REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-4666/2025-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Matas, predsjednice vijeća, Jagode Crnokrak, sutkinje izvjestiteljice i Mladena Šimundića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BIOM d.o.o. za proizvodnju, trgovinu i usluge, Zagreb, Ulica Matije Divkovića 71, OIB: 84323254247, kojeg zastupaju punomoćnice Željka Rostaš Blažeković i Pia Gaia Baučić, odvjetnice u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija, j.t.d. u Zagrebu, Iblerov trg 10/VII, protiv tuženika REPUBLIKA HRVATSKA, OIB: 52634238587, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko upravni odjel, Zagreb, Savska cesta 41, OIB: 16488001145, uz sudjelovanje umješača na strani tuženika LUČKA UPRAVA PLOČE, Ploče, Trg Kralja Tomislava 21, OIB: 98749709951, kojeg zastupa punomoćnica Nora Matulić Sumić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Matulić, Sumić i partneri d.o.o. u Splitu, Lička 4A, radi isplate iznosa od 36.416.418,89 eur, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2547/2024 od 24. listopada 2025., u sjednici vijeća održanoj 13. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2547/2024 od 24. listopada 2025. u točkama I., u dijelu točke II. izreke kojim je tužitelju naloženo naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 210.050,00 eur sa zateznim kamatama od 24. listopada 2025. do isplate i u dijelu točke IV. izreke kojim je tužitelju naloženo naknaditi umješaču troškove parničnog postupka u iznosu od 187.579,63 eur sa zateznim kamatama od

24. listopada 2025. do isplate.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2547/2024 od 24. listopada 2025. u dijelu točke II. izreke kojim je tužitelju naloženo naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 69.950,00 eur sa zateznim kamatama i u dijelu točke IV. izreke kojim je tužitelju naloženo naknaditi umješaču troškove parničnog postupka u iznosu od 37.500,00 eur sa zateznim kamatama i sudi:

1. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 69.950,00 eur sa zateznim kamatama od 24. listopada 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine.

2. Odbija se kao neosnovan zahtjev umješača za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 37.500,00 eur sa zateznim kamatama od 24. listopada 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine.

III. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troška sastavljanja odgovora na žalbu u iznosu od 20.000,00 eur.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev umješača za naknadu troška odgovora na žalbu u iznosu od 25.663,61 eur.

r i j e š i o  j e

Odbacuje se kao nedopuštena tužiteljeva žalba podnesena protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2547/2024 od 24. listopada 2025. u točkama III. i V. izreke.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2547/2024 od 24. listopada 2025. u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev kojim se tuženiku nalaže platiti tužitelju iznos od 5.204.322,89 eur zateznim kamatama na pojedinačno naznače naznačene iznose, zatim, zahtjev kojim se tuženiku nalaže platiti tužitelju iznos od 31.212.096,00 eur sa zateznim kamatama od 1. prosinca 2016. do isplate i tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka. U točki II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 280.000,00 eur sa zateznim kamatama od 24. listopada 2025. do isplate. Točkom III. izreke odbijen je tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 60.000,00 eur sa zateznim kamatama. U točki IV. izreke tužitelju je naloženo naknaditi umješaču troškove postupka u iznosu od 225.079,63 eur sa zateznim kamatama. U točki V. izreke odbijen je zahtjev umješača za naknadu troškova u iznosu od 25.062,50 eur.

2. U obrazloženju presude, koju je donio u postupku ponovnog suđenja, sud navodi da je predmet spora zahtjev tužitelja za naknadom štete i zahtjev za isplatom naknade zbog povrede legitimnih očekivanja. Sud navodi da tužitelj zahtjev za naknadom štete postavlja s osnove iz odredbe članka 14. Zakona o sustavu državne uprave, zbog tvrdnje da mu je šteta nastala zbog nezakonitog i nepravilnog rada Lučke uprave Ploče (dalje LUP). Tužitelj i LUP 10. prosinca 2014. sklopili su Ugovor o koncesiji za izgradnju i gospodarsko korištenje postrojenja za proizvodnju biodizela na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u luci Ploče, kojim je tužitelj dobio koncesiju na području kojim upravlja LUP radi izgradnje postrojenja za proizvodnju biodizela i pripadajuće infrastrukture. Pored k.č.br. na kojoj je postrojenje trebalo biti izgrađeno, ugovorom se LUP obvezao omogućiti tužitelju primjeren pristup svim kopnenim i morskim područjima pod nadzorom LUP-a ili nekog drugog ovlaštenika koncesije u vezi s predmetom koncesije. Osim tvornice biodizela na katastarskoj čestici za koju je tužitelju dodijeljena koncesija, Idejnim projektom, lokacijskom i građevinskom dozvolom predviđeno je da je predmet izgradnje i rekonstrukcija i dogradnja postojećih građevina i infrastrukture za potrebu dopreme sirovina i otpreme biodizela te da će tužitelj za dopremu i otpremu za potrebe postrojenja koristiti postojeću infrastrukturu u obuhvatu Luke Ploče, i to pristan tekućih tereta za brodove, postojeći cijevni most i kanal za cjevovode benzina i dizela, postojeće punilište vagonskih cisterni i kolosječnih postrojenja, koje je potrebno rekonstruirati.

3. Tužitelj nezakonitu i nepravilnu radnju LUP-a nalazi u propustu da neposredno provede zakon, propustu provedbe zakonitog i pravilnog inspekcijskog i upravnog nadzora te drugih poslova koje tužitelj podvodi pod opis upravnih poslova. Tužitelj navodi da zbog propusta LUP-a, unatoč upozorenjima i molbama tužitelja, da primjereno reagira i poduzme sve potrebne radnje te izvrši obveze i ovlaštenja dana u okviru osnovnih funkcija dodijeljenih LUP-u kao pravnoj osobi s javnim ovlastima za upravljanje, brigu i unaprjeđenje lučkim područjem te usklađivanje i nadzor rada ovlaštenika sukladno Zakonu o pomorskom dobru i morskim lukama („Narodne novine“ broj: 158/03., 100/04., 141/06., 38/09., 123/11. i 56/16.; dalje: ZPDML) i Zakona o koncesijama („Narodne novine“ broj 143/12.; dalje: ZK), tužitelju nije omogućeno stupanje u posjed dijelova pomorskog dobra koji su potkoncesijom dodijeljeni u društvu Adriatic Tank terminals d.o.o. (dalje ATT), sve kako bi izveo radove izgradnje i rekonstrukcije cjevovoda na tim česticama. Štetnu radnju tužitelj nalazi u propustu LUP-a da mu omogući sklapanje ugovora s ATT-om radi pružanja usluge manipulacije teretom, koju uslugu je, sukladno podkoncesijskom ugovoru, ovlašten pružati ATT.

4. S obzirom na to da s društvom ATT, nakon dužih pregovora, nije sklopljen ugovor koji je po tužiteljevom shvaćanju bio nužan kako bi on ispunio svoju koncesijsku obvezu i bez sklapanja kojeg je tužitelju koncesija postala bezvrijedna, upravo u tom propustu tuženika on nalazi uzrok šteti koja mu je nastala i to u iznosu od 5.204.322,89 eur s osnove troškova i ulaganja i izmakle koristi u iznosu od 31.212.096,00 eur.

5. Sud je zahtjev tužitelja s ove osnove ocijenio neosnovanim jer je utvrdio da nije došlo do neposredne povrede zakona niti nepravilne ili nezakonite radnje LUP -a vezano uz raskid ugovora o koncesiji. Ovaj zaključak sud temelji na činjenici da je pravomoćnom odlukom Upravnog suda u Splitu, poslovni broj Usljn-5/20 od 23. prosinca 2020. potvrđena Odluka o oduzimanju koncesije u svrhu izgradnje i gospodarskog korištenja postrojenja za proizvodnju biodizela na kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] i utvrđeno da je odluka o oduzimanju koncesije valjana, zakonita i utemeljena na opravdanim razlozima – neispunjenju ugovorne obveze i neplaćanju koncesijske naknade. Nadalje, zaključak je suda da tužitelj nije dokazao da je šteta posljedica nepravilnog ili nezakonitog inspekcijskog nadzora, jer se takav nadzor odnosi na kontrolu poslovanja što ovdje nije slučaj. Pritom sud navodi da obveza provođenja reda na lučkom području ne podrazumijeva intervenciju u sadržaj i sklapanje ugovora između koncesionara.

6. Vezano uz zahtjev koji tužitelj postavlja s osnove povrede legitimnih očekivanja, sud navodi da upravni ugovori mogu biti izvor legitimnih očekivanja no da je kod zahtjeva za naknadu pasivno legitimiran LUP kao druga ugovorna strana te da LUP u kontekstu legitimnih očekivanja predstavlja državu. Zaključno sud navodi da će povredi legitimnih očekivanja tužitelja odlučiti u parnici u kojoj tužitelj od LUP -a traži isplatu iznosa koji odgovara izmakloj koristi zbog povrede legitimnih očekivanja.

7. Protiv presude žalbu je podnio tužitelj zbog žalbenih razloga bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Odluku pobija u točkama I., II., dijelu točke

III., točkama IV. i V. izreke.

8. U žalbi navodi da je drugostupanjski sud u ukidnoj odluci ispravno uočio da se tužitelj poziva i na povredu ugovornih obveza LUP-a iz Ugovora o koncesiji te na povredu legitimnih očekivanja tužitelja po osnovi tog ugovora te da je prvostupanjski sud propustio utvrditi postoji li obveza LUP-a po toj osnovi za koju bi tuženik odgovarao kao osnivač ustanove sukladno odredbi članka 59. stavka 2. Zakona o ustanovama i članka 48. stavka 2. ZPDML-a. Smatra da je pogrešan stav suda da nema osnove u ovom postupku razmatrati navode o šteti zbog povrede ugovorne obveze jer je u postupku koji se pred istim sudom vodio pod poslovnim brojem P-98/2019 povodom zahtjeva tužitelja da mu LUP naknadi štetu, utvrđeno da LUP nije povrijedio obveze iz Ugovora o koncesiji. Prema shvaćanju tužitelja, u tom predmetu pravomoćno je odlučeno o kondemnatornom zahtjevu tužitelja, ali nije pravomoćno odlučeno postoji li neko pravo ili pravni odnos jer nije postavljen takav deklaratorni zahtjev. Zbog navedenog on smatra da stav suda izražen u obrazloženju te pravomoćne presude o prethodnom pitanju nema učinka u ovom postupku.

9. Ocjena je tužitelja da sud nije postupio po drugostupanjskoj odluci kojom je upućen iznijeti razloge o navodima tužitelja o povredi legitimnih očekivanja. Tužitelj smatra da je ponovno izostalo odgovarajuće obrazloženje jer sud, suprotno uputi, nije uzeo u obzir pasivnu legitimaciju osnivača ustanove koji solidarno odgovara za obveze ustanove, pa tko i obvezu s osnove naknade zbog povrede legitimnih očekivanja.

10. Nejasno smatra da je obrazloženje o zahtjevu s osnove odgovornosti za štetu zbog nezakonitog ili nepravilnog postupanja LUP-a, u smislu odredbe članka 14. ZSDU-a, koji je prema uputi iz ukidne odluke sud trebao obrazložiti i pri čemu je trebao imati u vidu djelatnost lučke uprave propisane odredbom članka 50. ZPDML -a i članka 51. ZK-a. Ukazuje na to da je iznosio navode o nezakonitom postupanju za vrijeme trajanja ugovora a ne vezano uz raskid ugovora.

11. Povredu odredbi postupka nalazi u propustu suda da cijeni isprave u spisu, zbog čega smatra da je presuda arbitrarna i nerazumljiva, da su izostali razlozi o činjenicama i da je počinjena je povreda iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku.

12. Žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja obrazlaže navodom da je sud zanemario činjenicu da je LUP imao obvezu i ovlasti poduzeti radnje potrebne za usklađivanje i nadzor rada ovlaštenika koncesije koji obavljaju gospodarsku djelatnost na lučkom području i uvođenje reda na ručkom području. Ukazuje na odredbe Ugovora o produženju prvenstvene koncesije sklopljenog između LUP-a i društva Luka Ploče d.d. kao ovlaštenika koncesije te na Ugovor o potkoncesiji između društva Luka Ploče d.d. i ATT-a, a prema kojima su ovlaštenik koncesije i ovlaštenik podkoncesije dužni dopustiti pristup na svom (pod)koncesijskom području davatelju, odnosno, ovlašteniku koncesije, zbog čega tužitelj smatra da je LUP imao ugovornu osnovu riješiti problem s ATT-om.

13. Smatra da je sud propustio utvrditi da je statutarna i zakonska obveza LUP-a aktivna koordinacija međusobnih odnosa koncesionara na koncesijskom području, da je LUP unatoč pozivima tužitelja to propustio zbog čega je ATT tužitelju za sklapanje ugovora postavio nerazumne uvjete, da je zbog neispunjenja obveza LUP-a za tužitelja koncesija postala bezvrijedna i da je tužitelju zbog nezakonitog postupanja LUP-a nastala šteta.

14. Navodi da je LUP pravna osoba s javnim ovlastima u Zakonom o pomorskom dobru i morskim lukama povjerenim joj poslovima državne uprave, zbog čega tuženik odgovara za nezakonite i nepravilne postupke prema članku 14. ZSDU-a. Štetne radnje nalazi u propuštanju da primjereno reagira, da poduzme sve potrebne radne, izvrši nadzor, aktivno se uključi u usklađivanje rada ovlaštenika koncesije, iskoristi propisane mehanizme radi vođenja brige o gradnji i unapređenju pomorskog dobra.

15. Uz to što nije pomogao u realizaciji ugovora s ATT-om, propust LUP-a tužitelj smatra da je i u tome što nije našao drugo rješenje kako bi došlo do realizacije projekta. Ukazuje na obveze LUP-a propisane odredbom članka 50. ZPDML-a, člankom 13. Statuta i člankom 51. Zakona o koncesijama, za koje smatra da ih je sud propustio utvrditi. Navodi da je konačno tužitelju onemogućeno nesmetano korištenje lučkih usluga jer unatoč tome što je pristao na najvišu cijenu sukladno Tarifi lučkih naknada za djelatnost manipulacije odnosno prekrcaja, to nije omogućeno.

16. Ponavlja da sud nije obrazložio odluku o zahtjevu s osnove legitimnih očekivanja, dodaje da u drugom predmetu od LUP-a traži naknadu štete a uz to ukazuje i na povredu legitimnih očekivanja. Ukazuje na pretpostavke koje treba utvrditi sud kod ispitivanja je li došlo do povrede legitimnih očekivanja, smatra da su te pretpostavke ispunjene te da je tužitelj s pravom stvorio legitimna očekivanja da će LUP postupati u ispunjavanju svojih ugovornih, zakonskih i statutarnih obveza. LUP svoje obveze nije ispunio a potom je donio odluku o oduzimanju koncesije i raskinuo koncesijski ugovor navodeći kao razlog to što tužitelj nije ispunio svoje obveze iz ugovora, nije izradio postrojenje i nije platio koncesijsku naknadu. Smatra da je opisanim postupanjem tužitelju povrijeđeno pravo vlasništva iz odredbe članka 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te da je povrijeđeno i pravo na pošteno suđenje iz članka 6. 1 Konvencije jer je sud ignorirao njegove argumente i dokaze.

17. Žali se na odluku o troškovima postupka. Smatra da je pogrešna odluka o glavnom zahtjevu slijedom čega i odluka o troškovima. Ukazuje na to da je sud zahtjev tuženika za naknadu troška sastavljanja podneska od 21. travnja 2021. i 20. prosinca 2021. već odlučio presudom poslovni broj P-1737/21, na koji dio odluke se tužitelj nije žalio pa je odluka u tom dijelu pravomoćna. Zbog toga je zahtjev tuženika za naknadu troška za navedene radnje trebalo odbaciti a ne odbiti. Isto se odnosi na zahtjev umješača za naknadu troška sastavljanja podneska od 23. kolovoza 2021. i 21. prosinca 2021. Navodi da sud nije obrazlažući odluku o trošku naveo koju odredbu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika je primijenio i da je sve radnje dosudio po najvišem iznosu koji Tarifa propisuje bez da je vodio računa o ograničavanju broja potrebnih radnji pa tako priznaje trošak u punom iznosu za 7 podneska. Ukazuje na pogrešnu odluku o troškovima sastavljanja podnesaka i zastupanja na pojedinim ročištima tuženika i umješača.

18. Predlaže pobijanu presudu preinačiti. Traži naknadu troška sastavljanja žalbe u iznosu od 63.163,61 eur.

19. U odgovoru na žalbu tuženik u bitnom navodi da je odluka pravilna i zakonita, da ponavlja navode iznesene tijekom postupka i predlaže odluku potvrditi.

20. Umješač je podnio odgovor na žalbu u kojem također ponavlja navode iznesene tijekom postupka i predlaže žabu odbiti.

21. Žalba je djelomično nedopuštena, a djelomično je neosnovana, osim u dijelu odluke o troškovima postupka.

22. U točkama III. i V. izreke presude sud je odbio kao neosnovan zahtjev tuženika, odnosno, umješača za naknadu troškova postupka. Zbog navedenog, tužitelj nema pravni interes žalbom pobijati presudu u tom dijelu stoga je primjenom odredbe članka 358. stavka 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP) trebalo njegovu žalbu trebalo odbaciti kao izreci ovog rješenja.

23. Presuda je ispitana u pobijanom dijelu u smislu odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

24. Prvostupanjski sud je ocijenio, a što ni tužitelj ne osporava u žalbi, da je među strankama nesporno:

- da je na temelju Odluke Lučke uprave Ploče o dodjeli koncesije u svrhu izgradnje i gospodarskog korištenja postrojenja za proizvodnju biodizela na dijelu kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] od 15. siječnja 2013. (str 191 . - 192. spisa) 10. prosinca 2014. sklopljen Ugovor o koncesiji (str. 122. – 190. spisa) kojim je tužitelj dobio koncesiju na području novoosnovane k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] radi izgradnje postrojenja za proizvodnju biodizela i pripadajuće infrastrukture te se tužitelj obvezao da će u roku od 24 mjeseca izgraditi postrojenje za proizvodnju biodizela u luci Ploče, odnosno proizvodnu liniju za biodizel kapaciteta 100.000 tona/godišnje, rezervoarski prostor za skladištenje biodizela i prostor za prijem ostalih materijala i nusproizvoda, autopunilište za otpremu biodizela i dopremu sirovina, cjevovod za otpremu biodizela i dopremu sirovina, izvršiti rekonstrukciju postojećeg vagon pretakališta, rekonstrukciju postojećeg tankerskog veza u kanalu Vlaška u svrhu instaliranja opreme za prihvat i otpremu s pripadajućim cjevovodima do skladišta na području koncesije, izgraditi neophodne cjevovodne instalacije, crpke, protupožarne instalacije, kontrolnu zgradu, elektroinstalacije, kanalizaciju, prometnice i ostale instalacije i građevine neophodne za funkcioniranje postrojenja te da će u narednih 6 mjeseci od dovršetka gradnje započeti proizvodnju;

- da je tužitelj dobio koncesiju na području uprave i nadzora LUP-a te da je Ugovorom bila predviđena obveza LUP-a dozvoliti tužitelju primjereni pristup svim kopnenim i morskim područjima pod nadzorom davatelja koncesije ili nekog drugog ovlaštenika koncesije u vezi s predmetom koncesije u svrhu obavljanja dostave i primopredaje opreme za postrojenje ili u svrhu pregleda lokacije i obavljanja radova kako je potrebno u svrhe ishođenja svake potrebne dozvole ili u bilo koju drugu svrhu kako je potrebno ovlašteniku koncesije da ispuni svoje obveze sukladno ovom Ugovoru;

- da je tužitelju od strane Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja 25. veljače 2014. izdana lokacijska dozvola u kojoj je navedeno da projekt izgradnje, osim izgradnje tvornice biodizela na k. č. [katastarska čestica], obuhvaća i rekonstrukciju i dogradnju postojećih građevina i infrastrukture, i to na k. č. [katastarska čestica] te da će se za dopremu i otpremu za potrebe postrojenja za proizvodnju biodizela koristiti postojeća infrastruktura u obuhvatu Luke Ploče, a koja je „nužna za provedbu zahvata“, i to postojeći pristan tekućih tereta za brodove, postojeći cijevni mostovi od pristana do lokacije budućeg postrojenja, postojeći cijevni most i kanal za cjevovode benzina i dizela, postojeće punilište vagonskih cisterni i kolosiječnih postrojenja, koje je potrebno rekonstruirati;

- da je LUP 24. siječnja 2014. dao izjavu o suglasnosti s rekonstrukcijom postojeće lučke infrastrukturne opreme nužne za provedbu predmetnog zahvata (str. 112. spisa);

- da je tužitelju od strane Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja 25. siječnja 2015. izdana i građevinska dozvola Klasa: UP/I-361-03/14-01/36 te su u postupku izdavanja građevinske dozvole, LUP i Luka Ploče – trgovina d.o.o., pravni prednik društva ATT, dali tužitelju izričitu suglasnost da na česticama k. č. [katastarska čestica] izvrši radove rekonstrukcije i postavljanja cjevovoda kako bi morski vez i vagonpretakalište povezao s postrojenjem za proizvodnju biodizela te su i LUP i Luka Ploče – trgovina d.o.o., pravni prednik društva ATT, dali suglasnost na glavni projekt.

25. Iz spisa proizlazi da su člankom 10. Ugovora o koncesiji stranke ugovorile da će davatelj koncesije obavljati regulatorne funkcije u svrhu nesmetanog odvijanja lučkih operacija, kao i da će tužitelju omogućiti povezanost predmeta koncesije sa željezničkom i cestovnom infrastrukturom koja se veže na javnu cestovnu i željezničku mrežu kao i na postojeći sustav lučke odvodnje, s tim da sve troškove vezane uz povezivanje snosi ovlaštenik koncesije.

26. Tužitelj ističe da je radi ispunjenja obveze iz ugovora o koncesiji bilo nužno da s društvom ATT, podkoncesionarom na česticama na kojima je tužitelj trebao izvoditi radove rekonstrukcije i izgradnje cjevovoda i rekonstrukcije pristana tekućih tereta za brodove, postojeći cijevni mostovi od pristana do lokacije budućeg postrojenja, postojeći cijevni most i kanal za cjevovode benzina i dizela, postojeće punilište vagonskih cisterni i kolosiječnih postrojenja, sklopi ugovor radi regulacije odnosa. Upravo povezanost s morskim pristupom i željeznicom bila komparativna prednost projekta, a s čime je LUP bio upoznat.

27. Iz spisa proizlazi da su tužitelj i Luka Ploče trgovina d.o.o., prednika ATT-a, vodili pregovore radi sklapanja ugovora, i da je tužitelju 15. siječnja 2015. od strane Luka Ploče trgovina d.o.o. dostavljen nacrt Ugovora o skladištenju i manipulaciji sirovina za proizvodnju biodizela i prekrcaja gotovog proizvoda – biodizela (str. 442. - 450. spisa) s pozivom na potpisivanje ugovora u Pločama. Potom iz email prepiske od 23. veljače 2015. priložene spisu (str. 454 . spisa) proizlazi da predloženi ugovor nije odobren od strane skupštine društva Luka Ploče trgovina d.o.o., a predloženo je da se odnos regulira potpisivanjem dvaju ugovora. Iz priložene prepiske (str. 456. - 465. spisa) proizlazi da su i dalje vođeni pregovori sve do rujna 2015., kada je tužitelju dostavljen nacrt ugovora u kojem su, po njegovim navodima, uvrštene neprihvatljive odredbe o mogućnosti Luka Ploče trgovina d.o.o. da jednostrano i bez razloga raskide ugovor.

28. Nakon sklapanja ugovora o koncesiji, davatelj koncesije dopisom od 16. veljače 2016. (list 917. i 918. spisa) zatražio je očitovanje tužitelja o stanju projekta na što tužitelj odgovara 24. veljače 2016. da je u završnoj fazi zatvaranja financijske konstrukcije projekta, da nema nikakvih promjena u razvoju projekta te da izgradnja kreće u roku od 30 dana (list 916. spisa). Tužitelj dopisima od 8. srpnja 2016. (str. 481.), 29. srpnja 2016. (str. 486.) 1. rujna 2016. (str. 487.), 12. listopada 2016., 12. listopada 2016. i 10. studenog 2016., pojašnjava LUP-u da je radi realizacije ugovora o koncesiji potrebno sklapanje ugovora o manipulaciji robe, dopremi i otpremi sirovine i biodizela, s ATT-om te pritom traži od LUP-a ostvarivanje sklapanja ugovora s ATT-om. Dopisom od 5. prosinca 2016. (list 118. i 119.) LUP je pozvao tužitelja na rješavanje nastale situacije, a dopisom od 5. prosinca 2016., tužitelj je zatražio zamrzavanje obveze plaćanja koncesijske naknade i izdavanja bankarske garancija zbog, kako navodi, neprovođenja Zakona o biogorivima u Republici Hrvatskoj. Dopisom od 28. prosinca 2016. (list 120. i 121.) tužitelj je zatražio od LUP-a produljenje roka izgradnje postrojenja te ponovno naveo da je do kašnjenja projekta došlo isključivo zbog neprovođenja Zakona o biogorivima u Republici Hrvatskoj. Mjesec dana prije isteka roka za okončanje izgradnje postrojenja, 1. veljače 2017., izgradnja kojeg u tom času nije bila ni započela, tužitelj u službenoj prepisci s davateljem koncesije uopće ne spominje pristup na čestice u koncesiji ATT-a kao razlog neizgradnje postrojenja. Tužitelj tek odgovorom na dopis tuženika 6. veljače 2017. i 1. ožujka 2017. prvi puta iznio stav da mu tuženik nije omogućio primjereni pristup.

29. Nadalje, iz spisa proizlazi da je u srpnju 2017. donio odluku o oduzimanju koncesije (str. 494. - 495. spisa) jer tužitelj nije ispunio ugovornu obvezu izgradnje postrojenja i nije plaćao koncesijsku naknadu od 1. srpnja 2016. te je ugovor o koncesiji raskinut.

30. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 5.204.322,89 eur zateznim kamatama na pojedinačno naznačene iznose koji se iznos sastoji od troškova koje je tužitelj imao vezano uz raskinuti ugovor o koncesiji (trošak plaćenih koncesijskih naknada, trošak izdavanja bankarskih garancija, trošak u vidu isplaćenih iznosa po sklopljenim ugovorima o kreditu radi financiranja projekta, trošak angažiranih stručnjaka, trošak po ugovorima sklopljenim s izvođačima radova i materijala kupljenog radi izvođenja tih radova, trošak izdavanja građevinske dozvole, kupnje opreme, zakupa poslovnih prostora, plaća zaposlenika), zatim, zahtjev za isplatu iznosa od 31.212.096,00 eur izmakle koristi za koju tužitelj navodi da ju je osnovano očekivao od sklopljenog ugovora.

31. Osnovu ovog zahtjeva tužitelj nalazi u nepravilnom i nezakonitom radu LUP-a, kao pravne osobe s javnim ovlastima, zbog kojeg mu je nastala šteta a za koju tuženica odgovara prema odredbi članka 14. ZSDU-a. Zatim, u povredi ugovornih obveza od strane LUP-a i u povredi prava vlasništva iz članka 1. Protokola 1. uz Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda.

32. Vezano uz osnovu iz članka 14. ZSDU-a, prvostupanjski sud izvodi pravilan zaključak da nezakonitog i nepravilnog rada LUP-a nije bilo vezano uz donesenu odluku o oduzimanju koncesije i raskidu koncesijskog ugovora, budući da je ta odluka bila predmetom ispitivanja u postupku pred upravnim sudom u kojem je utvrđeno da je ona pravilna i zakonita.

33. Iako prvostupanjski sud nije naveo razloge na koje mu je ukazano ukidnom odlukom ovog suda poslovni broj Pž-1217/23-3 od 30. listopada 2024., zahtjev tužitelja za naknadom štete prema odredbi članka 14. ZSDU-a prema ocjeni ovog suda nije osnovan, kako je to zaključio i prvostupanjski sud.

34. Prema odredbi članka 14. ZSDU-a štetu koja građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave, naknađuje Republika Hrvatska.

35. Iz formulacije odredbe članka 14. ZSDU-a proizlazi da je odgovornost za štetu koja je nastane u obavljanju povjerenih poslova državne uprave jasno odvojena od odgovornosti za štetu koja nastane u redovitom poslovanju pravne osobe s javnim ovlastima ili u obavljanju poslova iz njenog djelokruga.

36. U ukidnoj odluci prvostupanjskom sudu je dana uputa utvrditi predstavlja li postupanje na koje ukazuje tužitelj obavljanje povjerenih poslova državne uprave u smislu članka 2. stavka 2. ZSDU-a, pri čemu treba imati u vidu djelatnosti lučke uprave propisane odredbom članka 50. ZPDML-a i dužnosti iz članka 51. ZK-a, a potom da utvrdi predstavlja li postupanje LUP-a nezakonit i nepravilan rad i jesu li ispunjene ostale pretpostavke za odgovornost za štetu.

37. Prema odredbi članka 48. ZPDML-a Lučka uprava osniva se radi upravljanja, gradnje i korištenja luke otvorene za javni promet koja je od osobitoga (međunarodnoga) gospodarskog interesa za Republiku Hrvatsku. Iz popisa djelatnosti lučkih uprava (članak 50. ZPDML-a) proizlazi da se radi o pravnim osobama s javnim ovlastima, budući da je na njih prenesen djelokrug poslova koji inače u vezi pomorskog dobra poduzima Republika Hrvatska (članak 10. ZPDML-a).

38. Vezano za pitanje jesu li radnje na koje tužitelj ukazuje kao uzrok nastale štete poduzete u okviru obavljanja poslova državne uprave, ističe se da su poslovi državne uprave popisani u odredbi članka 1. ZSDU-a, prema kojem ti poslovni obuhvaćaju neposrednu provedbu zakona, donošenje propisa za njihovu provedbu, obavljanje upravnog nadzora te druge upravne i stručne poslove.

39. Neposredna provedba zakona sukladno odredbi članka 17. ZSDU-a obuhvaća rješavanje u upravnim stvarima, vođenje propisanih očevidnika, izdavanje uvjerenja i drugih potvrda te obavljanje drugih upravnih i stručnih poslova.

40. Donošenje propisa za provedu zakona prema odredbi članka 18. ZSDU-a obuhvaća donošenje pravilnika, naredbi i naputaka za provedbu zakona i drugih propisa kad su na to izrijekom ovlašteni ministri, predstojnici državnih ureda i ravnatelji državnih upravnih organizacija, u granicama dane ovlasti.

41. Prema odredbi članka 20. ZSDU-a u provedbi upravnog nadzora tijela državne uprave nadziru provedbu zakona i drugih propisa te zakonitost rada i postupanja tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave te pravnih osoba koje ima javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave.

U provedbi upravnog nadzora, tijela državne uprave nadziru osobito:

1. zakonitost rada i postupanja,

2. rješavanje u upravnim stvarima,

3. djelotvornost, ekonomičnost i svrhovitost rada u obavljanju poslova državne uprave,

4. svrhovitost unutarnjeg ustrojstva i osposobljenost službenika i namještenika za obavljanje poslova državne uprave te

5. odnos službenika i namještenika prema građanima i drugim strankama (članak 21. ZSDU-a).

42. S obzirom na postupak koji prethodi sklapanju ugovora o koncesiji propisan odredbama Zakona o koncesiji („Narodne novine“ broj: 125/08., 90/11. i 143/12.) koji se primjenjuje jer iz ugovora o koncesiji proizlazi da je davatelj koncesije 31. listopada 2012. objavio u „Narodnim novinama“ javno prikupljanje ponuda radi davanja koncesije), i odluku o dodjeljivanju koncesije koja sukladno odredbi članka 2. tog Zakona predstavlja upravni akt, sklapanje ugovora o koncesiji predstavlja postupanje u okviru obavljanja poslova državne uprave. Prema ocjeni ovog suda, i ostale dužnosti koje davatelj koncesije ima a propisane su Zakonom o koncesijama također predstavljaju obavljanje poslova državne uprave (primjerice postupanje u svrhu naplate koncesijske naknade, utvrđenje okolnosti koje predstavljaju razlog za jednostrani raskid ugovora – neplaćanje naknade, postupanje protivno ugovoru o koncesiji).

43. Međutim, sukladno odredbi članka 27. stavka 2. ZK-a, na pitanja iz ugovora o koncesiji koja nisu uređena tim zakonom primjenjuju se odredbe propisa kojima se uređuju obvezni odnosi, iz čega proizlazi da posljedice eventualnih propusta u ispunjenju obveza davatelja koncesije a koji nisu vezani uz poslove koje obavlja kao poslove državne uprave, davatelj koncesije odgovara prema odredbama Zakona o obveznim odnosima.

44. Štetnu radnju tužitelj nalazi u propustu LUP-a da poduzme radnje koje je bio dužan i koje mogao poduzeti sukladno odredbama Statuta, odredbama članaka 48., 50., 58., 59., 54. i 69. ZPDML-a i članka 51. ZK-a, sve kako bi omogućio tužitelju sklapanje ugovor s ATT-om na temelju kojeg bi stupio u posjed čestica u neposrednom posjedu ATT-a radi izvršenja radova kao i propuštanje LUP-a da primjereno reagira, izvrši nadzor i aktivno se uključi u usklađivanje rada ovlaštenika koncesije koji obavljaju gospodarsku djelatnost na lučkom području, propuštanje korištenja propisima predviđenih mehanizama radi vođenja brige o gradnji, upravljanju, zaštiti i unapređenju pomorskog dobra koje predstavlja lučko područje te radi stručnog nadzora nad gradnjom, održavanjem, upravljanjem i zaštitom lučkog područja.

45. Postupci ili propusti na koje ovdje ukazuje tužitelj ne predstavljaju rad LUP-a u povjerenim mu poslovima državne uprave budući da se ne radi o poslovnima iz odredbe članaka 1., 17., 18., 20. i 21. ZSDU-a, niti o drugim poslovima državne uprave propisanim zakonom, u ovom slučaju Zakonom o koncesijama.

46. Iz odredbe članka 50. ZPDML-a, na koji se poziva tužitelj, proizlazi da je djelatnost lučke uprave:

1. briga o gradnji, održavanju, upravljanju, zaštiti i unapređenju pomorskog dobra koje predstavlja lučko područje,

2. gradnja i održavanje lučke podgradnje, koja se financira iz proračuna osnivača lučke uprave,

3. stručni nadzor nad gradnjom, održavanjem, upravljanjem i zaštitom lučkog područja (lučke podgradnje i nadgradnje),

4. osiguravanje trajnog i nesmetanog obavljanja lučkog prometa, tehničko - tehnološkog jedinstva i sigurnost plovidbe,

5. osiguravanje pružanja usluga od općeg interesa ili za koje ne postoji gospodarski interes drugih gospodarskih subjekata,

6. usklađivanje i nadzor rada ovlaštenika koncesije koji obavljaju gospodarsku djelatnost na lučkom području,

7. donošenje odluke o osnivanju i upravljanju slobodnom zonom na lučkom području sukladno propisima koji uređuju slobodne zone,

8. drugi poslovi utvrđeni zakonom.

47. Činjenice koje tužitelj iznosi ukazujući na nepravilan i nezakonit rad LUP -a zbog nepostupanja u skladu s odredbama ZPDML-a, a to su da mu nije omogućio sklapanje ugovora s potkoncesionarom a time i pristup na čestice na kojima je dodijeljena podkoncesija, ne mogu se podvesti po poslove državne uprave iz odredbe članka 50. ZPDML-a, a to bi prema ocjeni ovog suda bilo obavljanje nadzora nad radom koncesionara i odluke o osnivanju slobodne zone. Ostale djelatnosti iz odredbe članka 50. ZPDML-a predstavljaju redovno poslovanje pravne osobe s javnim ovlastima ili obavljanje poslova iz njenog djelokruga.

48. Slijedom navedenog, iz činjeničnih tvrdnji tužitelja i odredbi mjerodavnog prava proizlazi da propuste LUP-a na koje tužitelj ukazuje LUP nije učinio u obavljanju poslova državne uprave. Zbog navedenog ne postoji ni odgovornost tuženice prema odredbi članka 14. ZSDU-a.

49. Navodi tužitelja da mu je onemogućeno nesmetano korištenje lučkih usluga jer ATT nije pristao na sklapanje ugovora kojim bi to bilo posebno regulirano nije osnovan. ATT je dužan pod jednakim uvjetima pružati svima tu uslugu a tužitelj nije naveo da je zatražio od ATT-a da mu omogući korištenje lučkih usluga prema istim uvjetima kao i drugim subjektima i da je s tim zahtjevom odbijen.

50. Vezano uz osnovu koju tužitelj nalazi u povredi ugovorne obveze LUP -a, prema odredbi članka 48. stavka 5. ZPDML-a na lučku se upravu primjenjuju propisi o ustanovama. Sukladno odredbi članka 59. ZU-a, tuženica kao osnivač ustanove solidarno i neograničeno odgovara za obaveze ustanove.

51. Budući da je utvrđeno da je tužitelj pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio postupak protiv LUP-a radi naknade štete u iznosu od 5.204.322,89 eur (obična šteta), u kojem je presudom poslovni broj P-98/2019 od 19. travnja 2023. odbijen tužiteljev zahtjev jer je ocjena suda da LUP nije povrijedio ugovorne obveze, a ta presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2438/2023-3 od 4. veljače 2025., nema obveze tuženika isplatiti taj iznos s osnove solidarne odgovornosti za obveze ustanove.

52. Iako u drugom postupku sud nije odlučivao o obvezi LUP-a naknaditi štetu s osnove izmakle koristi, ukazuje se da se radi samo o drugom vidu štete koja proizlazi iz istog činjeničnog supstrata i istog štetnog događaja – iz istog zahtjeva za naknadu štete zbog povrede ugovorne obveze. Stoga pravomoćna odluka suda kojom je odbijen zahtjev za naknadu štete zbog povrede ugovorne obveze jer je utvrđeno da druga ugovorna strana nije povrijedila ugovornu obvezu i u ovom dijelu zahtjeva postavljenog prema solidarno odgovornom osnivaču ustanove znači da je zahtjev neosnovan.

53. Tužitelj isplatu istog iznosa traži i s osnove pravične naknade zbog povrede legitimnih očekivanja sukladno odredbi članka 1. Protokola 1. uz Konvenciju o ljudskim pravima i temeljnim slobodama („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj: 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02., 1/06. i 13/17.; dalje: Konvencija).

54. U vezi zahtjeva za isplatu naknade po toj osnovi sud navodi da je tužitelj u postupku pod poslovnim brojem P-1629/21 pred istim sudom u kojem traži isplatu u visini izmakle koristi od LUP-a također zahtjev postavio navodeći kao osnovu povredu legitimnih očekivanja, zbog čega prvostupanjski sud navodi da se u ovom postupku neće upuštati u ocjenu tužbenog zahtjeva iz drugog postupka.

55. Potom sud obrazlaže da se radi o istovrsnim parnicama, što je razvidno iz toga što su stranke bile suglasne da se iskazi iz ovog predmeta koriste i u predmetu koji se vodi pred naslovnim sudom, pod poslovnim brojem P-1629/2021, a zbog preklapanja činjeničnih tvrdnji i pravnih kvalifikacija stranke su unutar oba predmeta raspravljale, navodeći pritom i dokaze i tvrdnje iz drugog predmeta. Iznosi zaključak da je time je uspostavljena stranačka suglasnost o istodobnom (usporednom) raspravljanju i korištenju objedinjene procesne građe, što zbog elektroničkog sustava e-Spis sud smatra da ne bi trebalo predstavljati niti prepreku za drugostupanjski sud, a ne bi trebao biti niti razlog nepotrebnog ispisivanja dokumentacije. Pored navedenog, sud ističe da je u postupku pod poslovnim brojem P-1629/21, koji je dodijeljen u rad istom sucu kao i ovaj predmet, provedenog financijsko i strojarsko vještačenje na okolnost naknade s osnove povrede legitimnih očekivanja. Potom su iznosi shvaćanje o pasivnoj legitimaciji LUP-a.

56. Ukazuje se sudu da u odredbama koje reguliraju parnični postupak nije predviđen institut istodobnog raspravljanja u dva odvojena predmeta i stranačke suglasnosti o takvom raspravljanju i korištenju objedinjene procesne građe. Parnice se mogu rješenjem spojiti radi zajedničkoga raspravljanja (članak 313. ZPP-a) no u ovom predmetu sud nije donio takvo rješenje.

57. Osnovano tužitelj u žalbi ukazuje na nedostatke i proturječnost razloga ovakvog obrazloženja zbog čega je osnovan i žalbeni razlog bitne povrede iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. Kako je prvostupanjskom sudu ukazano u ukidnoj odluci ovog suda poslovni broj Pž-1217/2023-3 od 30. listopada 2024., za obveze ustanove odgovara osnivač solidarno. Ovo se odnosi i na obvezu ustanove isplatiti naknadu zbog povrede legitimnih očekivanja.

58. Svaki dužnik solidarne obveze odgovara vjerovniku za cijeli dug i vjerovnik može zahtijevati njegovo ispunjenje od koga hoće sve dok ne bude potpuno ispunjen. Obveza ostalih dužnika prestaje tek kad jedan dužnik ispuni dug, kako je propisano odredbom članka 43. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima.

59. U zakonu, osim mogućnosti odrediti prekid prema članku 213. ZPP -a, nema osnove za ogradu suda da cijeni osnovanost zahtjeva tužitelja zbog povrede legitimnih očekivanja postavljen prema osnivaču ustanove zbog toga što je u tijeku postupak u odnosu na ustanovu. Nadalje, pogrešan je zaključak suda da je za isplatu pasivno legitimiran (samo) LUP, i to upravo zbog navedene solidarnosti dužnika osnivača ustanove.

60. U obrazloženju presude izostali su razlozi o činjenicama odlučnim za odluku o zahtjevu tužitelja s osnove isplate naknade zbog povrede legitimnih očekivanja, zbog čega je trebalo o ovom zahtjevu odlučiti koristeći ovlasti iz odredbe članka 373.a stavka 1. točke 2. ZPP-a.

61. Legitimna očekivanja su pravni standard vezan uz Protokol 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i to uz članak 1. koji propisuje zaštitu prava vlasništva.

62. Pod određenim uvjetima „legitimno očekivanje“ stjecanja imovine može uživati zaštitu iz članka 1. Protokola 1. Pritom sud mora ispitati – postoji li „imovina“ čiju zaštitu traži, je li došlo do miješanja u tu imovinu od strane države, je li miješanje opravdano zakonom, je li u javnom interesu te je li zadovoljen test proporcionalnosti. Da bi neko očekivanje stjecanja imovine bilo legitimno ono mora biti razumno i utemeljeno na zakonu pa stoga očekivanje koje nije razumno nije legitimno i ne podliježe zaštiti. Legitimno očekivanje mora biti povezano s vlasničkim interesom za koji postoji dostatna pravna osnova u nacionalnom pravu, može se temeljiti na razumno opravdanom pozivanju na pravni akt koji ima čvrstu osnovu i koji se odnosi na prava vlasništva.

63. Uzimajući u obzir sve prethodno navedeno, za priznavanje „vlasništva“ koje se sastoji od „legitimnog očekivanja“ stjecanja imovine, podnositelj zahtjeva mora moći tvrditi da ima pravo koje predstavlja dostatno utvrđen materijalni vlasnički interes prema nacionalnom pravu.

64. U najširem smislu može se reći da se konvencijsko pravo mirnog uživanja vlasništva odnosi na zaštitu ekonomskih/materijalnih/vlasničkih interesa pojedinca, da je puno šire od pojma vlasništva kako se shvaća temeljem Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, te da stoga to pravo može biti predmet razmatranja u okviru raznih činjenično-pravnih situacija i u okviru odredbi raznih zakona na snazi u Republici Hrvatskoj (npr. Zakona o izvlaštenju i određivanju naknade, Zakon o gradnji, Zakon o nasljeđivanju, Zakon o koncesiji, Zakon o trgovačkim društvima, Zakona o radu, itd.).

65. To očekivanje ne smije biti ispod dovoljno utvrđenog, materijalnog imovinskog/vlasničkog interesa prema nacionalnom pravu, a oslanjanje na pravni akt koji je imao čvrstu pravnu osnovu, kao što je odluka domaćeg suda, od ključne je važnosti za primjenu članka 1. Protokola 1.

66. Prema odredbi članka 1. stavka 4. ZK-a, ugovor o koncesiji za gospodarsko korištenje općeg ili drugog dobra jest ugovor čiji je predmet korištenje općeg ili drugog dobra za koje je zakonom određeno da je dobro od interesa za Republiku Hrvatsku.

67. Sklopljenim Ugovorom o koncesiji tužitelj je dobio pravo izgraditi i gospodarski koristiti postrojenje za proizvodnju biodizela kapaciteta 100.000 t, zauzvrat se obvezao plaćati koncesijsku naknadu.

68. Tužitelj obrazlažući zahtjev s ove osnove u podnesku od 18. rujna 2022. (str. 1924. - 1929. spisa) navodi da je imao legitimno očekivanje da će LUP ispuniti svoju ugovornu obvezu i omogućiti tužitelju da i on ispuni svoju, koje očekivanje se temeljilo na razumno opravdanom povjerenju u odluku o koncesiji i sklopljenom ugovoru o koncesiji za koje on smatra da predstavljaju sastavni dio njegove imovine. Zbog navedenog tužitelj smatra da ima zahtjev prema LUP-u koji je u dovoljnoj mjeri ustanovljen i ovršan, čime je opravdana njegova kvalifikacija kao „imovine“ u smislu odredbi Konvencije.

69. Prvenstveno se ukazuje bitnom okolnost da je tužitelj, kako bi stekao mogućnost gospodarski koristiti predmet koncesijskog ugovora, trebao sam izgraditi postrojenje i izvesti druge radove. Ovdje se, dakle, ne radi o ugovoru o koncesiji kojim korisnik stječe korist od postojeće infrastrukture i predmeta koncesije, već mu je dano pravo stvoriti uvjete da bi uopće od ugovora imao koristi, no postrojenje nesporno nije izgrađeno.

70. Što se tiče izmakle koristi koju tužitelj opisuje kao prihod koji je mogao očekivati od sklopljenog ugovora o koncesiji, Europski sud za ljudska prava (ESLJP) je razvio određena načelna stajališta o pitanju potpadaju li zahtjevi za naknadu izmakle koristi ili dobiti u doseg primjene članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju, odnosno predstavljaju li imovinu u smislu navedene konvencijske odredbe. Primjerice, u predmetima Bahçeyaka protiv Turske (br. 74463/01, presuda od 13. srpnja 2006.); M protiv Ujedinjenog Kraljevstva (br. 23780/08, presuda od 13. ožujka 2012.); te Konstantin Stefanov protiv Bugarske (br. 35399/05, presuda od 27. listopada 2015.) ESLJP utvrdio: „(...) budući prihod se smatra „imovinom“ samo kada je već bio ostvarivan ili kada po tom osnovu postoji ovršiva tražbina (...)“. Nadalje, u predmetima Centro Europa 7 S.r.l. i Di Stefano protiv Italije (br. 38433/09, presuda od 7. lipnja 2012.); Anheuser-Busch protiv Portugala te Denisov protiv Ukrajine (br. 76639/11, presuda od 25. rujna 2018.), Veliko vijeće utvrdilo je da zahtjev za isplatom naknade izmakle dobiti ili budućeg prihoda može samo iznimno potpasti u doseg primjene članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju ako iz okolnosti slučaja proizlazi da bi podnositelj, kada bi izostalo miješanje države, nedvojbeno ostvario buduću dobit. Stoga ESLJP obrazlaže: „(...) Članak 1. Protokola br. 1. primjenjuje se samo na postojeću imovinu. U tom smislu, ne može se smatrati da buduća dobit predstavlja 'imovinu', osim ako je ranije bila ostvarivana (zarađena) ili je nedvojbeno plativa. (...)“ U tom kontekstu, u predmetu Greek Federation of Customs Officers. MG, TG i 3.333 drugih službenika carinske uprave protiv Grčke (br. 24581/94, odluka od 6. travnja 2005.) iznesen je dodatni kriterij primjenjiv na specifične vrste djelatnosti. Utvrđeno je da se osobito smatraju nespojivim s člankom 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju tražbine koje proizlaze iz obavljanja 53 slobodnih ili profesionalnih djelatnosti u kojima ne postoji fiksni prihod („no fixed income“) niti garantirani promet ili dobit („no guaranteed turnover“) i koje su, prema tome, podvrgnute uobičajenim opasnostima ekonomskog života („hazards of economic life“).“

71. S tim u vezi ukazuje se na odluku ustavnog suda Republike Hrvatske broj:

U-III-444/2017 i U-III-554/2018 od 1. travnja 2020. u kojoj je taj sud, primjenjujući načelna stajališta na konkretna predmet, ocjenjivao je li riječ o postojećoj imovini podnositelja.

72. Prema ocjeni ovog suda izmakla korist ne predstavlja postojeću imovinu tužitelja, budući da je ugovorom o koncesiji on stekao tek pravo gospodarskog korištenja postrojenja koje je sam trebao izgraditi, dok korist koju bi on ostvarivao čini budući prihod.

73. Primjenom načelnih stajališta o tražbinama budućeg prihoda, Ustavni sud je prema svim okolnostima slučaja dalje ispitivao je li utužena izmakla korist već zarađena, je li nedvojbeno plativa, je li zahtjev podnositelja ovršiv i postoji li u nacionalnom pravu dostatna pravna osnova na temelju koje bi se nedvojbeno mogla utvrditi obveza države da podnositeljima nadoknadi utuženi iznos izmakle koristi.

74. Iz okolnosti ovog slučaja proizlazi da se ne radi o koristi koja je već zarađena, a zahtjev tužitelja nije niti ovršiv budući da ugovorom o koncesiji LUP nije preuzeo nikakvu obvezu isplate.

75. Nadalje, iz dopisa tužitelja od 5. prosinca 2016. (str. 118 .- 119. spisa) proizlazi da je tužitelj od LUP-a tražio zamrzavanje obveze plaćanja koncesijske naknade. U dopisu navodi da je ugovor o koncesiji sklopio u očekivanju da će se u Republici Hrvatskoj provoditi Zakon o biogorivima, no da su naftne kompanije prestale miješati biodizel u dizelsko gorivo, a posljedica je gašenje industrije biodizela u Republici Hrvatskoj i kompletno zatvaranje sva tri dotadašnja proizvodna pogona. Tužitelj ukazuje da se nalazi u teškoj situaciji kao i ta tri zatvorena objekta. Projekt je započeo u vrijeme kad se taj zakon provodio i nije imao razloga sumnjati u dugoročnu održivost provedbe. Ukazuje na to da je prisiljen tražiti druga rješenja za provođenje projekta u cilju izbjegavanja sudbine postojećih postrojenja. Ističe da je u razvoj projekta uložio znatna materijalna sredstva, predlaže „zamrzavanje“ ispunjenja obveza po ugovoru i navodi da će nastaviti s provođenjem ugovora od trenutka kad se zakon ponovno počne provoditi.

76. U dopisu od 28. prosinca 2016. (str. 120. - 121. spisa) tužitelj ponavlja navode iz dopisa od 5. prosinca 2016. te traži produljenje roka za izgradnju do 1. srpnja 2019.

77. S obzirom na to da iz navoda tužitelja sadržanih u ovih dopisima proizlazi da je razlog zbog kojeg on nije ostvario korist i zbog kojeg je konačno tražio i „zamrzavanje“ u ispunjavanju obveza, promjena tržišnih okolnosti to prema ocjeni ovog suda ne postoji niti osnova za „legitimno očekivanje“ stjecanja imovine koja se temelji na aktu države a do kojeg onda ne bi došlo miješanjem države.

78. Iz istog razloga, što prema navodima tužitelja neuspjeh projekta nije uzrokovan radnjom LUP-a, odnosno, miješanjem „države“, nije osnovan niti zahtjev za isplatu naknade u iznosu koji odgovara troškovima koje su tužitelju nastali u pripremnoj fazi realizacije ugovora (obična šteta).

79. Slijedom navedenog, primjenom odredbe članka 373.a stavka 1. točke 2. ZPP-a odlučeno je kao u točki I. izreke ove presude.

80. U žalbi na odluku o trošku tužitelj osnovano navodi da je sud tuženiku priznao pravo na naknadu troška sastavljanja 7 podnesaka u iznosu od po 20.000,00 eur, što, prema vrijednosti predmeta spora, predstavlja iznos iz Tbr. 8.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23. i 107/25.; dalje: Tarifa) propisan za 4 obrazložena podneska.

81. Osnovano ukazuje na pogrešnu odluku o trošku sastavljanja podneska od 11. lipnja 2021., jer se ne radi o obrazloženom podnesku nego o podnesku kojim su dostavljene izjave svjedoka zbog čega tuženik ima pravo na naknadu u iznosu od 50,00 eur prema Tbr. 8.4. Tarife a ne u iznosu od 20.000,00 eur.

82. Podnesak od 24. siječnja 2022. nije bio potreban za vođenje parnice s obzirom na to da je tuženik navode iz tog podneska mogao iznijeti na ročištu zakazanom za 1. veljače 2022. (članak 299.a stavak 2. ZPP -a). Iz istog razloga nije za vođenje parnice bio potreban podnesak od 21. rujna 2022. jer je ročište zakazano za 23. rujna 2022.

83. Trošak sastavljanja podneska od 28. veljače 2025. bio je prema ocjeni ovog suda potreban za vođenje parnice, budući da se tim podneskom tuženik očitovao na odluku drugostupanjskog suda donesenu povodom tužiteljeve žalbe.

84. Iz zapisnika s ročišta održanog 1. veljače 2022. (str. 1921 . – 1922. spisa) proizlazi da tužitelj osnovano ukazuje kako se na tom ročištu raspravljalo samo o procesnim pitanjima, zbog čega tuženiku pripada pravo na naknadu troška zastupanja prema Tbr. 9.2. Tarife u iznosu od 10.000,00 eur.

85. Iz zapisnika s ročišta za glavnu raspravu održanog 22. travnja 2021. (str. 1625. – 1626. spisa) i zapisnika s ročišta od 18. rujna 2025. (str. 2471. – 2473. spisa) proizlazi da se radi o ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari, stoga je pravilno sud tuženiku priznao pravo na naknadu za zastupanje prema Tbr. 9.1. Tarife.

86. Slijedom navedenog, pravilnom primjenom odredbi Zakona o parničnom postupku i Tarife zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka trebalo je odbiti u daljnjem iznosu od 69.950,00 eur, zbog čega je primjenom odredbe članka 373. točke 3. ZPP-a riješeno kao u točki II.1. izreke ove presude.

87. U vezi s troškovima umješača, nije osnovan tužiteljev navod kojim pobija odluku o trošku sastavljanja podneska za koji sud očitom pogreškom navodi da je predan 7. studenog 2021. Podnesak je predan 17. studenog 2021., zaprimljen 19. studenog 2021. (str. 1791. – 1796. spisa) te se radi o obrazloženom podnesku koji je dostavljen tužitelju po punomoćniku.

88. Podnesak od 20. siječnja 2022. predan je unutar roka propisanog odredbom članka 229.a ZPP-a a radi se o obrazloženom podnesku.

89. Podnesak od 21. rujna 2022. nije bio potreban za vođenje parnice s obzirom na to da je umješač navode iz tog podneska mogao iznijeti na ročištu zakazanom za 23. rujna 2022. (članak 299.a stavak 2. ZPP-a).

90. Trošak sastavljanja podneska od 10. ožujka 2025. bio je prema ocjeni ovog suda potreban za vođenje parnice, budući da se tim podneskom umješač očitovao na odluku drugostupanjskog suda donesenu povodom tužiteljeve žalbe.

91. Što se tiče troškova zastupanja na ročištu, iz spisa proizlazi da je sud očitom pogreškom naveo da umjesto troška zastupanja na ročištu održanom 14. listopada 2021. priznaje umješaču trošak zastupanja za 4. listopada 2021. kada ročište nije održano. Isto tako prema ocjeni ovog suda radi se o očitoj pogreški i kod odluke o trošku zastupanja na ročištu održanom 8. prosinca 2021., za koje sud navodi da je održano 21. prosinca 2021.

92. Kako je navedeno, na ročištu održanom 1. veljače 2022. raspravljalo se samo o procesnim pitanjima, zbog čega umješaču pripada pravo na naknadu troška zastupanja prema Tbr. 9.2. Tarife u iznosu od 10.000,00 eur.

93. Slijedom navedenog, zahtjev umješača za naknadom troškova postupka trebalo je odbiti u iznosu od 37.500,00 eur, zbog čega je primjenom odredbe članka 373. točke 3. ZPP-a riješeno kao u točki II.2. izreke ove presude.

94. S obzirom na sadržaj podnesaka kojima su tuženik i umješač odgovorili na tužiteljevu žalbu, ti podnesci nisu bili potrebni za vođenje parnice u smislu odredbe članka 155. ZPP-a, stoga je riješeno kao u točkama III. i IV. izreke.

Zagreb, 13. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Dubravka Matas