Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-4384/2023-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Sabine Dugonjić kao predsjednice vijeća, Vedrana Medakovića univ.spec.iur., kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Josipa Grubišića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ADRIATIC osiguranje d.d. Zagreb, OIB: 94472454976, Zagreb, Listopadska 2, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Pelcl, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grgić & partneri iz Zagreba, protiv tuženika VT, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa]), [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Predrag Jovanović, odvjetnik u Labinu, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Zaboku poslovnog broja P-441/2022-27 od 12. listopada 2023., na sjednici vijeća održanoj 12. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Zaboku poslovnog broja P-441/2022-27 od 12. listopada 2023. i to:

1. pod točkom I. izreke kojom je odbijen kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev tužitelja za proglašenjem nedopuštenom pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava za iznos od 56.913,70 EUR / 428.816,32 kn[1] temeljem Zahtjeva za izravnu naplatu tuženika (ovrhovoditelja) od 31.05.2022 koji je Financijskoj agenciji podnesen radi izravne naplate tražbine ne temelju ovršne isprave - presude Općinskog suda u Delnicama P-43/2004 od 20.11.2008. i Županijskog suda u Rijeci Gž-982/2009 od 13.06.2012. ( točka I.1. izreke ) kao i nalog tuženiku da tužitelju vrati taj iznos sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom ( točka I.2 izreke ),

2. pod točkom II.2. izreke u dijelu kojim je tužitelj odbijen sa kumuliranim zahtjevom i nalogom tuženiku da mu vrati iznos od 3.437,16 € sa zateznom kamatom od 31. 05. 2022. u roku od 15 dana,

1 Prema fiksnom tečaju konverzije 7,53450 koji se primjenjuje na sve iznose koji su u ovoj odluci iskazani u valutama EUR i HRK;

3. pod točkom II.3. izreke kojom je tužitelj odbijen sa zahtjevom za naknadom troškova postupka.

II. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se odluka o troškovima postupka sadržana u presudi Općinskog suda u Zlataru, poslovnog broja P-441/2022- 27 od 12. listopada 2023., u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke kojom tuženiku nije dosuđen parnični trošak preko iznosa od 3.980,00 €/ 29.987,31 kn sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske odluke.

III. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Zlataru, poslovnog broja P- 441/2022-27 od 12. listopada 2023., pod točkom II.1. izreke i dijelu točke II.2. izreke kojom je odbijen kao neosnovan kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja za iznos od 34.261,38 €, kao i pod točkom III. izreke kojom je odlučeno o troškovima postupka, te se sudi:

1. Proglašava se nedopuštenom pljenidba i prijenos novčanih sredstava s računa tužitelja (ovršenika) ADRIATIC osiguranje d.d. Zagreb, OIB 94472454976, Listopadska 2, 10000 Zagreb, na račun tuženika (ovrhovoditelja) VT, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], temeljem Zahtjeva za izravnu naplatu tuženika (ovrhovoditelja) od 31.05.2022 koji je Financijskoj agenciji podnesen radi izravne naplate tražbine ne temelju ovršne isprave - presude Općinskog suda u Delnicama P-43/2004 od 20.11.2008. i Županijskog suda u Rijeci Gž-982/2009 od 13.06.2012 – u dijelu:

- zakonske zatezne kamate na glavnicu 10.124,68 kn/1.343,76 eur tekuće od 15.04.2003. godine do 30.05.2019. godine,

- zakonske zatezne kamate na glavnicu 8.236,26 kn/1.093,10 eur tekuće od 15.05.2003. godine do 30.05.2019. godine,

- zakonske zatezne kamate na glavnicu 3.535,36 kn/469,20 eur tekuće od 15.06.2003. godine do 30.05.2019. godine,

- zakonske zatezne kamate na glavnicu 10.732,17 kn/1.424,40 eur tekuće od 15.07.2003. godine do 30.05.2019. godine,

- zakonske zatezne kamate na glavnicu 9.866,95 kn/1.309,56 eur tekuće od 15.08.2003. godine do 30.05.2019. godine,

- zakonske zatezne kamate na glavnicu 11.246,41 kn/1.492,60 eur tekuće od 15.09.2003. godine do 30.05.2019. godine,

- zakonske zatezne kamate na glavnicu 9.860,43 kn/1.308,70 eur tekuće od 15.10.2003. godine do 30.05.2019. godine,

- zakonske zatezne kamate na glavnicu 7.167,77 kn/951,30 eur tekuće od 15.11.2003. godine do 30.05.2019. godine,

- zakonske zatezne kamate na glavnicu 11.347,66 kn/1.506,00 eur tekuće od 15.12.2003. godine do 30.05.2019. godine,

- zakonske zatezne kamate na glavnicu 4.182,21 kn/555,00 eur tekuće od 15.01.2004. godine do 30.05.2019. godine,

- zakonske zatezne kamate na glavnicu 1.362,23 kn/180,79 eur tekuće od 15.02.2004. godine do 30.05.2019. godine,

- zakonske zatezne kamate na glavnicu 4.864,55 kn/645,63 eur tekuće od

15.03.2004. godine do 30.05.2019. godine,

- zakonske zatezne kamate na glavnicu 29.476,96 kn/3.912,20 eur tekuće od 15.04.2003. godine do 30.05.2019. godine,

- zakonske zatezne kamate na glavnicu 24.607,00 kn/3.265,90 eur tekuće od 20.11.2008. godine do 30.05.2019. godine.

2. Nalaže se tuženiku VT, [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] da tužitelju Adriatic osiguranju d.d., OIB: 94472454976, 10000 Zagreb, Listopadska 2 vrati iznos od 34.261,38 EUR sa pripadajućom zateznom kamatom od 31.05.2022. do isplate, u roku od 15 dana.

3. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke je odbijen kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev tužitelja da se proglasi nedopuštenom pljenidba i prijenos novčanih sredstava za iznos od 56.913,70 € / 428.816,32 kn temeljem Zahtjeva za izravnu naplatu tuženika (ovrhovoditelja) od 31.05.2022. koji je Financijskoj agenciji podnesen radi izravne naplate tražbine na temelju ovršne isprave - presude Općinskog suda u Delnicama P-43/2004 od 20.11.2008. i Županijskog suda u Rijeci Gž-982/2009 od 13.06.2012. ( točka I.1. izreke ) kao i nalog tuženiku da tužitelju vrati taj iznos sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom ( točka I .2. izreke ). Pod točkom II. izreke je odbijen kao neosnovan kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja da se temeljem istovjetnog zahtjeva za izravnom naplatom proglasi nedopuštenom pljenidba i prijenos novčanih sredstava s računa tužitelja (ovršenika), na račun tuženika (ovrhovoditelja), u dijelu koji se odnosi na zakonske zatezne kamate na ukupno 14 iznosa glavnog potraživanja ( pobliže navedenih pod točkom II.1. izreke ) i vremenski period od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 30. svibnja 2019. . Osim navedenog, točkom II/2. izreke je odbijen i tužbeni zahtjev tužitelja da se tuženiku naloži da mu vrati iznos od 37.698,54 € / 284.039,68 kn sa pripadajućom zateznom kamatom od 31.05.2022. do isplate, u roku od 15 dana, dok je točkom II/3. izreke odbijen zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi troškove parničnog postupka. Točkom III. izreke je naloženo tuž itelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 3.980,00 €/ 29.987,31 kn sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude 12. listopada 2023. do isplate .

2. Protiv navedene presude u cijelosti žalbu podnosi tužitelj zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. točkom 1. - 3. Zakona o parničnom postupku ( "Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25. – dalje u tekstu: ZPP ) s prijedlogom drugostupanjskom sudu da preinači prvostupanjsku presudu i usvoji tužbeni zahtjev tužitelja te preinači odluku o parničnim troškovima postupka na način da odbije tuženika sa traženim i suđenim parničnim troškovima uz istodobnu obvezu tuženika da naknadi tužitelju parnične troškove. Podredno, predlaže ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovni postupak i odluku. Potražuje i trošak žalbenog postupka.

3. Protiv prvostupanjske odluke kojom je odlučeno o troškovima postupka ( točka III. izreke) i to dijela kojim mu nije dosuđen parnični trošak preko iznosa od 3.980,00 € žali se tuženik ne pozivajući se izričito na žalbene razloge predviđene odredbom čl. 353. st. 1. točka 1. do 3. ZPP, s prijedlogom žalbenom sudu da mu uz priznati trošak dosudi i daljnju naknadu parničnog troška u visini od 2.238,75 €.

4. Žalba tužitelja je djelomično osnovana.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi proglašenja nedopuštenom pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava po zahtjevu koji je tuženik kao ovrhovoditelj pokrenuo pred nadležnom Financijskom agencijom radi izravne naplate tražbine na temelju ovršne isprave. Kako je u postupku izravne naplate tužitelju ustegnut novčani iznos temeljem takvog zahtjeva, to je isti naknadno preinačio tužbeni zahtjev u skladu sa odredbom čl. 56. st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj: 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022. i 6/2024; dalje OZ) na način da potražuje i iznos koji smatra da je tužitelj nepripadno stekao ovrhom.

7. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio , pazeći pri tome na bitne povrede odredaba postupka iz članka 354. st. 2. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti sukladno ovlaštenju iz odredbe čl. 365. st. 2. ZPP ZPP-a, nije utvrđeno da bi sud prvog stupnja počinio takve povrede. Međutim, prvostupanjski sud je u pogledu tijeka zastare na iznos potraživanja zakonskih zateznih kamata pogrešno primijenio materijalno pravo na koju povredu ukazuje tužitelj a osim toga i sud pazi po službenoj dužnosti.

8. Provedenim prvostupanjskim postupkom je utvrđeno:

- da je presudom Općinskog suda u Delnicama poslovni broj P-43/04 od 20. studenoga 2008. pravnom predniku tužitelja Jadranskom osiguranju d.d. i Croatia osiguranju d.d., naloženo solidarno isplatiti na ime pretrpljene štete VT kao vlasniku obrta, materijalnu štetu od 174.486,00 kn/ 23.158.27 € sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate, materijalnu štetu na ime izmakle dobiti u iznosu od 244.007,37 kn/ 32.385.34 € sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mjesečne iznose od 15. travnja 2003. pa nadalje te parnični trošak od 25.725,24 kn / 3.414.33 €,

- da je presudom i rješenjem Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž -982/2009 od 13. lipnja 2012. djelomično preinačena prvostupanjska presuda na način da je naloženo tuženicima solidarno isplatiti tužitelju u točci II. a izreke daljnji iznos od 49.214,00 kn / 6.531.82 € sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate te je tuženicima naloženo solidarno naknaditi tužitelju daljnji parnični trošak u iznosu od 13.764,75 kn / 1826.90 €,

- da je tuženik kao vjerovnik temeljem navedenih pravomoćnih sudskih odluka naplatio potraživanje na način da je 50% duga plaćeno od strane dužnika Croatia osiguranje d.d. a preostalih 50% od strane tužitelja,

- da je nakon toga presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2578/2012-4 od 11. svibnja 2021., ispravljenom rješenjem Rev-2578/2012-7 od 29. prosinca 2021., prihvaćena revizija drugo tuženika Croatia osiguranja d.d., te su preinačene prethodno navedene nižestupanjske presude na način da je tužbeni zahtjev tužitelja VT u odnosu na drugo tuženika Croatia osiguranje d.d., u cijelosti odbijen kao neosnovan, dok je revizija prvo tuženika Jadranskog osiguranja d.d. [adresa] odbijena kao neosnovana u dijelu u kojem su se presude nižih sudova odnosile na tog tuženika,

- da je tuženik potom izvršio povrat iznosa koji je naplatio od strane Croatia osiguranja d.d. i što je Croatia osiguranje potvrdila potvrdom od 22. prosinca 2022.,

- da je tuženik kao ovrhovoditelj Financijskoj agenciji [adresa] 31. svibnja 2022. podnio Zahtjev za izravnom naplatom protiv tužitelja kao ovršenika, na temelju ovršnih odluka koje su navedene kao OS Delnice P-43/2004 od 20.11.2008., ŽS RI Gž-982/2009, 13. 06.2012., VSRH Rev-2578/2012, 11.05.2021. i VSRH Rev-2578/2012, 29. 12. 2021., i koji je tužitelj kao ovršenik zaprimio 1. lipnja 2022.,

- da je Financijska agencija po takvoj osnovi zaplijenila novčana sredstva sa računa tužitelja kao ovršenika, koji je pred nadležnim Općinskim građanskim sudom u Zagrebu podnio 7. lipnja 2022. prijedlog za odgodom izdavanja naloga za prijenos te prijedlog za proglašenjem pljenidbe i prijenosa nedopuštenim u postupku izravne naplate,

- da je rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: Ovr - 1770/2022-3 od 12. srpnja 2022. odbijen prijedlog za odgodom dok je zaključkom tužitelj kao ovršenik upućen na pokretanje parnice radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim u postupku izravne naplate , a iz razloga propisanog odredbom čl. 50. st. 1. toč. 7., 9. i 11. OZ, pri čemu je istaknut prigovor zastare s osnova zakonskih zateznih kamata,

- da je tužitelj povodom zaključka pokrenuo parnični postupak koji je rješenjem predsjednika Županijskog suda u Zagrebu broj Su-771/2022-3 od 5. rujna 2022. dodijeljen nadležnom Općinskom sudu u Zlataru na daljnje postupanje, i gdje traži da se pljenidba i prijenos proglase nedopuštenim za cije li iznos od 428.816,32 kn / 56.913.71 € koji je zapljenjen sa računa tužitelja kao ovršenika u postupku izravne naplate, a ukoliko sud ne bi usvojio takav zahtjev, postavio je kumulirani tužbeni zahtjev zasnovan na temelju zastare naplate kamata i primjene čl. 210. st. 1. i 2. u vezi čl. 52. i čl. 50. st. 1. toč. 11. OZ,

- da je prvostupanjski sud proveo financijsko vještačenje po imenovanom vještaku Ručević vještačenja d.o.o. i AT u sklopu kojega je dan izračun iznosa zateznih kamata koji su na pojedine iznose glavnice naplaćene u periodu od dospijeća pa do 31. svibnja 2019. ( str. 208. spisa).

9. Polazeći od tako utvrđenog činjeničnog stanja a razmatrajući predmet spora i istaknuti prigovor zastare potraživanja, prvostupanjski sud u pogledu primjene mjerodavnog prava polazi od odredbi čl. 233. i 226. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22, 156/2022, 145/2023, 155/2023; u daljnjem tekstu: ZOO) te smatra da je u konkretnom slučaju tek odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2578/12 od 11. svibnja 2021. i 29. prosinca 2021. utvrđena dodatna samostalna obveza tužitelja (i istovremeno pravo tuženika) na isplatu druge polovice glavnice i zakonskih zateznih kamata na isplatu isključivo od tužitelja, a ne više i od Croatia osiguranja d.d., te da zastarni rok za taj iznos može početi teći tek od dana donošenja te odluke odnosno dostave iste strankama, ali da do tog trenutka ni jedna od stranaka nije znala da je obveza tužitelja prema tuženiku isključivo njegova, a ne solidarna s Croatia osiguranjem d.d., pa da od tada do podnošenja zahtjeva za izravnu naplatu nije protekao zastarni rok od 3 godine za naplatu zakonskih zateznih kamata, a ni zastarni rok od 10 godina za tražbine po ovršnim ispravama, pri čemu napominje da ako zakonska zatezna kamata kao sporedna tražbina slijedi sudbinu glavne tražbine po ovršnoj ispravi, tada od dana pravomoćnosti prvostupanjske presude 13. lipnja 2012. (pa samim time ni od ovršnosti iste, koja je uslijedila nakon tog datuma) pa do dana podnošenja zahtjeva za izravnu naplatu 31. svibnja 2022., nije protekao zastarni rok od 10 godina, pa odbija kako glavni tako i kumulirani tužbeni zahtjev u skladu s čl. 188. st. 2. ZPP-a, navodeći kako isti zbog neosnovanog prigovora zastare tražbine, također nije osnovan.

10. Tužitelj u navodima žalbe ( očitom omaškom naslovljenom kao žalba tuženika ) se u bitnom poziva na pogrešnu primjenu materijalnog prava u pogledu istaknutog prigovora zastare koji potkrjepljuje sudskom praksom Vrhovnog suda RH i Županijskih sudova te pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda RH od 21. 11. 2019. na koje se poziva. Prvostupanjsku odluku pronalazi nezakonitom i nepravilnom pri čemu ističe da su ranije ovršne isprave postale pravomoćne i ovršne 2012. te se tužitelja nikako ne tiče odnos koji je tuženik imao sa Croatia osiguranjem d.d. kao niti okolnost da je tuženik dio tražbine naplatio od tada solidarnih dužnika ( tužitelja i Croatia osiguranja d.d.) da bi nakon toga odlukom Vrhovnog suda tražbina koju je tuženik imao prema Croatia osiguranju d.d. otpala odnosno prestala postojati. Drugim riječima, tužitelj smatra da odnos VT i Croatia osiguranja dd. iz predmeta Os u Delnicama P - 43/2004 nema nikakav utjecaj na primjenu materijalnog prava po pitanju zastare potraživanja odnosno zastare naplate zakonskih zateznih kamata u odnosu na Euroherc osiguranje d.d. osnovom ovršnih isprava/presuda Općinskog suda u Delnicama i Županijskog suda u Rijeci koje su postale pravomoćne 13.06.2012. i ovršne 27.07.2012., pa kako je VT postupak izravne naplate (ovrhe) pokrenuo tek zahtjevom za izravnu naplatu podnesenim 31.05.2022., odnosno protekom vremena dužeg od 9 godina, to je nastupila zastara potraživanja odnosno nastupila je zastara naplate zakonskih zateznih kamata na glavnice naknade štete sve pozivom na odredbe čl. 233. st. 2. u svezi s čl. 226. st. 1. ZOO budući da zastarni rok iznosi 3 godine od dana pravomoćnosti i ovršnosti presude po kojoj se potražuje isplata radi čega smatra da je prvostupanjski sud donio nezakonitu presudu odbivši tužbeni zahtjev tužitelja.

11. Tuženik u navodima žalbe osporava samo odluku o troškovima postupka.

12. Razmatrajući tako iznesene žalbene navode, pazeći i po službenoj dužnosti na povrede na koje je to ovlašten i dužan paziti, ovaj drugostupanjski sud je utvrdio djelomičnu osnovanost i pravilnost iznesenih tvrdnji i stajališta tužitelja u pogledu tijeka zastare u odnosu na naplatu zakonskih zateznih kamata na iznos glavnog potraživanja, pa je prvostupanjski sud u tom dijelu na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, nepravilno primijenio materijalno pravo.

13. Naime, predmet spora proizlazi iz pitanja osnovanosti istaknutog prigovora zastare tužitelja kao ovršenika, za koji je nužno ponoviti da je tuženik kao ovrhovoditelj temeljem ovršnih isprava ( presude Općinskog suda u Delnicama i Županijskog suda u Rijeci ) 2012. stekao pravomoćnu tražbinu prema solidarnim dužnicima Croatia osiguranju d.d. i predniku tužitelja ( Jadranskom osiguranju d.d.), koju je nesporno naplatio na način da je svaki od solidarnih dužnika podmirio 50% duga.

14. Pri tome je za predmet spora odlučno da je takva ovršna isprava prema tužitelju kao ovršeniku stekla status pravomoćnosti 13. lipnja 2012. a ovršnosti 27. srpnja 2012., što proizlazi iz izdane potvrde o pravomoćnosti/ovršnosti ( str. 24 spisa) , pri čemu donošenje odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2578/12 od 11. svibnja 2021., protivno stajalištu prvostupanjskog suda, nije utjecalo na početak i trenutak nastanka pravomoćne i ovršne obveze prema tužitelju, budući je odlukom najvišeg suda revizija tužitelja odbijena kao neosnovana. Pri tome odluka Vrhovnog suda u odnosu na Croatia osiguranje d.d. ( čija revizija je prihvaćena te su odluke nižih sudova u odnosu na tog tuženika preinačene na način da je zahtjev tužitelja VT odbijen u odnosu na Croatia osiguranje d.d. ) ne utječe na odnos tužitelja kao ovršenika i tuženika kao ovrhovoditelja u pogledu tijeka zastarnih rokova koji se tiču tih stranaka, a kako pravilno ukazuje tužitelj u žalbenim navodima.

15. Nadalje, u postupku nije sporno da je Croatia osiguranje d.d. platila 50% obveza koje su na nju otpadale kao solidarnog dužnika, da bi nakon što je takva pravna osnova otpala u sklopu revizijskog postupka, a tuženik kao vjerovnik vratio Croatia osiguranju d.d. taj iznos, tuženik odlučio potraživati isti od tužitelja kao sada jedino preostalog vjerovnika, i to podnošenjem zahtjeva za izravnu naplatu nadležnoj Financijskoj agenciji 31. svibnja 2022..

16. Stoga je za predmet postupka isključivo od utjecaja sporno pitanje koje tužitelj ističe u sklopu prigovora zastare, a koje polazi od odgovora da li je potraživanje tužitelja koje je podnio protiv tuženika 31. svibnja 2022. obuhvaćeno prigovorom zastare u pogledu glavnog i sporednog potraživanja.

17. Za razumijevanje spornog pitanja valja ukazati da tuženik kao ovrhovoditelj prema tužitelju kao ovršeniku posjeduje ovršnu ispravu ( Općinskog suda u Delnicama poslovni broj: P-43/2004 od 20.11.2008. i Županijskog suda u Rijeci Gž-982/2009 od 13.06.2012. ) koje su postale pravomoćne 13.06.2012. a ovršne 27.07.2012., od kojeg datuma počinje teći desetogodišnji zastarni rok propisan odredbom čl. 233. st. 1. ZOO, obzirom da je istom propisano da sve tražbine utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom zastarijevaju za deset godina.

18. Kako je tuženik Zahtjev za izravnom naplatom protiv tužitelja kao ovršenika podnio 31. 05. 2022., a desetogodišnji rok za zastaru tražbine temeljem ovršne isprave na koju se poziva je počeo teći 27. 07. 2012., to proizlazi da potraživanje tuženika u odnosu na glavnu tražbinu nije zastarjelo jer je prisilna naplata zatražena prije desetogodišnjeg roka propisanog odredbom čl. 233. st. 1. ZOO. ( istekla bi protekom dana 27. 7. 2022. ) pa je pravilno odbijen glavni tužbeni zahtjev tužitelja u sklopu kojeg traži da se proglasi nedopuštenom pljenidba i prijenos u odnosu na takvo potraživanje ( točka I. izreke prvostupanjske odluke).

19. Međutim, u odnosu na zakonske zatezne kamate, ocjena zastarnog roka ne polazi od primjene odredbe čl. 233. st. 1. ZOO, već odredbe čl. 233. st. 2. ZOO kojom je propisano da sve povremene tražbine koje proistječu iz ovršnih odluka i koje dospijevaju ubuduće, zastarijevaju u roku predviđenom za zastaru povremenih tražbina.

20. Odredbom čl. 226. st. 1. ZOO je propisano da tražbine povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima, pa bilo da se radi o sporednim povremenim tražbinama, kao što je tražbina kamata, bilo da se radi o takvim povremenim tražbinama u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je tražbina uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja.

21. Prema tome, iz odredbe čl. 226. st. 1. ZOO nedvosmisleno proizlazi da tražbina kamata predstavlja tražbinu povremenog davanja, a prema izričitoj odredbi čl. 233. st. 2. ZOO u vezi čl. 226. st. 1. ZOO takvo potraživanje zastarijeva u trogodišnjem roku zastare.

22. Dakle, pravilnim i nedvosmislenom tumačenjem odredbi čl. 233. i 226. ZOO proizlazi da potraživanje glavnice u pogledu tražbine koja je stekla status ovršnosti, zastarijeva u roku od 10 godina od ovršnosti odluke, dok potraživanje zakonskih zateznih kamata po toj glavnici, zastarijeva u trogodišnjem zastarnom roku.

23. Ovaj drugostupanjski sud ukazuje da takva pravilna primjena i tumačenje mjerodavnih materijalnih odredbi ZOO u pogledu različitog tijeka zastare za glavno potraživanje i kamatu kao sporedno potraživanje, polazi od pravične raspodjele interesa vjerovnika i dužnika. Ovo stoga jer desetogodišnji rok zastare glavnog potraživanja pruža dostatno i primjereno vrijeme vjerovniku da stegne sigurnost u svoje potraživanje ( upravo putem mogućnosti promjene ishoda pravomoćnosti i ovršnosti u okviru izvanrednih pravnih lijekova ), dok s druge strane trogodišnji zastarni rok za kamatu kao sporedno potraživanje osigurava dužniku zaštitu od neopravdanog nepoduzimanja pravnih radnji vjerovnika u pogledu naplate tražbine.

24. Navedeno stajalište proizlazi i iz pravnog shvaćanja o zastarijevanju potraživanja zateznih kamata izraženog na sedmoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 21. studenog 2019. i koje glasi:

"Potraživanja zatezne kamate koje su zajedno s glavnicom utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog tijela javne vlasti ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom, i koje dospijevaju ubuduće, sukladno čl. 379. st. 2. ZOO/91 (čl. 233. st. 2. ZOO/05) zastarijevaju u trogodišnjem roku predviđenom za zastaru povremenih tražbina računajući od ovršnosti ovršnih isprava."

Vrhovni sud je takvo stajalište potvrdio i kasnijom sudskom praksom ( npr. Rev 87/2022-2 od 12. 04. 2022. ) u sklopu koje je nedvosmisleno ukazao na nepostojanje dvojbe u pogledu toga da tražbine kamata predstavljaju povremene tražbine na koje se primjenjuje trogodišnji zastarni rok propisan odredbom čl. 233. st. 2. u vezi čl. 226. st. 1. ZOO.

25. Kako je tuženik kao vjerovnik, u odnosu na tražbinu koju posjeduje prema tužitelju kao ovršeniku i koja je postala ovršna 27.07.2012., podnio zahtjev za izravnom naplatom 31. svibnja 2022., to glavno potraživanje nije obuhvaćeno prigovorom zastare, dok se na potraživanje kamata primjenjuje trogodišnji rok zastare, pa je potraživanje po toj osnovi do dana 31. svibnja 2019. obuhvaćeno prigovorom zastare, a kako pravilno ukazuje i tužitelj u sklopu žalbenih navoda.

26. U odnosu na visinu glavnog potraživanja i kamata koje su na iznose glavnica dospjele i tekle do dana 31. svibnja 2019. je proveden dokaz financijskim vještačenjem ( str. 208. spisa) u sklopu kojega su iskazani novčani iznosi glavnice naplaćenih zateznih kamata na iznose glavnica do 31. svibnja 2019. i to:

- 2.650,85 € na glavnicu od 10.124,68 kn od 15. travnja 2003. do 31. svibnja 2019.

- 2.142,93 € na glavnicu od 8.236,26 kn od 15. svibnja 2003. do 31. svibnja 2019.

- 913,85 € na glavnicu od 3.535,36 kn od 15. lipnja 2003. do 31. svibnja 2019.

- 2.756,64 € na glavnicu od 10.732,17 kn od 15.srpnja 2003. do 31. svibnja 2019.

- 2.517,72 € na glavnicu od 9.866,95 kn od 15. kolovoza 2003. do 31. svibnja 2019.,

- 2.850,69 € na glavnicu od 11.246,41 kn od 15.rujna 2003. do 31. svibnja 2019.

- 2.483,20 € na glavnicu od 9.860,43 kn od 15.listopada 2003. do 31. svibnja 2019.

- 1.793,04 € na glavnicu od 7.167,77 kn od 15.studenog 2003. do 31. svibnja 2019.

- 2.819,98 € na glavnicu od 11.347,66 kn od 15.prosinca 2003. do 31. svibnja 2019.

- 956,07 € na glavnicu od 4.182,21 kn od 15.siječnja 2004. do 31. svibnja 2019.

- 333,95 € na glavnicu od 1.362,23 kn od 15.veljače 2004. do 31. svibnja 2019.

- 1.184,84 € na glavnicu od 4.864,55 kn od 15.ožujka 2004. do 31. svibnja 2019.

- 7.129,63 € na glavnicu od 29.476,96 kn od 15.travnja 2004. do 31. svibnja 2019.

- 3.727,99 € na glavnicu 24.607,00 kuna od 20. studenoga 2008. do 31. svibnja 2019., što čini ukupni iznos od 34.261,38 €, a ne iznos od 37.694,54 € kako tužitelj potražuje kumuliranim tužbenim zahtjevom.

27. Primjenom odredbe čl. 56. st. 1. OZ tužitelj kao ovršenik je imao pravo preinačiti tužbu i zatražiti od suda da tuženiku kao ovrhovoditelju naloži da mu vrati ono što je neosnovano stekao ovrhom, pa kako na takve novčane iznos ima pravo i na zakonsku zateznu kamatu od kada je ovrhovoditelj neosnovano stekao novčana sredstva iz njegove imovine, odnosno od unovčenja dijelova imovine ovršenika ( čl. 56. st. 3. ), to proizlazi osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja kojim traži vraćanje iznosa kamata koji su bili obuhvaćeni prigovorom zastare odnosno za period dulji od tri godine od dana podnošenja zahtjeva za izravnom naplatom.

28. Stoga je kumulirano postavljen tužbeni zahtjev tužitelja u smislu čl. 188. st. 2. ZPP djelomično osnovan primjenom odredbe čl. 50. st. 1. toč. 11. OZ u vezi čl. 232. st. 2. i čl. 226. st. 1. ZOO. i činjenicom da je dio potraživanja zatezne kamate na iznose glavnica do 31. svibnja 2019. obuhvaćen prigovorom zastare ( točka II I.1. izreke ove presude) pri čemu je riječ o ukupnom iznosu od 34.261,38 €, a ne 37.694,54 € kako tužitelj utužuje, pa je taj drugi dio kumuliranog zahtjeva koji se temelji na odredbi čl. 56. OZ djelomično osnovan u visini od 34.261,38 € iz čega proizlazi da žalba tužitelja za preostali utuženi iznos od 3.437,16 € ( razliku između pripadajućeg iznosa od 34.261,38 € i utuženog od 37.694,54 € ) nije osnovana.

29. Slijedom svega navedenog, valjalo je temeljem čl. 373. točke 3. ZPP -a presudu preinačiti i usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja u pobijanom dijelu kojim traži da se proglasi nedopuštenom pljenidba i prijenos novčanih sredstava u dijelu u kojem se odnosi na zakonske zatezne kamate na poimenično navedene iznose glavnica od dospijeća do 30. svibnja 2019. ( točka III.1. izreke ) kao i dijelu kojim mu je tuženik obvezan vratiti iznos od 34.261,38 € sa zateznom kamatom od 31. svibnja 2019. ( točka III.2. izreke ) dok je u preostalom dijelu žalba tužitelja odbijena kao djelomično neosnovana ( čl. 368. st. 1. ZPP ) te je odlučeno kao pod točkom I. izreke ove odluke.

30. U odnosu na odluku o troškovima postupka ( točka III. prvostupanjske odluke ) koju žalbama pobijaju kako tužitelj tako i tuženik, valjalo je poći od činjenice da je tužitelj glavni tužbeni zahtjev na novčani iznos od 56.913,70 € ( i u odnosu na koji je tražio da se pljenidba i prijenos proglase nedopuštenim te da mu tuženik vrati taj iznos ) sa kojim nije uspio u cijelosti, te kumulirani i alternativno postavljeni tužbeni zahtjev u smislu čl. 188. st. 2. ZPP kojim je tražio da se pljenidba i prijenos proglase nedopuštenim u odnosu na zakonske zatezne kamate na iznos glavnice u određenom periodu ( starijem od tri godine od podnošenja zahtjeva za izravnu naplatu ) te tužbeni zahtjev kojim je tražio vraćanje iznosa od 37.698,54 € i sa kojim posljednjim zahtjevom je također uspio djelomično. Ukoliko bi se konačni omjer uspjeha tužitelja u sporu promatrao u postotku samo prema vrijednosti zahtjeva, tada je uspio da 60% ( iznosom od 34.261,38 € od 56.913,70 € ) te je riječ o konačnom uspjeh stranaka u sporu koji ukazuje na razmatranje opravdanosti primjene odredbe čl. 154. st. 4. ZPP i sukladno kojoj ako su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima, sud može odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Primjena navedene odredbe čl. 154. st. 4. ZPP polazi i od utvrđenja svih konkretnih okolnosti slučaja, te drugostupanjski sud primjećuje kako je tužitelj podnio dva tužbena zahtjeva ( glavni i kumulirani ) pri čemu sa prvim nije uspio u cijelosti, a obje stranke su procesnim raspolaganjima utjecale na tijek postupka i njegovo trajanje.

31. Stoga takve konkretne okolnosti slučaja po stavu ovog suda upućuju na pravilnost i zakonitost primjene odredbe čl. 154. st. 4. ZPP i odluke u sklopu koje svaka stranka treba snositi svoje troškove postupka, pri čemu navedene okolnosti slučaja ne opravdavaju dosuđivanje naknade niti tužitelju niti tuženiku primjenom odredbe čl. 156. st. 1. ZPP.

32. Slijedom iznesenog je temeljem žalbe tužitelja primjenom čl. 380. toč. 3. ZPP-a valjalo preinačiti prvostupanjsku odluku u pogledu troškova postupka i odlučiti kao pod točkom III.3. izreke, dok je žalba tuženika u pogledu troškova postupka neosnovana pa je primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP valjalo istu odbiti i odlučiti kao pod točkom II. izreke.

33. U odnosu na zahtjev tužitelja u pogledu naknade troškova žalbenog postupka, sukladno odluci u sklopu koje svaka stranka snosi svoje troškove postupka je takav zahtjev valjalo odbiti, pa je temeljem čl. 166. st. 1. i 2. ZPP-a u vezi čl. 154. st. 4. i čl. 155. ZPP-a valjalo odlučiti kao pod točkom IV. izreke.

U Zagrebu, 12. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Sabina Dugonjić