REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-341/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Šimića, predsjednika vijeća, Davora Pustijanca, suca izvjestitelja i Radovana Raduke, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HARREITHER d.o.o. Rijeka, Martinkovac b.b., OIB 05552837801, kojeg zastupa punomoćnik Dušan Miočić, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Arsen Stipinović i Dušan Miočić u Rijeci, Prolaz M. K. Kozulić 2, protiv tuženika RONA TRADE d.o.o. Opatija, Nova cesta 119, OIB 39217415068, kojeg zastupa punomoćnik Zoran Matijević, odvjetnik u Rijeci, Ulica Korzo 6, radi isplate iznosa od 11.940,09 EUR, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci, poslovni broj P-657/2024-65 od 13. prosinca 2024., 13. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci, poslovni broj P-657/2024-65 od 13. prosinca 2024.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Rijeci, poslovni broj P-657/2024-65 od 13. prosinca 2024. u točki I. izreke održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Marije Grozdanić Dekleve iz Rijeke, poslovni broj Ovrv-38/12 od 2. veljače 2012. u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju iznos od 11.940,09 EUR sa zateznim kamatama od dospijeća pojedinih iznosa do isplate u roku od osam dana. U točki II. izreke utvrđeno je da ne postoji tuženikova tražbina u iznosu od 17.499,76 EUR istaknuta u prigovoru radi prebijanja. U točki III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 3.478,40 EUR u roku od osam dana.

2. Protiv navedene presude tuženik je izjavio žalbu iz svih žalbenih razloga navodeći u bitnome da prvostupanjski sud nije pravilno utvrdio osnovu i visinu tužiteljeve tražbine, jer iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi tužitelj izveo radove u opsegu i vrijednosti kako to potražuje, niti da bi tuženik prihvatio povećanje cijene u odnosu na prvotno ugovorene iznose. Smatra da sud nije imao osnove zaključiti da je između stranaka došlo do izmjene ugovorenih uvjeta na način da bi tuženik bio dužan platiti veću cijenu zbog ugradnje pumpe boljih performansi. Ističe da nije imao izbor nego prihvatiti ugradnju druge pumpe i to zbog krivnje tužitelja i njegove nemogućnosti da mu isporuči vanjsku pumpu iz ponude broj 150410, te smatra da ne može na njemu biti teret nabavke druge pumpe. Dalje navodi da sud nije pravilno ocijenio provedene dokaze, osobito u dijelu koji se odnosi na količinu i kvalitetu izvedenih radova, te da se presuda temelji na pretpostavkama, a ne na dokazanim činjenicama. Tuženik osporava i odluku suda o odbijanju prigovora radi prijeboja, navodeći da je sud pogrešno zaključio da nije pravodobno obavijestio tužitelja o nedostacima izvedenih radova, kao i da je pogrešno primijenio odredbe o zastari u odnosu na njegov zahtjev za naknadu štete u vidu izgubljene zarade. Ističe da je pretrpio štetu zbog zakašnjenja u izvođenju radova te nemogućnosti iznajmljivanja objekta, te detaljno kao tijekom postupka obrazlaže svoj zahtjev. Predlaže preinačiti pobijanu presudu ili je ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

3. Žalba nije osnovana.

4. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a).

5. U ovom postupku predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu preostalog dijela naknade iz ugovora o djelu kojim se tužitelj obvezao izvesti radove ugradnje sustava grijanja i hlađenja u stambenom objektu tuženika (89.962,64 kn), kao i tuženikov prigovor radi prijeboja koji se temelji na zahtjevu za sniženje cijene zbog navodnih nedostataka radova (55.358,25 kn) te na zahtjevu za naknadu štete u vidu izgubljene zarade zbog nemogućnosti iznajmljivanja objekta jer je tužitelj kasnio s radovima (76.493,72 kn).

6. Potrebno je istaknuti da je ovaj predmet već bio predmet drugostupanjskog postupka te je rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4857/2017 prvostupanjska presuda ukinuta uz uputu da sud u ponovljenom postupku utvrdi koliki je iznos tužiteljeve tražbine na temelju prihvaćenih ponuda, koliki je iznos tuženik platio te da odluči o prigovoru radi prijeboja.

7. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud je postupio po navedenim uputama i na temelju provedenog dokaznog postupka utvrdio da su tužitelj kao izvođač i tuženik kao naručitelj bili u poslovnom odnosu s osnova ugovora o djelu iz odredbe čl. 590. Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11) i da je među strankama ugovoreno da će tužitelj izvršiti usluge ugradnje sustava za grijanje i hlađenje u stambenom objektu u Opatiji. Također, prvostupanjski sud je utvrdio da je tuženik prvotno htio ugraditi sustav samo za prizemlje objekta (gdje su apartmani), a da je naknadno odlučio da će isti sustav uvesti i na kat istog objekta. Tužitelj je za taj sustav ispostavio tuženiku ponudu broj 150410 koja glasi na iznos od 315.511,35 kn (s popustom i PDV-om) i ponudu broj 200910 koja glasi na iznos od 204.550,53 kn. Radovi ugradnje tog sustava su izvedeni, za potrebe izvođenja tih radova ugrađena je unutarnja toplinska crpka i 10. siječnja 2012. je bila primopredaja radova. Prvostupanjski sud je zaključio i da su stranke pregovarale oko cijene i količine i opsega radova odnosno da je tuženik prvotno tražio grijanje i hlađenje u prizemlju, pa na katu, a u konačnici za cijelu kuću, radi čega je u jednom trenutku u tijeku postupka naveo da je pristao na snažniju pumpu ali ne i na veću cijenu. Takav tuženikov prigovor da nije pristao na veću cijenu prvostupanjski sud nije prihvatio iz razloga što je smatrao da je tuženik pristajući na jaču pumpu boljih performansi morao pristati i na veću cijenu jer jedno bez drugoga u razumnim uvjetima nije moguće ostvariti. Prvostupanjski sud navodi da je tuženik mogao, ako nije bio zadovoljan većom cijenom, u slučaju nemogućnosti ugradnje pumpe nižih performansi, raskinuti ugovor. Također, prvostupanjski sud navodi i da iz dokaznog postupka ne proizlazi da je tužitelj pristao tuženiku ugraditi pumpu boljih performansi za cijenu pumpe nižih performansi, te je prvostupanjski sud zaključio da cijena tužiteljevih radova i opreme iznosi prema ponudi 150410 od 15. travnja 2010. koja je glasila na iznos od 315.511,35 kn i po kojoj je cijena crpke bila 51.380,00 kn u konačnici 349.032,05 kn zbog jače crpke koja je nesporno ugrađena. Prvostupanjski sud smatra da prihvaćajući skuplju toplinsku crpku je tuženik prihvatio i njezinu cijenu koja je logično veća od cijene pumpe koja je slabijih performansi. S obzirom na to da je tuženik tužitelju po ponudi 150410 koja je uvećana za vrijednost pumpe boljih performansi platio ukupno 470.713,84 kuna preostaje za platiti razlika od 82.868,74 kuna. Što se tiče potrošnog materijala kojeg potražuje tužitelj od 7.115,35 kuna prvostupanjski sud ističe da je u ponudi 150410 navedeno da spojni i potrošni materijal za kotlovnicu te priprema za solarno nije u ponudi te će se obračunati ovisno u utrošenom. Prvostupanjski sud je prihvatio da utrošen materijal iznosi 1% cijene radova i toplinske pumpe prema slobodnoj ocjeni (čl. 223. st. 1. ZPP -a) navodeći da bi dokazivanje utrošenog materijala bilo povezano s visokim troškovima vještačenja ali i otežanoj provjeri što je doista ugrađeno u osnovni proizvod, te smatra da je predmetni iznos u skladu s logikom i razumom te životnim iskustvom.

8. Na temelju provedenih dokaza prvostupanjski sud je pravilno utvrdio visinu ukupnog potraživanja tužitelja te iznos koji je tuženik tijekom poslovnog odnosa platio tužitelju, te je zaključio da nakon izvršenih uplata preostaje dug tuženika prema tužitelju u iznosu koji odgovara utuženoj tražbini. Žalbeni navodi tuženika kojima osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u bitnome se svode na drugačiju ocjenu provedenih dokaza od one koju je dao prvostupanjski sud, što samo po sebi nije razlog za preinačenje ili ukidanje presude, kako to predlaže tuženik, jer je prvostupanjski sud u obrazloženju presude dao logične i uvjerljive razloge zbog kojih je pojedine dokaze prihvatio, a druge nije, a koje razloge prihvaća i ovaj sud.

9. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da nije životno niti poslovno uvjerljivo da bi tužitelj pristao isporučiti i ugraditi opremu boljih tehničkih karakteristika i veće tržišne vrijednosti za cijenu nižu od cijene koja je bila predviđena prvotnom ponudom. Naime, iz provedenih dokaza proizlazi da je tijekom realizacije projekta došlo do promjene u pogledu vrste i snage toplinske pumpe koja je trebala biti ugrađena u objekt tuženika, pri čemu je ugrađena oprema boljih performansi od one koja je bila predviđena prvotnom ponudom. U takvim okolnostima logično je zaključiti da bi isporuka opreme veće vrijednosti nužno rezultirala i većom cijenom, jer bi suprotno značilo da bi tužitelj snosio razliku u cijeni između opreme različitih tehničkih karakteristika. Prvostupanjski sud je stoga pravilno primijenio pravila logike i životnog iskustva kada je zaključio da nije uvjerljivo da bi tužitelj, kao gospodarski subjekt koji obavlja djelatnost ugradnje sustava grijanja i hlađenja, pristao isporučiti opremu veće vrijednosti bez odgovarajuće naknade, osobito imajući u vidu da je riječ o tehničkoj opremi čija je tržišna vrijednost određena njezinim karakteristikama i performansama. Pritom valja imati na umu i da je teret dokazivanja tvrdnje da je tužitelj pristao isporučiti skuplju opremu bez povećanja cijene bio na tuženiku. Međutim, tuženik u postupku nije ponudio uvjerljive dokaze koji bi potvrdili takvu tvrdnju, već se njegovi navodi svode na vlastito tumačenje poslovnog odnosa između stranaka. Stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je prihvaćanjem ugradnje opreme većih performansi tuženik prihvatio i cijenu takve opreme, odnosno da povećanje cijene proizlazi iz same prirode ugovorenog posla i izmjene tehničkih zahtjeva tijekom njegove realizacije.

10. Također, suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio i značaj činjenice da je tuženik tijekom trajanja poslovnog odnosa izvršio više uplata tužitelju na ime izvedenih radova i isporučene opreme. Takvo postupanje tuženika potvrđuje da je između stranaka postojao poslovni odnos temeljem prihvaćenih ponuda tužitelja te da je tuženik prihvatio obvezu plaćanja ugovorene cijene. Stoga su neosnovani žalbeni navodi kojima tuženik u ovoj fazi postupka osporava osnovu i visinu tužiteljeve tražbine, jer su ti navodi u suprotnosti s njegovim vlastitim postupanjem tijekom izvršenja ugovornog odnosa.

11. Također, pravilno je prvostupanjski sud primijenio odredbu čl. 223. st. 1. ZPP-a kada je visinu dijela tužiteljeve tražbine, koja se odnosi na spojni i potrošni materijal, utvrdio prema slobodnoj ocjeni. Iz provedenih dokaza proizlazi da je tužitelj, uz glavne radove i isporučenu opremu, ugradio i spojni te potrošni materijal koji po svojoj naravi nije bio unaprijed kvantificiran u ponudama, već se obračunava prema stvarno utrošenoj količini. U okolnostima konkretnog slučaja, točno utvrđivanje količine i vrijednosti takvog materijala bilo bi povezano s nerazmjernim poteškoćama i troškovima, osobito imajući u vidu protek vremena od izvođenja radova te činjenicu da je riječ o materijalu koji je ugrađen u sustav i kao takav teško provjerljiv bez složenog i skupog vještačenja. Stoga je prvostupanjski sud, polazeći od pravila logike i životnog iskustva, pravilno ocijenio da vrijednost takvog materijala iznosi 1% ukupne vrijednosti radova i opreme. Žalbeni navodi tuženika ne dovode u sumnju pravilnost takvog zaključka, jer tuženik nije ponudio dokaze na temelju kojih bi se mogla pouzdano utvrditi drugačija visina tog dijela tražbine.

12. U odnosu na prigovor radi prijeboja, prvostupanjski sud je prihvatio tužiteljev prigovor zastare za izgubljenu zaradu jer je protekao trogodišnji zastarni rok od nastanka štete (nije iznajmljivao apartmane od kolovoza 2010. i tijekom cijele 2011.) do podnošenja takvog zahtjeva (18. studenog 2015.) propisan čl. 230. st. 1. ZOO-a. Također, prvostupanjski sud ističe da je zahtjev za izgubljenu zaradu neosnovan i zato što tužitelj nije odgovoran tuženiku za štetu. Međutim, neovisno o zastari prvostupanjski sud smatra da bi tužitelj odgovarao za zakašnjenje trebao je biti ugovoren rok, a rok u konkretnom slučaju nije bio ugovoren, pa tužitelj nije mogao povrijediti rok kad nije niti bio ugovoren, pa slijedom toga tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora nije mogao ni predvidjeti štetu u vidu izgubljene zarade tuženika jer mu nije bilo poznato koja povreda i čega dovodi do te odgovornosti.

13. U konkretnom slučaju radi se o tražbini naknade štete zbog navodne povrede ugovorne obveze iz trgovačkog ugovora, pa se na zastaru takve tražbine primjenjuje odredba čl. 230. st. 3. ZOO-a u vezi s čl. 228. st. 1. istog ZOO, prema kojoj tražbina zastarijeva u trogodišnjem roku. Prema odredbi čl. 198. ZOO -a zastarjela tražbina može se isticati radi prijeboja ako u trenutku kada su se tražbine susrele nije bila zastarjela. Međutim, u konkretnom slučaju tuženik nije dokazao postojanje svoje tražbine, niti su ispunjene pretpostavke odgovornosti tužitelja za štetu, pa njegov prigovor radi prijeboja nije osnovan neovisno o pitanju zastare.

14. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tuženik nije dokazao da je pravodobno obavijestio tužitelja o nedostacima izvedenog djela. Iz stanja spisa proizlazi da je između stranaka izvršena primopredaja radova 10. siječnja 2012., što među strankama nije sporno. Nakon tog datuma u spisu ne postoji dokaz da je tuženik tužitelja obavijestio o nedostacima izvedenih radova. E-mail na koji se tuženik poziva datira od 5. siječnja 2012., dakle prije same primopredaje, te iz njegova sadržaja ne proizlazi da bi se odnosio na nedostatke u kvaliteti izvedenih radova, već na organizaciju sastanka radi primopredaje. Žalbeni navodi tuženika da je o nedostacima obavijestio tužitelja usmeno prilikom primopredaje pravilno su ocijenjeni nedokazanima, budući da takva tvrdnja nije potkrijepljena drugim dokazima, a teret dokazivanja te činjenice bio je na tuženiku. Naknadna komunikacija između stranaka iz 2017. godine ne može utjecati na ocjenu pravodobnosti obavještavanja o nedostacima, jer je riječ o radnjama poduzetim nakon proteka zakonom propisanih rokova. Slijedom navedenog, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tuženik nije dokazao da je pravodobno obavijestio tužitelja o nedostacima, zbog čega je izgubio pravo zahtijevati sniženje cijene. S obzirom na to da je između stranaka izvršena primopredaja radova 10. siječnja 2012., tuženik je bio dužan uočljive nedostatke istaknuti već prilikom same primopredaje, odnosno najkasnije bez odgađanja nakon njezina izvršenja (čl. 604. - 606. ZOO-a). Pravodobna obavijest u konkretnom slučaju podrazumijevala bi da su nedostaci uneseni u zapisnik o primopredaji ili da je tuženik neposredno nakon primopredaje o istima obavijestio tužitelja na odgovarajući način. Kako iz stanja spisa ne proizlazi da je tuženik na primopredaji istaknuo nedostatke niti da je o njima obavijestio tužitelja u razumnom roku nakon primopredaje, već se na iste poziva tek naknadno, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da takva obavijest nije bila pravodobna.

15. Odluka o troškovima postupka koje je dužan platiti tuženik donesena je pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, a tuženik posebno ni ne osporava pravilnost obračuna troškova postupka.

16. Slijedom navedenog, kako ne postoje razlozi zbog kojih tuženik pobija presudu, a ni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, tuženikovu žalbu protiv pobijane presude valjalo je odbiti i potvrditi odluku kao u izreci.

Zagreb, 13. svibnja 2026.

Predsjednik vijeća

Želj

ko Šimić