Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-215/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda i to Jadranke Matić, kao predsjednice vijeća, te Ksenije Jakovčević, kao suca izvjestitelja i članice vijeća i Lidije Bošnjaković, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice CČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Tomislavu Nemariću, odvjetniku u Zadru, protiv tuženika Hrvatski telekom d.d., Zagreb, Radnička cesta 21, OIB: 81793146560, zastupanog po punomoćnici Dori Hanžeković Žuža, odvjetnici u OD Hanžeković i partneri d.o.o., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-369/2024-13 od 28. studenog 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 12. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-369/2024-13 od 28. studenog 2024. pod stavkom I izreke i dosuđujući dio odluke o parničnom trošku pod stavkom II izreke.

II. Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu troškova u povodu pravnog lijeka kao neosnovani.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

"Proglašava se nedopuštenom ovrha određena rješenjem o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave Javnih bilježnika Ive Hanžeković Živković i Lade Škaričić- Sinčić poslovni broj Ovrv-28265/08 od 22. srpnja 2008. određena na cjelokupnoj imovini CČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], a koje Rješenje o ovrsi je dostavljeno na naplatu FINA – Financijskoj agenciji 28. svibnja 2021."

II. Nalaže se tužiteljici CČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknaditi tuženiku Hrvatski telekom d.d., Zagreb, Radnička cesta 21, OIB: 81793146560, trošak parničnog postupka u iznosu od 750,00 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. studenog 2024., kao dana presuđenja pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana, dok se preko dosuđenog iznosa zahtjev tuženika za naknadnom preostalog zatraženog troška odbija kao neosnovan."

2. Protiv navedene presude žali se tužiteljica, a iz sadržaja žalbe proizlazi protiv stavka I izreke i dosuđujućeg dijela odluke o parničnom trošku pod stavkom II izreke i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 353. stavak 1. toč. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) te predlaže žalbu usvojiti.

3. Tuženik u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode i predlaže odbiti žalbu tužiteljice kao neosnovanu uz naknadu troška odgovora na žalbu,

4. Žalba je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za proglašenje nedopuštenom ovrhe određene rješenjem o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave Javnih bilježnika Ive Hanžeković Živković i Lade Škaričić-Sinčić poslovni broj Ovrv-28265/08 od 22. srpnja 2008. određene na cjelokupnoj imovini CČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], a koje Rješenje o ovrsi je dostavljeno na naplatu FINA – Financijskoj agenciji 28. svibnja 2021., na koji postupak je tužiteljica upućena Zaključkom prvostupanjskog suda pod poslovnim brojem Ovr-1317/2023 od 6. veljače 2024. u ovršnom postupku ovrhovoditelja Hrvatskog Telekoma d.d., ovdje tuženika, protiv ovršenice CČ, ovdje tužiteljice, radi ocjene iznesenog žalbenog razloga iz čl. 50.st.1. toč.11. Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/2012, 25/2013, 93/2014, 55/2016, 73/2017, 131/2020 - dalje: OZ), slijedom čega i ovaj sud može odlučivati samo u okviru tog žalbenog razloga.

6. Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju sadržajem žalbe upućuje tužiteljica jer je izreka pobijanog dijela presude jasna i razumljiva, ne proturječi sama sebi ni danim razlozima o odlučnim činjenicama koje nisu nejasne i nerazumljive te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza, pa se može ispitati zakonitost i pravilnost pobijanog dijela presude.

7. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

8. Isto tako, nije se ostvarila niti u žalbi istaknuta bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u svezi čl. 8. ZPP, a na te žalbene navode valja odgovoriti da je sud prvog stupnja, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i to prema savjesnoj i brižljivoj ocjeni svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Taj sud dao je uvjerljive i logične razloge na osnovu točno kojih određenih dokaza sud uzima za utvrđenu i koju činjenicu, a koju ne i zašto. Stoga i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja također nije osnovan jer su činjenice odlučne za zakonito i pravilno presuđenje ovog spora pravilno utvrđene ili pak među strankama i nisu bile sporne.

9. Suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev prethodno utvrdivši da potraživanje tuženika nije u zastari, to stoga što iz stanja spisa kao nesporno proizlazi da je ovršna isprava - Rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave Javnih bilježnika Ive Hanžeković Živković i Lade Škaričić- Sinčić poslovni broj Ovrv-28265/08 od 22. srpnja 2008. postalo pravomoćno i ovršno dana 5. rujna 2008 . te da je tuženik kao ovrhovoditelj navedeno rješenje o ovrsi prvi puta, uz zahtjev za izravnu naplatu, dostavio Financijskoj agenciji (FINI) dana 29. siječnja 2011., koji zahtjev je evidentiran s danom 11. veljače 2011., kako proizlazi iz Specifikacije o nemogućnosti izvršenja osnove za plaćanje, dakle unutar zastarnog roka od 10 godina sukladno odredbi čl. 233. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje: ZOO) s time da iz Specifikacije o nemogućnosti izvršenja osnove za plaćanje Financijske agencije i potvrde o nemogućnosti izvršenja osnove za plaćanje proizlazi da je FINA utvrdila nemogućnost izvršenja osnove za plaćanje temeljem čl. 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima (Narodne Novine broj 68/18, 2/20, 47/20, 46/20, 83/20, 133/20 - dalje: ZPONS) s danom 4. kolovoza 2018. zbog nedostatka novčanih sredstava na računima ovdje tužiteljice, te je FINA osnovu (ovršnu ispravu) evidentirala u Očevidnik redoslijeda osnova za plaćanje, slijedom čega je sud utvrdio da je postupak izravne naplate kod FINA-e kao nadležnog tijela trajao od 11. veljače 2011. do 4. kolovoza 2018. čime je u predmetnom postupku nastupio prekid zastare sukladno članku 241. ZOO, a sukladno odredbi čl. 245. st. 1. ZOO, rok od 10 godina za naplatu potraživanja tuženika, kao vjerovnika – ovrhovoditelja, počeo je teći iznova od dana okončanja ovršnog postupka odnosno u konkretnom slučaju od trenutka kada je utvrđena nemogućnost izvršenja osnove temeljem predmetne ovršne isprave kod FINA-e, a do čega je došlo iz razloga za koje nije odgovoran tuženik kao vjerovnik, pa kako tužiteljica, kao ovršenica i nakon toga nije dobrovoljno podmirila predmetno dugovanje, tuženik je kao vjerovnik ponovo podnio Zahtjev za naplatu FINA-i dana 26. svibnja 2021., kako to proizlazi iz Zahtjeva za naplatu koji je FINA zaprimila dana 28. svibnja 2021., kojom radnjom ovdje tuženika je ponovno prekinuta zastara njegovog potraživanja prema ovdje tužiteljici iz predmetne osnove za plaćanje, čime je tuženik kao ovrhovoditelj radi naplate potraživanja utvrđenog ovršnom ispravom poduzeo pravne radnje radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, unutar zastarnog roka kako prvi puta, podnošenjem zahtjeva za izravnu naplatu FINA-i dana 11. veljače 2011., tako i podnošenjem zahtjeva za naplatu FINA-i dana 26. svibnja 2021., a zaprimljenog 28. svibnja 2021.

10. Po stavu ovog drugostupanjskog suda takvo stajalište prvostupanjskog suda je pravilno te je rezultat pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i pravilne primijene materijalnog prava.

11. Odredbom čl. 241. ZOO propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

12.1. Naime, pokretanje postupka izvansudske ovrhe 11. veljače 2011. predstavlja radnju vjerovnika (tuženika) poduzetu protiv tužiteljice kao dužnice pred drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

12.2. Nadalje, s obzirom na činjenicu da je u svezi izvansudske ovrhe od 11. veljače 2011. došlo do postupanja po odredbi čl. 12. ZPONS, ovaj drugostupanjski sud nalazi da isto nema značaj okolnosti iz čl. 242. st. 1. i 2. ZOO. Ovo stoga što je u konkretnom slučaju do isknjižavanja po čl. 12. ZPONS došlo 4. kolovoza 2018. zbog nemogućnosti naplate kroz razdoblje od 3 godine pa je na taj način FINA postupila sukladno toj zakonskoj odredbi te isto ne predstavlja okolnost iz čl. 242. ZOO zato što je posljed ica takvog postupanja od strane FINE-e primjena odredbe čl. 12. ZPONS, a ne odustanak od tužbe, odbačaj ili odbijanje tužbe vjerovnika pa je slijedom toga, pokretanjem izvansudske ovrhe 11. veljače 2011., došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO.

12.3. Kako prema odredbi čl. 245. st. 1. ZOO nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, to znači da u konkretnom slučaju u trenutku pokretanja idućeg postupka izvansudske ovrhe 26. svibnja 2021., a zaprimljenog 28. svibnja 2021. nije nastupila zastara tražbine iz ovršne isprave jer se radi o tražbini na koju se primjenjuje desetogodišnji rok zastare iz čl. 233. st. 1. ZOO, a koji zastarni rok je počeo teći 5. kolovoza 2018. (prvi slijedeći dan nakon okončanja prve izvansudske ovrhe pokrenute 11. veljače 2011.) posljedično tome nije ostvaren razlog iz čl. 50. st. 1. toč. 11. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 70/20) zbog kojeg je tužiteljica kao ovršenica upućena na predmetnu parnicu jer je sud na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, pravilno utvrdio činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava.

13.1. Tužiteljica žalbenim navodima nije dovela u sumnju pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude u pobijanom dijelu pod stavkom I izreke. Tako neosnovano tužiteljica u žalbi upire da u predmetnoj pravnoj stvari nije nastupio prekid zastare u smislu čl. 242. ZOO-a jer ni u jednom trenutku zahtjev tuženika kao ovrhovoditelja nije bio odbačen, a ni odbijen već je osnova isknjižena temeljem čl. 12 ZPONS-a,

13.2. Također, suprotno žalbenim navodima, u odgovoru na tužbu jasno je navedeno da je postupak izravne naplate predmetnog rješenja prvi put pokrenut dana 11. veljače 2011., a ne 29. siječnja 2011., kako to netočno navodi tužiteljica u žalbi jer je isto razvidno i iz specifikacije o nemogućnosti izvršenja osnove za plaćanje koja prileži spisu, a životno je nelogično da nije bila upoznata s činjenicom da joj je račun blokiran u vremenskom razdoblju dužem od 7 godina i to od datuma prvog zavođenja predmetnog rješenja o ovrsi dakle od 11. veljače 2011. pa sve do 4. kolovoza 2018.

13.3. Pravno shvaćanja zauzeto na zajedničkom sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. studenog 2019. na koja se poziva u žalbi tužiteljica pogrešno tumači, a ono se ne može primijeniti u konkretnom slučaju jer se odnosi isključivo na sudsku, ali ne i na izvansudsku ovrhu,.

14. I odluka o parničnim troškovima pravilna je u osnovi i visini troškova odmjerenih tuženiku (čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 155. st. 1. ZPP -a i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika - Narodne novine broj 138/23 ). Naime tijekom postupka održana su dva ročišta i to pripremno dana 12. srpnja 2024, a ne kako tuženik u žalbi i sud u presudi pogrešno navode 12. travnja 2024 i još jedno ročište 16. listopada 2024. na kojem je zaključena glavna rasprava i oba su, suprotno žalbenim navodima, bila potrebna u smislu čl. 155. ZPP , pa kako se na istima raspravljalo o glavnoj stvari i ne radi se o "procesnim" ročištima, kako to pogrešno drži tužiteljica, to su troškovi pristupa pravilno odmjereni u visini od po 100 bodova, to pravilnost i zakonitost dosuđujućeg dijela odluke o trošku suda prvog stupnja pod stavkom II izreke žalbenim navodima nije dovedena u sumnju.

15. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu te odlučiti kao u izreci pod stavkom I.

16. Odbijeni su zahtjevi stranaka za naknadu troškova u povodu pravnog lijeka kao neosnovani i to tužiteljice jer nije uspjela s podnesenom žalbom, a tuženika jer trošak odgovora na žalbu nije bio potreban u smislu čl. 155. ZPP.

U Zagrebu, 12. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Matić