Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1512/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivice Veselića kao predsjednika vijeća, Vlatke Paškvalin Bošković kao člana vijeća i izvjestitelja, te Tihane Marije Miladin, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PB, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po Matku Novincu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćniku Margiti Kiš Kapetanović, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Porobija i Porobija j.t.d. iz Zagreba , radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Sesvetama, Stalna služba u Dugom Selu, poslovni broj P-557/2025-14 od 29. siječnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 12. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Sesvetama, Stalna služba u Dugom Selu, poslovni broj P-557/2025-14 od 29. siječnja 2026.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom utvrđena je ništetnom odredba sadržana u čl. 2. Ugovora o kreditu broj [broj kredita], kreditna partija 7103565789, od dana 16. kolovoza 2005. godine koju su zaključili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, a koja glasi: “Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor. (točka I. izreke) te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.178,10 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 29. siječnja 2026. pa do isplate (točka II. izreke).

2. Protiv navedene presude u dijelu pod točkom I., II. i IV. izreke žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP), odnosno zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu i odbaci tužbu u cijelosti / odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu troškova postupka tuženiku, sa zateznim kamatama tekućim od 26. siječnja 2026., uključujući i troškove žalbe prema troškovniku sadržanom u žalbi. Za sastav žalbe potražuje 312,50 EUR te za sudsku pristojbu za žalbu 53,09 EUR, odnosno ukupno 369,59 EUR.

3. Žalba tuženika je neosnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio odluci, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP -a pazi po službenoj dužnosti. Suprotno žalbenim navodima tuženika, presuda nije nejasna, već o odlučnim činjenicama sadrži jasne, logične i neproturječne razloge te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Stoga nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a koji u žalbi ističe tuženik.

5. Neosnovano tuženik ukazuje i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 187. st. 3. ZPP-a. Naime, tužiteljica ima pravni interes i ovlaštena je tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogla ostvariti neka eventualna prava koja joj pripadaju, pa tako ima i pravni interes za utvrđenjem ništetnosti predmetne ugovorne odredbe sadržane u čl. 2. stavku 4. Ugovora o kreditu, neovisno o tome što u ovom postupku nije zatražila isplatu s te osnove.

6. Prvostupanjski sud je u postupku utvrdio sve činjenice odlučne za zakonito presuđenje ovog spora i na temelju rezultata cjelokupnog postupka valjano utvrdio potrebno činjenično stanje izloživši ga u obrazloženju pobijane presude, pa nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika 16. kolovoza 2005. kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor, a koja je sadržana u čl. st. 2. tog ugovora.

8. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 16. kolovoza 2025. sklopili Ugovor o namjenskom kreditu za novčani iznos od 45.000,00 CHF koji iznos je tužitelju isplaćen u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju kreditora važećem na dan isplate istog, da je ugovoren rok otplate od 28 godina, uz promjenjivu kamatnu stopu od 4,30%, a kamatna stopa se može mijenjati sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama banke. Nije sporno ni da je člankom 2. ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora.

9. Sporno je među strankama je li navedena odredba Ugovora o kreditu o obvezi korisnik kredita platiti sve naknade plaćanja naknade za obradu kredita nepoštena i ništetna.

10. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika kojima osporava tužitelju status potrošača, jer iz provedenih dokaza, proizlazi da je ugovor o kreditu sklopila fizička osoba, da je kredit korišten za adaptaciju kuće (čl. 6. ugovora), dakle da je tužitelj sklopio ugovor o kreditu nevezano uz bilo koji oblik trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Protivno žalbenim navodima tuženika, teret dokazivanja činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača je na tuženiku (sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci poslovni broj Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020.), a što u ovom konkretnom slučaju tuženik nije dokazao.

11. Pravilno prvostupanjski zaključuje da je sporna ugovorna odredba ugovorena suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003 i dr., dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu slijedom čega je ništetna.

12. Čl. 81. st.1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003 i dr., dalje: ZZP) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecajan na njezin sadržaj, osobito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

13. Protivno žalbenim navodima pravilno sud prvog stupnja utvrđuje, cijeneći iskaz tužitelja i sadržaj ugovora da se u konkretnom slučaju radi o standardiziranom ugovoru unaprijed pripremljenom na tipičnom formulacijskom obrascu koji je pripremio odnosno sastavio tuženik, a sastavni dio tog standardiziranog ugovora je i odredba članka 2. kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita sukladno Tarifi naknada za usluge kreditora i o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, niti se moglo pregovarati i utjecati na njezin sadržaj, a što je pravilno zaključio i prvostupanjski sud.

14. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu kredita. Naime, tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbe ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelji nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tuž itelja kao potrošača, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

15. U smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP-a na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi i o naknadi za obradu kredita i visini te naknade, a što tuženik nije dokazao, niti je u tom pravcu uopće predlagao dokaze.

16. Stoga se radi o odredbi ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je ta odredba nepoštena u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a, te ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a kako to pravilno zaključuje sud prvog stupnja.

17. Točno je da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“, broj 120/17) propisana zabrana naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljene prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita visine naknade, nesporno je sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. U spornoj ugovornoj odredbi članka 2. predmetnog ugovora o kreditu nije navedeno koje su to sve naknade i troškovi koje se korisnik kredita obvezao platiti, koja je njihova visina, kao i na što se te naknade i troškovi odnose. Obzirom iz provedenog postupka proizlazi da se radi o naknadi za obradu kredita, nejasno je jer to tuženik tijekom postupka nije obrazložio niti dokazao, koje troškove je vezano za sklapanje ugovora o kreditu imao, odnosno koje usluge i troškovi su iz te naknade podmireni, a koji su bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu.

18. Ostali žalbeni navodi nisu od odlučnog značenja te ih ovaj sud drugoga stupnja nije posebno cijenio (čl. 375. st. 1. ZPP-a).

19. U odnosu na troškove postupka prvostupanjski sud je pravilno tužitelju dosudio troškove primjenom čl. 154. st 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a, pa tako i u odnosu na pristup njegovog punomoćnika ročištu 17. rujna 2025., kao i ročištu za objavu presude.

20.1. Temeljem stanja spisa razvidno je da je sud za dan 17. rujna 2025. odredio pripremno ročište na kojem će se saslušati tužitelj ako za to bude uvjeta. Na navedeno ročište nije pristupio tužitelj koji je opravdao svoj izostanak, a sud je održao pripremno ročište, zaključio prethodni postupak te odlučio koje će dokaze provesti u daljnjem tijeku postupka te odmah odredio i datum održavanja ročišta za glavnu raspravu. Stoga kako je sud dana 17. rujna 2025. održao zakazano pripremno ročište, pravilno je i osnovano tužitelju priznao trošak pristupa tom pripremnom ročištu te je pravilno odbio zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka za pristup istom.

20.2. U odnosu na trošak pristupa ročištu za objavu presude treba reći da je to ročište sud u smislu čl. 335. st. 6. ZPP-a dužan zakazati na ročištu na kojemu je glavna rasprava zaključena. Protivno žalbenim navodima, pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1., i čl. 155. st. 1. ZPP-a tužitelju je valjano priznat zatraženi trošak pristupa na ročište za objavu presude, jer se radi o procesnoj dispoziciji tužitelja da njegov punomoćnik na isto pristupi, što je i učinio, čime je taj trošak za tužitelja nastao i to u zatraženom iznosu od 100,00 EUR (ovakvo pravno shvaćanje izrazio je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-832/2022 od 22. ožujka 2023.).

21. Slijedom svega navedenog, na temelju odredbe čl. 368 st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u točki I. izreke ove drugostupanjske presude.

22. Zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe nije osnovan , jer sa žalbom nije uspio te je stoga valjalo, sukladno odredbama čl. 154. st. 1. i 166. st. 1. ZPP -a, odlučiti kao pod toč. II. izreke ove presude.

U Zagrebu 12. svibnja 2026.

Predsjednik vijeća:

Ivica Veselić