vođenja ovog postupka. Naime, pravilno je sud utvrdio da nijedno od pribavljenih mišljenja, za koja bi tužitelj platio ugovorenu naknadu, nije bilo potrebno za vođenje spora, budući da je tužitelja u tim postupcima zastupao i zastupa odvjetnik koji ima stručna znanja o pravnim pitanjima i za donošenje odluke hoće li pokrenuti sudski postupak i bez pravnih mišljenja profesora pravnih fakulteta. Trošak pravnih mišljenja ne predstavlja štetu tužitelja, već je to samostalna odluka tužitelja da izradi pravna mišljenja koja nisu bila potrebna za vođenje sudskih postupaka koje je pokrenuo. Osim toga, sud je utvrdio da iz podataka u spisu ne proizlazi da bi tužitelj platio profesorima naknadu za izradu pravnih miljenja.

30. U odnosu na štetu po osnovu troškova vođenja postupka pred Arbitražnim sudom za sport povodom isključenja tužitelja iz Europske golf asocijacije, sud je iz arbitražne odluke Arbitražnog suda za sport od 20. lipnja 2011. utvrdio da je tom odlukom prihvaćena žalba tužitelja (….) i određeno je da će Europska golf asocijacija platiti 3.000,00 CHF tužitelju na ime tužiteljevih pravnih pristojbi i izdataka. Kao i u odnosu na troškove spora pred Europskim sudom za ljudska prava, iz istih razloga je prvostupanjski sud pravilno ocijenio neosnovanim zahtjev za naknadu ovog vida štete. U konkretnom slučaju Arbitražni sud za sport je prema pravilima koja vrijede za postupak pred tim sudom i odredio tužitelju naknadu troškova postupka u iznosu od 3.000,00 CHF, koji iznos mu je tuženik iz tog postupka dužan i platiti na temelju te odluke te bilo kakvi daljnji izdaci ne predstavljaju štetu tužitelju, već izdatke za koje nema pravo na naknadu troškova postupka prema pravilima postupka pred Arbitražnim sudom za sport.

31. Dakle, i u odnosu na običnu štetu je već zbog same činjenice da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da tužitelju šteta nije nastala, pravilno odbijen tužbeni zahtjev, ne ulazeći u to je li postojala uzročna posljedična veza, kako je navedeno u točkama 24. i 25. ovog obrazloženja.

32. Iz navedenih razloga prvostupanjski sud je tužbeni zahtjev pravilno ocijenio neosnovanim, neovisno o prigovoru zastare, a koji je pravilno sud ocijenio neosnovanim iz razloga navedenih u točkama 103. do 108. obrazloženja.

33. Dakle, suprotno žalbenim razlozima, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio odlučne činjenice te je pravilnom primjenom odredaba čl. 1045., 1046., 1083. st. 3. ZOO-a u vezi s čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave ocijenio neosnovanim tužiteljev zahtjev za naknadu štete.

34. Odluka o trošku donesena je na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, a tužitelj osim zbog odluke o glavnoj stvari nije iznosio određene razloge zbog kojih odluku o troškovima smatra nepravilnom. Stoga je odluka o troškovima potvrđena bez ispitivanja je li donesena pravilnom primjenom materijalnog prava u skladu s odredbom čl. 365. st. 2. ZPP-a.

35. Na kraju, u odnosu na žalbeni navod da pobijana presuda obiluje pogreškama koje zadiru u suštinu stvari se ističe da je glede greške u pisanju u odnosu na iznos dosuđenog troška sud donio rješenje o ispravku presude isti dan kada i samu presudu, što žalitelj potvrđuje u žalbi. Prema odredbi čl. 342. st. 1. i 2. ZPP-a ispravak pogreške u pisanju će se obaviti posebnim rješenjem i unijeti na kraju izvornika, a strankama se dostavlja prijepis rješenja, što je prvostupanjski sud nesporno i učinio. Dakle, suprotno shvaćanju žalitelja, strankama se ne dostavlja prijepis presude jer se nije radilo o ispravku u smislu čl. 342. st. 3. ZPP-a.

36. U odnosu na grešku u uvodu presude u vezi s danom zaključenja glavne rasprave se također radi o očiglednoj grešci u pisanju, koju prvostupanjski sud može ispraviti u svako doba u skladu s odredbom čl. 342. ZPP-a, kako je već ispravljena greška u vezi dosuđenog troška.

37. Zbog navedenog je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP -a valjalo žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu, kako je odlučeno u izreci ove presude.

Zagreb, 13. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Kamelija Parać