Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1678/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Josipa Grubišića kao predsjednika vijeća, Sabine Dugonjić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Vedrana Medakovića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Luki Mardešiću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., 10000 Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5448/2025-12 od 17. prosinca 2025., na sjednici vijeća održanoj dana 12. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5448/2025-12 od 17. prosinca 2025. u pobijanom dijelu pod točkom I. te pod točkom II. u dijelu kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 177,22 € sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od **.**.2007. do isplate kao i u dijelu odluke o parničnom trošku u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 267,14 € sa zateznim kamatama tekućim od **.**.2025. do isplate te pod točkom III. izreke.

II. Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5448/2025-12 od 17. prosinca 2025. u dijelu izreke pod točkom II. kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška preko iznosa od 267,14 € do iznosa od 892,14 € (za iznos od 625,00 €), s pripadajućom zateznom kamatom i sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 625,00 € s pripadajućom zateznom kamatom.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđeno je da je ništetna odredba Ugovora o kreditu, sklopljenog između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita kojima je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, koja glasi: ''Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % od iznosa kredita…''. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju s osnova plaćene naknade za obradu kredita iznos od 177,22 € s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od **.**.2007. kao i naknaditi mu parnični trošak u iznosu od 892,14 € sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od **.**.2025. do isplate. Pod točkom III. izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova ovog postupka.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. -3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da se odbije tužbeni zahtjev odnosno podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba je djelomično osnovana u pogledu odluke o parničnom trošku.

4. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora o kreditu u dijelu u kojem je među strankama u točci 11.3. tog ugovora ugovorena obveza tužitelja na plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita te zahtjev za povrat iznosa plaćenih na temelju tih nepoštenih ugovornih odredbi.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti one koje žalitelj ističe u žalbi. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju povredu ukazuje tuženik u žalbi.

6. Naime, u odnosu na žalbene navode da iz izreke presude ne proizlazi utvrđenje ništetnosti ugovorene odredbe o obvezi plaćanja troškova kredita točno određenog ugovora jer se ne navodi ni broj ugovora niti datum sklapanja, valja reći da iz izreke pobijane odluke jasno proizlazi da se radi o utvrđenju ništetnosti odredbe kredita kojima je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za obradu kredita i to u ugovoru o kreditu koji je sklopio tužitelj s tuženikom tako da se određeno koja se odredba ugovora o kreditu utvrđuje ništetnom.

7. Također, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tuženik navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žalitelja odnosno njegovog viđenja predmetne pravne situacije.

8. Tijekom prvostupanjskog postupka je utvrđeno:

- da su tužitelj i tuženik zaključili Ugovor o kreditu broj [broj kredita] od **.**.2007. za kupnju vozila prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit s valutnom klauzulom CHF u iznosu od 19.615,52 CHF na rok otplate od 72 mjeseci;

- da iz odredbe čl. 11. 3. navedenog ugovora proizlazi da su stranke ugovorile da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2% sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila;

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da mu djelatnici banke, tj. tuženika nisu dopustili da pregovara o ovdje pobijanoj odredbi o plaćanju naknade za obradu kredita, već je tužitelju kredit ponuđen po principu ''uzmi ili ostavi'', a niti su tužitelju djelatnici tuženika objasnili na što se odnosi naknada za obradu kredita,

9. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud je utvrdio da je Ugovor o kreditu standardizirani (tipski) ugovor sastavljen i otisnut od strane banke, tj. djelatnika tuženika te u odnosu na pobijanu odredbu o plaćanju naknade za obradu kredita iz čl. 11.3. Ugovora o kreditu proizlazi da ista iznosi ''1,50 % od iznosa kredita …'', ali nije navedeno od čega, odnosno od kojeg točno iznosa se dobiva ovaj postotak pa je stoga, a suprotno tvrdnji tuženika, sud utvrdio da je pobijana odredba iz čl. 11.3. Ugovora o kreditu neodređena i neodrediva. Isto tako, prvostupanjski sud utvrđuje da tuženik nije dokazao da bi imao neki poseban trošak obrade kredita koji je odobrio tužitelju, tj. tuženik nije niti predložio niti dostavio nikakve dokaze na okolnost da je za troškove vezane uz obradu kredita tužitelja imao neke troškove izvan redovnih troškova poslovanja (npr. platio za prekovremeni rad svojim zaposlenicima ili platio drugoj osobi za obavljanje ovih poslova), a osobito tuženik nije dokazao da bi imao trošak obrade kredita upravo u utuženom iznosu pa na isti zaključak upućuje i činjenica da je tuženik očito unaprijed u svojim općim uvjetima, tj. Odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, propisao visinu naknade za obradu kredita kao što je tužiteljev u visini od 1,50 % od iznosa kredita, a bez da je naveo od čega se sastoji ovaj navodni trošak tuženika ili kako se isti trošak može utvrditi u svakom konkretnom slučaju.

10. Slijedom navedenog, imajući u vidu da je Ugovor o kreditu standardizirani (tipski) ugovor koji je pripremio i sastavio tuženik, imajući u vidu da je pobijana odredba iz čl. 11.3. Ugovora o kreditu o plaćanju naknade za obradu kredita neodređena i neodrediva te imajući u vidu da djelatnici tuženika uopće nisu omogućili tužitelju pregovaranje o ovoj odredbi, to prvostupanjski sud ocjenjuje odredbu iz čl. 11.3. Ugovora o kreditu da je ista odredba neodređena i neodrediva, a to stoga jer je tuženiku dano pravo da naplaćuje naknadu za obradu kredita u visini koju je odredio sam tuženik, a s tim da tuženik nije precizno označio na što se ova naknada odnosi, niti je jasno naznačio način izračuna visine ove naknade, odnosno nije dao informacije o načinu određivanja visine te naknade, a niti je obrazložio koje usluge tuženika se plaćaju ovom naknadom, odnosno zašto je naknada za obradu kredita ugovorena upravo u iznosu od 1,50 % od iznosa kredita. Prema tome, kako je odredba iz čl. 11.3. Ugovora o kreditu neodređena i neodrediva te kako se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokovala je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu ovdje tužitelja kao potrošača, jer je tužitelj primjenom ove odredbe, a na ime naknade za obradu kredita, tuženiku isplatio prilikom isplate kredita dana 31.01.2007. iznos od 1.335,28 kn, odnosno sada 177,22 EUR, to je ista odredba sukladno odredbi čl. 270. st. 1. ZOO-a i sukladno odredbama čl. 87. st. 1. u vezi s čl. 81. st. 1. i čl. 82. alineja 3. ZZP-a ništetna, slijedom čega prvostupanjski sud odlučuje kao pod točkom I. izreke.

11. Stoga, prvostupanjski sud zaključuje da budući da je predmetna odredba Ugovora o kreditu ništetna i da se među strankama ne može primijeniti to tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovorenih odredbi, slijedom čega je sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22., u nastavku: ZOO), tuženik dužan tužitelju vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom tako da je valjalo prihvatiti i zahtjev za vraćanje primljenih iznosa na ime naknade za obradu kredita kao stečeno bez osnove, temeljem čl. 1111. ZOO, sve sa zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja, tj. od dana uplate (dana 31.01.2007.), s tim da je sud odluku o kamatama donio temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a, a jer je tuženik nesavjestan stjecatelj (jer mu je od zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu bilo poznato da je u isti ugovor ugradio ništetnu odredbu iz čl. 11.3. Ugovora o kreditu pa prvostupanjski sud odlučuje kao pod točkom II. izreke pobijane presude.

12. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud jer iz izvedenih dokaza proizlazi da stranke oko naknade za obradu kredita nisu pregovarale jer je u pitanju unaprijed formulirana odredba Ugovora o kreditu (čl. 11. 3. Ugovora), te tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora, kako to jasno proizlazi iz njegovog iskaza.

13. Naime, sukladno odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03 - dalje: ZZP/03), na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade, dok tuženik ne samo da nije navedeno dokazao već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila te se radi o odredbi Ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je nepoštena odredba čl. 11. st. 3. Ugovora o kreditu, u smislu odredbe čl. 81. ZZP/03, te ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03.

14. Kako iz iskaza tužitelja proizlazi da nije mogao pregovarati s bankom o visini te naknade za obradu kredita, a niti ne proizlazi da mu je itko objasnio od čega se sastoji ta ulazna naknada i na što se odnosi, a platio ju je od odobrenog kredita i to prilikom isplate samog kredita te nije mogao pregovarati niti išta mijenjati u vezi te odredbe, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu kredita.

15. Nadalje, valja reći da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

16. Prema tome, suprotno žalbenim navodima pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu kredita. Naime, tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbe ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. Isto tako, tuženik nije dokazao koji stvarni troškovi su obuhvaćeni predmetnom naknadom što, imajući u vidu i sve okolnosti slučaja, uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

17. Dakle, u smislu odredbe čl. 81. ZZP, o odredbi čl. 11. st. 3. Ugovora o kreditu koja se odnosi na obvezu plaćanja naknade za obradu kredita, nije se pojedinačno pregovaralo i nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade, (konkretne usluge, troškovi i dr.), a niti je tužitelj mogao utjecati kao i išta promijeniti u predmetnom ugovoru.

18. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C- 620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je: "1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose."

19. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

20. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega pri čemu to ne traži nužno da u ugovoru o kreditu specificirano treba navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

21. Iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je tužitelj informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). Dakle, imao je informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali ne i njenoj krajnjoj svrsi (tuženik nije niti tvrdio da je tužitelj s time upoznat, a niti je na tu okolnost predlagao izvođenje dokaza).

22. Stoga, kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li, imajući u vidu da je već ponuđenim ugovorom bilo obuhvaćena i sporna odredba, tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatiti takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

23. Iz okolnosti predmetnog spisa proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornim odredbama nije ni moglo pregovarati, slijedom čega je zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa, tako da je neodlučno da navedeni iznos naknade predstavlja 1,50% zaprimljenog iznosa od strane tužitelja, koji su neznatni u odnosu na ukupnu isplatu koju je primio tužitelj budući da tužitelj nije imao utjecaj na ugovaranje navedenih odredbi.

24. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade) pri čemu iz navoda tužitelj tijekom postupka proizlazi da je morao platiti naknadu za obradu kredita tj. ulaznu naknadu i nije mogao pregovarati s bankom o visini te naknade, slijedom čega proizlazi da bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor.

25. Dakle, načelno nije sporno ugovaranje plaćanje naknade za obradu kredita prilikom sklapanja ugovora o kreditu, ali je sporan način njegovog ugovaranja i jasna svrha ugovaranja pojedine naknade, pa su stoga sve tvrdnje tuženika, kao što je i upućivanje na stajališta iz odluka Suda Europske unije C-621/17 i C-186/16, a kojima se zanemaruje taj pristup predmetu spora, neosnovane. Naime, bez obzira što je u odluci suda Europske Unije u predmetu C-621/17 navedeno da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu ne treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose i da načelno odredba koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretno usluge pružaju za te troškove ne uzrokuje znatniju neravnotežu na štetu potrošača, u konkretnom slučaju ta odluka prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda nije primjenjiva jer tužiteljici prije sklapanja Ugovora uopće nisu objašnjeni i predočeni potrebni parametri strukture spornih odredbi o naknadi za obradu kredita. Naime, takav nejasan i netransparentan način ugovaranja obveze korisniku kredita suprotan je načelu savjesnosti i poštenja pa imajući u vidu da takav način ugovaranja kredita očito upućuje na neravnopravni položaj potrošača kojem nisu objašnjene odredbe ugovora koji sklapa, niti mu je dana mogućnost pregovaranja o izmjenama određenih odredbi, dok je s druge strane banka u mogućnosti u potpunosti odrediti sadržaj svih ugovornih odnosa bez prethodnog objašnjenja, a što predstavlja neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana na štetu potrošača.

26. Slijedom navedenog, imajući u vidu da je tužitelj kao potrošač pri sklapanju ugovora bio ograničen uvjetima iz ponude banke, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

27. Pri tome sama činjenica da je trošak obrade kredita, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita, slijedom čega su žalbeni navodi u tom smislu neosnovani.

28. Valja još dodati da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite ("Narodne novine" broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, slijedom čega su suprotni žalbeni navodi neosnovani.

29. Isto tako, suprotno navodima žalbe, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim prigovor zastare. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18 i 126/21 - dalje: ZOO) kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim, i to kako u odnosu na glavnicu, tako i kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja.

30. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate također sud prvog stupnja utvrđuje sukladno odredbi čl. 1115. ZOO. Naime, kako je pravilno utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštene ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi čl. 1115. ZOO tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

31. Naime, žalbeni navodi glede ništetnih odredbi ugovora te činjenice da je tužitelj bio upoznat sa visinom naknade za obradu kreditu nisu osnovani i ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja, jer je tužitelju kao potrošaču onemogućeno pregovaranje o visini iste, o čemu se izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020., a isto tako žalbeni navodi tuženika glede dospjelosti novčane obveze, pa time i tijeka zakonske zatezne kamate razriješeni su odlukom Vrhovnog suda RH Revd- 1294/21 gdje je naznačeno da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Početak tijeka zateznih kamata ovisi stoga o savjesnosti stjecatelja što se procjenjuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja. Kako je sud prvog stupnja prema mišljenju ovog suda pravilno utvrdio tijek zakonske zatezne kamate tj. pitanje nepoštenog stjecanja, to su suprotni navodi žalitelja neosnovani.

32. Slijedom svega navedenog, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom I. i II. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 177,22 € sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama te odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude.

33. Međutim, u pogledu odluke o parničnom trošku, osnovano tuženik navodi da u slučaju kad se pored kondemnatornog tužbenog zahtjeva postavlja i deklaratorni koji predstavlja pravnu osnovu kondemnatornog zahtjeva, kao vrijednost predmeta spora treba uzeti samo vrijednost kondemnatornog tužbenog zahtjeva. Stoga, pri odmjeravanju parničnog troška treba imati u vidu samo vrijednost kondemnatorng tužbenog zahtjeva obzirom da deklaratorni zahtjev (na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe) istaknut uz tužbeni zahtjev na isplatu (stečenog bez osnove na temelju ništetnom utvrđene ugovorne odredbe) treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na isplatu te se ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora računa se u konkretnom slučaju samo prema vrijednosti zahtjeva na činidbu (isplatu) (istovjetno pravno shvaćanje izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenjima broj Revr- 475/2008 od 27. listopada 2008. i i Rev- 1264/2007 od 29. listopada 2008.).

34. Isto tako, osnovano tuženik navodi da tužitelju ne pripada trošak sastava podneska od 28. kolovoza 2025. budući da je punomoć za zastupanje trebao dostaviti uz tužbu tako da navedeni podnesak po stavu ovog suda nije bio potreban radi vođenja parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP.

35. Slijedom toga, vrijednost predmeta spora za odmjeravanje parničnog troška je iznos od 177,22 €, tako da je tužitelju vrijednost pojedine parnične radnje trebalo odmjeriti u iznosu od 25 bodova (za tri parnične radnje), pa mu na ime parničnog troška pripada ukupno iznos od ukupno 267,14 €, a ne 892,14 €. Stoga, kako je tužitelju dosuđen parnični trošak u iznosu od 892,14 €, to je temeljem odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP, valjalo preinačiti odluku o parničnom trošku u dijelu pod točkom II. izreke kojom je zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka prihvaćen preko iznosa od 267,14 € do iznosa od 892,14 € (za iznos od 625,00 €), te zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka odbiti za iznos od 625,00 € pa odlučiti kao u izreci pod točkom II.

36. Zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe nije osnovan jer sa žalbom uspio samo u dijelu sporednog traženja te je stoga valjalo, sukladno odredbi čl. 154. st. 1. i 166. st. 1. ZPP, odlučiti kao pod toč. III. izreke.

U Zagrebu 12. svibnja 2026.

Predsjednik vijeća:

Josip Grubišić