Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž-964/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Iris Gović Penić, predsjednice vijeća, Sanje Joka Umićević, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Ines Kovačević, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Josipu Jankoviću, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Josip Janković i Mate Burazin iz Karlovca, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Marku Kallayu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Kallay & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-1257/2021-25 od 2. prosinca 2025., na sjednici vijeća održanoj dana 12. svibnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-1257/2021-25 od 2. prosinca 2025.
II. Odbija se zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 397,40 EUR.
r i j e š i o j e
Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-1257/2021-25 od 2. prosinca 2025.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja suđeno je:
„Nalaže se tuženiku: RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, da tužitelju: VC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 4.520,06 EUR, uz zakonsku zateznu kamatu tekući počevši na pojedine iznose od različitih datuma po stopi od 14% do 30.06.2011.g., od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g. po stopi od 12% godišnje, od 01.08.2015.g. do 31.12.2015.g. po stopi od 8,14% godišnje, od 01.01.2016.g. do 30.06.2016.g. po stopi od 8,05% godišnje, od 01.07.2016.g. do 31.12.2016.g. po stopi od 7,88% godišnje, od 01.01.2017.g. pa do 30.06.2017.g. po stopi od 7,68% godišnje, od 01.07.2017.g. pa do 31.12.2017.g. po stopi od 7,41% godišnje, od 01.01.2018.g. pa do 30. 06. 2018.g. po stopi od 7,09%, od 01. 07. 2018.g. do 31.12.2018.g. po stopi od 6,82% godišnje, od 1.1.2019.g. do 30.6.2019.g. po stopi od 6,54%, od 1.7.2019.g. do 31.12.2019.g. po stopi od 6,30%, od 1.1.2020.g. do 30.6.2020.g. po stopi od 6,11%, od 1.7.2020.g. do 31.12.2020.g. po stopi od 5,89%, od 1.1.2021.g. do 30.6.2021.g. po stopi od 5,75%, od 1.7.2021.g. do 31.12.2021.g. 5,61%, od 1.1.2022.g. do 30.6.2022. po stopi od 5,49%, od 1.7.2022.g. do 31.12.2022 po stopi od 5,31%, od 1.1.2023.g. do 30.6.2023.g. po stopi od 5,50 %, od 01.07.2023.g. do 31.12.2023. po stopi od 7,00 %, od 1.1.2024. do 30.06.2024. po stopi od 7,50 %, od 01.07.2024. do 31.12.2024. po stopi od 7,25 %, od 01.01.2025. do 30.06.2025.g. po stopi od 6,15%, a od 01.07.2025.g. pa do isplate po stopi od 5,15%, a u slučaju promjene stope zakonske zatezne kamate po stopi koja se dobije uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena i to:
na iznos od 1,08 EUR tekući od 01.02.2008. pa do isplate
na iznos od 2,93 EUR tekući od 01.03.2008. pa do isplate
na iznos od 6,10 EUR tekući od 01.04.2008. pa do isplate
na iznos od 1,34 EUR tekući od 01.05.2008. pa do isplate
na iznos od 1,80 EUR tekući od 01.07.2008. pa do isplate
na iznos od 0,56 EUR tekući od 01.10.2008. pa do isplate
na iznos od 16,03 EUR tekući od 01.11.2008. pa do isplate
na iznos od 5,67 EUR tekući od 01.12.2008. pa do isplate
na iznos od 18,85 EUR tekući od 01.01.2009. pa do isplate
na iznos od 20,87 EUR tekući od 01.02.2009 pa do isplate
na iznos od 21,79 EUR tekući od 01.03.2009. pa do isplate
na iznos od 19,91 EUR tekući od 01.04.2009. pa do isplate
na iznos od 20,41 EUR tekući od 01.05.2009. pa do isplate
na iznos od 16,42 EUR tekući od 01.06.2009. pa do isplate
na iznos od 13,49 EUR tekući od 01.07.2009. pa do isplate
na iznos od 14,27 EUR tekući od 01.08.2009. pa do isplate
na iznos od 15,82 EUR tekući od 01.09.2009. pa do isplate
na iznos od 15,68 EUR tekući od 01.10.2009. pa do isplate
na iznos od 14,12 EUR tekući od 01.11.2009. pa do isplate
na iznos od 17,05 EUR tekući od 01.12.2009. pa do isplate
na iznos od 19,41 EUR tekući od 01.01.2010. pa do isplate
na iznos od 22,75 EUR tekući od 01.02.2010. pa do isplate
na iznos od 21,98 EUR tekući od 01.03.2010. pa do isplate
na iznos od 26,53 EUR tekući od 01.04.2010. pa do isplate
na iznos od 25,67 EUR tekući od 01.05.2010. pa do isplate
na iznos od 27,35 EUR tekući od 01.06.2010. pa do isplate
na iznos od 41,88 EUR tekući od 01.07.2010. pa do isplate
na iznos od 38,89 EUR tekući od 01.08.2010. pa do isplate
na iznos od 48,03 EUR tekući od 01.09.2010. pa do isplate
na iznos od 44,88 EUR tekući od 01.10.2010. pa do isplate
na iznos od 39,79 EUR tekući od 01.11.2010. pa do isplate
na iznos od 50,52 EUR tekući od 01.12.2010. pa do isplate
na iznos od 64,15 EUR tekući od 01.01.2011. pa do isplate
na iznos od 54,50 EUR tekući od 01.02.2011. pa do isplate
na iznos od 57,88 EUR tekući od 01.03.2011. pa do isplate
na iznos od 53,58 EUR tekući od 01.04.2011. pa do isplate
na iznos od 54,35 EUR tekući od 01.05.2011. pa do isplate
na iznos od 72,63 EUR tekući od 01.06.2011. pa do isplate
na iznos od 74,42 EUR tekući od 01.07.2011. pa do isplate
na iznos od 89,17 EUR tekući od 01.08.2011. pa do isplate
na iznos od 81,37 EUR tekući od 01.09.2011. pa do isplate
na iznos od 72,83 EUR tekući od 01.10.2011. pa do isplate
na iznos od 70,72 EUR tekući od 01.11.2011. pa do isplate
na iznos od 70,07 EUR tekući od 01.12.2011. pa do isplate
na iznos od 74,08 EUR tekući od 01.01.2012. pa do isplate
na iznos od 77,57 EUR tekući od 01.02.2012. pa do isplate
na iznos od 78,04 EUR tekući od 01.03.2012. pa do isplate
na iznos od 75,63 EUR tekući od 01.04.2012. pa do isplate
na iznos od 77,26 EUR tekući od 01.05.2012. pa do isplate
na iznos od 78,37 EUR tekući od 01.06.2012. pa do isplate
na iznos od 76,49 EUR tekući od 01.07.2012. pa do isplate
na iznos od 76,99 EUR tekući od 01.08.2012. pa do isplate
na iznos od 2.438,09 EUR tekući od 24.08.2012. pa do isplate
a ujedno mu se nalaže da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 2.500,00 eura uz zakonsku zateznu kamatu tekuću počevši od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi od 5,15 % godišnje, a u slučaju promjene stope po stopi koja se dobije uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve to u roku od 15 dana.“
2. Pobijanim rješenjem suda prvog stupnja odbijen je prigovor tuženika da prvostupanjski sud nije mjesno nadležan za postupanje u predmetnom postupku.
3. Protiv prvostupanjske presude u cijelosti te protiv prvostupanjskog rješenja žalbu podnosi tuženik zbog svih zakonskih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, dalje u tekstu: ZPP). Tuženik i dalje ističe kako prvostupanjski sud nije mjesno nadležan za postupanje, stoga je prvostupanjski sud prvostupanjskim rješenjem pogrešno odlučio da je mjesno nadležan. Što se tiče prvostupanjske presude i merituma ovog predmeta, tuženik osporava direktni učinak presude koja je donesena u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te ističe kako u predmetnom postupku nije utvrđeno da je konkretna odredba o valutnoj klauzuli protivna načelu savjesnosti i poštenja, a samim time nije utvrđeno da je konkretna odredba ništetna. Tuženik osporava tužiteljev status potrošača. Navodi da su trebale biti uzete u obzir tzv. negativne tečajne razlike prilikom izračuna preplaćenih anuiteta kredita. Ističe prigovor zastare utuženog potraživanja. Što se tiče tijeka zatezne kamate, tuženik ističe kako nije nepošteni stjecatelj, radi čega kamata ne može teći od dana kada je tužitelj platio anuitet kredita . Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, podredno predlaže ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Potražuje trošak žalbenog postupka u ukupnom iznosu od 397,40 EUR.
4. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu tuženika.
5. Žalba tuženika je neosnovana.
6. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja, konačno uređen podneskom od 8. rujna 2025. (list 88-90 spisa), za isplatu iznosa od 4.520,06 EUR, zajedno sa zateznom kamatom tekućom na pojedinačne iznose. Utuženi iznos se odnosi na iznos kojeg je tužitelj pretplatio zbog promjene tečaja valute švicarski franak (CHF) u odnosu na hrvatsku kunu, a tužitelj svoj zahtjev zasniva na ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovoren švicarski franak (CHF) kao valuta uz koju je vezana glavnica kredita.
7. Ispitivanjem prvostupanjske presude i rješenja te postupka koji je prethodio njihovom donošenju nisu utvrđene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, a na što ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.
8. Suprotno žalbenim navodima tuženika, nije utvrđena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je razumljiva i ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, a presuda sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama.
U odnosu na rješenje kojim je odbijen prigovor mjesne nenadležnosti:
9. Nadalje, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP-a kada je donio prvostupanjsko rješenje, tj. prvostupanjski sud je pravilno otklonio prigovor tuženika i odlučio da je mjesno nadležan za postupanje u ovome postupku.
9.1. Naime, tuženik ističe kako su parnične stranke sporazumno izabrale nadležnost mjesta sjedišta tuženika, čije sjedište je u Zagrebu. Navedeno proizlazi iz članka 12. Ugovora o [broj kredita], a koji Ugovor je zaključen 26. srpnja 2007. i predmetni postupak se vodi upravo radi toga Ugovora. Dakle, tuženik ističe kako su parnične stranke sklopile sporazum o mjesnoj nadležnosti u smislu čl. 70. ZPP-a (prorogacijska klauzula) prema kojem je u slučaju spora nadležan sud u sjedištu kreditora, a sjedište kreditora, tj. tuženika je u Zagrebu.
9.2. Međutim, takva ugovorna odredba je protivna čl. 81. st. 1. i 2. u vezi s čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/2003, dalje u tekstu ZZP/03), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Prema navedenim odredbama, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nepoštena ugovorna odredba je ništava.
9.3. Ugovorna odredba o nadležnosti suda prema mjestu sjedišta tuženika, sadržana u čl. 12. Ugovora o kreditu, je sadržana u standardnom ugovoru predočenom tužitelju kao potrošaču na koju isti nije mogao utjecati. Takva odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja koji prebiva na području grada [adresa] i koji bi, radi zaštite svojih prava, morao utrošiti znatno više vremena i dodatnih troškova ako bi se spor vodio u Zagrebu, za razliku od tuženika. S obzirom na navedeno, takva ugovorna odredba se smatra nepoštenom i ništetnom.
9.4. Također valja naglasiti da je upravo ovakvo pravno stajalište zauzeto na zajedničkom sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 5. studenog 2020. a koje glasi:
"Prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti."
9.5. S obzirom da je sporazum o mjesnoj nadležnosti ništav, valja primijeniti druge odredbe ZPP-a o općoj mjesnoj nadležnosti.
9.6. Člankom 48. st. 1. ZPP-a propisano je da je za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba općemjesno nadležan sud na čijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište, dok je člankom 59. ZPP-a propisano da pored opće mjesne nadležnosti suda sjedišta pravne osobe postoji izberiva nadležnost suda područja na kojem se nalazi poslovna jedinica pravne osobe, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice.
9.7. Iz teksta Ugovora o kreditu vidljivo je da je tužitelj sklopio Ugovor u poslovnici tuženika koja se nalazi u [adresa], gdje tužitelj prebiva, radi čega je tužitelj, sukladno čl. 59. ZPP-a, ovlašten pokrenuti postupak pred Općinskim sudom u Splitu. Tuženik ističe da poslovnica tuženika u [adresa] nije upisana u sudski registar kao podružnica, a čime je isključena primjena odredbe čl. 59. ZPP-a, međutim, takvo tumačenje predstavlja pretjerani formalizam koji ide na štetu tužitelja, tj. potrošača kao slabije ugovorne strane u konkretnom ugovornom odnosu. Dakle, suprotno žalbenim navodima tuženika, u ovom postupku se valja primijeniti čl. 59. ZPP -a, budući da je tužitelj (potrošač) sklopio predmetni Ugovor o kreditu u poslovnici tuženika u [adresa], a svako drugačije tumačenje odredbe čl. 59. ZPP-a dovelo bi do pretjeranog formalizma na štetu potrošača, tj. slabije ugovorne stane.
9.8. Slijedom svega navedenog, valjalo je, primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP -a, odlučiti kao u izreci drugostupanjskog rješenja, tj. odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsko rješenje kojim je odbijen prigovor tuženika da prvostupanjski sud nije mjesno nadležan za postupanje u predmetnom postupku.
U odnosu na prvostupanjsku presudu:
10. Među strankama nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor, dana 26. srpnja 2007., sklopili Ugovor o [broj kredita], kojim je tuženik tužitelju dao na raspolaganje iznos od 23.521,45 švicarskih franaka (CHF) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora (tuženika) na dan korištenja (isplate) kredita, uz rok otplate od 84 mjeseci te početnu redovnu kamatu po kamatnoj stopi od 5.49% godišnje, promjenjivu u skladu sa odlukom o kamatnim stopama tuženika. Dio glavnice kredita u iznosu od 20.092,35 CHF se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora (tuženika) za CHF, važećem na dan dospijeća anuiteta, a preostali iznos glavnice kredita u iznosu od 3.429,10 CHF dospijeva na naplatu zajedno sa zadnjim anuitetom otplate kredita, a također se plaća u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora (tuženika) za CHF, važećem na dan dospijeća . Riječ je o kreditu za kupnju motornog vozila. Također nije sporno da je tužitelj u cijelosti otplatio kredit.
11. Među strankama je sporno jesu li nepoštene i ništetne ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak (CHF), a posljedično je i sporno ima li tužitelj pravo potraživati od tuženika povrat preplaćenih iznosa zbog rasta valute CHF u odnosu na hrvatsku kunu.
12. Također je sporno može li se prvostupanjski sud pozvati na pravomoćnu presudu u postupku kolektivne zaštite prava potrošača, zatim je sporan tužiteljev status potrošača, sporno je je li predmetno potraživanje u zastari te je li tuženik nepošteni stjecatelj preplaćenih anuiteta.
13. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud se pravilno pozvao na pravomoćna utvrđenja u postupku koji se vodio radi kolektivne zaštite prava potrošača.
13.1. Navedeni postupak se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/2012, u kojem je donesena presuda od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak.
13.2. U pogledu ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a istu tu presudu je potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Rev-2212/2018 od 3. rujna 2019.
13.3. Prema odredbi članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, nastavno: ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme donošenja gore citirane odluke Trgovačkog suda u Zagrebu, odluka suda donesena u postupku za zaštitu interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a sličnu odredbu sadrži i čl. 502.c. ZPP-a.
13.4. Ovdje valja istaknuti da pojam naknade štete podrazumijeva i pravo potrošača na povrat stečenoga bez osnove, odnosno stečenoga temeljem ništenih ugovornih odredbi. Naime, kad se u ZZP-u i ZPP-u govori o naknadi štete, misli se i na kompenzacijski zahtjev koji postavlja potrošač prema trgovcu, u ovom slučaju klijent prema banci. Taj kompenzacijski zahtjev obuhvaća sve oblike kompenzacije, ne samo štetu u uskom smislu riječi. Naime, neprihvatljivo bi bilo tumačenje da bi sud u konkretnoj parnici bio vezan utvrđenjem iz kolektivne presude u dijelu naknade štete, a kad se traži vraćanje preplaćenoga da bi vrijedilo drugo pravno shvaćanje, o istom pitanju. Stoga termin naknade štete iz odredbe čl. 138a. ZZP/07 i čl. 502.c ZPP-a treba tumačiti u teleološkom smislu tj. u smislu, duhu i cilju te odredbe.
13.5. Slijedom svega navedenoga, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.
14. Dakle, u predmetnom kolektivnom postupku je utvrđeno kako su odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene i ništetne, budući da je sporna odredba u standardni ugovor ušla na inicijativu trgovaca (banaka), da banke u vrijeme sklapanja ugovora nisu vodile o interesima druge strane i odredile neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita itd.
14.1. Naime, u odnosu na valutnu klauzulu, korisnik kredita mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i korisnik kredita mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti mogućnost promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene podizanju kredita u stranoj valuti tako da potrošač ima stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora. Naime, priroda i posebnost valute švicarski franak je poznata bankama, a ne i prosječnom potrošaču koji nema stručnog znanja, što sve uzrokuje bitnu neravnotežu u njihovim pravima i obvezama.
15. Tuženik u žalbenim navodima ističe da je prvostupanjski sud automatizmom primijenio utvrđenja iz presuda za kolektivnu zaštitu potrošača. Naime, tuženik smatra da se u ovom konkretnom predmetu trebalo utvrditi jesu li sporne odredbe bile jasne i lako razumljive i je li se o njima pojedinačno pregovaralo, u kojem slučaju nije dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost, a što je sud prvog stupnja propustio uraditi.
16. Međutim, ovdje valja naglasiti da je teret dokazivanja na tuženiku, prema tome tuženik je bio dužan predložiti konkretne dokaze da je tuženik, u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, dao odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe, a s obzirom da je u postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe o promjeni tečaja za valutu CHF ništetne jer o njima banke, uključujući ovdje i tuženika, nisu pojedinačne pregovarale s korisnicima kredita prilikom zaključenja takvih ugovora, a što stvara značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te dovodi do toga da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika a dužnik svaku tu promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti, a dokazivanje činjenica koje njemu idu u korist je izostalo od strane tuženika.
16.1. Naime, tuženik je u tijeku prvostupanjskog postupka predložio saslušanje javnog bilježnika Marije Ivančić i zaposlenika tuženika SC, i to upravo na okolnost da se pojedinačno pregovaralo o spornoj ugovornoj odredbi. Međutim, tuženik je odustao od dokaznog prijedloga saslušanja navedenih svjedoka na ročištu od 27. ožujka 2025. (list 60-61 spisa).
17. S druge strane, tužitelj VC je u svome iskazu (list 68-69 spisa) logično, životno i uvjerljivo istaknuo da je zaključio ugovor o kreditu u švicarskim francima za kupnju osobnog vozila. U banci su mu rekli da je najbolje zaključiti ugovor u švicarskim francima, a što je tužitelj prihvatio i potpisao ugovor, koji je bio tipske naravi. Ističe kako nije imao mogućnost pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama već mu je ugovor samo dan na potpis. Tužitelj ističe kako u to vrijeme nije razumio institut valutne klauzule i da nije vidio nikakve probleme u trenutku potpisivanja ugovora, tek kasnije kada su anuiteti ugovora o kreditu postali sve veći.
18. Nadalje, tuženik osporava tužiteljev status potrošača. Međutim, iz teksta ugovora o kreditu i iskaza tužitelja jasno proizlazi da je tužitelj podigao kredit radi kupnje osobnog vozila, tj. u osobne svrhe. Na taj način je tužitelj dokazao svoje svojstvo potrošača, budući da je sklopio ugovor o kreditu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.
18.1. Tuženik ni jednom činjeničnom tvrdnjom nije doveo u sumnju zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu vezano uz bilo koji oblik trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Iz iskaza tužitelja proizlazi upravo suprotno, odnosno da je ugovor sklopljen radi kupnje osobnog vozila. Pri tome je točno da nije pribavljen podatak Ministarstva financija, Porezne uprave o tome je li tužitelj objekt financiran kreditom unio u imovinu obrta/društva, odnosno koristio kakva prava u kontekstu poreznih propisa. Međutim valja navesti da tuženik, osim što je predložio pribavu navedenog podatka, nikakvom konkretnom argumentacijom nije osporavao tužitelju status potrošača, tj. tuženik nije doveo u sumnju činjenicu da tužitelj uistinu nije potrošač. Stoga tuženik na kojem je bio teret dokaza o postojanju posebnih okolnosti koje isključuju vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, uključujući i da tužitelj nije potrošač, postojanje istih i prema ocjeni ovog suda nije dokazao.
19. Sud prvog stupnja je pravilno odbio i tuženikov prigovor zastare.
19.1. Sukladno odredbi čl. 371. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 – dalje: ZOO) zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.
19.2. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.
19.3. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je 1. ožujka 2022. objavio objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovorenih odredbi u CHF, u kojem pravnom shvaćanju je zaključeno da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.
19.4. Pozivajući se na gore navedeno shvaćanje te imajući u vidu da je 14. lipnja 2018. godine pravomoćno utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o ispunjenju obveze uz valutnu klauzulu u CHF, kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17-10, kao i to da je zastarni rok po stjecanju bez osnove pet godina, dok je tužba u ovom predmetu podnesena 1. travnja 2021., pravilno sud prvog stupnja zaključuje da nije nastupila zastara tužiteljevog potraživanja radi čega je tuženikov prigovor zastare neosnovan.
20. Nadalje, relevantno je, je li tužitelj sklopio ugovor u razdoblju za koje je odlukom iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa utvrđeno kada je tuženik točno povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, tj. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., a predmetni ugovor je sklopljen u tom razdoblju (sklopljen je 26. srpnja 2007.), pa tužitelj kao potrošač uživa zaštitu od nepoštene odredbe, i to sukladno odredbama potrošačkog prava, ali i odredbama obveznog prava.
21. Odredbom članka 323. ZOO-a, propisane su posljedice ništetnosti te je određeno da je u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Tužitelj, temeljem izvršenih isplata s osnove ništetnih ugovornih odredbi, potražuje povrat stečenog bez osnove (čl. 1111., odnosno čl. 1115. ZOO -a).
22. S obzirom na pravila o vraćanju stečenog bez osnove pravilno je sud prvog stupnja tuženiku naložio da vrati ono što je isplaćeno po utvrđenim ništetnim odredbama.
23. Pravilno sud prvog stupnja smatra i to da se ovdje radi o stjecanju bez osnove nepoštenog stjecatelja koji je suprotno načelu savjesnosti i poštenja ugovorio ništetne odredbe. Zbog toga zakonske zatezne kamate teku od dana plaćanja anuiteta. Naime, tuženiku, kao bankaru koji ima posebno znanje o ovoj djelatnosti, sigurno nije bila nepoznata priroda švicarskog franka (to shvaćanje je zauzeto i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019.) što ukazuje na zaključak o nepoštenju tuženika.
24. Prvostupanjski sud je, provedenim financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Marijanu Joviću (list 73-77 spisa), utvrdio preplatu u odnosu na valutnu klauzulu u iznosu od 4.520,06 eura, a koji iznos tužitelj osnovano potražuje radi ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, sve kako je to prethodno navedeno u obrazloženju ove odluke. Ovdje valja istaknuti kako tuženik nije osporavao visinu preplaćenog iznosa od 4.520,06 eura, već isključivo pravnu osnovu potraživanja tužitelja. Međutim, utuženi iznos tužitelj osnovano potražuje radi ništetnosti ugovorne odredbe, sve kako je to prethodno navedeno u obrazloženju ove odluke.
25. Što se tiče žalbenih navoda tuženika da nisu uzete u obzir tzv. negativne tečajne razlike, valja istaknuti kako je tuženik, podneskom od 4. rujna 2025. (list 84-87 spisa), istaknuo i specificirao prigovor radi prebijanja negativnih tečajnih razlika u iznosu od 13,93 EUR, sukladno utvrđenjima iz nalaza i mišljenja vještaka Marijana Jovića.
25.1. Prvostupanjski sud je odlučio o navedenom prigovoru na način da je, dana 23. siječnja 2026., donio dopunsku presudu (list 259-261 spisa) kojom je odbio prigovor tuženika kao neosnovan. Navedena dopunska presuda je dostavljena punomoćniku tuženika dana 23. siječnja 2026., kako to proizlazi iz jedinstvenog informacijskog sustava za upravljanje i rad na sudskim predmetima eSpis.
25.2. Međutim, tuženik žalbom pobija isključivo osnovnu prvostupanjsku presudu, a protiv dopunske presude nije podnio žalbu u zakonskom roku od 15 dana, radi čega valja zaključiti da je pravomoćno odlučeno o tuženikovom prigovoru radi prebijanja negativnih tečajnih razlika.
26. S obzirom da je tuženik u cijelosti izgubio spor, odluka o parničnom trošku, sadržana u prvostupanjskoj presudi, donesena je pravilnom primjenom odredaba čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.
27. Zbog svega navedenoga se žalbeni navodi tuženika ne mogu prihvatiti.
28. Slijedom svega navedenog, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu te, primjenom odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP-a, odlučiti kao u točki I. izreke drugostupanjske presude.
29. Sukladno čl. 166. st. 1. ZPP, odlučeno je i o zahtjevu tuženika za naknadu troška žalbenog postupka. Tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška žalbenog postupka, budući sa žalbom nije uspio. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki II. izreke drugostupanjske presude.
U Zagrebu, 12. svibnja 2026.
Predsjednica vijeća:
mr. sc. Iris Gović Penić
