Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1638/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinjama toga suda Gordani Držaić, predsjednici vijeća, Jadranki Travaš, članici vijeća - sutkinji izvjestiteljici i Kseniji Grgić, članici vijeća u pravnoj stvari tužiteljice HF, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB : 14036333877, Slavonska avenija 4, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-425/2025-12 od 16. siječnja 2025., na sjednici dana 12. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Addiko Bank d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-425/2025-12 od 16. siječnja 2025. u dijelu pod točkom I., II. i III. izreke u kojoj je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 750,00 EUR sa pripadajućom zateznom kamatom.

II. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje navedena presuda u dijelu pod točkom III. izreke u kojem tužiteljica nije uspjela sa troškovima postupka za iznos od 200,00 EUR.

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja je donio presudu kojom je pod točkom I. izreke utvrdio da je ništetna odredba Ugovora o [broj kredita] od 10. srpnja 2007., sklopljenog između tužiteljice HF i prednika tuženika Hypo Alpe Adria Bank d.d., danas Addiko Bank d.d., a koja:

- u dijelu čl. 5. glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,5% (jedancijelihpet posto) iznosa kredita

Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 1.559,95 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 17. srpnja 2007. do isplate.

Pod točkom III. izreke naloženo je tuženiku platiti tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 750,00 EUR-a sa pripadajućom zateznom kamatom, od 7. srpnja 2025.g. do isplate, dok je zahtjev za naknadu troška odbijen za iznos od 700,00 EUR.

2. Protiv ove presude u dijelu pod točkom I., II. i III. izreke u kojoj je naloženo tuženiku naknaditi troškove postupka u iznosu od 750,00 eura žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže pobijanu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda odnosno ukinuti i vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Protiv ove presude u dijelu odluke o troškovima postupka za iznos od 200,00 EUR žalbu je podnijela tužiteljica zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže u smislu žalbenih navoda preinačiti odluku o troškovima postupka.

4. Žalbe su neosnovane.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 5. Ugovora o [broj kredita] sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 10. srpnja 2007. i to odredbe o naknadi za obradu kredita (tzv. ulazna naknada ) te restitucijski zahtjev za povrat stečenog na temelju ništetne ugovorne odredbe i to iznosa od 1.559,95 EUR s osnove ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, sa pripadajućim zateznim kamatama.

6. Među strankama je nesporno da je tužiteljica kao korisnik kredita s prednikom tuženika Hypo Alpe-Adria -Bank d.d. kao davateljem kredita zaključila Ugovor o [broj kredita]. od 10. srpnja 2007., a prema kojem je tuženik kao kreditor tužiteljici kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 178.570,00 CHF s rokom otplate od 30 godina. Nesporno je da je člankom 5. Ugovora o kreditu ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,5% iznosa kredita a kako to proizlazi iz sadržaja popisa uplata za namirenje obveza po kreditu list 12 spisa).

7. Između stranaka je sporno pitanje ništetnosti odredbe ugovora u dijelu koji se odnosi na tzv. ulaznu naknadu, te pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana kao i pitanje zastare.

8. Prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza utvrđuje da je tužitelj ica sklopila predmetni ugovor za stambeni kredit, da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom obrascu ugovora, da tužiteljica prije sklapanja ugovora nije mogla pregovarati o spornoj ugovornoj odredbi, niti su joj bili pojašnjeni struktura i način obračuna tzv. ulazne naknade.

9. Cijeneći prethodna utvrđenja, prvostupanjski sud u smislu odredbi čl. 81. i 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03. 46/07 i 79/07, dalje: ZZP/03) zauzima pravno shvaćanje da je odredba predmetnog ugovora o kreditu o plaćanju tzv. ulazne naknade, nepoštena i ništetna, slijedom čega prihvaća tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnom sporne ugovorne odredbe u smislu čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje: ZOO).

10. Stoga, utvrdivši da preplaćeni iznos na temelju ništetne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi iznosi 1.559,95 eur prvostupanjski sud temeljem čl. 1111. ZOO prihvaća zahtjev tužiteljice za isplatu preplaćenog iznosa sa zateznim kamatama od dana plaćanja tzv. ulazne naknade pozivom na čl. 1115. ZOO.

11. Tuženik u žalbi tvrdi kako sud prvog stupnja nije pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi. Naprotiv radi se o jasnoj, laku uočljivoj i razumljivoj odredbi čije ugovaranje u vrijeme sklapanja ugovo ra nije bilo zakonom zabranjeno. Takva je odredba bile jasna tužiteljici, kao i učinak iste na njezinu ekonomsku sferu. Stoga ne stoji zaključak suda da bi se radilo o neodređenoj ili neodredivoj naknadi zbog čega nije bilo potrebe provoditi test poštenosti. Nadalje, tuženik u žalbi osporava pravilnost utvrđenja iz provedenog testa poštenosti tvrdeći kako sud utvrđenje o izostanku pregovora temelji isključivo na iskazu tužiteljice, pri čemu da ne stoje ni utvrđenja o nesavjesnom postupanju tuženika i nastanku značajne neravnoteže na štetu tužiteljice kao potrošača. Kako je sve ove okolnosti uslijed pogrešne primjene materijalnog prava, sud prvog stupnja ocijenio na pogrešan način, time po stajalištu tuženika nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama i činjenično je stanje pogrešno utvrđeno.

12. Žalbeni navod o ostvarenoj apsolutno bitnoj povredi nije osnovan jer je prvostupanjska presuda jasna, razumljiva, neproturječna sebi i dokazima iz spisa predmeta, te sadrži razloge o svima odlučnim činjenicama koje su izvedeni ocjenom svih dokaza i u okviru tvrdnji i prigovora stranaka u odnosu na konkretan predmet. Stoga nije ostvarena apsolutno bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 96/08, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 dalje- ZPP)., kao ni ijedna druga na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema čl. 365. st. 2. ZPP pa je presudu moguće ispitati.

13. Nisu ostvareni ni žalbeni razlozi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s obzirom je presuda utemeljena na pravilnoj primijeni materijalnog prava.

14. Tuženik žalbu koncentrira na tvrdnju kako se radi o transparentnoj odredbi zbog čega se sud nepotrebno bavio provođenjem testa poštenosti, no i ta utvrđenja žalbom osporava s posebnim naglaskom na pogrešno utvrđenje o nastupu znatne neravnoteže.

15. Prije svega treba reći kako nedostatak zakonske zabrane ne čini utuženu naknadu valjanom već je potrebno u svakom pojedinom slučaju provesti test poštenosti kako je sud prvog stupnja i postupio i osnovom rezultata dokazivanja ocijenio da se radi o ništetnoj i nepoštenoj odredbi o kojoj se nije pregovaralo. Ujedno je za reći kako tuženik neosnovano upire da bi se radilo o transparentnoj odredbi, naprotiv s pravom je sud prvog stupnja ocijenio da tome nije tako i o tome dao razloge nalazeći da su odredbe neodređene i neodredive jer tužiteljica nije bila upoznata sa strukturom troškova iz čega se izvodi zaključak da se nije radilo o razumljivim odredbama. Razumljivost ugovorne odredbe ne promatra se na gramatičkoj razini, već je potrebno udovoljiti uvjetu da se potrošaču daju sve potrebne obavijesti kako bi donio informiranu odluku i shvatio koje ekonomske posljedice proizlaze iz preuzete obveze. Tome u ovom slučaju nije udovoljeno jer navedena odredba o ulaznoj naknadi koja se vezuje za Odluku banke nije razumljiva i ovisi o budućim faktorima (trenutak prijevremene otplate kredita, ostatak glavnice, sadržaj Odluke tuženika o visini naknade u relevantno vrijeme) koji ni samom tuženiku nisu mogli biti poznati da bi ih prezentirao kao informiranu obavijest tužiteljici. Informirana obavijest podrazumijeva znanje o razlozima koji opravdavaju plaćanje naknada, te svrsi istih odnosno znanje za koju se to uslugu troškovi podmiruju, što je sve u konkretnom slučaju izostalo kako je to sud prvog stupnja pravilno utvrdio.

16. Sve kada bi tuženik bio u pravu da bi se radilo o transparentnoj odredbi ukazuje se na pravno shvaćanje sadržano u odgovoru na revizijsko pitanje u odluci Vrhovnog suda Rev-240/2024 od 23. listopada 2024. koji glasi:

„Sama činjenica da je ugovorna odredba potrošačkog ugovora, kojom je ugovorena naknada za obradu kredita, jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje potrošaču da u trenutku zaključivanja ugovora precizno ocijeni visinu naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe, odlučna je prilikom ocjene radi li se o transparentno sastavljenoj ugovornoj odredbi, međutim transparentnost sama po sebi ne znači da je odredba ujedno i poštena. U okviru ocjene poštenosti navedene ugovorne odredbe, potrebno je, u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP/03, a u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP/03, ispitati i moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i ujedno postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača, budući da se ne radi o odredbi koja ne bi podlijegala testu poštenosti u smislu čl. 84. ZZP/03.“

17. Utoliko tuženik bez osnove tvrdi da sud prvog stupnja nije trebao provesti test poštenosti, kao što i neosnovano pobija pravilnost tih utvrđenja. Test poštenosti provodi se u odnosu na sve okolnosti slučaja koje su prethodile sklapanju ugovora i one koje su bile prisutne tijekom sklapanja istog da bi se preispitao odnos između iznosa naknade i pružene usluge. Iz rezultata dokaznog postupka slijedi kako je u konkretnom slučaju tuženik kao trgovac nametnuo tužiteljici spornu odredbu osnovom koje je naknadu morala platiti da bi joj odobrili kredit ( iskaz tužiteljice), čime banka nije vodila računa o zakonitim interesima tužiteljice kao potrošača i time je postupila suprotno načelu savjesnosti i poštenja i na štetu tužitelj ice uzrokovala značajnu neravnotežu u pravim i obvezama ugovornih strana. Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora odnosno da se radi o namjenskom kreditu za rješavanje stambenog pitanja, da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivnu mogućnost utjecaja na sadržaj sporne odredbe budući se o istoj nije pregovaralo, te da visina te naknada ne odgovara stvarno pruženoj usluzi, za zaključiti je kako je sve navedeno bilo od utjecaja na pravni položaj tužiteljice na negativan način i time je uzrokovana značajna neravnoteža. Identična pravna shvaćanja izražena su u predmetima C-84/19 i C-224/19, te u odlukama Vrhovnog suda Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024., Rev-715/2024-2 od 22. svibnja 2024., te citiranoj odluci Rev-240/2024 od 23. listopada 2024. u činjenično istovjetnim situacijama iz kojih proizlazi da kod ocjene postojanja dobre vjere valja uzeti u obzir cjelovito tuženikovo ponašanje u ugovornoj i predugovornoj fazi i u odnosu na odredbe koje čine bitne sastojke ugovora. Budući je tuženik u svojstvu stranke sudjelovao u kolektivnom sporu Potrošač (Pž - 7193/13) i da je pravomoćnom presudom utvrđeno kako je tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača time što im je nametnuo nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za zaključiti je iz svih okolnosti slučaja, kako tuženikovo nepoštenje nije prestalo ugovaranjem glavnog predmeta ugovora, naprotiv obuhvatilo je i predmetnu akcesornu ugovornu odredbu o kojoj tužitelj ica nije imala mogućnost pregovaranja. Ne samo zato jer joj tu mogućnost tuženik nije pružio, nego i zato jer nije bilo izgledno a time i objektivno moguće utjecati na visinu predmetnih naknada ukoliko je tužiteljica kao potrošač željela ishoditi kredit.

18. Stoga tuženik bez osnove tvrdi da bi činjenice o provedenom testu poštenosti bile pogrešno utvrđene odnosno da iskaz tužiteljice kojeg je sud prihvatio ne bi predstavljao dostatan dokaz za utvrđenje o izostanku pregovara. Naprotiv, tužitelj ica je dokazala tvrdnju o izostanku pregovora u predugovornoj fazi, dok tuženik ovo utvrđenje nije uspio dovesti u dvojbu.

19. Jednako kao što je sud pravilno primijenio materijalno pravo iz citiranih odredbi ZZP kada je utvrdio dio odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu ništetnim, tako je pravilno primijenio odredbe ZOO i ocijenio da tražbina nije u zastari te udovoljio zahtjevu radi isplate. Stoga tuženik bez osnove tvrdi da bi zastara imala početi teći danom isplate, naprotiv zastara počinje teći pravomoćnošću odluke o utvrđenju ništetnosti ugovornih odredbi koji se zaključak zasniva na ustaljenoj sudskoj praksi. Jednako tako, ovaj sud prihvaća stajalište suda prvog stupnja koje je također utemeljeno na recentnoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojoj je zbog utvrđene ništetnosti ugovorne odredbe tuženik koji se ponašao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nesavjestan stjecatelj u smislu čl. 1115. ZOO i dužan je platiti kamate od dana stjecanja u odnosu na koju zastara počinje teći pravomoćnošću odluke u ovom sporu.

20. Sud prvog stupnja odluku o troškovima postupka temelji na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, dosuđujući tužiteljici trošak zastupanja po punomoćniku temeljem važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („ Narodne novine „ broj 138/2023; dalje u tekstu Tarifa), za sastav tužbe 100 bodova, (Tbr. 7/1) za zastupanja na ročištima 4. studenog 2025. i 3. prosinca 2025. po 100 bodova (Tbr. 9. t. 1.). što ukupno iznosi uz 25% PDV 750,00 eur.

20.1. Suprotno žalbenim navodima tužiteljice pravilno sud prvog stupnja nije dosudio trošak podneska od 2. srpnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR. Naime, iako u obrazloženju presude sud prvog stupnja pogrešno navodi datum podneska 20. siječnja 2025. umjesto pravilno 2. srpnja 2025. navedeni podnesak nije bio potreban za vođenje parnice sukladno odredbi čl. 155. ZPP-a te je isti podnesen protivno odredbi čl. 299.a ZPP-a. Naime, tužiteljica se dodatno očitovala na navode tuženika, bez da je prethodno od suda zatražila odobrenje podnošenja tog očitovanja , s obzirom da je nije sukladno odredbi čl. 299.a st. 1. ZPP-a sud pozvao da se u određenom roku očituje na navode protivne stranke.

21. Slijedom svega navedenog žalbe stranaka valjalo je odbiti kao neosnovane i presudu suda prvog stupnja potvrditi sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZPP -a kao što je to navedeno u izreci ove presude.

U Zagrebu, 12. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Gordana Držaić