Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3378/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Željke Rožić Kaleb, predsjednice vijeća, Andrine Raspor Flis, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ane Gradišek, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice NNČ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnica iz OD Kardum i Partneri, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupanog po Krešimiru Ćurkoviću, odvjetniku iz OD Ćurković i Šanjug, radi isplate , odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6102/2023-21 od 21. svibnja 2025. godine, u sjednici vijeća održanoj 12. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Addiko Bank d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6102/2023-21 od 21. svibnja 2025. godine.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici na temelju ništetnih odredbi Ugovora o [broj kredita] od **.**.2008. o valutnoj CHF, iznos od 4.723,55 eura sa zakonskim zateznim kamatama, pobliže označenim u toč. I izreke prvostupanjske presude, te se utvrđuje ništetnom odredba čl. 5. predmetnog ugovora o kreditu, u dijelu kojim je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2,50% od iznosa kredita i nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici na temelju neosnovano naplaćene naknade za obradu zahtjeva iznos od 351,31 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 14. siječnja 2008. do isplate, kao i naknaditi joj trošak parničnog postupka u iznosu od 2.400,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21. svibnja 2025. do isplate, sve u roku od 15 dana.

2. Ujedno se utvrđuje da ne postoji tražbina tuženika prema tužiteljici u iznosu glavnice od 550,00 eura s osnova manje plaćenih iznosa tijekom otplate kredita.

3. Protiv te presude žali se tuženik iz svih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. toč. 1. do

3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), te predlaže da se pobijana presuda preinači, odnosno ukine i traži trošak sastava žalbe.

4. Žalba nije osnovana.

5. U provedenom postupku sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, ne proturječi sama sebi ni razlozima presude, te sadrži razloge o odlučnim činjenicama.

6. Sud prvog stupnja nije počinio ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

7. Nisu osnovani žalbeni navodi, jer je sud prvog stupnja na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo.

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 4.723,55 eura na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli kojoj je glavnica vezana uz CHF , te utvrđenje ništetnosti odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojim je ugovorena jednokratna naknada za obradu kredita, u visini od 2,50% od iznosa kredita, a posljedično tome i isplata iznosa od 351,31 eur, sa zakonskim zateznim kamatama i troškom parničnog postupka.

9. Neosnovani su i žalbeni navodi da sud prvog stupnja, iako se vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, nije imao osnove odluke donesene u tim postupcima primijeniti i na ovaj postupak, budući da je sud prvog stupnja proveo kontradiktoran postupak i objema strankama u postupku dao jednaku mogućnost da izlože činjenice i predlože dokaze kojima se utvrđuju te činjenice i sve te predložene dokaze proveo, te ni jednu od stranaka nije stavio u bitno lošiji položaj u odnosu na drugu, a o provedenom postupku dao je, suprotno žalbenim navodima tuženika, valjano obrazložene razloge.

10. Pri tome je neosnovan prigovor tuženika da mu nije omogućeno izjasniti se o činjenici da se o spornoj odredbi ugovora pregovaralo jer da nisu provedeni svi dokazi s obzirom na to da nije saslušan javni bilježnik, budući da javni bilježnik ne može tumačiti odluke koje donosi banka, niti je upoznat s činjenicom jesu li tužiteljici prilikom sklapanja ugovora bili priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njezine obveze, odnosno na ukupnu cijenu zajma, pa iskaz javnog bilježnika u vezi pojedinačnih pregovora o spornoj ugovornoj odredbi nije odlučan i ne bi mogao dovesti do drugačije odluke suda.

11. Presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, a koja se odnosi i na tuženika, pravomoćno je utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača, koji se odnose na ništetnost odredbe kojom je otplata glavnice kredita vezana uz CHF, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja, te u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke na potpunoj obavijesti, a to je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

12. Presudom suda EU broj C-23/13 od 30. travnja 2014. godine, u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, odlučeno je da se član 4. st. 2. Direktive treba tumačiti na način da ugovorne odredbe potrošaču ne moraju biti samo gramatički razumljive, što znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora, odnosno općih uvjeta poslovanja koja se na to odnose, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

13. Odredbom čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO) definiran je pojam ugovora o kreditu kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

14. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, što znači da osigurava kreditoru da broj novčanih jedinica koje će potrošač plaćati kako će anuiteti dospijevati, bude po svojoj stvarnoj vrijednosti jednaka vrijednosti novčanih jedinica u trenutku isplate kredita potrošača, a sve to kako bi se ispoštovalo jedno od temeljnih načela ugovornih odnosa – načelo jednake vrijednosti činidaba. Valutna klauzula nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, međutim kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

15. To znači da prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti, osobito, ukupnu cijenu svog zajma. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da snosi rizik od pada valute od kojih ostvaruje dohodak, što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

16. Pritom nije dostatno da su odredbe tužiteljici kao osobi prosječnog potrošača koja je razumno dobro informirana i razumno pažljiva i oprezna bile samo gramatički razumljive, nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga, banka kao pružatelj usluge mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena pri sklapanju ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe postupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

17. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je ona podigla kredit za kupovinu automobila u auto kući Opel Đačić, te su joj tamo ponudili auto kredit vezan za valutu CHF navodeći da je to vrlo povoljan kredit i da je anuitet otplate kredita najniži i u toj auto kući su joj sve sredili za taj kredit i dali gotov ugovor na potpis. Navodi da je tražila kredit u kunama, međutim takav kredit nije mogla podignuti jer nisu postojali krediti u domaćoj valuti , a u auto kući joj nitko ništa nije objašnjavao da je CHF nesigurna valuta u smislu da tečaj kune u odnosu na CHF ne štiti Hrvatska narodna banka, te je u samom ugovoru o kreditu njena obveza bila vezana za valutu CHF, a nitko joj ništa nije objasnio da će morati platiti neku ulaznu naknadu, ni zašto se ta naknada plaća, kao ni koji troškovi su time obuhvaćeni. Vrlo brzo nakon podizanja kredita porasli su joj mjesečni anuiteti, a o tome da tečaj CHF može biti značajno povećan nije bila upozorena.

18. Iz navedenog iskaza tužiteljice ne proizlazi, niti je to tuženik dokazao, da bi se o predmetnim odredbama ugovora pregovaralo na gore navedeni način, kao i o posljedicama koje iz njih proizlaze, a kako su te ugovorne odredbe bila unaprijed formulirana od strane tuženika, to se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, u smislu odredbe čl. 96. st. 1. i 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07– dalje: ZZP), prema kojoj se ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo smatraju nepoštenim, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, pa je takva nepoštena ugovorna odredba, sukladno odredbi čl. 102. st. 1. ZZP, ništava.

19. Sud prvog stupnja pravilno je, također, utvrdio da je ugovorna odredba glede naknade troška za obradu kredita nepoštena, sukladno odredbi čl. 96. st. 1. i 2. ZZP, jer je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te narušila načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, budući da se radi o odredbi koja je bile sastavni dio ugovora o predmetnom kreditu unaprijed sastavljena od tuženika, te se o njoj nije posebno pojedinačno pregovaralo niti je tužiteljica imala utjecaj na sadržaj označene ugovorne odredbe, a tom odredbom je nametnuta obveza koju tužiteljica objektivno nije mogla sagledati u cjelini.

20. Takvim načinom ugovaranja, prema jednostranoj odluci tuženika, tuženik je maksimalno zaštitio svoje interese, a svoj rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena prebacio je na tužiteljicu, grubo narušivši time ugovornu ravnotežu.

21. Uz iznijeto, navedene odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i na odredbu o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF, suprotne su odredbi čl. 12. ZOO, kojom je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarenju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja, odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane, te kad je riječ o profesionalnoj djelatnosti urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane.

22. Iz toga proizlazi da čl. 6. st. 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati, u načelu, kao da nikad nije postojala tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača. Stoga utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo, među ostalim, uspostavljanje prava na povrat koristi koju je prodavatelj robe odnosno pružatelj usluge neosnovano stekao na potrošačevu štetu na temelju navedene nepoštene odredbe.

23. Na osnovi Direktive 93/13/EEZ države članice imaju obvezu potrošačima osigurati restituciju kao posljedicu utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi.

24. Prema odredbi čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano kako je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti je, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

25. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto prima s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, pa kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO).

26. S obzirom na to da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženik nesavjestan stjecatelj, zbog čega je pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršenih uplata pojedinih iznosa, sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka.

27. Neosnovano tuženik prigovara nalazu i mišljenu financijskog vještaka, jer je isti dat stručno i obrazloženo i sukladno uputi suda prvog stupnja, iz kojeg jasno proizlazi razlika obveza od dana dospijeća prve obveze do konačne otplate. Pri tome sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč 6. ZPP, jer tuženiku nije onemogućeno raspravljanje pred sudom, budući da se ovdje radi o nepoštenoj odredbi ugovora o kreditu glede valutne klauzule, pa tužiteljica kao potrošač ima nesporno pravo na povrat svih preplaćenih iznosa na temelju tečajne razlike, o čemu se već jasno izjasnila i sudska praksa, a što je pravilno utvrdio i sud prvog stupnja. Tim više što tuženik na ročištu na kojem je glavna rasprava zaključena nije imao daljnjih dokaznih prijedloga u tom pravcu, nego je predložio zaključenje glavne rasprave, pa ne može sad u žalbi s uspjehom prigovarati datom nalazu i mišljenju.

28. Sud prvog stupnja je, također, pravilno utvrdio da ne postoji tražbina tuženika prema tužiteljici u iznosu od 550,00 eura glede plaćanja anuiteta po tečaju nižem od početnog, jer tužiteljica kao potrošač nije ništa stekla bez osnove, u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO, nego je banka naplatila manji iznos nego što je imala pravo naplatiti zbog nižeg tečaja, ali je i tu uplatu primila banka, pa ne postoji njeno potraživanje prema tužiteljici za nešto što ona nije primila i zbog toga nije narušena ravnoteža u njihovom ugovornom odnosu.

29. Isto tako, neosnovan je i prigovor zastare, jer se u ovom postupku primjenjuje zastarni rok iz čl. 225. ZOO, a zastara počinje teći nakon što je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenje ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržaja istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude u postupku kolektivne zaštite (pravna shvaćanja sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. i 31. siječnja 2022. godine).

30. Prema tome, kako je ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli pravomoćno utvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, a tužba je u ovom postupku podnesena 11. lipnja 2023. godine, to sukladno odredbi čl. 225. ZOO, zastara u ovom postupku nije nastupila, što je pravilno ocijenio i sud prvog stupnja.

31. Isto tako, sud prvog stupnja pravilno je, sukladno odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP odlučio o trošku parničnog postupka, primjenom Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23 – dalje: Tarifa) i za svoju odluku dao valjano obrazložene razloge, koje prihvaća i ovaj sud.

32. Pri tome je sud prvog stupnja pravilno dosudio tužitelju trošak vještačenja u iznosu od 100,00 eura, budući da je taj trošak bio potreban za podnošenje tužbe, sukladno odredbi čl. 155. st. 1. ZPP.

33. Neosnovano tuženik navodi da je sud prvog stupnja trebao primijeniti onu Tarifu koja je bila na snazi u trenutku poduzimanja pojedine radnje, budući da prema Tbr. 52. st. 3. Tarife kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

34. Stoga je pravilno sud prvog stupnja primijenio navedenu Tarifu i vrijednost boda prema njoj, te u skladu s postavljenim tužbenim zahtjevom dosudio trošak parničnog postupka, pa svi suprotni navodi u žalbi tuženika u tom pravcu nisu osnovani.

35. Isto tako neosnovano tuženik navodi da je sud prvog stupnja trebao obračunavati trošak prema vrijednosti spora u vrijeme poduzimanja svake parnične radnje, budući da se trošak dosuđuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, koji, u smislu odredbe čl. 35. st. 1. ZPP, predstavlja onaj glavni zahtjev na temelju kojeg se dosuđuju troškovi postupka.

36. Neosnovani su i navodi tuženika da sud prvog stupnja nije odlučio o njegovom zahtjevu za naknadu troška, jer sama činjenica da je sud prvog stupnja dosudio tužiteljici trošak parničnog postupka prema odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, znači da je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice za naknadu troška u cijelosti, a tuženik nije predložio sudu da dopunskim rješenjem odluči o njegovom zahtjevu za naknadu troška.

37. Stoga je slijedom navedenog valjalo na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Zagrebu 12. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Željka Rožić Kaleb