Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1051/2025-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Gabriele Topić Kordej kao predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice Sandre Artuković Kunšt univ.spec.iur. i Suzane Radaković kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆJ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Dariju Čehiću, odvjetniku u Poreču, protiv tuženika OTP banka d.d. OIB:52508873833 iz Splita, ul. Domovinskog rata 61, zastupanog po punomoćnicima Goranu Veljoviću i dr, odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Goran Veljović, Denis Jelenković, Merima Ibrahimović, Ivana Buić Komparić, Milena Veljović, Vladimir Veljović i Alan Alagić u Puli, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Bujama-Buie poslovni broj P-231/2022-31 od 18. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 12. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužitelja kao djelomično neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda Pazinu, Stalne službe u Bujama-Buie poslovni broj P-231/2022-31 od 18. srpnja 2024. u pobijanom dijelu iz stavka II izreke u dijelu kojim je odbijen zahtjev za isplatu iznosa od 7.744,64 eura i iznos u visini zateznih kamata na iznos od 13.403,13 eura za razdoblje od 15. rujna 2015. do 25. siječnja 2016. , iznos u visini zateznih kamata na iznos od 13.221,04 eura za razdoblje od 25. siječnja 2016. do 25. veljače 2016., iznos u visini zateznih kamata na iznos od 13.041,26 eura za razdoblje od 25. veljače 2016. do 25. ožujka 2016. , iznos u visini zateznih kamata na iznos od 12.863,70 eura za razdoblje od 25. ožujka 2016. do 25. travnja 2016 ., iznos u visini zateznih kamata na iznos od 12.687,39 eura za razdoblje od 25. travnja 2016. do 25. svibnja 2016., iznos u visini zateznih kamata na iznos od 10.403,13 eura za razdoblje od 25. svibnja 2016. do 1. lipnja 2016. s traženim zakonskim zateznim kamatama.

II Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Bujama-Buie poslovni broj P-231/2022-31 od 18. srpnja 2024. u pobijanom dijelu iz stavka I izreke u dijelu kojim je utvrđena ništetnost odredbi Ugovora o kreditu br. 060320442256 SP od 20. ožujka 2006. iz čl. 1.3., čl. 1.4. i čl. 3.2. te u dijelu iz čl. 3.1. koji glasi „Promjena kamatnih stopa vrši se izmjenama i dopunama Odluke o kamatama Banke na čiju primjenu Korisnik kredita bezuvjetno pristaje.“

III Preinačava se presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Bujama- Buie poslovni broj P-231/2022-31 od 18. srpnja 2024.u pobijanom dijelu iz stavka I izreke u dijelu kojim je utvrđena ništetnost čitave odredbe čl. 1.2. Ugovora o kreditu br. [broj kredita] SP od 20. ožujka 2006. te iz stavka II izreke u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev za isplatu iznosa od 1.657,31 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. lipnja 2016. do isplate i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„I. Utvrđuje se da je ništena čitava odredba čl. 1.2. Ugovora o kreditu br. [broj kredita] SP od 20. ožujka 2006. koja glasi: „Ugovorne strane su suglasne da iznos kredita utvrđen i obračunat u stranoj valuti predstavlja obvezu Korisnika kredita iz ovo Ugovora“ .

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati iznos od 1.657,31 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. lipnja 2016. do isplate.“ kao neosnovan.

IV Preinačava se presuda Općinskog suda Pazinu, Stalne službe u Bujama- Buie poslovni broj P-231/2022-31 od 18. srpnja 2024. u pobijanom dijelu iz stavka III izreke u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova u iznosu od 1.480,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 18. srpnja 2024. do isplate i sudi:

Svaka stranka snosi svoj trošak.

V Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava žalbe.

VI Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1.1. Presudom suda prvog stupnja posl. br. P-231/2022-31 utvrđene su ništetnima odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Chf iz dijela čl. 3.1. te čl. 3.2., čl. 1.2., čl.1.3 i čl.1.4. Ugovora o kreditu br. [broj kredita] SP od 20. ožujka 2006. , kao u stavku I. izreke presude suda prvog stupnja.

1.2. U stavku I. izreke iste presude tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju preplaćeni iznos s osnova valutne klauzule u Chf od 1.657,31 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. lipnja 2016. do isplate.

1.3. Ujedno je u istom stavku II izreke prvostupanjske presude odbijen dio tužbenog zahtjeva po osnovi promjenjivih zateznih kamata u iznosu od 7.744,64 eura i iznos u visini zateznih kamata na iznos od 13.403,13 eura za razdoblje od 15. rujna 2015. do 25. siječnja 2016., iznos u visini zateznih kamata na iznos od 13.221,04 eura za razdoblje od 25. siječnja 2016. do 25. veljače 2016., iznos u visini zateznih kamata na iznos od 13.041,26 eura za razdoblje od 25. veljače 2016. do 25. ožujka 2016., iznos u visini zateznih kamata na iznos od 12.863,70 eura za razdoblje od 25. ožujka 2016. do 25. travnja 2016., iznos u visini zateznih kamata na iznos od 12.687,39 eura za razdoblje od 25. travnja 2016. do 25. svibnja 2016., iznos u visini zateznih kamata na iznos od 10.403,13 eura za razdoblje od 25. svibnja 2016. do 1. lipnja 2016. s traženim zakonskim zateznim kamatama.

1.4. U stavku III. izreke presude suda prvog stupnja tužitelju je naloženo da tuženiku naknadi parnične troškove u iznosu od 1.480,00 eura sa zakasnim zateznim kamatama tekućim od 18. srpnja 2024. do isplate.

2.1. Protiv navedene presude u odbijajućem dijelu iz stavka II izreke te protiv odluke o naknadi parničnog troška iz stavka III izreke žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga. Predlaže u pobijanom dijelu preinačiti prvostupanjsku presudu i prihvatiti obijeni dio zahtjeva uz naknadu parničnih troškova tužitelju i uz naknadu troška sastava žalbe.

2.2. Žali se i tuženik, koji žalbom pobija odluku iz stavka I izreke te iz stavka II izreke u dijelu kojim mu je naložena isplata iznosa od 1.657,31 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. lipnja 2016. do isplate, s prijedlogom da se u tim dijelu presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije u cijelosti uz naknadu parničnog troška tuženiku odnosno podredno da se predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Traži i troška sastava žalbe.

3.1. Žalba tužitelja je djelomično osnovana.

3.2. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

4.1. Za razliku od žalbenih navoda, u presudi suda prvog stupnja nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11 Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991 i "Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP) jer je presuda suda prvog stupnja razumljiva, nije proturječna i sadrži jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječnosti s izrekom presude i sukladni su stanju spisa te se presuda kao takva može ispitati. Ujedno se u prvostupanjskoj presudi i u postupku koji joj je prethodio ne uočavaju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP na koje ovaj sud kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP.

4.2. Odluka suda prvog stupnja iz stavka I izreke kojom je utvrđena ništetnost dijela odredbe čl. 3.1. te čl. 3.2., čl.1.3 i čl.1.4. Ugovora o kreditu br. 060320442256 SP od 20. ožujka 2006 . između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao banke koje se odnose na promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom banke i na otplatu primjenom valutne klauzule u Chf odraz je pravilne primjene mjerodavnog materijalnog prava iz čl. 81. st. 1., 2. i 4. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03 i 46/07, dalje: ZZP/03).

5.1. Iz činjenica što ih je utvrdio prvostupanjski je sud izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica a na tim je činjenicama utemeljio odluku o ništetnosti odredbe čl. 1.2. Ugovora o kreditu br. [broj kredita] SP od 20. ožujka 2006 . kao u stavku I izreke prvostupanjske presude. U tom je dijelu ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP u vezi čl. 81. st. 1., 2. i 4. i čl. 87. st. 1. ZZP/03.

5.2. Odluka iz stavka II izreke presude suda prvog stupnja u dijelu kojim je tuženiku naložena isplata iznosa od 1.657,31 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. lipnja 2016. do isplate odraz je pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP u vezi čl. 19.a-19.e. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15., 102/15, 52/16, 128/22, 156/23 dalje: ZPK) i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 , 156/22, 145/23 i 155/23 dalje ZOO) na koji upućuje odredba čl. 2. st. 2. ZZP/03.

6.1. U predmetnom postupku je utvrđeno i u žalbenoj fazi postupka nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 20. ožujka 2006. zaključili Ugovor o kreditu br. [broj kredita] SP u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 85.800,00 Chf uz odredbe o kamatnoj stopi promjenjivoj prema odlukama kreditora o kamatnim stopama i o valutnoj klauzuli vezanoj uz Chf.

6.2. Nije sporno ni da su tužitelj i prednik tuženika dana 14. siječnja 2016. zaključili Dodatak 1. uz ugovor o kreditu temeljem odredaba Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/15, dalje: ZID ZPK) kojim su suglasno izvršili konverziju kredita u valutu euro i u skladu s tim utvrdili iznos preostale neotplaćene glavnice kredita kao i uvjete otplate preostalog kredita u eurima.

7.1. Kada je pozivanjem na direktni učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača utvrdio ništetnost odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Chf iz čl. 1.3., čl. 1.4. čl. 3.1. i čl. 3.2. Ugovora o kreditu br. 060320442256 SP od 20. ožujka 2026 . kao u stavku I. izreke osporene presude, prvostupanjski je sud pravilno primijenio čl. 502.c ZPP u vezi čl. 81. st. 1., 2. i 4. i čl. 87. st. 1. ZZP/03. Ovo stoga što je odredbom čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom zahtjeva za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kao što je učinio tužitelj. U ovom je slučaju sud vezan za utvrđenja iz predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. U okolnostima predmetnog slučaja u kojem tuženik nije dokazao činjenice navodne pune obaviještenosti tužitelja kao potrošača u predugovornoj fazi sklapanja ugovora i njegovog pristanka na takav ugovor a da je bio potpuno obaviješten o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi, odluka iz stavka I izreke presude suda prvog stupnja odražava pravilnu primjenu čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 1., 2. i 4. ZZP/03.

7.2. Presudom u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača posl. br. P - 1401/12 su odredbe ugovora o kreditima o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli u Chf utvrđene ništetnima jer se potrošače nije u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i imalo je za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Za razliku od žalbenih navoda tuženika, prvostupanjski je sud odgovarajućom primjenom čl. 502.c ZPP u vezi čl. 81. st. 2. i 4. ZZP/03 prihvatio utvrđenje odlučne činjenice uzrokovanja značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer je tuženik u unaprijed sastavljenom ugovoru unio odredbe o valutnoj klauzuli u Chf i kamatnoj stopi promjenjivoj jednostranim odlukama tuženika o kojima se nije posebno pregovaralo pri čemu je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prešutio odnosno umanjio rizike time što je propustio potpuno informirati potrošača o svim bitnim činjenicama koje utječu na procjenu rizika ugovaranja spornih odredbi a njemu su s obzirom na profesionalnu djelatnost ti rizici bili poznati, prebacivši ih u potpunosti na potrošača. Navedenim je načinom ugovaranja tuženik maksimalno zaštitio svoje trgovačke interese a svaki njemu poznat i prešućen rizik povećanja mjesečnih anuiteta prebacio je na neobaviještenog tužitelja kao potrošača, narušivši time ugovornu ravnotežu.

7.3. Nema dvojbe da su sporne odredbe u dijelovima koji se odnose na valutnu klauzulu u Chf i kamatnu stopu promjenjivu jednostranim odlukama tuženika nedovoljno određene i za prosječnog potrošača neodredive dakle nisu jasne ni lako razumljive, tako da nema mjesta primjeni čl. 84. ZZP/03.

7.4. Slijedom navedenog i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP u vezi čl. 81. st. .1., 2. i 4. i čl. 87. st. 1 ZZP/03 valjalo je odbiti žalbu tuženika kao djelomično neosnovanu i potvrditi odluku iz stavka I. izreke presude suda prvog stupnja u kojima je utvrđena ništetnost odredbi predmetnog govora o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli u Chf pri otplati kredita, kao u stavku II izreke ove presude.

8.1. Tužitelj je dio deklaratornog zahtjeva usmjerio na traženje utvrđenja ništetnosti odredbe čl. 1.2. Ugovora o kreditu br. 060320442256 SP od 20. ožujka 2006. a koji glasi: “Ugovorne strane su suglasne da iznos kredita utvrđen i obračunat u stranoj valuti predstavlja obvezu korisnika kredita iz ovog Ugovora.“ Kada je utvrdio ništetnom navedenu odredbu čl. 1.2. predmetnog ugovora prvostupanjski se sud slijedom odredbe čl. 502.c ZPP pozvao na utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P -1401/12 od 4. srpnja 2013. U navedenom postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno je da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je uz švicarski franak (Chf) vezana otplata glavnice kredita u budućim mjesečnim anuitetima.

8.2. Međutim sadržaj odredbe čl. 1.2. predmetnog ugovora o kreditu na koji se odnosi taj deklaratorni tužbeni zahtjev jasno je određen jer se tom odredbom potvrđuje da su stranke suglasne da iznos kredita utvrđen i obračunat u stranoj valuti predstavlja obvezu korisnika kredita iz ovog Ugovora a tužitelju je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 85.800,00 Chf na dan korištenja kredita, i tužitelj je svakako znao koji je iznos na ime kredita u tu svrhu dobio od banke tako da mu je tečaj Chf na dan korištenja kredita bio poznat. Stoga ta odredba čl. 1.2. predmetnog ugovora nije neodređena odnosno neodrediva i ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

8.3. U tom smislu i za razliku od zaključka prvostupanjskog suda, ne može se reći da je odredbom čl. 1.2. predmetnog ugovora o kreditu uzrokovana znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer je tuženik savjesno i pošteno isplatio tužitelju tom odredbom ugovoreni kredit u protuvrijednosti iznosa od 85.800,00 Chf.

8.4. Slijedom navedenog i primjenom čl. 373. toč. 2 ZPP odlučeno je kao u stavku II I izreke ove presude.

9.1. Kada je, kao u dijelu iz stavka II. izreke osporene presude tuženiku naložio isplatu iznosa od 1.657,31 eura s traženim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. lipnja 2016. do isplate, prvostupanjski je sud iz nalaza i mišljenja vještaka utvrdio da taj iznos predstavlja preplatu isplaćenih anuiteta kredita u odnosu na početni tečaj Chf pri zaključenju ugovora o kreditu, temeljem odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03.

9.2. Međutim, zbog između stranaka sklopljenog Dodatka 1. ugovoru od 14. siječnja 2016. obveza isplate razlike po osnovi tih ništetnih odredbi ne potpada pod direktni učinak navedene presude P-1401/12 za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

10.1. Povodom pozivanja na pravo restitucije i pravo obeštećenja valja reći da važeće odredbe ZOO umjesto pojma restitucije (lat. restitutio; popravljanje, vraćanje na staro, uspostava prijašnjeg stanja) sadrže odredbe o obvezi vraćanja stečenog bez osnove (čl. 1111.-čl. 1120. ZOO). Isto se tako umjesto obeštećenja (nadoknade, namirenja štete), u odredbama ZOO koristi izraz naknade štete, koja šteta može nastati zbog povrede ugovora (npr. zbog neispunjenja iz čl. 360. ZOO ili u slučajevima iz čl. 30. st. 2., čl. 76.-79, čl. 280. st. 3., čl. 284. st. 3, čl. 332., čl. 342. st. 2. ZOO i dr.) ili kao izvanugovorna šteta (čl. 1045.-čl.1110. ZOO) a moguća je i šteta kao posljedica ništetnosti (čl. 323. st. 2. ZOO). U predmetnom slučaju nisu ostvarene ni pretpostavke za povrat stečenog bez osnove niti za naknadu štete.

10.2. Za tuženika kao kreditora je sadržaj odredbi Dodatka 1. od 14. siječnja 2016. određen ZID ZPK i za njega predstavlja ius cogens kojeg je unaprijed odredio zakonodavac dok je tužitelju kao potrošaču prepuštena odluka o tome hoće li ili ne prihvatiti ponudu s izračunom konverzije. Obzirom da je tuženik izvršio izračun konverzije na temelju kogentnih odredbi čl. 19.c ZPK kojeg je tuž itelj prihvatio te je postignut sporazum o korištenju utvrđenih preplata, ne može se osporavati restitucijski učinak Dodatka 1. ugovoru o kreditu od 14. siječnja 2016. za tužitelja. Oni iznosi koji su u anuitetima otplaćeni a koji prema obračunu konverzije iz čl. 19.c. ZPK predstavljaju pretplatu, vraćeni su u imovinu tužitelja tako da se njima podmiruju obveze po novom, suglasno prihvaćenom otplatnom planu. Kao što je odgovoreno na postavljeno materijalnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022.: Tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženim kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u Chf odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u Chf zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZID ZPK/15 stavka 1. uključuje i te uplate.

10.3. Slijedom navedenog Dodatka 1. ugovoru zaključenog tužiteljevim pristankom na ponudu konverzije i u skladu s pravnim shvaćanjem iznesenim u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022., tužitelj i tuženik su konverzijom kredita za razdoblje od zaključenja ugovora 20. ožujka 2006 na dalje ugovorili novu osnovu stjecanja u vidu nove valutne klauzule i kamatne stope. Pravo na restituciju odnosno na vraćanje stečenog bez osnove ovisi o tome ima li osnove za stjecanje ili nema. Budući da su iznosi koji su plaćeni na temelju ništetnih ugovornih odredbi iskorišteni u novom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni Dodatkom 1. ugovoru o kreditu od 14. siječnja 2016., radi se o tome da su ti više plaćeni iznosi sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO vraćeni tužitelju da bi ih on potom očitovanjem svoje volje iskoristio za podmirenje obveza iz novog otplatnog plana kao u navedenom Dodatku ugovoru o kreditu. Posljedično se ne radi o tome da bi banka bez osnove stekla nešto više od ugovorenog pa tako ni razliku između onog što je primila po ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli u Chf iz ugovora od 20. ožujka 2006. jer te razlike nema obzirom da je razdoblje primjene ništetnih odredbi zamijenjeno sporazumno ugovorenim odredbama Dodatka 1. ugovoru od 14. siječnja 2016. Stoga pretpostavke za prihvaćanje tužbenog zahtjeva iz čl. 1111. ZOO nisu ostvarene.

10.4. Zbog toga nije prihvatljiv zaključak suda prvog stupnja o pravu na isplatu razlike između početnog tečaja i primijenjenih tečaja Chf jer to pravo na vraćanje stečenog bez osnove ili na restitucijski zahtjev više ne postoji. Tužitelj nema pravo na povrat koristi koje je tuženik kao trgovac neopravdano stekao na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u Chf nakon što su uplate koje čine te razlike uračunate u korist podmirenja tužiteljeve obveze pri konverziji kredita sporazumnim zaključenjem Dodatka od 14. siječnja 2016., čime je obveza tuženika kako kreditora na povrat tih iznosa prestala.

11.1. Vrhovni je sud Republike Hrvatske u odluci br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. zaključio da sporazum o konverziji sklopljen sukladno odredbama ZPK predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. U predmetnom se slučaju ne može primijeniti pravilo općeg obveznog prava o tome da je obnova (novacija) bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena jer se opća pravila o ništetnosti sadržana u ZOO, slijedom načela lex specialis derogat legi generali, ne protežu na sporazum o konverziji odnosno na Dodatak ugovoru o kreditu od 14. siječnja 2016. zaključen temeljem odredbi posebnog ZPK.

11.2. Ujedno je vezano za naknadno pravomoćno utvrđenje ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u Chf u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača nakon što je zaključen Dodatak 1. ugovoru o kreditu od 14. siječnja 2016. otklonjena primjena općih pravila o nevaljanosti ugovora zbog nedopuštenosti pobude, jer je pobuda kod naplatnih ugovora nedopuštena ako je zabranjena ili nemoralna jednoj ugovornoj strani i drugi ugovaratelj to zna ili mora znati, što kod konverzije kredita nije slučaj obzirom da je ZPK naložio kreditorima odnosno bankama ponuditi izračun konverzije dok su korisnici kredita kao potrošači imali dispoziciju u ostavljenom roku prihvatiti konverziju u kredite vezane uz euro ili zadržati važeće stare kredite vezane uz Chf.

11.3. U tom smislu na ovaj slučaj nije primjenjivo pravno shvaćanje iz odluke Suda Europske Unije br. C-118/17 u predmetu RJ protiv Erste Bank Hungary od 14. ožujka 2019. o tome da ništetnost određenih ugovornih odredbi i njihova zamjena novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Za razliku od tog slučaja, u ovom se predmetu ne radi o tome da je zakonodavac zakonom koji se retrogradno primjenjuje izmijenio ugovor privatnog prava. Navedeno se shvaćanje iz odluke br. C-118/17 tiče održanja ugovora izravnom zakonskom intervencijom u ugovorni odnos stranaka putem zakona za razliku od predmetnog slučaja utemeljenog na načelu slobode uređivanja obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO.

12.1. Za razliku od utvrđenja iz postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/12 o uzrokovanju znatne neravnoteže time što su tuženici u prešućivali ili umanjivali rizike time što su propustili potpuno informirati potrošača o svim bitnim činjenicama koje utječu na procjenu rizika ugovaranja spornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli u Chf, u predmetnom se Dodatku 1. ugovora o kreditu od 14. siječnja 2016. ne nalaze takvi razlozi povrede načela savjesnosti i poštenja na štetu potrošača. Ne bi proizlazilo da bi Dodatak 1. ugovoru o kreditu od 14. siječnja 2016. bio zaključen bez dovoljnih informacija odnosno da bi se radio o nepoštenim odredbama koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 49. st. 1. Zakon o zaštiti potrošača, "Narodne novine" br. 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22) . Ponudu s izračunom konverzije je tuženik predložio sukladno odredbama ZID ZPK, u odnosu na koji zakon Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem br. U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.

12.2. Stoga je sklapanjem sporazuma o konverziji, na koju ponudu tuženika je tužitelj svojevoljno pristao, nastala nova pravna osnova temeljem koje su isplaćeni anuiteti iskorišteni za namirenje anuiteta konvertiranih u euro, primjenom Dodatka 1. od 14. siječnja 2016. U okolnostima predmetnog slučaja a polazeći od sadržaja ugovora o konverziji iz Dodatka od 14. siječnja 2016. kao valjane osnove stjecanja, otklonjena je primjena odredbe čl. 1111. ZOO a time otpada i tvrdnja o osnovanosti zahtjeva za isplatu obzirom na to da je tužiteljevim pristankom na tuženikovu ponudu zaključen Dodatak 1. od 14. siječnja 2016.

12.3. Slijedom navedene nesporne činjenice zaključenja Dodatka 1. ugovoru o kreditu od 14. siječnja 2016. kojim je po pristanku tužitelja izvršena konverzija kredita sukladno odredbama čl. 19.a. do čl.19.e. ZPK, izostale su pretpostavke za primjenu čl. 1111. ZOO što tužiteljev zahtjev za povrat isplaćenog čini neosnovanim.

13.1. Uočava se kako tijekom prvostupanjskog postupka tužitelji nije naveo činjenice ni ponudio dokaze o ostvarenju pretpostavki za osnovanost zahtjeva kojim bi on kao dužnik u predmetom ugovoru o kreditu od 20. ožujka 2006. i Dodatku 1. ugovora od 14. siječnja 2016. imao pravo na naknadu štete, u vidu iznošenja činjenica i dokaza o nastanku štete, štetnoj radnji, tuženiku kao štetniku i uzročnoj vezi štete i štetne radnje, što primjenom odredaba čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1. i čl. 299. st. 1. ZPP njegov zahtjev za obeštećenje čini neosnovanim.

13.2. Prema odredbi čl. 2. st. 1. ZPP sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Sadržaj sudske presude uvjetovan je sadržajem činjenične osnove i pravne norme koje na nju treba primijeniti, pri čemu pravna osnova zahtjeva predstavlja pravnu kvalifikaciju spornog pravnog odnosa i pravna pravila koja opravdavaju ili, kao u ovom slučaju, ne opravdavaju traženje da sud donese odluku određenog sadržaja. Iz tužiteljevih navoda ne proizlazi da se tužitelj poziva na to da bi zbog posljedica ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu od 20. ožujka 2006. bile ostvarene pretpostavke iz čl. 323. st. 2. ZOO kao ni druge pretpostavke osnovanosti zahtjeva za naknadu štete.

13.3. Stoga je u odnosu na dosuđujući dio odluke iz stavka II. izreke prvostupanjske presude odlučeno kao u stavku III izreke ove presude primjenom čl. 373. toč. 3 ZPP.

14.1. Posljedično navedenom, neosnovanim se ukazuje i preostali kondemnatorni zahtjev tužitelja vezan za navodnu preplatu po osnovi ništetnih odredbi o jednos trano promjenjivoj kamatnoj stopi, s tim da je u odnosu na taj dio zahtjeva prvostupanjski sud odgovarajućom primjenom čl. 214. i čl. 225. ZOO prihvatio prigovor zastare obzirom na pravomoćnost presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je temeljem presude Visokog trgovačkog suda br. Pž-7129/2013 u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivo j kamatnoj stopi nastupila 13. lipnja 2014. te je petogodišnji zastarni rok nastupio 13. lipnja 2019. tako da su pravilno odbijeni preostali zastarjeli zahtjevi za isplatu iz tužbe podnesene 23. ožujka 2022.

14.2. Slijedom navedenog i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja protiv odbijajućeg dijela odluke iz stavka II izreke prvostupanjske presude, kao u stavku I izreke ove presude.

15.1. Žalbom pobijanu odluku o naknadi parničnog troška sadržanu u stavku III izreke prvostupanjske presude kojom je prihvaćen tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.480,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 18. srpnja 2024. do isplate valjalo je preinačiti primjenom čl. 380. toč. 3 ZPP i odlučiti kao u stavku IV izreke.

15.2. Navedena se odluka temelji na činjenici da je tužitelj u ovom sporu zatražio pravnu zaštitu kao potrošač a time kao slabija ugovorna stranka protiv tuženika – trgovca i jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu i to u pravnoj stvari gdje sudska praksa nije ustaljena. Sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava (presuda po Zahtjevu br. 72152/13, Ć i R od 6. rujna 2016.) i unatoč činjenici da tužitelj nije uspio sa kondemnatornim zahtjevom, primjereno je odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka jer tužitelj nije mogao predvidjeti svoje izglede za uspjeh u pogledu razumne vjerojatnosti uspjeha u sporu u okolnostima u kojima se sudska praksa o spornom pitanju još nije ustalila, pri čemu se ne radi o tome da bi tužbeni zahtjev bio lišen bilo kakvog sadržaja ili očigledno nerazuman.

16.1. O zahtjevu tužitelja za naknadu troška sastava žalbe s kojom je uspio u dijelu sporednog traženja odlučeno je kao u stavku V izreke, primjenom čl. 166. st. 2 u vezi čl. 154. st. 5. ZPP.

16.2. Iako je djelomično uspio sa žalbom, tuženiku nije odmjeren trošak sastava žalbe sukladno prethodno navedenim razlozima na kojima se temelji odluka da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka, kao u stavku VI izreke.

U Zagrebu 12. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Gabriela Topić Kordej