REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-1664/2026-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Darka Milkovića člana vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., Zag reb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa Goran Devrnja, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa Iris Šanjug, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja i tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2761/2025-2 od 9. prosinca 2025., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1406/2023-36 od 23. svibnja 2025. u sjednici održanoj 13. svibnja 2026.,

r i j e š i o  j e:

I. Dopušta se tužitelju podnošenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2761/2025-2 od 9. prosinca 2025. u odnosu na povredu prava na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske i člankom 6.1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

II. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije odbija se kao neosnovan u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.

III. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije odbacuje se u dijelu koji se odnosi na povrede temeljnog ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Obrazloženje

1. Tužitelj i tuženik su podnijeli prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2761/2025-2 od 9. prosinca 2025. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1406/2023-36 od 23. svibnja 2025.

U odnosu na prijedlog tužitelja

2. Tužitelj je u prijedlogu za dopuštenje naznačio da podnosi prijedlog zbog povrede prava na pravično suđenje i jer odluka ovisi o pravnim pitanjima koja su važan za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

3. Člankom 385.a st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11,25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP-a) propisano je da će Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustiti reviziju ako stranka učini vjerojatnim da joj je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prav i temeljnih sloboda i da se stranka, ako je to bilo moguće, već pozivala u nižestupanjskom postupku.

4. Tužitelj u prijedlogu navodi da je tužbeni zahtjev djelomično odbijen zbog navodne nedopuštene preinake tužbe, iako je predmetni zahtjev (za isplatu naknade za obradu kredita) bio sadržan u činjeničnoj osnovi tužbe i obuhvaćen ukupno postavljenim tužbenim zahtjevom čime je tužitelju uskraćena sudska zaštita u odnosu na potraživanje koje proizlazi iz pravomoćno utvrđene ništetnosti ugovorne odredbe te mu je time povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

5. Pravo na pravično suđenje zajamčeno je čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14. dalje: Ustav) i čl. 6.1. Europske konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori", broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17, dalje: EKLJP).

6. Postupajući sukladno odredbi čl. 387. ZPP-a u vezi s čl. 385.a st. 2. ZPP-a, vijeće je ocijenilo da je tužitelj učinio vjerojatnim da su mu u drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka povrijeđena temeljna ljudska prava zajamčena Ustavom RH i Konvencijom.

7. Iz tužbe koju je tužitelj u skladu s čl. 387. st. 3. ZPP-a priložio uz prijedlog proizlazi da je tužitelj u tužbi tužbenim zahtjevom tražio utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 4. st. 3. ugovora o kreditu koji se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu , utvrđenje ništetnom odredbe čl. 5. st. 2. ugovora o kreditu kojom su ugovoreni jednokratni troškovi obrade kredita te isplatu iznosa od 3.100,00 kuna pri čemu tužitelj nije naznačio na što se točno ovaj iznos odnosi. Nadalje, i u činjeničnim navodima tužbe tužitelj je naveo da je tuženik na temelju ništetnih odredbi, kako odredbi o valutnoj klauzuli tako i odredbi o naknadi za obradu kredita, ostvario korist te je zatražio isplatu iznosa od 3.100,00 kuna.

8. Iako je tužitelj dakle, već u tužbi tražio i utvrđenje ništetnosti odredbe o obradi kredita te je tražio isplatu novčanog iznosa ne navodeći na što se točno taj iznos odnosi, nižestupanjski sudovi su zaključili da je tužitelj tek podneskom od 26. veljače 2025., u tijeku glavne rasprave, nakon izrade nalaza i mišljenja vještaka, pored novčanog zahtjeva kojim traži povrat plaćenog na temelju valutne klauzule istaknuo i novčani zahtjev za povrat onoga što je plaćeno na temelju tzv. ulazne naknade te su zaključili da je tužitelj time preinačio tužbu protivno odredbama čl. 190. st. 1. i 2. ZPP -a, dakle, zaključili su da je preinaka nedopuštena.

9. Prvostupanjski sud je zaključio da je tužitelj preinačio tužbu i to tek nakon zaključenja prethodnog postupka i provođenja vještačenja iako je već tužbenim zahtjevom tražio utvrđenje ništetnosti i ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita te isplatu bez preciziranja na što se ta isplata točno odnosi, pri čemu niti jednim propisom nije zabranjeno zatražiti isplatu ukupnog iznosa s dvije pravne osnove. U takvoj situaciji, ako je sud eventualno smatrao tužbeni zahtjev nejasnim (jer navođenje jednog iznosa bez daljnjeg preciziranja može se odnositi samo na povrat s osnove valutne klauzule ili samo s osnove naknade za obradu kredita, ali i na zbrojeni iznos toga dvoje), trebao je pozvati tužitelja na ispravak tužbenog zahtjeva u skladu s čl. 109. ZPP-a, što je propustio učiniti, a to nije sankcionirao niti drugostupanjski sud. Stoga je tužitelj učinio vjerojatnim da je odlukom o nedopuštenoj preinaci tužbenog zahtjeva tužitelju uskraćeno pravo na pristup sudu odnosno uskraćeno mu je pravo da raspravlja pred sudom o osnovanosti i visini zahtjeva za isplatu zatraženog na temelju ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita.

10. Navedeni zaključak o nedopuštenoj preinaci tužbenog zahtjeva, unatoč tome što bi iz tužbe proizlazilo da je tužitelj već u tužbi tražio isplatu i na temelju ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita, koji nije sankcionirao niti drugostupanjski sud iako je tužitelj prvostupanjsku presudu iz tog razloga pobijao žalbom ukazuje na vjerojatnost postojanja povrede Ustavom zajamčenog prava tužitelja na pravično suđenje iz čl. 29. st. 1. Ustava RH, koje je zajamčeno i čl. 6.1. Konvencije, a koje se sastoji u onemogućavanju tužitelja da raspravlja pred sudom.

11. Budući da su u ovoj pravnoj stvari, u odnosu na povredu temeljnog ljudskog prava na pravično suđenje ispunjene pretpostavke za postupanje revizijskog suda iz čl. 385.a st. 2. ZPP, u vezi s čl. 387. ZPP i dopuštenje revizije, to je na temelju odredbe čl. 389. st. 1. ZPP i čl. 389.b st. 3. ZPP odlučeno kao u izreci ovog rješenja, a u smislu odredbe čl. 389.b st. 3. ZPP, u odnosu na naznačena pravna pitanja uzima se da je prijedlog povučen.

U odnosu na prijedlog tuženika

12. Tuženik je u prijedlogu postavio sljedeća pravna pitanja:

„1. Može li sud, u individualnoj parnici radi naknade štete koja se temelji na utvrđenjima iz presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, izvesti činjeničnu presumpciju da je pravni prednik tuženika propustio informirati tužitelja o pravnim i ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule CHF, iako je banka kao tuženik tvrdila tijekom postupka da je informirala tužitelja u konkretnom ugovoru o kreditu te predložila adekvatne dokaze na tu okolnost, a koje dokazne prijedloge sudovi nisu proveli?

2. Može li se podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (i kojom se ne traži utvrđivanje, osiguranje ili ispunjenje točno određene, individualne tražbine vjerovnika, već je svrha iste zaštita potrošača na općenitoj razini) smatrati vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom/drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja konkretne tražbine, a kojom se radnjom prekida zastara u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a?

3. Je li u primjeni čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima sud, u individualnoj parnici radi naknade štete koja se temelji na utvrđenjima iz presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, ovlašten izvesti činjeničnu presumpciju da je pravni prednik tuženika bio nepošten od dana stjecanja slijedom čega je dužna platiti zatezne kamate od dana stjecanja a ne podnošenja zahtjeva?

4. Je li presuda nezakonita i nepravilna i je li počinjena bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ako sud izostavi razloge o pravnoj osnovi dosude zatezne kamate, a osobito o tijeku zateznih kamata, tj. o dospijeću tražbine?

5. Je li sud u individualnoj parnici radi naknade štete, koja se temelji na utvrđenjima iz presuda VTS-a broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17 donesenim povodom tužbe Udruge „Franak“ za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, prilikom određivanja financijskog vještačenja radi izračuna preplate ovlašten samostalno popuniti pravnu prazninu koja može nastati u slučaju utvrđenja ništetnim dijela odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, na način da odredi izračun razlike temeljem fiksne kamatne stope i temeljem fiksnog tečaja na dan sklapanja ugovora, protivno odredbama članka 324. i 319. Zakona o obveznim odnosima, ili je potrebno navedenu prazninu popuniti na način da se za sve izračune koristi promjenjiva kamatna stopa primjenjiva na HRK kredite za predmetno razdoblje?

6. Je li sud u individualnoj parnici radi naknade štete, koja se temelji na utvrđenjima iz presuda VTS-a broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17 donesenim povodom tužbe Udruge „Franak“ za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, bez suglasnosti i protivno volji ugovornih strana, ovlašten samostalno, urediti postojeći ugovorni odnos na način da pravne praznine nakon ništetnosti pojedinih odredbi, popuni novim ugovornim odredbama o nepromjenjivosti početno ugovorene kamatne stope i ukidanjem valutne klauzule, iako zakon dopušta ugovaranje valutne klauzule i promjenjivu kamatnu stopu, te iako postoji protivljenje jedne ugovorne strane takvom popunjavanju pravne praznine?

7. Je li presuda nezakonita i nepravilna i je li počinjena bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ako sud izostavi razloge o popunjavanju pravne praznine u ugovorima o kreditu nastale zbog utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope i na ugovaranje valutne klauzule, a osobito ako se jedna ugovorna strana protivi popunjavanju pravne praznine kako predlaže druga ugovorna strana?

Je li pravilna ocjena suda o tome da je odredba ugovora o kreditu kojom se ugovara naknada za obradu kredita, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe članka 96. stavaka 1. ZZP/07, koji zaključak sud isključivo temeljiti na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da tuženik kao banka nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita ili bi sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, bio dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva te sve druge mjerodavne okolnosti prije i u trenutku sklapanja ugovora o kreditu u smislu odredbi članka 81. stavka 1. ZZP u svezi odredbi članka 83. i 85. ZZP-a?

odnosno

Je li dopuštena odredba Ugovora o kreditu kojom se ugovara naknada za obradu kredita sukladno Odluci o naknadama za usluge kao općim uvjetima ugovora, sukladno članku 44. st. 1. Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (NN 1201/17)?“

13. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a st. 1. i čl. 387. ZPP-a vijeće revizijskog suda je ocijenilo da pitanja koja je tuženik postavio u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu u smislu odredbe čl. 385.a ZPP.

14. Naime, shvaćanje u pobijanoj presudi u pogledu naznačenih pitanja ne odstupa od ustaljene prakse revizijskog suda i pravnih shvaćanja izraženih u odlukama ovoga suda broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., Rev- 3142/18 od 19. ožujka 2019., Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. i dr. te od pravnog shvaćanja izraženog u odluci ovog suda poslovni broj Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. te Rev-715/2024-3 od 22. svibnja 2024., niti je riječ o pitanjima u pogledu kojih bi bilo potrebno preispitivati sudsku praksu. (tako i ovaj sud u odluci broj Revd- 674/2025-2 od 26. kolovoza 2025. i dr.).

15. Vezano za prvo pitanje koje se odnosi na dokazivanje tvrdnji tuženika o informiranosti tužitelja o pravnim i ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule i odbijanje provođenje dokaza koje je tuženik predložio, valja reći da izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka- djelatnika banke nije provedeno, jer se tuženik nije očitovao je li ta osoba pregovarala s korisnikom kredita niti je tuženik dostavio adresu tog svjedoka (točka 50. prvostupanjske presude) zbog čega svjedoka nije bilo moguće niti pozvati na ročište pa to pitanje nije važno u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP-a.

16. U odnosu na pitanja koja se odnose na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a zbog izostanka razloga o dosudi zatezne kamate i dospijeću tražbine odnosno drugim odlučnim činjenicama, treba reći da predlagatelj polazi od pogrešne pretpostavke da je sud izostavio razloge o odlučnim činjenicama, jer suprotno proizlazi iz obrazloženja nižestupanjskih odluka.

17. Slijedom navedenog, nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a pa je ovaj sud na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP-a riješio kao pod točkom I. izreke.

18. U pogledu prijedloga za dopuštenje revizije koji je sadržajno sastavljen u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP-a koji tuženik podnosi zbog povrede ustavnog prava na obrazloženu sudsku odluku, zabranu arbitrarnosti, legitimnost i pravnu sigurnost koje je sadržano u čl. 29. st. 1. uvezi s čl. 3., 14. st. 2. i čl. 26. st. 1. Ustava RH, valja reći da tuženik nije učinio vjerojatnim da bi mu nekom osobito teškom povredom odredaba parničnog postupka ili pogrešnom primjenom materijalnog prava bilo povrijeđeno temeljno Ustavom zajamčeno pravo koje navodi tuženik. Naime, tuženik se koristio žalbom protiv prvostupanjske presude, a pobijana presuda je obrazložena i nije očito nerazumna, a pritužba je iznesena paušalno i općenito, jer ničim nije učinio vjerojatnim da su mu u postupku počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka te da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

19. Slijedom navedenog, prijedlog za dopuštenje revizije valjalo je u dijelu u kojem je on sastavljen u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP-a odbaciti na temelju odredbe čl. 389.a st. 1. i 4. ZPP-a te je odlučeno kao pod točkom II. izreke ovoga rješenja.

Zagreb, 13. svibnja 2026.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil