Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3422/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Mirele Mijoč Kramar i člana vijeća Roberta Jambora, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3 (OIB: 84397956623), protiv tuženika Uniqa osiguranje d.d., Zagreb, Planinska ulica 13a (OIB: 75665455333), kojega zastupaju odvjetnici u Odvjetničkom društvu Rašica & Partneri, Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6703/2024-7 od 17. lipnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 12. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6703/2024-7 od 17. lipnja 2025.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu 15.238,18 eura sa zateznom kamatom od 7. kolovoza 2024. do isplate, a pod točkom II. izreke naloženo je tužitelju da u 15 dana naknadi tuženiku parnični trošak od 1.250,00 eura sa zateznom kamatom od 18. lipnja 2025. do isplate.

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tužitelj zbog svih zakonom predviđenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje: ZPP), predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti, podredno ukinuti.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štetu nastalu isplatom invalidske mirovine osiguraniku tužitelja koji zahtjev temelji na odredbi čl. 161. i 164. st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 157/2013., 151/2014., 33/2015., 93/2015., 120/2016., 18/2018., 62/18., 115/2018. i 102/2019., 84/2021., dalje: ZMO), a koja invalidska mirovina je isplaćena osiguraniku tužitelja u razdoblju od 1. srpnja 2022. do 30. lipnja 2024., s tim da se štetni događaj na temelju kojeg je isti ostvario invalidsku mirovinu dogodio 18. siječnja 1996.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji joj je prethodio ovaj sud nije našao da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti.

6. Nadalje, prvostupanjski sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja neosnovanim polazeći od utvrđenja i zaključaka:

-da nije sporan nastanak navedene prometne nesreće od 18. siječnja 1996. ni doprinos osiguranika tužitelja za njegov nastanak u omjeru od 30%,

-da je nesporno, a proizlazi i iz obračuna isplata i izvatka iz banke podataka tužitelja u spisu, da je u utuženom razdoblju tužitelj svom osiguraniku uplatio ukupno 43.537,66 eura, od čega tužbom potražuje razmjerni iznos od 50%, umanjen za 30% zbog suodgovornosti osiguranika tužitelja, čime njegov zahtjev iznosi 15.238,18 eura,

-da tužitelj tužbu podnosi pozivajući se na čl. 161. ZMO,

-da je u konkretnom slučaju riječ o regresnom potraživanju naknade štete od osiguratelja motornog vozila, pa se postojanje, opseg i visina tuženikove obveze moraju se utvrđivati primjenom odredaba Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“, broj 151/2005., 36/2009., 75/2009., 76/2013., 152/2014., dalje: ZOOP) koji je bio na snazi u vrijeme isplata mirovina koje tužitelj u ovom postupku potražuje,

-da tuženikova pasivna legitimacija izvire upravo iz odredaba ZOOP na temelju kojih je nesporno i sklopljen ugovor o osiguranju od automobilske odgovornosti za vozilo kojim je izazvan predmetni štetni događaj, na temelju odredaba ZOOP tuženik je sklopio ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i odgovara u okviru odredaba toga zakona i preuzetih ugovornih obveza propisanih tim Zakonom, - da prema čl. 27. ZOOP društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzeti iz ugovorom o osiguranju (st. 1.), stvarnom štetom smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (st. 2.), razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem HZMO-a i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (st. 3.),

-da, dakle, obveza tuženika postoji ako je razmjerni iznos mirovine osiguranika tužitelja koji se isplaćuje veći od razmjernog iznosa mirovine koja bi bila utvrđena za slučaj umirovljenja zbog povrede na radu,

-da se razmjerni iznos mirovine određuje po čl. 27. st. 3. ZOOP prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem HZMO i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu ,

-da, dakle, obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa invalidske mirovine koji se isplaćuju i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu,

-da je u konkretnom slučaju osiguraniku tužitelja UL zbog posljedica povređivanja u štetnom događaju rješenjem tužitelja sa 11. listopada 2004. priznato pravo na invalidsku mirovinu, pri čemu je uzrok invalidnosti u omjeru od 50% ozljeda na radu kao posljedica ranije navedenog štetnog događaja, da primjenom čl. 27. st. 3. ZOOP ne postoji razlika mirovine koja bi predstavljala štetu koja je nastala tužitelju .

7. Pravilno je prvostupanjski sud na konkretno potraživanje tužitelja-izdatak za isplatu invalidske mirovine primijenio odredbe ZOOP i to čl. 27. st. 3. Zakona.

8. Odredbom čl. 161. st. 1. ZMO-a propisano je da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju, a prema stavku 2. istog članka propisano je da naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovoga Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja, između ostalog, novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu. Odredbom čl. 164. st. 1. ZMO propisano je da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz članka 161. ovoga Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete).

9. Odredbom čl. 27. st. 1. ZOOP propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, prema st. 2. stvarnom štetom u smislu st. 1. istog članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji, a prema stavku 3. razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

10. Proizlazi, dakle, da je sukladno odredbi čl. 27. st. 1. ZOOP društvo za osiguranje (ovdje tuženik) obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, što znači svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (stvarnog štetnika). No, kada je riječ o izdacima učinjenim na ime invalidske mirovine, kako je to određeno st. 2. i 3. čl. 27. ZOOP obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa mirovine koji se isplaćuju i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji je odgovoran tuženik na ime osiguranja stvarnog štetnika.

11. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u brojnim odlukama (primjerice broj Rev-1067/12 od 5. prosinca 2017., broj Rev- 5292/2019-2 od 16. lipnja 2020. broj Rev 3159/2018-2 od 12. srpnja 2022.) za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja (prometne nezgode).

12. Dakle, vezano za sporno pitanje; primjene propisa koji se ima primijeniti na konkretno potraživanje tužitelja-izdatak za isplate invalidske mirovine svom osiguraniku na temelju odredbe čl. 161. ZMO valja odgovoriti da se ima primijeniti poseban propis koji je bio na snazi u vrijeme kada je izdatak učinjen, a to je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske primjerice u odluci Rev 716/2022 od 31. kolovoza 2022., Rev 1298/2022-2 od 11. siječnja 2023. i dr.). Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci broj Rev 90/2023-2 od 4. travnja 2023. zauzeo pravno shvaćanje da je Zakon o mirovinskom osiguranju kasniji zakon, ali je ZOOP posebniji zakon, koji uređuje užu problematiku, pa se u konkretnoj situaciji ne može primijeniti načelo lex posterior derogat legi priori te da je bila intencija zakonodavca da donošenjem Zakona o mirovinskom osiguranju iz 2013. izmijeni odredbe ZOOP kojima je uređena odgovornost osiguratelja, da nije bilo zapreke da se donošenjem tog Zakona stave izvan snage odredbe ZOOP koje nisu usklađene s odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju u pogledu odgovornosti osiguratelja.

13. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci Rev 678/2022 u odgovoru na pitanje: "Je li za utvrđenje stvarne štete u postupcima u kojima Zavod za mirovinsko osiguranje od osiguravajućeg društva potražuje naknadu isplaćenih mirovina povodom prometne nezgode – a koje su isplaćene u vrijeme kada je snazi bio Zakon o obveznim osiguranjima u prometu – mjerodavan Zakon o mirovinskom osiguranju ili Zakon o obveznim osiguranjima u prometu? naveo da je već u odluci poslovni broj Rev -x 388/2018 od 25. kolovoza 2020. zauzeto pravno shvaćanje prema kojem je za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a da je istovjetno pravno shvaćanje zauzeto i u kasnijim odlukama toga suda (Rev 5292/2019-2 od 16. lipnja 2020., Rev 206/2022-2 od 23. ožujka 2022., Rev 12/2022 od 12. siječnja 2022.).

14. U odluci broj Rev 203/2023-2 od 9. svibnja 2023. Vrhovni sud Republike Hrvatske navodi da je u odluci suda EU C-371/12 od 23. siječnja 2014. izneseno pravno shvaćanje da se na odnose osiguratelja i oštećenih osoba, u pogledu postojanja i visine obveze osiguratelja za naknadu štete osnovom zaključenog ugovora o osiguranju od automobilske odgovornosti uporabom motornog vozila za štete nastale u prometnim nezgodama, primjenjuju odredbe zakona koji regulira obvezno osiguranje vozila. Taj sud razlikuje građanskopravnu odgovornost za štetu uzrokovanu motornim vozilima, koju definira i jamči zakonodavstvo Unije i opseg štete naknade štete oštećenicima na ime građanskopravne odgovornosti osiguranika, (područje koje je uglavnom uređeno nacionalnim pravom, presuda C-484/09 od **.**.2011. ULT).

14.1. U navedenoj odluci broj Rev 203/2023-2 se navodi da je prema odredbi čl. 27. st. 1. ZOOP-a tuženik u obvezi zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog i invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a to znači svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi (zdravstvenom, mirovinskom ili invalidskom), ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti tih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (stvarnog štetnika). Stoga svi izdaci koji su u uzročno posljedično vezani za isplate koje zavodi za socijalno osiguranje isplaćuju svojim osiguranicima na temelju propisa o osiguranju koji reguliraju takva prava, zbog posljedica štete koju je uzrokovao osiguranik društva za osiguranje predstavljaju stvarnu štetu koju je društvo za osiguranje dužno naknaditi zavodu za osiguranje jer je takvim isplatama umanjena imovina zavoda pa time i predstavlja stvarnu štetu.

14.2. Vezano za opseg štete, u navedenoj odluci se nadalje ističe da prema odredbi čl. 161. ZMO Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju (st. 1.). Naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz toga Zakona obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja, između ostaloga novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu (st. 2. t. 1.).

14.3. Također se u toj odluci navodi da kad se govori o stvarnoj šteti da se tada mora imati u vidu da su prihodi mirovinskog osiguranja između ostalog doprinosi za obvezno mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti čiji su obveznici osiguranici, poslodavci, Republika Hrvatska i drugi obveznici prema propisima koji uređuju doprinose (čl. 151. t. 1. ZMO), dok su rashodi mirovinskog osiguranja, između ostalog, mirovine, novčane naknade i druga primanja iz mirovinskoga osiguranja na temelju stečenih prava (čl. 152. t. 1. ZMO).

14.4. Stoga se u istoj odluci navodi, imajući u vidu navedeno, po redovnom tijeku stvari, da u štetnom događaju za koji je odgovoran tuženik nije došlo do ozljeđivanja i potpune nesposobnosti za rad osiguranika tužitelja, osiguranik tužitelja bi nastavio raditi i ostvario bi pravo na starosnu mirovinu. Time bi kroz cijelo razdoblje radnog odnosa tužiteljevog osiguranika u korist tužitelja bili uplaćivani doprinosi za obvezno mirovinsko osiguranje čime bi sukladno odredbi čl. 151. st. 1. ZMO tužitelj ostvarivao prihod. U konkretnoj situaciji tužitelj je ostvario prihod uplatama doprinosa obveznog mirovinskog osiguranja samo do odlaska u invalidsku mirovinu svog osiguranika, dok su daljnje uplate, potrebne za ostvarenje uvjeta za starosnu mirovinu izostale, krivnjom osiguranika tuženika, dakle samog tuženika.

14.5. Po shvaćanju tog suda u takvoj situaciji stvarnu štetu, koju tužitelj trpi isplatama invalidske mirovine nakon odlaska njegovog osiguranika u invalidsku mirovinu, predstavlja razlika između isplaćene invalidske mirovine u razmjeru u kojem je tako isplaćenoj mirovini doprinio osiguranik tuženika i razmjernog dijela mirovine koju bi po redovnom tijeku stvari ostvario osiguranik tužitelja, a koji razmjer ovisi o duljini staža osiguranja do smrti osiguranika tužitelja i duljini razdoblja u kojem je do pretpostavljenog stjecanja prava na starosnu mirovinu uplata doprinosa izostala (tako i u odluci broj Rev-1235/2021-2 od 22. veljače 2022.).

15. Stoga, kako je u ovoj pravnoj stvari trebalo odlučiti primjenom odredbi ZOOP i to čl. 27. ZOOP, neosnovani su žalbeni navodi tužitelja da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je, primjenom odredbi ZOOP utvrdio da ne postoji razlika mirovine koja bi predstavljala štetu koja je nastala tužitelju.

16. Odluka o parničnom trošku pravilna je i zakonita kako u osnovi tako i u visini (čl. 155. st. 1. i čl. 154. st. 1. ZPP), time da tužitelj određeno niti ne prigovara broju i vrstama radnji za koje je tuženiku dosuđen trošak, s tim da na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

17. Slijedom svega navedenog, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 12. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Vesna Žulj