REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1346/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Šimića, predsjednika vijeća, Davora Pustijanca, suca izvjestitelja i Radovana Raduke, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Rathgeber plan d.o.o. u stečaju, Zagreb, Nova Ves 8, OIB 06248751902, kojeg zastupa punomoćnik Luka Zupčić, odvjetnik u Vrsima, Obala kneza Branimira 70, protiv tuženika Vigens d.o.o., Petrčane, Kožino Primorje, OIB 11059217210, kojeg zastupa punomoćnik Dragan Jurjević, odvjetnik u Zadru, Hrvoja Vukčića Hrvatinića 8, radi osnovanosti tražbine, te povodom tužbe glavnog miješanja tužitelja glavnog miješanja LD iz [adresa], RD str.15, kojeg zastupa Dušan Kuman, odvjetnik u Zadru, Hrvoja Vukčića Hrvatinića 8, protiv tuženika Rathgeber plan d.o.o. u stečaju, Zagreb i tuženika Vigens d.o.o., radi utvrđenja da je prestao nalog za naplaćivanje tražbine na temelju ugovora o ustupu potraživanja, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zadru, Stalne službe u Šibeniku, poslovni broj P-276/2021 od 9. prosinca 2022., te žalbi tužitelja glavnog miješanja protiv rješenja kojim je dopunjena predmetna presuda poslovni broj P-276/2021 od 5. veljače 2025., u sjednici vijeća održanoj 13. svibnja 2026.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Trgovačkog suda u Zadru, Stalne službe u Šibeniku, poslovni broj P-276/2021 od 9. prosinca 2022. i predmet vraća tome sudu na ponovno suđenje, s time da će se nova glavna rasprava održati pred drugim sucem pojedincem.

II. Preinačuje se rješenje Trgovačkog suda u Zadru, Stalne službe u Šibeniku, poslovni broj P-276/2021 od 5. veljače 2025. i rješava:

Odbacuje se tužba glavnog miješanja podnositelja LD kao nedopuštena.

III. O troškovima žalbenog postupka prvostupanjski sud će odlučiti u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zadru, Stalne službe u Šibeniku, poslovni broj P-276/2021 od 9. prosinca 2022. naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 400.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti na dan isplate prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke zajedno s ugovornim kamatama koje na teku od 28. kolovoza 2006, pa do isplate u roku od 8 dana, te je naloženo tuženiku naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 422.500,00 kuna u roku od 8 dana. U dopunskoj presudi od 5. veljače 2025. odbijena je tužba glavnog miješanja na „utvrđenje da je prestao nalog za naplaćivanjem tražbine od Vigens d.o.o. temeljem Ugovora o ustupu potraživanja od 29. ožujka 2011. ovjeren kod javnog bilježnika Ankice Hukelj, broj OV-3910/11, zaključen između LD i Rathgeber plan d.o.o., zbog ispunjenja zakonskog razloga iz čl. 782. Zakona o obveznim odnosima, odnosno zbog otvaranja stečaja nad nalogoprimcem Rathgeber plan d.o.o.“.

2. Protiv navedene presude tuženik je izjavio žalbu, a protiv dopune presude žalbu je izjavio tužitelj glavnog miješanja.

2.1. Protiv navedene presude tuženik je izjavio žalbu iz svih žalbenih razloga navodeći u bitnome da prvostupanjski sud nakon ukidanja ranije presude nije proveo glavnu raspravu niti ponovno izveo dokaze, već je proveo samo dokaz saslušanjem vještaka. Tuženik navodi da prvostupanjski sud nije pravilno uzeo u obzir učinke stečajnog postupka nad tuženikom i da postojanje pravomoćnog rješenja o potvrdi stečajnog plana, koje uređuje način i opseg namirenja tražbine tužitelja, onemogućava ponovno dosuđivanje istog potraživanja u parnici. Tuženik smatra da je prvostupanjski sud mogao odlučivati samo o utvrđenju tražbine (deklaratorno), a ne o isplati (kondemnatorno), osobito nakon zaključenja stečajnog postupka. Tuženik također osporava osnovanost same tražbine. Navodi da tužitelj nije dokazao postojanje ni visinu potraživanja, niti je priložio relevantnu dokumentaciju. Dodatno tvrdi da je ugovor o zajmu ništetan jer je sklopljen protivno propisima o deviznom poslovanju (zajam u stranoj valuti između nerezidenta i rezidenta), pa ne može proizvoditi pravne učinke. Posljedično tome, smatra da ni ugovor o ustupu potraživanja (cesija) nije valjan i da tužitelj nema aktivnu legitimaciju za vođenje postupka. Nadalje, ističe se da je ustupitelj potraživanja (LD) u međuvremenu oduzeo ovlaštenje tužitelju za naplatu, čime je tužitelj izgubio pravo potraživati dug. Uz to, tuženik tvrdi da je potraživanje u cijelosti ili djelomično prestalo kompenzacijom, jer usluge za koje je novac isplaćen nisu izvršene, što potvrđuje i sam ustupitelj. Smatra da je prvostupanjski sud nekritički prihvatio nalaz vještaka te zanemario ključne dokaze i izjave. Predlaže da ovaj sud preinači presudu i odbije tužbeni zahtjev ili da ju ukine i vrati predmet na ponovno suđenje.

2.2. Tužitelj glavnog miješanja izjavio je žalbu protiv rješenja kojim je dopunjena presuda navodeći da je nerazumljivo i jer u obrazloženju nisu dani razlozi o odlučnim činjenicama. Smatra da razlog za odbijanje njegovog tužbenog zahtjeva se ne može temeljiti na činjenici da je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja Rathgeber plan d.o.o., te upućuje na odredbu čl. 782. Zakona o obveznim odnosima. Predlaže preinačiti odluku i usvojiti njegov tužbeni zahtjev.

3. Tuženikova žalba je osnovana, a žalba tužitelja glavnog miješanja nije dopuštena.

4. Pobijana presuda i rješenje ispitani su na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a).

5. U ovom postupku predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 400.000,00 EUR, a na temelju Ugovora o ustupanju potraživanja od 29. ožujka 2011. na temelju kojeg je tužitelju LD ustupio svoje potraživanje koje ima prema tuženiku s osnove Ugovora o zajmu od 28. kolovoza 2006. Potrebno je istaknuti da je u ovoj pravnoj stvari već ranije bila donesena presuda Trgovačkog suda u Zadru, Stalne službe u Šibeniku poslovni broj P-315/12 od 5. svibnja 2014. kojom je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev, ali je ovaj sud predmetnu odluku ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje iz razloga jer je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP -a jer prvostupanjski sud prigovore tuženika na vještačenje nije dostavio vještaku na očitovanje, niti je vještak u nastavku postupka pozvan radi saslušanja na ročištu kako bi se očitovao na prigovore iznesene na vještačenje i nalaz usmeno izložio u skladu s odredbom čl. 260. st. 1. ZPP-a.

6. Dakle, ranija presuda u ovoj pravnoj stvari je ukinuta zbog bitne povrede odredbe čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP-a, pa je svrha ponovnog postupka bila otklanjanje uočene povrede, a ne ponovno i neograničeno izvođenje dokaznog postupka niti iznošenje novih činjenica. Sukladno odredbi čl. 377. st. 1. ZPP-a prvostupanjski sud je u ponovnom postupku dužan izvesti sve parnične radnje i raspraviti sva sporna pitanja na koja je upozorio drugostupanjski sud. Osim toga, prema odredbi čl. 299. ZPP-a stranke su dužne iznijeti sve činjenice i predložiti dokaze najkasnije do zaključenja prethodnog postupka, dok iznošenje novih činjenica i dokaza u kasnijoj fazi postupka nije dopušteno, osim ako stranka učini vjerojatnim da ih bez svoje krivnje nije mogla iznijeti ranije. Ponovljeni postupak ne predstavlja novu fazu u kojoj bi stranke mogle iznositi nove činjenice i dokaze bez ograničenja, već nastavak ranijeg postupka u okviru već utvrđene činjenične osnove.

7. Nakon donošenja ranije presude poslovni broj P-315/12 od 5. svibnja 2014., a prije nego što je ovaj sud donio rješenje kojim se navedena odluka ukida i predmet vraća na ponovno suđenje nad tuženikom je otvoren stečajni postupak te je tužitelj u tom postupku prijavio tražbinu koja je osporena na ispitnom ročištu. Prema odredbi čl. 267. st. 1. Stečajnog zakona („Narodne novine“ broj 71/15, 104/17; dalje: SZ), stečajni vjerovnik čija je tražbina osporena upućuje se da u roku od osam dana od pravomoćnosti rješenja pokrene parnicu radi utvrđivanja osporene tražbine, odnosno da u istom roku nastavi već započetu parnicu. Iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj u zakonskom roku predložio nastavak postupka, čime su ispunjene procesne pretpostavke za vođenje ove parnice radi utvrđenja osporene tražbine. Naime rješenje o utvrđenim i osporenim tražbinama poslovni broj St-114/2018. od 17. siječnja 2019. postalo je pravomoćno 4. veljače 2019., a tužitelj je podneskom od 9. veljače 2019. (list 219. spisa) predložio nastavak postupka čime su ispunjene procesne pretpostavke za vođenje ove parnice radi utvrđenja osporene tražbine. Točno je da tužitelj nije odmah uskladio tužbeni zahtjev s pravilima stečajnog postupka, međutim to ne utječe na pravodobnost nastavka postupka, već predstavlja pitanje pravilnog oblikovanja tužbenog zahtjeva, a tužitelj je u podnesku od 9. veljače 2019. i naveo razloge zbog kojih ne može uskladiti tužbeni zahtjev da glasi na utvrđenje osporene tražbine jer je bila zaključena glavna rasprava i spis je bio u povodu žalbe upućen drugostupanjskom sudu.

8. U postupku je, dakle, nesporno da je nad tuženikom otvoren stečajni postupak i da je tražbina tužitelja osporena. Nakon otvaranja stečajnog postupka vjerovnici svoja prava ostvaruju u okviru stečajnog postupka, dok se u parnici može odlučivati samo o postojanju osporene tražbine (čl. 48. i čl. 50. SZ -a). Nesporno je i da je potvrđen stečajni plan. Iz sadržaja plana proizlazi da će tražbina tužitelja, ako bude utvrđena, biti namirena uz otpis dijela tražbine i obročnu otplatu. Stoga se eventualna obveza tuženika prema tužitelju može ostvarivati isključivo u okviru i na način određen stečajnim planom.

9. Međutim, osnovano tuženik ističe da prvostupanjski sud nije pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio kondemnatorni tužbeni zahtjev. Naime, nakon otvaranja stečajnog postupka i osporavanja tražbine, predmet ove parnice može biti isključivo deklaratorni zahtjev na utvrđenje postojanja tražbine. Dosuđivanjem iznosa od 400.000,00 EUR prvostupanjski sud je postupio protivno odredbama Stečajnog zakona.

10. Tužitelj je podneskom od 1. lipnja 2022. uskladio svoj tužbeni zahtjev s obzirom na činjenicu da je u odnosu na tuženika donesen stečajni plan i zaključen stečajni postupak i to na način da je istaknuo više eventualno kumuliranih zahtjeva na temelju čl. 188. st. 2. ZPP-a, a između ostalog je postavio zahtjev da se njegova osporena tražbina utvrdi osnovanom kao tražbina II. višeg isplatnog reda u iznosu od 8.522.321,93 kn (list 299. spisa).

11. Prvostupanjski sud u potpunosti ignorira činjenicu da je u predmetnom podnesku tužitelj postavio više tužbenih zahtjeva u odnosu eventualne kumulacije, pri čemu je odlučivanje o svakom sljedećem zahtjevu uvjetovano odbijanjem prethodnog (čl. 188. st. 2. ZPP-a) i donosi odluku kojom usvaja posljednji postavljeni zahtjev, a da prethodno nije odlučio o zahtjevima koji mu prethode. Dakle, prvostupanjski sud nije odlučio o svim tužbenim zahtjevima. Takvo postupanje predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP -a jer pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama u odnosu na sve postavljene zahtjeve, niti se može ispitati u tom dijelu.

12. S obzirom da ovaj sud nije ovlašten prvi put odlučivati o zahtjevima o kojima prvostupanjski sud nije odlučio, ovom sudu nije preostalo ništa drugo nego rješenjem ukinuti presudu prvostupanjskog suda i predmet vratiti na ponovno suđenje (čl. 369. st. 4. ZPP-a) jer ovu povredu nije moguće otkloniti u drugostupanjskom postupku. Stoga je riješeno kao u izreci, s tim da će se nova glavna rasprava održati pred drugim sucem pojedincem (čl. 371. ZPP-a)

13. Iako je pobijanu presudu valjalo ukinuti zbog navedene bitne povrede odredaba parničnog postupka, ovaj sud je, radi pravilne primjene materijalnog prava i ekonomičnosti postupka, ispitao tuženikove žalbene navode.

14. Tužiteljeva tražbina se, kako je ranije navedeno, temelji na Ugovoru o ustupanju potraživanja od 29. ožujka 2011. na temelju kojeg je tužitelju LD ustupio svoje potraživanje koje ima prema tuženiku s osnove Ugovora o zajmu od 28. kolovoza 2006. U postupku tuženik nije osporavao da bi primio od LD zajam u iznosu od 400.000,00 EUR, nego tvrdi da je tijekom cijelog postupka isticao da je tužiteljeva tražbina prestala kompenzacijom 14. srpnja 2010., dakle, prije ustupa potraživanja. Ovaj sud je u svojoj ranijoj odluci već istaknuo da ta tvrdnja nije točna i da „u odgovoru na tužbu, tuženik nije spominjao nikakvu izjavu o kompenzaciji LD od 14. srpnja 2010., nego je tvrdio da je tražbina prestala 27. studenog 2007. uplatom iznosa od 460.000,00 EUR, za koju uplatu se kasnije u postupku utvrdilo da se nije odnosila na povrat zajma nego na uplatu poslovnog udjela. Na ročištu od 8. veljače 2012., kao i na ročištu od 6. svibnja 2013. tuženik i dalje ne spominje nikakvu kompenzaciju, nego tvrdi da je tražbina prestala uplatom predmetnog iznosa od 460.000,00 EUR. Tek na ročištu od 10. lipnja 2013. tuženik iznosi novu činjenicu i tvrdi da je „tužitelj krivo zaključio kako bi tuženik otplatio zajam 27. studenog 2007., jer je izvršena kompenzacija 2011. s obzirom da je imao otvoreno potraživanje prema LD“ i to nakon što je u postupku postajalo jasnije da tvrdnja tuženika da je tražbina prestala 27. studenog 2007. uplatom iznosa od 460.000,00 EUR nema uporište u dostavljenim dokazima. U ponovljenom postupku tuženik nastavlja s tvrdnjom da je tražbina prestala kompenzacijom koja je obavljena, a ne uplatom iznosa od 460.000,00 EUR. Tvrdi da je LD unaprijed platio usluge u iznosu od 460.000,00 EUR, a koje usluge on nije izvršio pa je dug po zajmu kompenziran tim iznosom i na tu okolnost predlaže provesti vještačenje po novom vještaku financijsko knjigovodstvene struke, te provesti grafološko vještačenje potpisa na izjavi od 14. srpnja 2010. iz koje proizlazi da je kompenzacija provedena, a naknadno dostavlja u spis i grafološko vještačenje provedeno izvan postupka prema kojem grafološko vještak potvrđuje da je LD potpisnik izjave od 14. srpnja 2014. S druge strane u spisu imamo izjavu LD od 6. prosinca 2013. (list 118. spisa), koja je ovjerena kod javnog bilježnika, u kojoj „pod punom materijalnom i kaznenopravnom odgovornošću izjavljuje da ni 14. srpnja 2010., a ni u bilo kojem trenutku nije svjesno i namjerno dao izjavu kojom bi preuzeo obvezu isporuke određenih projekata društvu Vigens invest d.o.o. i da nije izjavio svoju suglasnost s time da se, ukoliko ne isporuči sve nacrte, potraživanje društva Vigens invest d.o.o. prebije s dugovanjima društva Vigens d.o.o. prema meni. Osim toga, 14. srpnja 2010. ni u kojem slučaju nisam bio u Zadru". Naknadno tuženik u ponovljenom postupku u listopadu 2022. dostavlja izjavu LD iz kolovoza 2022. u kojoj on ne navodi da predmetnu izjavu od 6. prosinca 2013. nije dao i potpisao, nego da ju sada opoziva i tvrdi da nije znao tada što potpisuje i priklanja se sada tuženiku i njegovim tvrdnjama.

15. Iz svega navedenog jasno proizlazi da tuženik tek u kasnijoj fazi postupka, a osobito u ponovljenom postupku, iznosi nove i međusobno proturječne tvrdnje o načinu prestanka predmetne tražbine, odstupajući od svojih ranijih navoda tijekom postupka. Takvo postupno mijenjanje tuženikovih činjeničnih navoda, bez uvjerljivog obrazloženja razloga zašto te činjenice nisu ranije iznesene, upućuje na zaključak da se radi o naknadno konstruiranim tvrdnjama i takvo ponašanje tuženika umanjuje vjerodostojnost njegovih navoda kao cjeline. Ističe se da su dostavljene izjave LD međusobno proturječne, pri čemu ranija izjava ovjerena kod javnog bilježnika, dana uz izričitu napomenu o kaznenoj i materijalnoj odgovornosti, ima veću dokaznu snagu od naknadne izjave kojom se ista opoziva bez uvjerljivog obrazloženja. Slijedom navedenog, ovaj sud u smislu odredbe čl. 221. st. 2. ocjenjuje da takve naknadne i proturječne tvrdnje te dokazi ne dovode u sumnju ranije utvrđeno činjenično stanje da kompenzacija nije dokazana.

16. U odnosu na ostale žalbene navode potrebno je istaknuti da nisu osnovani žalbeni navodi kojima se osporava aktivna legitimacija tužitelja. Iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj utemeljio svoju tražbinu na ugovoru o ustupu potraživanja. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je tužitelj izgubio aktivnu legitimaciju za vođenje ovog postupka zbog navodnog oduzimanja ovlaštenja od strane ustupitelja potraživanja. Iz sadržaja Ugovora o ustupanju ne proizlazi da bi se radilo o punomoći ili nalogu za naplatu, već o prijenosu tražbine (cesiji), kojim tužitelj stupa u položaj vjerovnika prema dužniku. Tuženik tijekom postupka nije dokazao da bi predmetni ugovor imao obilježja naloga u smislu odredbi Zakon o obveznim odnosima, niti da bi ustupitelj zadržao status nositelja tražbine prema tuženiku. Činjenica da između ustupitelja i tužitelja postoji određeni interni odnos glede naplate i raspodjele naplaćenog iznosa (čl. 7. predmetnog Ugovora) nema utjecaja na pravni položaj dužnika, koji je dužan ispuniti obvezu prema osobi na koju je tražbina prenesena. Okolnost da ustupitelj ĐD u stečajnom postupku ističe određene zahtjeve i podnosi tužbu glavnog miješanja, ne može sama po sebi dovesti do prestanka pravnih učinaka ranije sklopljenog ugovora o ustupu potraživanja, niti do retroaktivnog oduzimanja aktivne legitimacije tužitelju u ovom postupku.

17. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da tuženik nije dokazao postojanje razloga ništetnosti ugovora o zajmu. Sama tvrdnja o povredi propisa o deviznom poslovanju ne dovodi automatski do ništetnosti ugovora. Čak i kada bi postojala povreda propisa o deviznom poslovanju, ona bi za posljedicu mogla imati prekršajnu ili neku drugu sankciji, ali ne i nužno ništetnost ugovora o zajmu.

18. U odnosu na žalbene navode koji se tiču tvrdnji da je nejasno kako 400.000,00 eura iznosi 8.522.321,93 kn, potrebno je istaknuti da se u stečajnom postupku prijavljuju sve tražbine koje su nastale do otvaranja stečajnog postupka, bez obzira na to jesu li dospjele, jesu li pravomoćno utvrđene i jesu li sporne ili nesporne. Sam tuženik u žalbi navodi od čega se sastoji tužiteljeva tražbina:

400.000,00 eura u protuvrijednosti kuna na dan isplate (srednji tečaj HNB -a na dan otvaranja stečajnog postupka 7,409274) = 2.963.709,60 kn uvećano za kamate od 28. kolovoza 2006. do 15. listopada 2018. = 5.088.488,46 kn, odnosno ukupno 8.052.198,06 kn, te uvećano za dosuđeni trošak parničnog postupka u iznosu od 337.500,00 kn sa zateznim kamatama od 5. svibnja 2014. do 15. listopada 2018. = 470.123,87 kn, odnosno ukupno: 8.522.321,93 kn, a na temelju nepravomoćne presude Trgovačkog suda u Zadru, Stalne službe u Šibeniku, poslovni broj P-315/12 od 5. svibnja 2014.

19. Prvostupanjski sud je u ponovljenom postupku ispravio bitnu povredu parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP-a pa je vještak za financije Goran Miljas, dopunio svoj nalaz i mišljenje od 17. prosinca 2013. podneskom od 25. listopada 2022., te je ujedno saslušan na ročištu od 25. listopada 2022. na kojem ročištu je otklonio prigovore tuženika i naveo da ne postoje „novonastale” okolnosti niti da je priložena takva vjerodostojna dokumentacija koja bi utjecala na promjenu njegova nalaza i mišljenja, posebno s obzirom na utvrđenje okolnosti da utuženi zajam u iznosu od 400.000,00 DEM nije vraćen. Prvostupanjski sud je detaljno u svojoj odluci analizirao nalaz i mišljenje vještaka, kao i ostale dokaze i navode stranaka, te pravilno ocijenio da je sudski vještak nalaz i mišljenje sačinio savjesno, stručno i u skladu s pravilima struke te prihvatio njegov nalaz i mišljenje, a osnovano nije prihvatio navode tuženika da je 27. studenog 2007. platio utuženo potraživanje jer je sam tuženik svojim pečatom i potpisom kada je sklapao anekse br. 1., br . 2. i 3. priznao da utuženo potraživanje po ugovoru o zajmu od 28. kolovoza 2007. nije platio već je produžavan rok povrata zajma, a zadnji aneks je sklopljen dana 1. srpnja 2009.

20. Nije osnovan žalbeni navod tuženika da je prvostupanjski sud bio dužan provesti novo financijsko vještačenje po drugom vještaku. Naime, prema odredbi čl. 261. st. 2. ZPP-a novo vještačenje određuje se ako je nalaz i mišljenje vještaka nejasno, nepotpuno ili proturječno, odnosno ako postoje druge opravdane okolnosti koje dovode u sumnju njegovu pravilnost. U konkretnom slučaju nalaz i mišljenje vještaka su jasni, potpuni i međusobno neproturječni, a tuženik tijekom postupka nije iznio konkretne, stručne i argumentirane primjedbe koje bi dovele u sumnju njihovu pravilnost. Samim time što se tuženik ne slaže s utvrđenjima vještaka ne predstavlja razlog za određivanje novog vještačenja. Stoga je prvostupanjski sud pravilno odbio prijedlog tuženika za provođenje novog vještačenja.

21. Prema odredbi čl. 193. ZPP-a osoba koja u cijelosti ili djelomično traži stvar ili pravo o kojem između drugih osoba već teče parnica može pred sudom pred kojim ta parnica teče tužiti obje stranke jednom tužbom, sve dok se postupak pravomoćno ne završi (tužba glavnog miješanja).

22. U konkretnom slučaju glavni mješač LD ne zahtijeva utvrđenje postojanja tražbine prema tuženiku u svoju korist, niti ističe da je on nositelj predmetnog potraživanja, već traži utvrđenje prestanka naloga između njega i tužitelja. Takav zahtjev ne odnosi se na predmet ovog spora, već na unutarnji pravni odnos između ustupitelja i primatelja ustupa potraživanja, zbog čega nisu ispunjene pretpostavke za glavno miješanje. Stoga tužba glavnog mješača nije dopuštena i pravilno ju je trebalo odbaciti, pa je u tome dijelu ovaj sud preinačio odluku prvostupanjskog suda.

23. U ponovnom će postupku prvostupanjski sud otkloniti bitnu povredu koja je utvrđena ovim rješenjem. Nakon toga će donijeti novu i na zakonu osnovanu odluku i odlučiti o svim troškovima postupka (čl. 166. st. 3. ZPP-a).

Zagreb, 13. svibnja 2026.

Predsjednik vijeća

Željko Šimić