Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1077/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Željke Rožić Kaleb, predsjednice vijeća, Andrine Raspor Flis, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ane Gradišek, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĐS, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Josip Štefičić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva ulica 4, kojeg zastupa punomoćnik Mihovil Granić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Žurić i Partneri u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4151/2024-34 od 10. prosinca 2024. godine, u sjednici vijeća održanoj 12. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženice Hrvatske poštanske banke d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4151/2024- 34 od 10. prosinca 2024. godine, u dijelu pod točkom III, IV, V, VI i XI izreke.

Obrazloženje

1. Rješenjem suda prvog stupnja dopušta se preinaka tužbe učinjena podneskom od 9. kolovoza 2024. godine.

2. Presudom suda prvog stupnja nalaže se tuženici isplatiti tužiteljici iznos 7.474,17 eura sa zakonskim zateznim kamatama, pobliže označenim u točki I izreke prvostupanjske presude, te isplatiti tužiteljici iznos 7.719,38 eura sa zakonskim zateznim kamatama, pobliže označenim u točki II izreke prvostupanjske presude, sve u roku od 15 dana.

3. Ujedno se utvrđuje ništetnim čl. 8.1., te čl. 7.1 i 7.1.1. naknade: za obradu zahtjeva i konverziju, Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju založnim pravom broj [broj kredita] Program A, i naknade: za obradu zahtjeva i konverziju, Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju založnim pravom [broj kredita], Program A-kupnja razlike kvadrata, sklopljenim između tužiteljice i tuženika i nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznose od 132,72 eura i 199,08 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 1. rujna 2007. do isplate, u roku od 15 dana, te se utvrđuje ništetnim čl. 13.1. i čl. 12.1. Prijevremena otplata / ustupanja / promjene, Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju založnim pravom broj [broj kredita], Program A, i Prijevremena otplata / ustupanja / promjene, Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju založnim pravom broj [broj kredita], Program A-kupnja razlike kvadrata, sklopljenih između tužiteljice i tuženika i nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznose od 482,05 eura i 703,42 eura, sve sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 30. listopada 2013. do isplate, u roku od 15 dana, kao i naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu 4.687,07 eura sa zateznim kamatama koje teku od 10. prosinca 2024. do isplate, u roku 15 dana.

4. Protiv navedene presude žali se tuženica u dijelu pod točkom III, IV, V, VI i XI izreke, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da se pobijana presuda u tom dijelu preinači, odnosno ukine i traži trošak sastava žalbe.

5. Žalba nije osnovana.

6. U provedenom postupku sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

7. Nisu osnovani žalbeni navodi, jer je sud prvog stupnja na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo.

8. Predmet spora je, između ostalih, zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti naknade za obradu zahtjeva i konverzije predmetnih ugovora o kreditu broj 311316 i kredita broj 311313, jednokratno, 1,00% od iznosa kredita, a posljedično tome i isplata iznosa od 132,72 eura i 199,08 eura, s zakonskim zateznim kamatama i troškom postupka.

9. Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da su navedene odredbe ugovora o kreditu ništetne jer su uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te narušila načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, budući da se radi o odredbama koje su bile sastavni dio ugovora o predmetnom kreditu unaprijed sastavljene od tuženice, te se o njima nije posebno pojedinačno pregovaralo niti je tužiteljica imala utjecaj na sadržaj označenih ugovornih odredbi, a tim odredbama je nametnuta obveza koju tužiteljica objektivno nije mogla sagledati u cjelini.

10. Prema odredbi čl. 3. st. 1. i 2. Direktive 93/13/EEZ ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora, a uvijek se smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora.

11. Presudom suda EU C-23/13 od 30. travnja 2014. godine, u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, odlučeno je da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorne odredbe potrošaču ne moraju biti samo gramatički razumljive, što znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma pojedine ugovorne odredbe tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

12. Isto tako navedenom presudom određeno je da članak 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da je za ocjenu jasnoće i razumljivosti ugovorne odredbe nadležni sud dužan provjeriti, s obzirom na sve relevantne činjenične elemente, je li zajmoprimcu omogućeno da procijeni ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, shvati prirodu usluga koje se pružaju u zamjenu za troškove predviđene navedenom odredbom i provjeri da ne postoji preklapanje među različitim troškovima predviđenim ugovorom ili među uslugama za koje se oni naplaćuju.

13. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je ona podigla kredite kod prednika tuženice, a u banci su joj rekli da ne može dobiti kredit u eurima nego su joj kao povoljniji i jednostavniji preporučili kredit u CHF navodeći da je to odlična varijanta za nju, te se ona odlučila sklopiti predmetne ugovore o kreditu. U banci joj nitko nije objasnio na što se odnose naknade za obradu kredita i privremenu otplatu, niti je ona u vezi kredita i odredbi kredita mogla o bilo čemu pregovarati.

14. Iz takvog iskaza tužiteljice ne proizlazi, niti je to tuženica dokazala, da je obavijestila tužiteljicu o značaju odredbi o jednokratnoj naknadi na temelju čega bi ona mogla predvidjeti ekonomske posljedice sklapanja takvog ugovora, niti joj je obrazloženo na temelju čega su nastali ti troškovi i zašto su te naknade utvrđene baš u tom postotku, što je netransparentno, pa su takve ugovorne odredbe neodređene i neodredive, zbog čega nisu ni razumljive, te se radi o nepoštenim ugovornim odredbama u smislu odredbe čl. 81. st. 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 – dalje: ZZP), prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, pa je očito da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi.

15. Na temelju tako utvrđenih činjenica pravilan je zaključak suda prvog stupnja da su odredbe ugovora o kreditu u dijelu kojim se ugovara jednokratnu naknada od 1,00% od iznosa kredita zavisne samo o odluci banke i stoga nepoštene, zbog čega je pravilno sud prvog stupnja te odredbe utvrdio ništetnim u smislu odredbe čl. 87. ZZP.

16. Materijalne posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe propisane su u čl. 6. st. 1. Direktive 93/13 prema kojem države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošače, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi.

17. Iz toga proizlazi da čl. 6. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati, u načelu, kao da nikad nije postojala tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošače. Stoga sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojem bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo, među ostalim, uspostavljanjem prava na povrat koristi koju je prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge neosnovano stekao na potrošačevu štetu na temelju navedene nepoštene odredbe.

18. Sukladno navedenom, kad je potrošač izvršio plaćanje na temelju nepoštene ugovorne odredbe mora imati pravo na povrat tih plaćanja, jer je pravo potrošača na restituciju posljedica neobvezujuće prirode nepoštene ugovorne odredbe, što je pravilno utvrdio i sud prvog stupnja.

19. Prema odredbi čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano kako je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način pređe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti je, odnosno naknaditi vrijednost postignute korist s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

20. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, pa kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO), a s obzirom na to da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženica nesavjestan stjecatelj, zbog čega je pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršene uplate jednokratne naknade.

21. Stoga je pravilno sud prvog stupnja postupio kada je prihvatio tužbeni zahtjev, pa svi suprotni žalbeni navodi nisu osnovani.

22. Isto tako, sud prvog stupnja pravilno je, sukladno odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP odlučio o trošku parničnog postupka i za svoju odluku dao valjano obrazložene razloge, koje razloge prihvaća i ovaj sud.

23. Slijedom navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja.

U Zagrebu 12. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Željka Rožić Kaleb