Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1269/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda mr.sc. Iris Gović Penić kao predsjednika vijeća, Sanje Joka Umićević, kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Ines Kovačević, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice MĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], s boravištem na adresi [adresa], koju zastupa punomoćnica Doris Košta, odvjetnica u Splitu, protiv tuženika RAIFFEISENBANK MITTLERE SÜDOSTSTEIERMARK eGen, OIB: 25376204437, Paldau 40, A-8341 Paldau, Republika Austrija (kao pravnog sljednika ranije tuženika RAIFFEISENBANK ST. STEFAN-JAGERBERGWOLFSBERG eGen, OIB: 11609308792, Mureckerstrasse 23, A-8083, St. Stefan im Rosental, Republika Austrija), kojeg zastupaju odvjetnici u Odvjetničkom društvu „Remenar & Remenar“ d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja , odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj P-2511/2020-68 od 19. prosinca 2025., u sjednici vijeća 12. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj P-2511/2020-68 od 19. prosinca 2025. u točki I. izreke.

II. Preinačuje se navedena presuda u dijelu točke II. izreke kojim je naloženo tužiteljici tuženiku naknaditi parnični trošak u iznosu od 24.889,32 eura i odlučuje:

Svaka stranka snosi svoj trošak.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je:

„I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„1. Utvrđuje se da su: Ugovor o kreditu br. računa [broj kredita] i Sporazum radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava od 04. veljače 2004. g. potvrđeni - solemnizirani od Javnog bilježnika Igor Lučev, Šibenik, br. OU-62/04, ništetni i ne proizvode pravne učinke.

2. Nalaže se zemljišnoknjižnom odjelu ovog suda provesti brisanje prava zaloga u korist tuženika, upisanog temeljem isprava navedenih u toč. I./1. ove presude pod posl. br. Z-3080/04, na nekretninama u vlasništvu tužiteljice, upisanim u Z. U. [broj ZK uloška] - čest. zgr. [katastarska čestica] i Z. U. [broj ZK uloška] - čest. zgr. [katastarska čestica], sve u k. o. [katastarska općina].“

II. Nalaže se tužiteljici da tuženiku u roku od 15 dana nadoknadi parnični trošak u iznosu od 24.889,32 EUR, dok se odbija zahtjev tuženika za nadoknadu parničnog troška u preostalom potraživanom dijelu (u visini od 25.611,55 EUR)."

2. Protiv dijela te presude pod točkom I. izreke, te dijela točke II. izreke kojim je naloženo tužiteljici tuženiku naknaditi parnični trošak u iznosu od 24.889,32 eura, žali se tužiteljica iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 142/22 i 155/23 - dalje: ZPP) uz prijedlog da se prvostupanjska presuda preinač i prema žalbenim navodima odnosno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. U odgovoru na žalbu tuženik osporava osnovanost žalbenih navoda, te predlaže žalbu tužiteljice odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem da su ugovor o kreditu i sporazum radi osiguranja novčane tražbine za snivanjem založnog prava od 4. veljače 2004. godine ništetni i ne proizvode pravne učinke, te nalaganje ZK odjelu suda provesti brisanje prava zaloga u korist tuženika na nekretninama u vlasništvu tužiteljice (Z. U. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]).

6. U postupku prvog stupnja nisu ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, a nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka i čl. 354. st. 2. toč. 11 ZPP U postupku prvog stupnja nije ostvarena bitna povreda odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, koju ističe žaliteljica, jer su u prvostupanjskoj presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, koji su jasni i neproturječni, pa prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka i čl. 354. st. 1. ZPP u svezi čl. 8. ZPP, jer je sud prvog stupnja pravilno primijenio odredbu čl. 8. ZPP u postupku.

7. U provedenom postupku utvrđene su sve činjenice odlučne za donošenje zakonite i pravilne presude te osnovom izvedenih dokaza i njihove ocjene u potpunosti i pravilno utvrđeno činjenično stanje.

8. Prvostupanjski sud utvrdio je da su 23. siječnja 2004. stranke zaključile Ugovor o jednokratnom kreditu br. računa [broj kredita] (dalje: Ugovor o kreditu) temeljem kojeg je tužiteljici tuženik isplatio kredit u iznosu od 100.000,00 EUR-a, s rokom otplate 15 godina, a koji se tužiteljica obvezala otplatiti u 180 rata; da su stranke zaključile Sporazum radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava potvrđen od strane javnog bilježnika Igora Lučeva iz Šibenika 4. veljače 2004. pod brojem OU - 62/04 (dalje: Sporazum), a u odnosu na nekretnine koje su vlasništvo tužiteljice upisane u Z. U. [broj ZK uloška] (čest. zgr. [katastarska čestica]) i Z. U. [broj ZK uloška] (čest. zgr. [katastarska čestica]) sve u k. o. [katastarska općina]; da su stranke zaključile Aneks Sporazuma dana 19. svibnja 2004.; da u odnosu na Sporazum i Aneks postoji potvrda ovršnosti od 3. listopada 2008. i da je pokrenut ovršni postupak radi naplate predmetne novčane tražbine tuženika u odnosu na tužiteljicu. Tužiteljica u ovom predmetu tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnosti i da ne proizvode pravne učinke Ugovor o kreditu i Sporazum smatrajući da su navedeni Ugovor i Sporazum ništetni jer su protivni zakonu i moralu u smislu čl. 103. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 122/99 i 88/01 – dalje: ZOO), da je tuženik pružao usluge na teritoriju Republike Hrvatske bez odobrenja Hrvatske narodne banke tj. protivno odredbama Zakona o bankama i Zakona o deviznom poslovanju, da se radi o zelenaškom ugovoru, da su u Ugovoru sadržane nedopuštene odredbe o obračunavanju kamate na kamate, da obveza po Ugovoru u odnosu na tužiteljicu nije niti određena niti odrediva, da Sporazum ne predstavlja valjan javnobilježnički akt, da je tuženik sklapanjem takvog Ugovora i Sporazuma nastojao doći do vlasništva nad nekretninama u vlasništvu tužiteljice i time postupio protivno moralu i da tužiteljici nisu pružene sve informacije u vezi bitnih elemenata Ugovora (a tuženik je taj koji je sastavljao Ugovor).

9. Žaliteljica neosnovano u žalbi ističe da je tuženik kao pravna osoba koja je Ugovorom o kreditu odobrila kredit koji je predmet ovog spora, na dan sklapanja Ugovora o kreditu i Sporazuma imao sjedište izvan Republike Hrvatske, da u vrijeme sklapanja istih pravnih poslova nije imao odobrenje Hrvatske narodne banke za rad na području Republike Hrvatske te da su u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke za ništetnost jer treba reći da je Sud Europske unije u Luksemburgu u predmetu broj C-630/17 donio presudu 14. veljače 2019. povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju čl. 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (u daljnjem tekstu: UFEU) koji je uputio Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Rabu, koji zahtjev se odnosi na tumačenje čl. 56. i čl. 63 UFEU i čl. 4. st. 1., čl. 17., čl. 24. toč. 1. i čl. 25. Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka o građanskim i trgovačkim stvarima (SL L 351, 20. prosinca 2012.).

10. U navedenoj presudi Sud Europske unije u Luksemburgu je odlučio da čl. 56. UFEU treba tumačiti na način da mu se protivi propis države članice poput onog o kojem je riječ u glavnom postupku (Zakon o ništetnosti Ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenim u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom - dalje: Zakon o ništetnosti, „Narodne novine“, broj 72/17) učinak kojega je među ostalima to što ugovori o kreditu i na njemu utemeljeni pravni poslovi sklopljeni na državnom području te države članice između dužnika i vjerovnika s poslovnim nastankom u drugoj državi članici koji ne raspolažu odobrenjem nadležnih tijela prve države članice izdaju za obavljanje njihove djelatnosti u njezinom državnom području ništetni od dana svog sklapanja, čak i ako su sklopljeni prije stupanja na snagu navedenog propisa.

11. Kako je Sud Europske unije u Luksemburgu u Odluci broj C-630/17 od 14. veljače 2019. utvrdio da se Zakon o ništetnosti protivi čl. 56. UFEU, to sukladno doktrini nadređenosti, kojom je određeno da se u slučaju sukoba nacionalnog prava, bez obzira na to koje razine i prava Europske unije koje ima izravan učinak, sud pred kojim se vodi postupak mora isključiti primjenu nacionalnog prava te izravno i neposredno primijeniti pravo Europske unije žalbeni navodi u tom smislu nisu osnovani.

12. Na žalbene navode valja reći da prijeporni ugovor o jednokratnom kreditu kao i javnobilježnički akt nisu ništetni jer ugovor nije sklopljen u Republici Hrvatskoj. Naime, da je i sklopljen u Republici Hrvatskoj ti akti nisu ništetni zbog toga što ne postoje razlozi ništetnosti iz čl. 322. st. 1. ZOO budući da i u tom slučaju sklapanje ugovora ne bi bilo dopušteno samo jednoj strani, kao i zbog toga što je ugovor od strane tuženika kao davatelja kredita u cijelosti ispunjen.

13. Još treba nadodati da u odnosu na zahtjev za ništetnost potvrde (solemnizacije) javnobilježničkog akta, valja navesti kako se takva ništetnost traži zbog tvrdnje o ništetnosti pravnih poslova a u svezi s kojim je taj akt sačinjen (Ugovor o kreditu), a kako taj ugovor nije ništetan, to se njegova valjanost proteže i na predmetnu javnobilježničku potvrdu. Glede zahtjeva na nalog za brisanje upisanih tereta temeljem predmetnih pravnih poslova na nekretninama tužitelja, taj je zahtjev zasnovan na posljedici ništetnosti založnog prava. Tužitelj nije iznosio činjenice ni predlagao dokaze iz kojih bi proizlazilo da brisanje založnog prava traži po nekoj drugoj osnovi, a iz utvrđenoga činjeničnog stanja ne proizlazi da bi založni ugovor bio protivan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva, odnosno da bi iz tih razloga bio ništetan.

14. Također treba reći da je pravni prednik tuženika u konkretnom slučaju imao sjedište i poslovao na području Republike Austrije, da mu nije bilo potrebno odobrenje HNB za zaključivanje ugovora o kreditu s državljanima RH kao korisnicima kredita koji su se prema propisima RH smjeli zaduživati u inozemstvu, ali su do 31.12.2010. bili obvezni prenositi sredstva kredita primljenih u inozemstvu na račune u bankama sa sjedištem u [adresa] i prijaviti kreditni posao u inozemstvu HNB-u. Pri tome se nadodaje da niti iz odredbi Zakona o kreditnim poslovima HNB-u niti iz Zakona o deviznom poslovanju ne proizlazi da je u trenutku nastanka obveze bilo zabranjeno zaduživanje hrvatskim građanima u zemljama članicama EU, a činjenica je li tužiteljica prijavila ili nije prijavila kreditni posao u inozemstvu HNB ne utječe na valjanost ugovora.

15. U konkretnom slučaju radi se o zaključenom ugovoru o kreditu koji je potpisan i sastavljen u Republici Austriji, stranke su ugovorile mjesto ispunjenja u Austriji pa je za ugovorni odnos mjerodavno austrijsko pravo, a takvi su ugovori dopušteni na području Republike Austrije, primjenom paragrafa 1333. Općeg građanskog zakonika Republike Austrije dalje OGZ u vezi s paragrafom 1000 st. 1. OGZ.

16. Za svoj zaključak prvostupanjski sud dao je razloge koje prihvaća i ovaj sud i koji imaju podlogu u provedenim dokazima dok žalbeni navodi kojima se pobijaju zaključci prvostupanjskog suda predstavljaju drugačiju ocjenu provedenih dokaza, a ocjena dokaza pridržana je za sud, a ne stranke.

17. Također valja reći da je sve da je ugovor o kreditu i sklopljen u RH nema ništetnosti ugovora o kreditu niti u smislu odredbe čl. 3. st. 1. Zakona o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u RH s neovlaštenim vjerovnikom niti je ništetan sporazum o zasnivanju založnog prava koji je valjan javno bilježnički akt u smislu čl. 2 i čl. 54 Zakona o javnom bilježništvu („Narodne novine“ broj 78/93). Između vrijednosti predmeta ugovorom preuzetih obveza ne postoji očiti nesrazmjer u vrijeme sklapanja ugovora, niti je prekomjerno ugovorena visina kamate, pa se niti stoga ne može raditi o ništetnom pravnom poslu. Tužiteljica nije niti dokazivala, niti dokazala da je na njezinoj strani postojala lakomislenost ili nedovoljno iskustvo.

18. Uz to se ukazuje da je tuženik svoje potraživanje zaštitio zalogom na nekretnini, pri čemu nije bio obvezan iskoristiti neke druge predmete i sredstva ovrhe, jer je tužiteljica dobrovoljno dala u zalog radi osiguranja naplate potraživanja svoju nekretninu.

19. Na žalbene navode kojima se prigovara da je redovna kamata ugovorena u visini od 12% godišnje što da Ugovor o zajmu čini ništetnim valja reći da protivno tim navodima je ugovorena kamatna stopa (aktivna) u visini od 7,5% godišnje što se ne može smatrati lihvarskom kamatom pa se stoga u tom smislu niti ne radi o zelenaškom ugovoru pa time niti o ništetnom pravnom poslu.

20. Na žalbene navode kojima se ističe da tužiteljici nije stavljen na raspolaganje cijeli ugovoreni iznos, valja reći da je tužiteljica saslušana kao stranka 2. srpnja 2021. godine iskazala da joj je odobren kredit, te da joj je u cijelosti izvršena isplata odobrenog iznosa kredita od strane tuženika i to na ruke.

21. Na žalbene navode kojima se ističe da ima status potrošača, da nije mogla pregovarati pri zaključenju predmetnog ugovora o kreditu, valja reći da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da tužiteljica nije imala status potrošača, pri čemu se ukazuje da je tužiteljica saslušana kao stranka iskazala da je imala u to vrijeme namjeru renoviranja svog restorana, te su joj trebala određena kreditna sredstva, da je predmetni kredit bio namjenski, radi uređenja restorana kojeg je vodila, a iz čega proizlazi da tužiteljica nije mogla imati status potrošača jer bi tek u situaciji da ima status potrošača, se moglo utvrđivati ima li predmetni ugovor o kreditu nepoštene ugovorne odredbe koje bi posljedično eventualno bile ništetne, a na koje sadržajno upire tužiteljica tijekom postupka. Isto tako, neosnovano žaliteljica tvrdi da predmetni ugovor o kreditu nije valjano potpisan, odnosno da je od strane tuženika sklopljen po neovlaštenoj osobi, te da je posljedično predmetni ugovor o kreditu ništav. Naime, ukoliko je ugovor sklopljen od strane neovlaštene osobe za zaključiti je da takav ugovor zapravo nije niti sklopljen te je stoga nepostojeći (neegzistentan) te se posljedično ne može niti tražiti utvrđenje ništetnosti takvog ugovora.

22. Također, na žalbene navode valja reći da tijekom postupka tužiteljica nije dokazala da se tuženik sklapanjem predmetnog ugovora o kredita i sporazuma zapravo nastojao domoći nekretnina u njezinom vlasništvu, te time postupao protivno moralu i običajima društva, već je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da tužiteljica nije mogla otplaćivati daljnje rate kredita zbog smanjenih prihoda koje je ostvarivala .

23. Iz svega iznesenog proizlazi da je sud prvog stupnja na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno odlučio kao u točki I. izreke prvostupanjske presude kada je odbio tužbeni zahtjev kojim tužiteljica traži utvrđenje da su ugovor o kreditu i sporazum radi osiguranja novčane tražb ine zasnivanjem založnog prava od 4. veljača 2004. godine ništetni i da ne proizvode pravne učinke te nalaganje sudu provesti brisanje prava zaloga u korist tuženika na nekretninama vlasništvo tužiteljice.

24. Međutim, sud prvog stupnja pogrešno je postupio kada je naložio tužiteljici tuženiku naknaditi parnični trošak u iznosu od 24.889,32 eura, odnosno kada je odlučio kao u dijelu točke II. prvostupanjske presude.

25. Prema ocjeni ovog suda drugog stupnja u konkretnom slučaju nisu ostvarene pretpostavke za odlučivanje o parničnom trošku temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP, već valja odlučiti da svaka stranka snosi svoj trošak.

26. Naime, plaćanje parničnog troška u iznosu od 24.889,32 eura predstavlja nametanje znatnog financijskog tereta tužiteljici te odlukom kakva je u prvostupanjskoj pobijanoj presudi o troškovima postupka nije postignuta pravična ravnoteža jer plaćanje takvih troškova tužiteljici predstavlja prekomjern i teret, te je došlo do povrede prava na pristup sudu kao aspekta prava na pošteno suđenje u smislu članka 6. stavak 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

27. Održavanjem na snazi prvostupanjske odluke o parničnom trošku tužiteljica bi bila prisiljena snositi veliki financijski teret što bi u konačnici rezultiralo povredom njezinih prava na pristup sudu. Naime, u konkretnom slučaju valja uzeti u obzir da se radi o dugotrajnom sudskom postupku (tužba je podnesena 20. kolovoza 2014. godine), da je sudska praksa u svezi identične problematike bila različita te da se tek nakon dužeg vremena sudska praksa ustalila. Također treba reći da je 30. rujna 2015. bio stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju - „Narodne novine“, broj 102/15 - dalje: ZPK) te je u tekst ZPK dodana odredba kojom je u stavku 1 propisano da je ugovor o kreditu ništetan ako ga je sklopio vjerovnik odnosno kreditni posrednik koji nema odobrenje za pružanje usluga potrošačkog kreditiranja odnosno za posredovanje pri potrošačkom kreditiranju, da su u sudskoj praksi postojala različita tumačenja u svezi retroaktivne primjene tog propisa, da je bio donesen i Zakon o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenim u RH s neovlaštenim vjerovnikom („Narodne novine“, broj 72/17), te je sud EU u Luksemburgu u odluci C630/17.14.2019. utvrdio da navedeni zakon se protivi članku 56 UFEU i doktrini nadređenosti te da stoga treba isključiti primjenu nacionalnog prava te izravno i neposredno primijeniti pravo EU) te je Ustavni sud odlukom U-I-3678/2017 od 3. studenog 2020. („Narodne novine“, broj 131720) ukinuo taj Zakon.

28. Cijeneći okolnosti konkretnog slučaja, kao što je već navedeno, dugotrajnost postupka, donošenje različitih propisa predmetnoj pravnoj problematici, izmjenu sudske prakse u svezi istoga te postojanje legitimnih očekivanja tužiteljice u tom smislu, valjalo je odlučiti da u ovom predmetu svaka stranka snosi svoj trošak.

29. Iz iznesenih razloga trebalo je odbiti žalbu tužiteljice kao djelomično neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u točki I izreke (čl. 368. st. 1. ZPP) te preinačiti prvostupanjsku presudu u dijelu toč. II izreke kojom je naloženo tužiteljici tuženiku naknaditi parnični trošak i odlučiti da svaka stranka snosi svoj trošak (čl. 380. st. 3 ZPP).

U Zagrebu 12. svibnja 2026.

Predsjednik vijeća

mr.sc. Iris Gović Penić