Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1854/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinjama toga suda Gordani Držaić, predsjednici vijeća, Jadranki Travaš, članici vijeća - sutkinji izvjestiteljici i Kseniji Grgić, članici vijeća u pravnoj stvari tužiteljice FA, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Tomislav Miškić, odvjetnik u Osijeku, protiv tuženice Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, koju zastupa punomoćnik Zlatko Knezović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Knezović & partneri j.t.d. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1111/2025-8 od 2. veljače 2026., na sjednici vijeća održanoj 12. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženice Addiko bank d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1111/2025-8 od 2. veljače 2026. u dijelu pod točkom I., II. i III. izreke.

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja je donio presudu kojom je pod točkom I. utvrdio ništetnom odredbu članka 6. stavka 1. Ugovora o [broj kredita], sklopljenog između tužiteljice i prednika tuženice (Slavonske banke d.d.) 25. srpnja 2005., a koja odredba glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,00% jednokratno, unaprijed.". Pod točkom II. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici, iznos od 237,06 eura zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. kolovoza 2005. pa do isplate.

Pod točkom III. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu 258,57 eura zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 2. veljače 2026. pa do isplate.

Pod točkom IV. izreke odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troška parničnog postupka iznad dosuđenog u točki III. izreke pobijane presude.

2. Protiv ove presude u dijelu pod točkom I., II. i III. izreke žalbu je podnijela tuženica zbog bitne povrede odredaba postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže u pobijanom dijelu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda odnosno ukinuti uz naknadu troška za sastav žalbe.

3. Žalba tuženice nije osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 6. stavka 1. Ugovora o [broj kredita] i to odredbe o naknadi za obradu kredita (tzv. ulazna naknada) te restitucijski zahtjev za povrat stečenog na temelju ništetne ugovorne odredbe i to iznosa od 237,06 EUR s osnove ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, sa pripadajućim zateznim kamatama.

5. Svoje stajalište o osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud temelji na slijedećim utvrđenjima:

- da su 25. srpnja 2005. tužiteljica kao korisnica kredita i tuženica kao kreditor sklopili Ugovor o [broj kredita] kojim je tuženica tužiteljici odobrila stambeni kredit za adaptaciju kuće u iznosu od 38.000,00 CHF,

- da je čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu određeno se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1% jednokratno, unaprijed, a na temelju koje odredbe je tuženica tužiteljici 9. kolovoza 2005. naplatila iznos od 237,06 eura na ime troškova obrade kredita,

- da je spornu odredbu Ugovora o kreditu tuženica unijela u Ugovor bez da su stranke o toj odredbi pojedinačno pregovarale,

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da je nakon što je banka sačinila ugovor o kreditu pozvali su tužiteljicu da isti potpiše, a o pojedinim odredbama nije pregovarala pa tako ni o spornoj odredbi Ugovora o kreditu, već je u izvodu iz računa vidjela da je predmetna naknada obračunata i naplaćena,

- da je tužiteljici prilikom isplate kreditnih sredstava odmah naplaćen iznos tih naknada i time su joj kreditna sredstva umanjena, iz čega zaključuje da se o predmetnoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već se radi o formularnom (tipskom) ugovoru, a ugovaranje iste je uzrokovalo znatnu neravnotežu ugovornih obveza i prava na štetu tužiteljice kao potrošača pa je predmetna odredba nepoštena u smislu čl. 81. st. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03. - dalje: ZZP/07), a posljedično i ništetna. Pozivajući se na odredbu čl. 210. i 214. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine „ br. 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05; dalje u tekstu ZOO/91) prvostupanjski sud ocjenjuje da je tuženica dužna isplatiti tužiteljici iznos koji je s osnove naknade za obradu kredita primila zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja jer je tuženica bila nepoštena stjecateljica.

6. U žalbi tuženica ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22,114/22, 155/23, 146/25 - dalje: ZPP) navodeći da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama te bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. ZPP-a tvrdeći da se sud u obrazloženju nije očitovao na njezine tvrdnje istaknute tijekom postupka. Iznosi svoje stajalište o opravdanosti naplate troškova obrade kredita ponavljajući navode isticane tijekom postupka i to da naknada za obradu kredita ulazi u efektivnu kamatnu stopu koja je propisana Zakonom o bankama (Narodne novine broj 84/02), kao i ocjenu da je sporna odredba čl. 6. Ugovora o kreditu jasna i lako uočljiva. Nadalje, smatra da je sud trebao primijeniti stajališta izražena u odlukama Suda Europske unije broj C- 621/17 i C-84/19, a ne odluku suda EU C-224/19 te je iznio poredbeno pravo za druge države prema kojem većina ima propisana naplatu troškova obrade kredita.

7. Ispitujući pobijanu presudu u pravcu istaknutog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, ovaj sud je ocijenio da ista nije ostvarena jer je prvostupanjski sud svoj zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva obrazložio jasnim, razumljivim i neproturječnim razlozima. Nadalje, ocjenjujući pobijanu presudu u pravcu bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, a na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. istog Zakona, ovaj sud nije utvrdio da bi prvostupanjski sud počinio ijednu navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka. Nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 338. st. 4. ZPP-a jer je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude jasno iznio svoje razloge, a koji se suprotstavljaju tvrdnjama tuženice u postupku.

8. Suprotno tvrdnjama tuženice, iz samog dokaznog postupka proizlazi da se u odnosu na spornu odredbu, kojom je tužiteljica obvezana plaćati naknadu za obradu kredita (toč. 6. st. 1. Ugovora o kreditu), nije pregovaralo već je tužiteljici bio predan primjerak sastavljenog ugovora koji je potpisala bez da su joj pojedine odredbe bile objašnjene ili da se o njima pregovaralo. Tužiteljici prilikom sklapanja ugovora nije bilo objašnjeno u koju svrhu se ugovara naknada za obradu kredita, što znači da je ostalo nejasno za koje konkretne troškove banke je ta naknada korištena.

9. Valja naglasiti da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi (konkretno naknadi za obradu kredita) odgovorio na prethodno pitanje koje glasi:

„3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“, pa imajući u vidu da se Direktiva 93/13 primjenjuje na konkretan slučaj s obzirom je Ugovor o kreditu sklopljen 25. srpnja 2005., to razmišljajući u duhu prava Europske unije proizlazi da je pravilan zaključak suda da je čl. 6. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita nepoštena ugovorna odredba.

10. Osim toga valja istaći da načelno nije sporno ugovaranje plaćanje naknade za obradu kredita prilikom sklapanja ugovora o kreditu, ali je sporan način njegovog ugovaranja i jasna svrha ugovaranja pojedine naknade, pa su stoga sve tvrdnje tuženice, kao što je i upućivanje na stajališta iz odluka Suda Europske unije C-621/17 i C-84/19, a kojima se zanemaruje taj pristup predmetu spora, neosnovane.

11. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a nepoštena ugovorna odredba je sukladno čl. 87. istog zakona ništetna. Dakle, da bi se utvrdila ništetnost ugovorne odredbe zbog nepoštenosti iste, potrebno je kumulativno utvrditi da se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, da je suprotna načelu savjesnosti i poštenja te da je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11.1. Slijedom svega navedenoga, u konkretnom slučaju je utvrđeno da se o spornoj odredbi ugovora nije pregovaralo, a niti je od strane djelatnika tuženice objašnjena tužiteljici svrha plaćanja predmetne naknade, već je tužiteljica samo potpisala ugovor koji joj je tuženica predala.

12. Takav nejasan i netransparentan način ugovaranja obveze korisniku kredita suprotan je načelu savjesnosti i poštenja pa imajući u vidu da takav način ugovaranja kredita očito upućuje na neravnopravni položaj potrošača kojem nisu objašnjene odredbe ugovora koji sklapa, niti je dana mogućnost pregovaranja o izmjenama određenih odredbi, dok je s druge strane banka u mogućnosti u potpunosti odrediti sadržaj svih ugovornih odnosa bez prethodnog objašnjenja, to predstavlja neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana na štetu potrošača, slijedom čega je primjenom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03., dalje: ZZP/03), valjalo u konkretnom slučaju spornu odredbu točke 6. st.1. Ugovora o kreditu ocijeniti nepoštenom.

13. Kako su žalbeni navodi tuženice kojima osporava pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude neosnovani, bez uporišta u stanju spisa, a pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo je jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu, valjalo je na temelju čl. 368. st. 1. i 2. ZPP-a žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u točki I. i II. izreke.

14. U odnosu na pobijanje odluke o troškovima postupka, a cijeneći da primjenom odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud ne pazi na primjenu materijalnog prava po službenoj dužnosti u odnosu na odluku o troškovima postupka, dok tuženica osporava žalbom samo opravdanost dosude troškova zastupanja na ročištu za objavu presude, treba navesti da je dosuda tog troška u skladu sa sudskom praksom, a imajući u vidu da je punomoćnik tužiteljice pristupio na ročište za objavu presude, pripada mu pravo na naknadu troška zastupanja na tom ročištu (takvo je stajalište u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u više odluka, primjerice Rev-832/2022, Rev-935/2022, Rev-559/2023, Rev-1222/2022 i Rev-772/2023).

15. Stoga je odluka o troškovima sadržana u točki III. izreke pobijane presude potvrđena na temelju čl. 380. toč. 2. ZPP-a.

16. Budući da tuženica nije uspjela sa žalbom, odbijen je njezin zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

U Zagrebu, 12. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Gordana Držaić