Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1853/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sabine Dugonjić kao predsjednice vijeća, Vedrana Medakovića univ.spec.iur., kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Josipa Grubišića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice GB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Branku Kobašu, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB : 14036333877, zastupanog po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-271/2025-13 od 2. veljače 2026., na sjednici vijeća održanoj dana 12. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-271/2025-13 od 2. veljače 2026. u pobijanom dijelu pod točkama I., II. i III. izreke presude.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke je utvrđena ništetnom odredba članka 6. st. 1. Ugovora o [broj kredita] sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, sklopljenog 30. ožujka 2005. između tužitelja i prednika tuženika, potvrđenog 6. travnja 2005. po javnom bilježniku Biserki Arambašić iz Osijeka pod poslovnim brojem OU-130/2005, u dijelu odredbe koji glasi:„ … a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,00 % jednokratno, unaprijed.“ Pod točkom II. izreke je naloženo tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 414,33 € sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19. travnja 2005. do isplate. Točkom III. izreke je naloženo tuženiku da tužitelju plati trošak parničnog postupka u iznosu od 403,09 € s zakonskim zateznim kamatama od 2. veljače 2026. do isplate, dok je točkom IV. izreke odbijen kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadom parničnog troška iznad onog dosuđenog pod točkom III. izreke.

2. Protiv navedene presude u dijelu kojim je usvojen tužbeni zahtjev te naloženo tuženiku naknaditi parnični trošak ( točke I., II. i III. izreke ) žali se tuženik pobijajući odluku iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. točkama 1. do 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22., 155/23. i 146/25.

– dalje u tekstu: ZPP) i prijedlogom drugostupanjskom sudu da usvoji žalbu, preinači pobijanu presudu i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan, te naloži tužiteljici da tuženiku naknadi troškove postupka, a podredno da usvoji žalbu, ukine presudu i predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu. Potražuje i trošak žalbenog postupka.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu koji je sklopljen između nje i prednika tuženika 30. ožujka 2005., u dijelu kojim je ugovorena naknada za obavljanje bankarskih usluga ( čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu ) te zahtjev za isplatu po osnovi stečenog bez osnove.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, drugostupanjski sud nije utvrdio da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP. Također, nije počinjena niti bitna povreda odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju tuženica u žalbi određeno upire, budući da pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i međusobno ne proturječe, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

6. Iz provedenog prvostupanjskog postupka proizlazi te nije sporno:

- da su 30. ožujka 2005. tužiteljica kao korisnik kredita i pravni prednik tužene - Slavonska banka d.d. Osijek - kao kreditor sklopili Ugovor o [broj kredita] sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama kojim je kreditor stavio tužiteljici na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 65.700,00 CHF po srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan korištenja kredita,

- da je člankom 6. st. 1. ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,00% jednokratno, unaprijed,

- da je pravni prednik tužene tužiteljici na ime naknade za obradu kredita 18. travnja 2005. naplatio iznos od 414,33 eura odnosno 3.121,74 kn[1] .

7. Polazeći od tako utvrđenih nespornih činjenica, provođenjem dokaza u skladu sa prijedlozima stranaka, prvostupanjski sud utvrđuje da tužiteljica u konkretnom slučaju predstavlja potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača budući je kredit sklopila kao fizička osoba radi kupnje kuće i rješavanja stambenog pitanja svoje obitelji, pri čemu nije bila vlasnicom obrta niti tvrtke, kao što niti nije kupljenu kuću unijela u imovinu obrta ili tvrtke. U odnosu na pitanje vođenja pregovora oko sporne odredbe prvostupanjski sud je temeljem provedenih dokaza zaključio da tužena, na kojoj je bio teret takvog dokazivanja, nije dokazala da bi između stranaka bili vođeni stvarni pregovori u pogledu naknade, kao i da nije pojašnjeno zašto se plaća naknada niti na koji način je određena visina iste, već se radilo o uvjetima koje je odredila tužena, na koje prosječni klijent nije mogao utjecati, već ih je mogao uzeti ili ostaviti. Prvostupanjski sud se osvrnuo i na pitanje da li je ugovorena odredba bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, ističući kako je tužiteljici trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti spornu odredbu ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga za nju proizlaze, pri čemu je takvo ugovaranje dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

8. Budući se o odredbi članka 6. stavka 1. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane prednika tužene a tužiteljica nije imala utjecaja na njezin sadržaj, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, to je prvostupanjski sud utvrdio da je sporna odredba nepoštena primjenom članka 81. stavka 1. ZZP-a, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. ZZP-a, pri čemu okolnost da je predmetni ugovor o kreditu ispunjen otplatom ugovorenog iznosa nije od utjecaja na postojanje pravnog interesa tužiteljice za isticanje ništetnosti jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa je pozivom na odredbe čl. 104. st. 1. ZOO/91 i čl. 210. ZOO/91 utvrdio osnovanost zahtjeva glede djelomične ništetnosti kao i zahtjev za vraćanjem primljenog po osnovi takve ništetne ugovorne odredbe smatrajući da je tuženica bila nepoštena od dana stjecanja predmetnog iznosa.

9. Tuženica u žalbenim navodima u bitnom ponavlja istaknuti prigovor zastare pozivajući se na praksu i znanstvene radove koji zastupaju stajalište da zastarni rok za ostvarivanje restitucijskog zahtjeva iz ništetnog posla treba ograničiti na zakonom propisani zastarni rok, osvrće se i iznosi razloge u sklopu kojih smatra da je ugovorena odredba u pogledu naknade za obradu kredita bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, da nije unaprijed formulirana od strane tuženika već upravo odražava volju tužiteljice iskazanu nakon potpunog i jasnog informiranja o značajkama ugovora, da su naknade za obradu kredita propisane i Zakonom o potrošačkom kreditiranju i Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite, da tužiteljica nije tražila izmjenu predmetne odredbe, da je sporna naknada neznatna u odnosu na ukupnu isplatu koju je tužiteljica primila, osporava i tijek dosuđene zatezne kamate te konačno dosuđeni trošak postupka koji mora platiti.

10. Polazeći od tako iznesenih žalbenih navoda, drugostupanjski sud nije utvrdio osnovanost i pravilnost iznesenih tvrdnji i stajališta žalitelja, obzirom da je prvostupanjski sud na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, primijenio odgovarajuće materijalno pravo te donio pravilnu i zakonitu odluku koju je obrazložio na dostatan, jasan i razumljiv način.

11. Naime, kako u postupku nije sporno da je prednik tuženika temeljem odredbe čl. 6. st. 1. ugovora naplatio naknadu za obavljanje bankarskih usluga u iznosu od 3.121,74 kn odnosno 414,33 €, to je za predmet postupka od lučno da li je takvo ugovaranje i naplaćivanje naknade u korist banke bilo dopušteno i zakonito, ili je pak riječ o nepoštenom postupanju koje je protivno prisilnim propisima i koje za posljedicu proizvodi djelomičnu ništetnost odredbi ugovora i posljedično pravo tužiteljice na isplatu.

12. Budući su stranke predmetni ugovor o kreditu zaključile 2005., to se na konkretan spor u materijalno pravom smislu primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP) koje pojam nepoštene ugovorne odredbe, okolnosti koje se uzimaju u obzir prilikom ocjene ugovora, nedopuštenost ocjene pojedinih odredaba ugovora te posljedice nepoštenosti, uređuju primjenom odredaba koje su u nacionalno zakonodavstvo implementirane putem sekundarnog zakonodavstva Europske unije, konkretno Direktive Vijeća 93/13EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ( SL L 95, 21. 4. 1993 : dalje: Direktiva), kao direktive minimalne harmonizacije te temeljnog akta donesenog sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država članica u pogledu primjene i reguliranja nepoštenih odredaba u potrošačkim ugovorima.

13. U tom smislu, iako nacionalni sudovi mjerodavne odredbe ZZP tumače autonomno, nema zapreke da se tumačenje provede u duhu Europskog prava u odnosu na zahtjeve i načela te provođenje testa kontrole nepoštenosti u sklopu pravila o zaštiti potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ( tako i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-1068/2022 od 8.12. 2022., toč. 16. obrazloženja), a što je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju i učinio.

14. U tom smislu odredba čl. 81. ZZP u pogledu utvrđenja ništetnosti propisuje uvjete temeljem kojih se provodi test nepoštenosti, i koji polazi od postojanja ugovornih odredaba o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a koje suprotno dobroj vjeri, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača.

15. Sud prvog stupnja je provedenim postupkom utvrdio da se u konkretnom slučaju nije pojedinačno pregovaralo o spornoj odredbi čl. 6. st.1. Ugovora, što proizlazi ne samo iz presumpcije sadržane u odredbi čl. 81. st. 2. ZZP-a ( i prema kojoj se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac), već i iz iskaza tužiteljice koja je potvrdila da su joj djelatnici banke rekli da mora platiti i neke naknade bez kojih neće moći dobiti kredit, pri čemu joj nije pojašnjeno na što se te naknade odnose niti na koji je način određena visina istih. Iz takvih okolnosti, suprotno tvrdnjama žalitelja, proizlazi da se u konkretnom slučaju radilo o standardiziranom ugovoru o kreditu koji je formuliran od strane prednika tuženika kao trgovca, pa je potonji, sukladno odredbi članka 81. stavka 4. ZZP, bio dužan dokazati da se pregovaralo o naknadi i njezinoj visini, a što nije učinio, niti je u tom smislu pružio relevantne i dostatne dokaze.

16. Bitan element koji ukazuje na narušavanje ravnopravnosti stranaka u sklopu ugovaranja predstavlja i sam stupanj informiranosti odnosno obaviještenosti potrošača o uvjetima i sastojcima ugovornog odnosa, što proizlazi iz prakse Europskog suda ( npr. presude C-92/11 RWE Vertrieb od 21. ožujka 2013, ECLI:EU:C:2013:180, t. 44; zatim presude C-154-15, C-307/15 i C-308/15 ČB i dr., od 21. prosinca 2016, ECLI:EU:C:2016:980, t. 50 kao i presude suda C-186/16 G i drugi od 20. rujna 2017., ECLI:EU:C:2017:703., t.48, ). Ovo stoga što je informiranje prije sklapanja ugovora o ugovorim uvjetima i posljedicama sklapanja, od temeljne važnosti za potrošača, jer on osobito na osnovi te informacije donosi odluku o tome želi li biti obvezan uvjetima koje su prethodno sastavili prodavatelj robe ili pružatelj usluga.

17. U odnosu na zahtjev dobre vjere nacionalni sudovi moraju s tim u vezi provjeriti je li pružatelj usluga, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s potrošačem, mogao razumno očekivati da će potonji prihvatiti takvu odredbu slijedom pojedinačnih pregovora (presuda od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, C‑224/19 i C‑259/19, , t. 74.).

18. Primjenom navedenih standarda na konkretan slučaj, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je tužiteljici, kao potrošaču, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ugovaranjem odredbe čl. 6. st. 1. ugovora, nametnuta obveza koju u vrijeme sklapanja ugovora objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu, pri čemu je bila u ovisnom položaju u odnosu na tuženika.

19. U odnosu na žalbene navode tuženika pozivanje na dopuštenost spornog ugovaranja, Zakona o potrošačkom kreditiranju i Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite ("Narodne novine" broj: 15/2014) prvostupanjski sud je pravilno istaknuo neosnovanost takvog pozivanja na propise koji su stupili na snagu gotovo 10 godina nakon sklapanja predmetnog ugovora i naplate sporne naknade ( točka 9. 3. obrazloženja ), pri čemu ovaj drugostupanjski sud naglašava da zaključak o nepoštenosti predmetne ugovorne odredbe ne znači da banke ne bi smjele ugovarati naknadu za obavljanje bankarskih usluga. Međutim, kada je ugovaraju, tada o toj odredbi moraju posebno pregovarati s potrošačem kako bi se izbjegla potencijalna neravnoteža u pogledu prava potrošača i zaštite od nepoštenih ugovornih odredaba koje nameće trgovac kao jača ugovorna strana.

20. U odnosu na žalbene navode usmjerene na nepostojanje znatne neravnoteže na štetu potrošača, valja ukazati da iz prakse Europskog suda ( npr. presuda od 16. ožujka 2023. u predmetu C-565/21 Caixabank SA protiv X, toč. 51. ) proizlazi da se ona ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane. U tom smislu znatnija neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da određena odredba i njezina posljedica dovoljno ozbiljno ugrožavaju pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju tog ugovora ili ograničenja u njihovu korištenju ili pak u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima ( tako i presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C‑621/17, EU:C:2019:820, t. 51.).

21. Dakle, postojanje znatne neravnoteže valja promatrati temeljem ukupnog odnosa između stranaka te vezano uz uvjet dobre vjere i objektivne nemogućnosti tužiteljice kao potrošača da ne prihvati spornu ugovornu odredbu, kao i činjenicu da je ugovorom predviđena obveza korisnika kredita da jednokratno i unaprijed plati naknadu koja trenutačno iznosi 1,00%, pa je riječ o kriterijima koji nisu jasni niti u dostatnoj mjeri pojašnjeni, te potrošač na temelju istih nije u mogućnosti procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje za njega proizlaze niti ustanoviti da li je tako ugovorena naknada ekvivalentna i opravdana stvarnim troškovima koji eventualno terete tuženika.

22. Stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je ugovorna odredba čl. 6 st. 1. ugovora o kreditu suprotna načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuje znatnu neravnotežu na štetu tužiteljice kao potrošača, pa je posljedično protivna odredbama ZZP-a odnosno ništetna. U konkretnom slučaju je riječ o djelomičnoj ništetnosti, pa kako je posljedica iste vraćanje onoga što je primljeno po takvoj osnovi, to je tuženica pravilno obvezana na vraćanje nesporno primljenog iznosa od 414,33 € ( točka II izreke ).

23. Isto tako, suprotno navodima žalbe, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim prigovor zastare. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je prvostupanjski sud temeljem sada već ustaljene sudske prakse, pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim, i to kako u odnosu na glavnicu, tako i kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja.

24. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate sud prvog stupnja također pravilno utvrđuje te je takvo tumačenje u skladu sa odredbom članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO). Naime, kako je utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice kao potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada, o kojim ugovornim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su nepoštene, a time i ništetne, što rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužiteljici, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO tužiteljica ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

25. I odluka o parničnom trošku je donesena pravilnom primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023; dalje: Tarifa) pa je pravilno odlučeno kao pod točkom III. izreke.

26. Pri tome nisu osnovani žalbeni navodi tuženika u sklopu kojih smatra da tužiteljica ne ostvaruje pravo na naknadu troška zastupanja na ročištu za objavu presude. Naime, ročište za objavu presude predstavlja sudsku radnju koja je predviđena kao pravilo o načinu objave i uručenja presude, koju određuje sud i poziva stranke na ročište (čl. 335. ZPP), i na kojem se osim objave sadržaja presude, ukratko iznosi i usmeno obrazloženje presude (čl. 336. st. 1. ZPP), iz čega dalje proizlazi da je pravo na naknadu troškova za pristup na ročište za objavu presude izravno povezano s pravom na pristup sudu (čl. 29. Ustava Republike Hrvatske "Narodne novine", broj: 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 76/10, 85/10, 5/14 i čl. 6. Konvencije o temeljnim ljudskim pravima i slobodama "Narodne novine - Međunarodni ugovori", broj: 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17). Stajalište o opravdanosti takvog troška potvrđuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske koji je u odluci od 22. ožujka 2023. broj: Rev 832/2022-2, dao odgovor koji glasi "Stranci zastupanoj po punomoćniku odvjetniku pripada naknada troškova zastupanja na ročištu za objavu presude temeljem čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP ."

27. Kako je punomoćnik tužitelja pristupio na ročište za objavu presude i pravodobno zatražio naknadu tog troška u sklopu troškovnika, to mu primjenom čl. 155. ZPP-a i Tbr. 9.3. i 46. Tarife, suprotno navodima žalbe, pripada pravo na dosuđeni trošak radi pristupa na ročište za objavu presude.

28. Slijedom svega navedenog, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i potvrditi prvostupanjsku presudu te odlučiti kao pod točkom I izreke.

29. Zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe nije osnovan jer sa žalbom nije uspio te je stoga valjalo, sukladno čl. 154. st. 1. i 166. st. 1. ZPP, odlučiti kao pod točkom II. izreke ove presude.

U Zagrebu, 12. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Sabina Dugonjić