REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-406/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Radovana Raduka, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., OIB 25132169807, Zagreb, Lonjička ulica 2A, kojeg zastupa punomoćnica PI, OIB: [osobni identifikacijski broj], odvjetnica iz Odvjetničkog društva Dragičević i partneri u Zagrebu, Palmotićeva 60/II, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, kojeg zastupa punomoćnik PIZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], odvjetnik u Odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 6/III, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1896/2023 od 5. studenoga 2025., 13. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1896/2023 od 5. studenoga 2025. u točkama I. i II. izreke.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom tuženiku je naloženo platiti tužitelju iznos od 4.250,94 eura sa zakonskim kamatama (točka I. izreke). Odlukom iz točke II. izreke, tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.128,30 eura. Odlukom iz točke III. izreke, odbijen je kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 301,73 eura.

2. Prvostupanjski sud je saslušanjem korisnika utvrdio da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnica kredita UI nije obrtnica, niti trgovac pojedinac, nego fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03; dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Odredbom čl. 2. ugovora o kreditu određeno je da je namjena kredita bila kupnja stana. Niti iz jednog dokaza ne proizlazi da bi korisnica kredita bila obrtnik ili trgovac, odnosno da bi iznos kredita bio korišten u bilo kakve poslovne svrhe. Iz iskaza svjedoka UI proizlazi da joj kreditor nije dao informacije u vezi valutne klauzule, niti joj objasnio koje su razlike u mogućim posljedicama ugovaranja pojedinih valutnih klauzula (razlike u rizicima CHF i EUR), a niti su takve posljedice mogle biti lako razumljive potrošaču, kao niti o ostalim odredbama, već je cijeli ugovor bio unaprijed pripremljen od strane banke. Niti iz jednog dokaza u spisu ne proizlazi da su tuženik i korisnica kredita pojedinačno pregovarali o predmetnoj odredbi. Prvostupanjski sud je primijenio odredbu članka 96. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a kojim je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

3. O troškovima postupka prvostupanjski sud je odlučio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj : 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP) te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23).

4. Protiv te presude žalbu je podnio tuženik iz svih zakonom dopuštenih razloga – bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Ističe prije svega da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost jer je prvostupanjski sud navode i dokazne prijedloge tuženika zanemario u potpunosti, čak i ako ih je proveo, a za takvo postupanje ne daje nikakve razloge. U odnosu na odredbu o valutnoj klauzuli smatra da ih prvostupanjski sud pogrešno smatra nepoštenim i ništetnim pogrešno se vežući utvrđenjima iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa potrošača. Navodi kako je u ovom postupku tvrdio i ukazivao da su sporne odredbe korisniku kredita bile razumljive, da se o njima pojedinačno pregovaralo, da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu sve okolnosti i ostale odredbe ugovora, kao i da je tuženik postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Nadalje, smatra da se prvostupanjski sud bezrezervno oslonio na vještačenje provedeno od stalnog sudskog vještaka. Ističe i prigovor zastare.

5. Tuženikova žalba nije osnovana.

6. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredaba čl. 365. ZPP -a, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 129/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23) i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

7. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 4.250,94 eura po osnovi preplaćenog iznosa uzevši u obzir rast tečaja za otplatu u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita.

8. Prvostupanjski sud iz navoda stranaka utvrđuje da među strankama nije sporno da su tuženik i UI sklopili Ugovor o kreditu kojim je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisnici kredita, kredit u iznosu od 157.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama, da su korisnik kredita kao ustupitelj i tužitelj kao primatelj sklopili Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine od 13. lipnja 2023. kojim ugovorom je ugovoreno kako korisnik kredita kao ustupitelj svoju tražbinu prema tuženiku s osnove povrata preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu zajedno sa svim sporednim pravima, prenosi na tužitelja kao primatelja, dok tužitelj kao primatelj u cijelosti prima prenesenu tražbinu. O tome je nesporno obaviješten tuženik.

9. Visinu potraživanja u vidu preplaćenih iznosa anuiteta s osnove valutne klauzule u odnosu na iznos anuiteta bez valutne klauzule kao i datume plaćanja svakog pojedinog anuiteta sud je utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka iz kojeg proizlazi da ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast tečaja za otplatu u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznosi 4.250,94 eura. Vještak je ujedno tablično prikazao svaki pojedini iznos preplate i datum plaćanja u nalazu i mišljenju te je izračunao i ukupan iznos koji je pravni prednik tužitelja manje platio zbog toga što je u određenom razdoblju bio niži tečaj u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita u iznosu od 505,35 eura. Također, i u odnosu na manje plaćene anuitete vještak ih je vremenski tablično prikazao. Na nalaz i mišljenje tuženik je imao prigovor pravne naravi navodeći da se iznos eventualne preplate ne može računati u odnosu na početni tečaj CHF u odnosu na kunu jer da se promjena tečaja CHF kroz ugovoreno razdoblje podrazumijeva, a sve s obzirom na volju ugovornih strana. Nadalje, naveo je kako je vještak izračunao u nalazu i mišljenju negativne tečajne razlike u odnosu na datum korištenja kredita i da te negativne razlike treba uzeti u obzir prilikom donošenja odluke o visini tužbenog zahtjeva Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu koji su sklopili pravni prednik tužitelja UI, kao korisnik kredita i tuženik, kao davatelj kredita, a u kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, odnosno u kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF, ništetne, slijedom čega je pravilno odbio kao neosnovan tuženikov prigovor da se iznos eventualne preplate ne može računati u odnosu na početni tečaj CHF u odnosu na kunu jer da se promjena tečaja CHF kroz ugovoreno razdoblje podrazumijeva, a sve s obzirom na volju ugovornih strana.

10. Neosnovano žalitelj drži da je u konkretnom slučaju prilikom odlučivanja o njegovom prigovoru nedostatka aktivne legitimacije trebalo ga prihvatiti jer je ugovor o prijenosu tražbine između korisnika kredita i tužitelja ništetan. Naime, u ovom se slučaju ne radi o ustupanju tražbine iz ugovora o kreditu, već o ustupanju tražbine po osnovi ništetne odredbe ugovora o kreditu jer je korisnik kredita isplatio banci iznose na temelju ništetne odredbe ugovora o kreditu. Tražbina povrata tako plaćenih iznosa sadržajno predstavlja i tražbinu po osnovi stjecanja bez osnove jer se ništetna odredba ugovora smatra nevaljanom osnovom. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da novčane tražbine potrošača nisu strogo osobne tražbine, niti se njihova narav protivi ustupanju, a niti je njihov prijenos zabranjen zakonom, dakle, one su prenosive, kao i većina novčanih tražbina, bez obzira na svojstvo njihova nositelja (tako i Sud Europskog suda, u presudama poslovni broj C-383/18 od 11. rujna 2019. i poslovni broj C-519/19 od 1/8. studenog 2020.).

11. Stoga prvostupanjski sud, prilikom donošenja pobijane presude, nije pogrešno primijenio odredbe čl. 80. Zakona o obveznim odnosima, kako to neosnovano smatra žalitelj.

12. Neosnovani su i žaliteljevi navodi kojima problematizira status korisnika kredita kao potrošača, s tim da u žalbi ne obrazlaže zašto UI ne bi imala status potrošača, dok je tijek zateznih kamata dosuđen u skladu s ustaljenom praksom ovoga, a i Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

13. U odnosu na prigovor zastare valja reći sljedeće. Tražbina po osnovi stečenog bez osnove na temelju ništetne odredbe zastarijeva u roku od 5 godina, sukladno odredbi čl. 225. Zakona o obveznim odnosima, s obzirom na to da neki drugi rok zastare za tu tražbinu zakonom nije određen. Zastara, sukladno odredbi čl. 215. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje, ako za pojedine slučajeve nije drugačije propisano. Međutim, u implementaciji pravnih shvaćanja izraženih u odlukama Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda Republike Hrvatske, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.), zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

14. Uzevši u obzir sve navedeno, ovaj sud u cijelosti prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom, njezine razloge, a samim time i odluku prvostupanjskog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva donesenu pravilnom primjenom materijalnog prava.

15. Zato je, primjenom čl. 368. i čl. 373. ZPP-a, odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 13. svibnja 2026.

Sudac

Radovan Raduka