REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1529/2026-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Davora Pustijanca, predsjednika vijeća, Nevenke Baran, suca izvjestitelja i Radovana Raduke, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja–protutuženika LJUBLJANSKA BANKA d.d. iz Republike Slovenije, Ljubljana, Trg Republike 3, OIB: 40032571039, kojeg zastupa punomoćnik Matija Pečatnik, odvjetnik u Zagrebu, Savska cesta 41/III, protiv tuženika–protutužitelja AGRAM LIFE osiguranje d.d. iz Zagreba, Trnjanska cesta 108, OIB: 18742666873, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Pelcl, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grgić i partneri u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 282, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj-protutužiteljevoj žalbi protiv dijela presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2216/17 od 7. studenoga 2019., u sjednici vijeća održanoj 13. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tuženikova-protutužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2216/17 od 7. studenoga 2019. u točki I. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku-protutužitelju isplatiti tužitelju- protutuženiku zatezne kamate koje teku na iznos:

- 2.009,56 EUR/15.141,04 kn od 1. siječnja 2006. do 24. listopada 2017.,

- 2.009,56 EUR/15.141,04 kn od 1. veljače 2006. do 24. listopada 2017.,

- 2.009,56 EUR/15.141,04 kn od 1. ožujka 2006. do 24. listopada 2017.,

- 1.949,22 EUR/14.686,39 kn od 1. travnja 2006. do 24. listopada 2017.,

- 1.949,22 EUR/14.686,39 kn od 1. svibnja 2006. do 24. listopada 2017.,

- 1.949,22 EUR/14.686,39 kn od 1. lipnja 2006. do 24. listopada 2017.,

- 1.996,88 EUR/15.045,52 kn od 1. srpnja 2006. do 24. listopada 2017.,

- 1.996,88 EUR/15.045,52 kn od 1. kolovoza 2006. do 24. listopada 2017.,

- 1.996,88 EUR/15.045,52 kn od 1. rujna 2006. do 24. listopada 2017.,

- 2.185,01 EUR/16.462,97 kn od 1. listopada 2006. do 24. listopada 2017.,

- 2.185,01 EUR/16.462,97 kn od 1. studenog 2006. do 24. listopada 2017.,

- 2.185,01 EUR/16.462,97 kn od 1. prosinca 2006. do 24. listopada 2017.,

- 2.265,13 EUR/17.066,62 kn od 1. siječnja 2007. do 24. listopada 2017.,

- 2.265,13 EUR/17.066,62 kn od 1. veljače 2007. do 24. listopada 2017.,

- 2.265,13 EUR/17.066,62 kn od 1. ožujka 2007. do 24. listopada 2017.,

- 2.355,64 EUR/17.748,60 kn od 1. travnja 2007. do 24. listopada 2017.,

- 2.355,64 EUR/17.748,60 kn od 1. svibnja 2007. do 24. listopada 2017.,

- 2.355,64 EUR/17.748,60 kn od 1. lipnja 2007. do 24. listopada 2017.,

- 2.363,76 EUR/17.809,73 kn od 1. srpnja 2007. do 24. listopada 2017.,

- 2.363,76 EUR/17.809,73 kn od 1. kolovoza 2007. do 24. listopada 2017.,

- 2.363,76 EUR/17.809,73 kn od 1. rujna 2007. do 24. listopada 2017.,

- 2.350,83 EUR/17.712,30 kn od 1. listopada 2007. do 24. listopada 2017.,

- 2.350,83 EUR/17.712,30 kn od 1. studenog 2007. do 24. listopada 2017.,

- 2.350,83 EUR/17.712,30 kn od 1. prosinca 2007. do 24. listopada 2017.,

- 2.334,09 EUR/17.586,22 kn od 1. siječnja 2008. do 24. listopada 2017.,

- 2.334,09 EUR/17.586,22 kn od 1. veljače 2008. do 24. listopada 2017.,

- 2.334,09 EUR/17.586,22 kn od 1. ožujka 2008. do 24. listopada 2017.,

- 2.339,42 EUR/17.626,34 kn od 1. travnja 2008. do 24. listopada 2017.,

- 2.339,42 EUR/17.626,34 kn od 1. svibnja 2008. do 24. listopada 2017.,

- 2.339,42 EUR/17.626,34 kn od 1. lipnja 2008. do 24. listopada 2017.,

- 2.348,29 EUR/17.693,20 kn od 1. srpnja 2008. do 24. listopada 2017.,

- 2.348,29 EUR/17.693,20 kn od 1. kolovoza 2008. do 24. listopada 2017.,

- 2.348,29 EUR/17.693,20 kn od 1. rujna 2008. do 24. listopada 2017.,

- 2.264,37 EUR/17.060,89 kn od 1. listopada 2008. do 24. listopada 2017.,

- 2.264,37 EUR/17.060,89 kn od 1. studenog 2008. do 24. listopada 2017.,

- 2.264,37 EUR/17.060,89 kn od 1. prosinca 2008. do 24. listopada 2017.,

- 2.261,58 EUR/17.039,88 kn od 1. siječnja 2009. do 24. listopada 2017.,

- 2.261,58 EUR/17.039,88 kn od 1. veljače 2009. do 24. listopada 2017.,

- 2.261,58 EUR/17.039,88 kn od 1. ožujka 2009. do 24. listopada 2017.,

- 2.170,56 EUR/16.354,08 kn od 1. travnja 2009. do 24. listopada 2017.,

- 2.170,56 EUR/16.354,08 kn od 1. svibnja 2009. do 24. listopada 2017.,

- 2.170,56 EUR/16.354,08 kn od 1. lipnja 2009. do 24. listopada 2017.,

- 2.106,41 EUR/15.870,77 kn od 1. srpnja 2009. do 24. listopada 2017.,

- 2.106,41 EUR/15.870,77 kn od 1. kolovoza 2009. do 24. listopada 2017.,

- 2.106,41 EUR/15.870,77 kn od 1. rujna 2009. do 24. listopada 2017.,

- 2.101,34 EUR/15.832,57 kn od 1. listopada 2009. do 24. listopada 2017.,

- 2.101,34 EUR/15.832,57 kn od 1. studenog 2009. do 24. listopada 2017.,

- 2.101,34 EUR/15.832,57 kn od 1. prosinca 2009. do 24. listopada 2017.,

- 2.022,49 EUR/15.238,46 kn od 1. siječnja 2010. do 24. listopada 2017.,

- 2.022,49 EUR/15.238,46 kn od 1. veljače 2010. do 24. listopada 2017.,

- 2.022,49 EUR/15.238,46 kn od 1. ožujka 2010. do 24. listopada 2017.,

- 1.944,40 EUR/14.650,09 kn od 1. travnja 2010. do 24. listopada 2017.,

- 1.944,40 EUR/14.650,09 kn od 1. svibnja 2010. do 24. listopada 2017.,

- 1.944,40 EUR/14.650,09 kn od 1. lipnja 2010. do 24. listopada 2017.,

- 1.960,88 EUR/14.774,26 kn od 1. srpnja 2010. do 24. listopada 2017.,

- 1.960,88 EUR/14.774,26 kn od 1. kolovoza 2010. do 24. listopada 2017.,

- 1.960,88 EUR/14.774,26 kn od 1. rujna 2010. do 24. listopada 2017.,

- 1.946,18 EUR/14.663,46 kn od 1. listopada 2010. do 24. listopada 2017.,

- 1.946,18 EUR/14.663,46 kn od 1. studenog 2010. do 24. listopada 2017.,

- 1.946,18 EUR/14.663,46 kn od 1. prosinca 2010. do 24. listopada 2017.,

- 1.972,92 EUR/14.525,92 kn od 1. siječnja 2011. do 24. listopada 2017.,

- 1.972,92 EUR/14.525,92 kn od 1. veljače 2011. do 24. listopada 2017.,

- 1.972,92 EUR/14.525,92 kn od 1. ožujka 2011. do 24. listopada 2017.,

- 1.951,50 EUR/14.703,58 kn od 1. travnja 2011. do 24. listopada 2017.,

- 1.951,50 EUR/14.703,58 kn od 1. svibnja 2011. do 24. listopada 2017.,

- 1.951,50 EUR/14.703,58 kn od 1. lipnja 2011. do 24. listopada 2017.,

- 1.977,11 EUR/14.896,52 kn od 1. srpnja 2011. do 24. listopada 2017.,

- 1.977,11 EUR/14.896,52 kn od 1. kolovoza 2011. do 24. listopada 2017.,

- 1.977,11 EUR/14.896,52 kn od 1. rujna 2011. do 24. listopada 2017.,

- 1.988,26 EUR/14.980,57 kn od 1. listopada 2011. do 24. listopada 2017.,

- 1.988,26 EUR/14.980,57 kn od 1. studenog 2011. do 24. listopada 2017.,

- 1.988,26 EUR/14.980,57 kn od 1. prosinca 2011. do 24. listopada 2017.,

- 1.968,49 EUR/14.831,57 kn od 1. siječnja 2012. do 24. listopada 2017.,

- 1.968,49 EUR/14.831,57 kn od 1. veljače 2012. do 24. listopada 2017.,

- 1.968,49 EUR/14.831,57 kn od 1. ožujka 2012. do 24. listopada 2017.,

- 1.931,47 EUR/14.552,67 kn od 1. travnja 2012. do 24. listopada 2017.,

- 1.931,47 EUR/14.552,67 kn od 1. svibnja 2012. do 24. listopada 2017.,

- 1.931,47 EUR/14.552,67 kn od 1. lipnja 2012. do 24. listopada 2017.,

- 1.914,48 EUR/14.424,68 kn od 1. srpnja 2012. do 24. listopada 2017.,

- 1.914,48 EUR/14.424,68 kn od 1. kolovoza 2012. do 24. listopada 2017.,

- 1.914,48 EUR/14.424,68 kn od 1. rujna 2012. do 24. listopada 2017.,

- 1.877,21 EUR/14.143,86 kn od 1. listopada 2012. do 24. listopada 2017.,

- 1.877,21 EUR/14.143,86 kn od 1. studenog 2012. do 24. listopada 2017.,

- 1.877,21 EUR/14.143,86 kn od 1. prosinca 2012. do 24. listopada 2017.,

- 1.842,48 EUR/13.882,15 kn od 1. siječnja 2013. do 24. listopada 2017.,

- 1.842,48 EUR/13.882,15 kn od 1. veljače 2013. do 24. listopada 2017.,

- 1.842,48 EUR/13.882,15 kn od 1. ožujka 2013. do 24. listopada 2017.,

- 1.804,70 EUR/13.597,52 kn od 1. travnja 2013. do 24. listopada 2017.,

- 1.804,70 EUR/13.597,52 kn od 1. svibnja 2013. do 24. listopada 2017.,

- 1.804,70 EUR/13.597,52 kn od 1. lipnja 2013. do 24. listopada 2017.,

- 1.805,21 EUR/13.601,34 kn od 1. srpnja 2013. do 24. listopada 2017.,

- 1.805,21 EUR/13.601,34 kn od 1. kolovoza 2013. do 24. listopada 2017.,

- 1.805,21 EUR/13.601,34 kn od 1. rujna 2013. do 24. listopada 2017.,

- 1.790,76 EUR/13.492,45 kn od 1. listopada 2013. do 24. listopada 2017.,

- 1.790,76 EUR/13.492,45 kn od 1. studenog 2013. do 24. listopada 2017.,

- 1.790,76 EUR/13.492,45 kn od 1. prosinca 2013. do 24. listopada 2017.,

- 1.785,18 EUR/13.450,42 kn od 1. siječnja 2014. do 24. listopada 2017.,

- 1.785,18 EUR/13.450,42 kn od 1. veljače 2014. do 24. listopada 2017.,

- 1.785,18 EUR/13.450,42 kn od 1. ožujka 2014. do 24. listopada 2017.,

- 1.788,47 EUR/13.475,26 kn od 1. travnja 2014. do 24. listopada 2017.,

- 1.788,47 EUR/13.475,26 kn od 1. svibnja 2014. do 24. listopada 2017.,

- 1.788,47 EUR/13.475,26 kn od 1. lipnja 2014. do 24. listopada 2017.,

- 1.789,49 EUR/13.482,90 kn od 1. srpnja 2014. do 24. listopada 2017.,

- 1.789,49 EUR/13.482,90 kn od 1. kolovoza 2014. do 24. listopada 2017.,

- 1.789,49 EUR/13.482,90 kn od 1. rujna 2014. do 24. listopada 2017.,

- 1.789,49 EUR/13.482,90 kn od 1. listopada 2014. do 24. listopada 2017., i to do 31. prosinca 2007. po kamatnoj stopi iz članka 1. Uredbe o visini kamatne stope, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 24. listopada 2017. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, dok se preinačuje točka I. izreke te presude i odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika u dijelu u kojem je naloženo tuženiku-protutužitelju da isplati tužitelju-protutuženiku zatezne kamate koje na pojedinačne iznose teku od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja prelazi stopu određenu za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 24. listopada 2017. po stopi koja prelazi stopu određenu za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P -2216/17 od 7. studenoga 2019. u točki I. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku - protutužitelju isplatiti tužitelju-protutuženiku iznos od 7.167,59 EUR / 54.004,20 kn s pripadajućim zateznim kamatama i dio zateznih kamata koje na iznos od 216.045,82 EUR / 1.627.797,20 kn teku od 25. listopada 2017. do isplate i sudi:

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika koji glasi:

Nalaže se tuženiku-protutužitelju da u roku od 8 dana isplati tužitelju- protutuženiku iznos od 7.167,59 EUR / 54.004,20 kn sa zateznim kamatama koje teku od 25. listopada 2017. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena kao i zatezne kamate koje na iznos od 216.045,82 EUR / 1.627.797,20 kn teku od 25. listopada 2017. do isplate prema stopi koja prelazi stopu određenu za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

III. Nalaže se tuženiku-protutužitelju da u roku od 8 dana naknadi tužitelju- protutuženiku trošak postupka u povodu pravnih lijekova u iznosu od 8.762,90 EUR dok se preostali zahtjev tužitelja-protutuženika za naknadom tih postupaka u iznosu od 4.102,79 EUR odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom označenom u izreci ove presude prvostupanjski sud je naložio tuženiku-protutužitelju isplatiti tužitelju-protutuženiku iznos od 1.681.801,40 kn s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa navedenog u izreci presude pa do isplate prema stopama tih kamata pobliže navedenima u izreci presude (točka I. izreke presude). Istom presudom prvostupanjski je sud u cijelosti odbio kao neosnovan protutužbeni zahtjev tuženika - protutužitelja za utvrđenjem da je ništav i da ne proizvodi nikakve pravne učinke Ugovor o zakupu poslovnog prostora od 14. veljače 1997. između Ljubljanske banke d.d. Ljubljana-Glavna filijala Zagreb i HIPO d.o.o. iz Zagreba i Veritas osiguranja d.d. iz Zagreba koji je pravni sljednik tuženika (točka II. izreke presude). Rješenjima o troškovima postupka sadržanim u presudi prvostupanjski je sud naložio tuženiku - protutužitelju da tužitelju-protutuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 195.418,75 kn s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 7. studenoga 2019. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena (točka III. izreke presude) dok je odbio zahtjev tužitelja-protutuženika za naknadom parničnog troška u iznosu od 42.618,75 kn kao neosnovan (točka IV. izreke presude). Tako je prvostupanjski sud presudio jer je nakon provedenog postupka ocijenio da tužitelj-protutuženik sukladno odredbi članka 165. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine” broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14) osnovano potražuje od tuženika -protutužitelja kao nepoštenog posjednika poslovnog prostora u Zagrebu, Savska 41 naknadu koristi koje je tuženik-protutužitelj imao u razdoblju od 1. siječnja 2006. do 28. listopada 2014. kada je bez valjane pravne osnove koristio taj poslovni prostor i to u visini zakupnine koju bi tužitelj-protutuženik u navedenom razdoblju ostvario, a čiju je visinu sud utvrdio provedenim građevinskim vještačenjem po sudskom vještaku Zlatku Omerhodžiću. Nadalje, prvostupanjski je sud protutužbeni zahtjev odbio smatrajući da Ugovor o zakupu od 14. veljače 1997. nije ništav u smislu članka 1. stavka 2. Uredbe o zabrani raspolaganja nekretnina na teritoriju Republike Hrvatske („Narodne novine” broj 36/91) jer su Republika Hrvatska i Republika Slovenija svoje imovinske odnose uredile Ugovorom između Republike Hrvatske i Republike Slovenije o uređenju imovinskopravnih odnosa („Narodne novine” – Međunarodni ugovori broj 15/99 i 4/00 koji je stupio na snagu 23. veljače 2000.), a koji se odnosi i na uređenje imovinskopravnih odnosa nastalih prije i nakon uspostave državne neovisnosti ugovorih strana (članak 1. stavak 1. tog Ugovora); jednako tako, time što je navedeni ugovor o zakupu sklopila Ljubljanska banka d.d. Ljubljana-Glavna Filijala Zagreb, taj ugovor nije sklopila nepostojeća pravna osoba što je (također) tvrdio tuženik-protutužitelj, a k tome u tom bi se slučaju radilo o nepostojećem a ne ništavom ugovoru. Odluke o troškovima postupka prvostupanjski je sud donio primjenom odredbe članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku.

2. Protiv točaka I., II. i III. izreke presude žalbu je podnio tuženik-protutužitelj pobijajući je zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o trošku. Međutim, od svih žalbenih navoda tuženika-protutužitelja iz žalbe, u ovom stadiju postupka su samo odlučni za (ne)osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja-protutuženika navodi da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio da tužitelj- protutuženik može potraživati iznos poreza na dodanu vrijednosti od 25%; pri tome, žalitelj se poziva na odredbu članka 25. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost i Mišljenje i tumačenje porezne uprave od 5. rujna 2016. Žalitelj osporava i stopu zateznih kamata koju je prvostupanjski sud dosudio tužitelju-protutuženiku ističući da (u odnosu na utuženo potraživanje tužitelja-protutuženika) stranke nisu bile u ugovornom odnosu odnosno nisu imale zaključen ugovor o zakupu pa je sud pogrešno dosudio kamate po stopi propisanoj za potraživanja iz trgovačkih ugovora umjesto iz ostalih odnosa. Osim toga, žalitelj smatra da tužitelj-protutuženik može potraživati zatezne kamate tek od kada je pozvao tuženika-protutužitelja na predmetnu isplatu jer dužnik kasni u ispunjenju obveze temeljem stjecanja bez osnove tek kada ga vjerovnik pozove na ispunjenje. Žalitelj predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti te usvojiti protutužbeni zahtjev i obvezati tužitelja-protutuženika da tuženiku-protutužitelju naknadi troškove postupka, podredno ukinuti pobijanu presudu u točkama I., II. i III. izreke i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak i odluku s time da se postupak vodi pred drugim raspravnim sucem; žalitelj potražuje trošak sastava žalbe sa sudskom pristojbom u ukupnom iznosu od 4.813,28 EUR / 36.265,62 kn.

2.1. Žalba je dostavljena tužitelju-protutuženiku na odgovor. Tužitelj- protutuženik u odgovoru na tuženikovu-protutužiteljevu žalbu u bitnom navodi da je prvostupanjski sud pravilno usvojio tužbeni zahtjev primjenom odredbe članka 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima i to sukladno činjeničnim i pravnim navodima koje je tužitelj-protutuženik iznio već u tužbi podnesenoj 25. listopada 2017. Tužitelj-protutuženik ističe da je prvostupanjski sud (za razdoblje nakon 1. srpnja 2013.) pravilno priznao tužitelju-protutuženiku i trošak poreza na dodanu vrijednost; pri tome, tužitelj-protutuženik se poziva na odredbu članka 25. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost i mišljenje Ministarstva financija, Porezne uprave od 16. ožujka 2015. Zbog navedenog, tužitelj-protutuženik smatra da se naknada povezana s korištenjem tužiteljevog-protutuženikovog poslovnog prostora prema Zakonu o porezu na dodanu vrijednost smatra uslugom i zbog toga je takav iznos naknade oporeziv po stopi od 25% za razdoblje nakon 1. srpnja 2013. Tužitelj-protutuženik predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu uz obvezivanje tuženika-protutužitelja da tužitelju-protutuženiku naknadi trošak odgovora na žalbu u iznosu od ukupno 4.102,79 EUR / 30.912,50 kn.

3. Tuženikova-protutužiteljeva žalba je djelomično osnovana.

Ispitavši pobijanu presudu temeljem odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 70/19) u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud prilikom odlučivanja o osnovanosti tužbenog zahtjeva djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo i to odredbe članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima i Zakona o porezu na dodanu vrijednost, a na što u žalbi osnovano ukazuje žalitelj.

4. Prethodno, ovaj sud napominje da je ranijom presudom poslovni broj Pž-7271/2019-7 od 23. prosinca 2021. odlučivao o (ne)osnovanosti tuženikove - protutužiteljeve žalbe i to tako da je točkom I. izreke drugostupanjske presude potvrdio pobijanu prvostupanjsku presudu u dijelu točke I. izreke kojim je naloženo tuženiku-protutužitelju da isplati tužitelju-protutuženiku iznos od 1.627.797,20 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 25. listopada 2017. (dan pokretanja ovog spora) pa do isplate, te točke II. i III. izreke prvostupanjske presude; premda je tuženik-protutužitelj podnio prijedlog za dopuštenje revizije, Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revd-1707/2022-3 od 4. travnja 2023. taj prijedlog odbacio.

4.1. Nadalje, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je točkom II. izreke ranije presude poslovni broj Pž-7271/2019-7 od 23. prosinca 2021. preinačio prvostupanjsku presudu tako da je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja - protutuženika u dijelu u kojem je tužitelj-protutuženik potraživao zakonske zatezne kamate koje teku od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do 24. listopada 2017. (dan prije pokretanja ovog spora), kao i u dijelu u kojem je tužitelj-protutuženik potraživao iznos od 54.004,20 kn s pripadajućim kamatama te dio zateznih kamata koje na iznos od 1.627.797,20 kn teku od 25. listopada 2017. do isplate prema stopi koja prelazi stopu određenu za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

4.2. Međutim, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u rješenju poslovni broj Revd-1707/2022-3 od 4. travnja 2023. dopustio tužitelju-protutuženiku reviziju u dijelu točke II. izreke drugostupanjske presude kojim je odbijen zahtjev za isplatu zateznih kamata koje teku do 24. listopada 2017. na pojedinačne, tom točkom detaljno specificirane mjesečne iznose ukupnog iznosa 1.627.797,20 kn, kao i u dijelu koji se odnosi na trošak postupka i to u odnosu na pitanje: „Da li na iznos koristi po članku 165. stavku 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, a koji iznos odgovora visini zakupnine nekretnine koju je nepošteni posjednik posjedovao (kad je po raskidu ugovora o zakupu poslovnog prostora korisnik-dotadašnji zakupnik i dalje ostao u nepoštenom posjedu nekretnine) – teče zatezna kamata od dana kada bi ti novčani iznosi svakomjesečno dospijevali, odnosno počevši od trenutka stjecanja tih koristi ili od dana utuženja?ˮ. Prema tome, iz navedenog rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-1707/2022-3 od 4. travnja 2023. jasno proizlazi da je dopuštena revizija samo u odnosu na dio točke II. izreke presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7271/2019-7 od 23. prosinca 2021. kojim je preinačena prvostupanjska presuda na način da je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika u odnosu na zatezne kamate koje teku od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do 24. listopada 2017.; upravo sukladno tom rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske tužitelj- protutuženik je i podnio reviziju.

4.3. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Rev-962/2023-3 od 10. prosinca 2023. ispravljenim rješenjem poslovni broj Rev-962/2023-6 od 15. travnja 2026. ukinuo drugostupanjsku presudu u točki II. izreke; dakle, Vrhovni sud Republike Hrvatske je, osim u dijelu zateznih kamata koje teku od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa navedenog u toj točki izreke drugostupanjske presude, ukinuo drugostupanjsku presudu i u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika za isplatom iznosa od 54.004,20 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 25. listopada 2017. do isplate i za zatezne kamate koje na iznos od 1.627.797,20 kn teku od 25. listopada 2017. do isplate prema stopi koja prelazi stopu određenu za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. Upravo zbog navedenog, ovaj sud je u ponovljenom postupku odlučivao o (ne)osnovanosti svih tih dijelova tužbenog zahtjeva tužitelja-protutuženika.

5. U ovom stadiju postupka nije sporna osnova tužiteljeva-protutuženikova potraživanja naknade koristi od upotrebe tuđe stvari od tuženika-protutužitelja kao nepoštenog posjednika u smislu odredbe članka 165. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima – tom je zakonskom odredbom propisano da nepošteni posjednik tuđe stvari mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario.

6. Naime, ovaj sud je još u ranijoj odluci poslovni broj Pž-7271/2019-7 od 23. prosinca 2021. naveo da je tuženik-protutužitelj u razdoblju od 1. siječnja 2006. do 28. listopada 2014. bio nepošteni posjednik nekretnine za koju tužitelj-protutuženik u ovom sporu potražuje naknadu koristi. Iz Ugovora o zakupu poslovnog prostora od 14. veljače 1997. sa str. 21.-24. spisa proizlazi da je tužitelj-protutuženik kao zakupodavac s društvom HIPO d.o.o. i pravnim prednikom tuženika -protutužitelja (Veritas osiguranje d.d.) sklopio ugovor o zakupu poslovnog prostora u Poslovnom tornju „Zagrepčanka” u prizemlju i polukatu tog poslovnog tornja s desne strane, „a koji poslovni prostor je vlasništvo zakupodavca” (članak 1. tog Ugovora). Nadalje, nesporno je da je taj ugovor o zakupu otkazan tužiteljevim-protutuženikovim dopisom od 2. lipnja 2005. kojeg je pravni prednik tuženika-protutužitelja zaprimio 6. lipnja 2005. (str. 27. i 28. spisa), kao i da je tuženik-protutužitelj i u razdoblju nakon otkaza ugovora o zakupu nastavio koristiti predmetni poslovni prostor i to sve do 28. listopada 2014. Naime, tužitelj-protutuženik je protiv pravnog prednika tuženika- protutužitelja vodio spor radi iseljenja i predaje poslovnog prostora pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1990/07 u kojem je 24. siječnja 2008. donesena presuda kojom je naloženo tuženikovu-protutužiteljevu pravnom predniku da (ovdje) tužitelju-protutuženiku preda ispražnjenje poslovne prostorije slobodne od osoba i stvari i to poslovni prostor u poslovnom objektu Zagrepčanka, Savska cesta 41 u Zagrebu u prizemlju i polukatu objekta s desne strane te dva garažna mjesta (str. 13.-15. spisa), a ta je presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3516/08 od 16. studenoga 2011. (str. 17.-20. spisa). Međutim, kako je tuženik-protutužitelj i nakon pravomoćne presude odbijao predati u posjed predmetni poslovni prostor tužitelju-protutuženiku, to je tužitelj- protutuženik pokrenuo ovršni postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj Ovrv-385/14 u kojem je rješenjem od 8. rujna 2014. (ispravljenom rješenjem od 25. rujna 2014.) tuženiku-protutužitelju određen naknadni rok da ispuni obvezu utvrđenu pravomoćnom i ovršnom presudom (str. 63. spisa). Sukladno (i) tom rješenju prvostupanjskog suda, tuženik-protutužitelj je prema Zapisniku o primopredaji poslovnog prostora i opreme sa str. 76. spisa tek 28. listopada 2014. u 16,20 sati predao u posjed tužitelju-protutuženiku poslovni prostor u poslovnom objektu Zagrepčanka, Savska cesta 41 u Zagrebu u prizemlju i polukatu objekta s desne strane i dva garažna mjesta. Slijedom navedenog, tuženik-protutužitelj je za cijelo razdoblje za kojeg tužitelj-protutuženik u ovom sporu potražuje naknadu koristi od uporabe tuđe stvari (od 1. siječnja 2006. pa do 28. listopada 2014.) bio nepošteni posjednik predmetne nekretnine jer je (tumačenjem argumentum a contrario odredbe članka 18. stavka 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima) nakon zaprimanja tužiteljeva-protutuženikova dopisa o otkazu ugovora o zakupu od 2. lipnja 2005. znao da mu (više) ne pripada pravo na posjed te nekretnine već je istu nekretninu sukladno (tada važećoj) odredbi članka 21. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora („Narodne novine” broj: 91/96, 124/97 i 174/04) morao predati (u posjed) tužitelju-protutuženiku. Međutim, on to prije 28. listopada 2014. nije učinio.

7. Nadalje, u odnosu na samu visinu te koristi, a koje „odgovaraˮ visini zakupnine nekretnine koju je nepošteni posjednik posjedovao, prvostupanjski je sud proveo vještačenje po sudskom vještaku za graditeljstvo Zlatku Omerhodžiću koji je u svom pisanom nalazu i mišljenju (str. 442.-445. spisa), u dopunskom nalazu i mišljenju (str. 475.-476. spisa) i u iskazu danom na ročištu za glavnu raspravu od 29. listopada 2019. (str. 549.-550. spisa) utvrdio ukupnu visinu zakupnine u iznosu od 1.681.801,40 kn u razdoblju od 1. siječnja 2006. do 28. listopada 2014. s time da je za dio tog razdoblja (od 1. srpnja 2013. do 28. listopada 2014.) pojedinačno utvrđenoj visini zakupnine pridodao porez na dodanu vrijednost.

7.1. Međutim, kao što je ovaj sud naveo u ranijoj odluci poslovni broj Pž-7271/2019-7 od 23. prosinca 2021. (točka 12. obrazloženja te odluke), premda je prvostupanjski sud pravilno prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka Zlatka Omerhodžića, pogrešno je dosudio tužitelju-protutuženiku iznose poreza na dodanu vrijednost na utvrđenu naknadu za uporabu tuđe stvari, a koje je iznose tog poreza sudski vještak Zlatko Omerhodžić utvrdio u razdoblju nakon 1. srpnja 2013. što je vidljivo iz njegova nalaza i mišljenja sa str. 442. spisa; naime, iz tablica broj 7., 8. i 9. sudskog vještaka Zlatka Omerhodžića jasno proizlazi da taj sudski vještak nije obračunavao porez na dodanu vrijednost za razdoblje do (zaključno) lipnja 2013. godine, a od srpnja 2013. godine pa do rujna 2014. godine odnosno (prema dopuni nalaza i mišljenja) i za listopad 2014. godine sudski vještak Zlatko Omerhodžić je u iznose mjesečnog zakupa (koji zapravo predstavlja naknadu koristi od uporabe tuđe stvari) uračunao porez na dodanu vrijednost smatrajući da se sukladno odredbama članka 8. stavaka 1., 2. i 6. Zakona o porezu na dodanu vrijednost iznos tog poreza obračunava na iznos zakupnine. Međutim, upravo zbog toga što se u konkretnom sporu ne radi o zakupnini već o naknadi koristi od uporabe tuđe stvari (neovisno od toga što ta naknada i prema sudskoj praksi „odgovara” iznosu zakupnine koja bi se inače trebala plaćati), tužitelj-protutuženik nema pravo potraživati iznose poreza na dodanu vrijednost.

7.2. Naime, nesporno je da su obje stranke porezni obveznici u smislu članka 6. stavka 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost i članka 4. stavaka 1. i 3. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost budući da obavljaju gospodarsku djelatnost, no utuženo potraživanje naknade koristi od uporabe tuđe stvari nije gospodarska djelatnost u smislu članka 6. stavka 2. Zakona o porezu na dodanu vrijednost odnosno članka 6. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost. Jednako tako, ta naknada koristi ne predstavlja ni štetu odnosno odštetu u smislu članka 25. tog Pravilnika kojom se obeštećuje primatelja za štetu nastalu po osnovi ranije isporuke robe pa je stoga neosnovano pozivanje tužitelja-protutuženika u podnesku od 4. lipnja 2019. na tu odredbu Pravilnika. Nadalje, upravo zbog toga što se ne radi o zakupnini, to ne postoji obveza plaćanja poreza na dodanu vrijednost pa se zato tužitelj-protutuženik pogrešno pozivao na mišljenje Porezne uprave Ministarstva financija od 16. ožujka 2015. Naprotiv, naknada koristi od uporabe tuđe stvari nije poslovna transakcija, a nije ni usluga u smislu članka 16. stavka 1. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost budući da se prema toj podzakonskoj odredbi uslugama smatraju usluge prepuštanja na uporabu i korištenje dobara (najam ili zakup). Osim toga, naknada koristi od uporabe tuđe stvari ne predstavlja ni trpljenje jer prema članku 16. stavku 2. tog Pravilnika trpljenjem se smatra dopuštanje korištenja pokretnih i nepokretnih stvari, a tužitelj-protutuženik nesporno u razdoblju od 1. siječnja 2006. do 28. listopada 2014. nije dopustio korištenje tuženiku -protutužitelju njegova poslovnog prostora; da je to dopustio tuženik-protutužitelj bi bio pošten posjednik.

7.3. Prema tome, budući da naknada koristi od uporabe tuđe stvari nije usluga koja u smislu članka 8. stavaka 1. i 2. Zakona o porezu na dodanu vrijednost podliježe obvezi plaćanja poreza na dodanu vrijednost, a niti je Pravilnikom o porezu na dodanu vrijednost (donesenom na temelju članka 8. stavka 6. Zakona o porezu na dodanu vrijednost) propisana obveza plaćanja poreza na dodanu vrijednost za naknadu od uporabe tuđe stvari, to je sud prvog stupnja prihvativši nalaz i mišljenje sudskog vještaka Zlatka Omerhodžića u dijelu u kojem je taj vještak za razdoblje od srpnja 2013. do listopada 2014. godine obračunao porez na dodanu vrijednost pogrešno primijenio materijalno pravo i to odredbu članka 8. Zakona o porezu na dodanu vrijednost. Međutim, budući da je za to razdoblje (dakle, od 1. srpnja 2013. do 28. listopada 2014.) na temelju „tablice 6: međuvremensko izjednačenje -II dio- svođenje na sudski zadane datume” iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka Zlatka Omerhodžića sa str. 454. spisa i dopune njegova nalaza sa str. 475. spisa moguće utvrditi visinu zakupnine/koristi od uporabe tuđe stvari po m² površine bez poreza na dodanu vrijednost, to je ovaj sud sukladno tome utvrdio visinu tužiteljeva potraživanja (bez poreza na dodanu vrijednost).

7.4. Slijedom navedenog, budući da je sudski vještak Zlatko Omerhodžić pravilno za razdoblje od 1. siječnja 2006. do 31. prosinca 2012. utvrdio visinu zakupnine bez poreza na dodanu vrijednost, a visina koristi od uporabe tuđe stvari „odgovara” (barem) visini zakupnine koja bi se inače trebala plaćati u navedenom razdoblju, to tužitelj-protutuženik za to razdoblje osnovano potražuje na ime naknade koristi od uporabe tuđe stvari od tuženika-protutužitelja kao nepoštenog posjednika predmetnog poslovnog prostora ukupan iznos od 1.329.368,22 kn. Nadalje, s obzirom na to da je sudski vještak Zlatko Omerhodžić u svom nalazu i mišljenju visinu zakupnine utvrđivao kvartalno (tromjesečno), tužitelj-protutuženik za prva dva kvartala 2013. godine na ime naknade koristi od uporabe tuđe stvari osnovano potražuje iznose od 41.646,45 kn i 40.792,54 kn odnosno za prvu polovinu te godine iznos od 82.438,99 kn.

7.5. Međutim, budući da je zakupnina u trećem kvartalu 2013. godine po m² bez poreza na dodanu vrijednost iznosila 71,20 kn (str. 454. spisa), to ukupna naknada za uporabu tuđe stvari – poslovnog prostora površine 191,03 m² za tri mjeseca (71,20 kn x 191,03 m² x 3) iznosi 40.804,01 kn. Nadalje, s obzirom na to da je u četvrtom kvartalu 2013. godine zakupnina po m² bez poreza na dodanu vrijednost iznosila 70,63 kn, to naknada od uporabe tuđe stvari u tom razdoblju iznosi ukupno 40.477,35 kn.

7.6. Prema tome, ukupna naknada od uporabe tuđe stvari za 2013. godinu iznosi 163.720,35 kn (82.438,99 kn + 40.804,01 kn + 40.477,35 kn), a što je za iznos od 20.321,77 kn niži od naknade za tu godinu koju je (kao zakupninu s porezom na dodanu vrijednost) utvrdio sudski vještak Zlatko Omerhodžić (iznos od 184.042,12 kn – str. 443. spisa).

7.7. Jednako tako, s obzirom na to da je zakupnina u prvom kvartalu 2014. godine po m² bez poreza na dodanu vrijednost iznosila 70,41 kn, u drugom kvartalu te godine 70,54 kn, a u trećem kvartalu te godine 70,58 kn, to ukupna naknada za uporabu tuđe stvari u prvih devet mjeseci 2014. godine iznosi 121.225,73 kn (40.351,27 kn + 40.425,77 kn + 40.448,69 kn). Osim toga, s obzirom na to da je i za listopad 2014. godine zakupnina bez poreza na dodanu vrijednost također iznosila 70,58 kn/m², to tuženik-protutužitelj za taj mjesec osnovano potražuje naknadu koristi od uporabe tuđe stvari u iznosu od 13.482,90 kn.

7.8. Dakle, naknada koristi od uporabe tuđe stvari za prvih deset mjeseci 2014. godine iznosi ukupno 134.708,63 kn, a što je za iznos od 33.682,43 kn niži od iznosa kojeg je (s uključenim porezom na dodanu vrijednosti) za to razdoblje utvrdio sudski vještak Zlatko Omerhodžić – prema njegovu dopunskom nalazu i mišljenju, zakupnina za to razdoblje 2014. godine iznosi ukupno 168.391,06 kn (str. 475. spisa).

7.9. Slijedom navedenog, ukupna naknada koristi koju tužitelj-protutuženik sukladno odredbi članka 165. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima osnovano potražuje u ovom sporu od tuženika-protutužitelja kao nepoštenog posjednika predmetne nekretnine u razdoblju od 1. siječnja 2006. do 28. listopada 2014. iznosi 1.627,797,20 kn, a ne iznos od 1.681,801,40 kn koliko je tužitelju - protutuženiku dosudio prvostupanjski sud. Upravo zbog toga, neosnovan je dio tužbenog zahtjeva tužitelja-protutuženika za isplatom iznosa od 7.167,59 EUR / 54.004,20 kn s pripadajućim zateznim kamatama.

7.10. Jednako tako, upravo zbog toga što tužiteljeva-protutuženikova tražbina nije proizašla iz trgovačkog (ni bilo kojeg drugog) ugovora jer se radi o potraživanju koristi od uporabe tuđe stvari, to tužitelj-protutuženik osnovano potražuje zatezne kamate koje na iznos od 216.045,82 EUR / 1.627,797,20 kn teku od podnošenja tužbe 25. listopada 2017. pa do isplate s time da su zatezne kamate određene po stopi koja je propisana za potraživanja iz ostalih odnosa – dakle, prema stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

7.11. Slijedom navedenog, u tom je dijelu tuženikovu-protutužiteljevu žalbu valjalo uvažiti kao osnovanu i preinačiti pobijanu presudu, a na temelju odredbe članka 373. točke 3. Zakona o parničnom postupku.

8. U odnosu na tužiteljevo-protutuženikovo potraživanje zateznih kamata koje na pojedinačne iznose teku od dospijeća pa do 24. listopada 2017. (dan prije pokretanja ovog spora), ovaj sud ponovno napominje da glavno tužiteljevo - protutuženikovo potraživanje predstavlja naknadu koristi od uporabe tuđe stvari u smislu članka 165. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, a tom zakonskom odredbom nije propisan kao uvjet za dolazak nesavjesnog posjednika u zakašnjenje isplate koristi od upotrebe tuđe stvari odnosno za osnovanost vlasnikova potraživanja zateznih kamata na iznose naknade koristi da vlasnik prije pokretanja spora uputi nepoštenom posjedniku zahtjev za naknadom tih koristi.

8.1. Naime, u točki 13. obrazloženja ranije presude poslovni broj Pž-7271/2019-7 od 23. prosinca 2021. sudsko vijeće Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske koje je odlučivalo u ovom sporu je smatralo da naknada koristi od uporabe tuđe stvari iz članka 165. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima također predstavlja jedan od slučajeva stjecanja bez osnove jer je nepošteni posjednik posjedovanjem/korištenjem tuđe stvari time stekao/imao određene koristi, a to stjecanje koristi nije imalo osnove u pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ni zakonu; upravo zbog toga, sudsko vijeće Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske koje je ranije odlučivalo u ovom sporu je, kao i Vrhovni sud Republike Hrvatske na primjer, u odlukama poslovni broj Rev-x 765/14 od 11. studenoga 2014. i Rev-x 754/11 od 21. rujna 2016. smatralo da (su)vlasnik nekretnine ima pravo na zatezne kamate i to od dana stjecanja koristi što ih je nepošten posjednik ostvario od uporabe tuđe stvari neovisno od toga je li vlasnik nepoštenom posjedniku uputio (i kada) zahtjev za naknadu koristi od uporabe tuđe stvari – analogna primjena odredbe članka 1115. Zakona o obveznim odnosima (str. 24. ranije drugostupanjske presude).

8.2. Međutim, u vrijeme donošenja odluke poslovni broj Pž-7271/2019-7 od 23. prosinca 2021. bila je na snazi odredba članka 40. stavka 2. Zakona o sudovima („Narodne novine” broj: 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18 i 126/19) kojom je bilo propisano da je pravno shvaćanje prihvaćeno na sjednici svih sudaca odnosno sudskog odjela Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske obvezno za sva drugostupanjska vijeća ili suce pojedince tog odjela odnosno suda, a Odjel trgovačkih i ostalih sporova Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske je na sjednici održanoj 16. lipnja 2021. usvojio pravno shvaćanje koje je glasilo: „Tražbina vlasnika prema nepoštenom posjedniku po osnovi naknade koristi koje je imao za vrijeme svojeg posjedovanja dospijeva danom podnošenja zahtjeva za naknadu”. Upravo zbog tog pravnog shvaćanja, sudsko vijeće koje je donijelo odluku poslovni broj Pž-7271/2019-7 od 23. prosinca 2021. je moralo postupiti sukladno tom pravnom shvaćanju te je zato donijelo presudu kojom je preinačena prvostupanjska presuda na način da je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom zateznih kamata koje na pojedinačne iznose teku od dospijeća do 24. listopada 2017. (dan prije pokretanja ovog spora).

9. S obzirom na to da je odredba članka 40. stavka 2. Zakona o sudovima naknadno ukinuta člankom 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima („Narodne novineˮ broj 136/25), to ovaj sud više nije dužan postupiti prema pravnom shvaćanju usvojenom na sjednici Odjela trgovačkih i ostalih sporova Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske održanoj 16. lipnja 2021. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci poslovni broj Rev-962/23 od 10. prosinca 2025. (točka 13. obrazloženja te odluke) kojom je djelomično ukinuo raniju drugostupanjsku presudu poslovni broj Pž-7271/2019-7 od 23. prosinca 2021. zauzeo pravno shvaćanje da je nepošten posjednik dužan vlasniku naknaditi koristi koje je ostvario posjedom vlasnikove stvari sa zateznom kamatom tekućom na mjesečne iznose kako je te koristi stekao, a sve to imajući u vidi da je vlasnik dokazao da je posjednik postao nepošten i prije podnošenja tužbe za plaćanjem naknade za korištenje. To drugim riječima znači da je nepošten posjednik dužan vlasniku stvari isplatiti zatezne kamate koje na iznos ostvarene koristi teku (za cjelokupno razdoblje) od kada je on nepošten posjednik neovisno o tome je li (i kada) vlasnik nepoštenom posjedniku uputio zahtjev za naknadom tih koristi.

9.1. Upravo zbog navedenog, a s obzirom na to da je tuženik -protutužitelj nesporno nepošten posjednik još od trenutka kada je njegov pravni prednik zaprimio tužiteljev-protutuženikov otkaz ugovora o zakupu poslovnog prostora od 2. lipnja 2005. (dakle, od 6. lipnja 2005.), to tužitelj-protutuženik kao vlasnik stvari osnovano potražuje od tuženika-protutužitelja i zatezne kamate koje na pojedinačne iznose koristi teku od njihova dospijeća pa do isplate, odnosno do 24. listopada 2017. – ovo stoga jer su ranijom presudom tužitelju-protutuženiku pravomoćno dosuđene kamate od 25. listopada 2017. do isplate.

9.2. Međutim, a kako je ranije navedeno u točci 7.10 obrazloženja ove odluke, tužiteljeva-protutuženikova tražbina nije proizašla iz trgovačkog ugovora jer se radi o potraživanju koristi od uporabe tuđe stvari. Zbog toga, tužitelj-protutuženik osnovano potražuje zatezne kamate koje na pojedinačne iznose potraživanja navedene u točki I. izreke prvostupanjske presude teku od dospijeća svakog tog potraživanja pa do 24. listopada 2017. prema stopama koje su propisane za potraživanja iz ostalih odnosa.

9.3. Zbog navedenog, tuženikovu-protutužiteljevu žalbu je valjalo djelomično odbiti kao neosnovanu i djelomično uvažiti te u dijelu u kojem su tužitelju - protutuženiku dosuđene zatezne kamate koje teku od dospijeća svakog pojedinačnog potraživanja pa do 24. listopada 2017. točku I. izreke prvostupanjske presude djelomično potvrditi i djelomično preinačiti, a na temelju odredbe članka 368. stavka 1. i članka 373. točke 3. Zakona o parničnom postupku.

10. Zahtjev tuženika-protutužitelja za naknadom troška žalbenog postupka je pravomoćno odbijen ranijom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7271/2019-7 od 23. prosinca 2021. Nadalje, zahtjev tužitelja- protutuženika za naknadom troška odgovora na tužbu u iznosu od 4.102,79 EUR / 30.912,50 kn je valjalo odbiti kao neosnovan jer ta postupovna radnja nije bila potrebna za vođenjem ovog spora (članak 166. u vezi članka 155. stavka 1. Zakona o parničnom postupku). Međutim, za razliku od tih troškova postupka, tužitelj - protutuženik osnovano potražuje trošak sastava prijedloga za dopuštenje revizije u iznosu od 3.239,72 EUR i revizije u iznosu od 3.239,72 EUR prema Tbr. 10. točki 5. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novineˮ broj 138/23) kao i trošak poreza na dodanu vrijednost (za obje navedene postupovne radnje) u ukupnom iznosu od 1.619,86 EUR. Osim ovih troškova, tužitelj-protutuženik osnovano potražuje i trošak sudske pristojbe za reviziju prema Tbr. 3. točki 1. Tarife sudskih pristojbi („Narodne novineˮ broj 37/23) tako da ukupni tužiteljevi - protutuženikovi troškovi povodom pravnih lijekova koji su bili potrebni za vođenje ovog spora iznose 8.762,90 EUR.

Zagreb, 13. svibnja 2026.

Predsjednik vijeća

Davor Pustijanac