Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2928/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sabine Dugonjić, kao predsjednika vijeća, Josipa Grubišića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Vedrana Medakovića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Mate Puljiz, odvjetnik u Novskoj, protiv tuženika ĆE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Jasminka Trubelja, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate , odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj P-344/2022-23 od 26. travnja 2024. kao i o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj P-344/2022-31 od 09. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 12. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj P-344/2022-23 od 26. travnja 2024.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj P-344/2022-31 od 09. svibnja 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod toč. I izreke nalaže se tuženiku ĆE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] da tužitelju NE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] plati iznos od 9.500,00 eura a pod II i parnični trošak u iznosu od 1.070,73 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 27. travnja 2024. do isplate

2. Protiv navedene presude žalbu podnosi tuženik iz svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19-dalje: ZPP), sa prijedlogom da se ista odluka preinači u smislu žalbenih navoda, odnosno da se ista ukine i predmet vrati na ponovno suđenje uz naknadu troškova postupka povodom žalbe.

3. Pobijanim rješenjem odbija se prigovor tuženika od 7. svibnja 2024. izjavljen protiv rješenja o pristojbi ovog suda poslovni broj P-344/2022-29 od 6. svibnja 2024. kao neosnovan i potvrđuje se rješenje o pristojbi poslovni broj P -344/2022-29 od 6. svibnja 2024.

4. Protiv navedene odluke žalbu podnosi tuženik iz svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. ZPP, sa prijedlogom da se ista odluka ukine i predmet vrati na ponovno suđenje uz naknadu troškova postupka povodom žalbe.

5. Žalbe nisu osnovane.

6. Pobijana odluka sadržava razloge o odlučnim činjenicama i u istoj nema proturječnosti, pa prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu pravila postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, niti bilo koju drugu bitnu povredu pravila postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti iz čl. 365. st. 2. ZPP.

7. Predmet spora jest zahtjev tužitelja utemeljen na tvrdnji da je 29. ožujka 2019. pozajmio tuženiku iznos od 11.500,00 eura, a 14. veljače 2020. pozajmio mu je još i 3.500,00 eura dok je 26. kolovoza 2020. s tuženikom kao izvođačem ugovorio izvođenje građevinskih radova po principu “ključ u ruke” koji su izvođeni na nekretnini u [adresa] i odnosili su se na ogradu, ulazna vrata na ogradi i nadstrešnicu bez pokrova s ugrađenim žljebovima, a vrijednost tih radova ugovorena je u iznosu od 4.000,00 eura. Na zahtjev tužitelja izvršeni su i dodatni radovi čiju su vrijednost stranke suglasno procijenile na iznos od 1.500,00 eura. Tužitelj tvrdi kako su dogovorili da će vrijednost radova prebiti s iznosom koji je tužitelj pozajmio tuženiku, pa kako tuženik tužitelju nije vratio preostali iznos pozajmice od 9.500,00 eura, tužitelj svojim tužbenim zahtjevom konačno specificiranim na zapisniku od 5. rujna 2023. potražuje isplatu iznosa od 9.500,00 eura

8. Tuženik u žalbi navodi kako sud uopće ne obrazlaže podnesak koji je 10. ožujka 2022. punomoćnik tužitelja odaslao tuženiku, a u kojem je zatražio povrat duga u iznosu 5.000,00 EUR-a pa se može zaključiti da je tužitelj priznao vrijednost izvedenih radova po tuženiku od 10.000,00 EUR-a ali tužitelj tvrdi da se naknadno predomislio kada je vidio da tuženik bez građevinskog vještačenja ne može dokazati vrijednost izvedenih radova. Tužitelj je definitivno nakon zaključenja prethodnog postupka, odustao od pregovora o ukupnoj vrijednosti izvedenih radova od strane tuženika već je bez ikakve pisane potvrde od strane tuženika, priznao da je vrijednost izvedenih radova po tuženiku na objektu tužitelja samo 5.500,00 EUR-a. Sud je i ovakvu tvrdnju tužitelja prihvatio kao istinitu iako je i mogao zaključiti da je vrijednost izvedenih radova mnogo veća jer je tuženik izveo radove koji se odnose na aluminijsku dvorišnu ogradu, konstrukciju za nadstrešnicu uključujući i žljebove te ulazna dvorišna vrata pa se i bez građevinskog vještačenja može zaključiti da svi ti radovi nisu mogli biti izvedeni za samo 5.500,00 EUR-a.

9. Glede zaključka suda da tuženik nije dokazao da je izvršio povrat iznosa od 4.500,00 EUR-a, sud je također propustio utvrditi činjenicu izuzetno dobrih i prijateljskih odnosa među strankama, tim više što nitko nije sporio da su se dvije obitelji sastale u stanu tužitelja pa je vjerojatno za to bio povod vraćanje iznosa od 4.500,00 EUR-a. Činjenica da tuženik nije tražio potvrdu o primitku iznosa ne može se usporediti s činjenicom da su stranke potpisale primopredaju iznosa od 15.000,00 EUR-a jer se u ovom slučaju radilo od puno manjem iznosu pa kako su i vrijednost radova utvrđivali po dogovoru bez posebnih potvrda te nije jasno zašto je sud povjerovao tužitelju da mu tuženik nije izvršio povrat iznosa od 4.500,00 EUR-a niti obrazlaže zašto nije povjerovao iskazu svjedokinje ĐE, supruge tuženika .

10. Pri pisanju navedenog dopisa odvjetnika nije se radilo o grešci, dokaz je i to da je iznos od 5.000,00 EUR-a dva puta naveden. Da je sud uzeo u obzir taj dopis, utvrdio bi da je istinit iskaz tuženika da je vrijednost po tuženiku izvedenih radova na objektu tužitelja u [adresa] bila 10.000,00 EUR-a odnosno 10.500,00 EUR-a. Konačno, nije logična tvrdnja tužitelja da je tuženik izdao račun za svoje radove sa zakašnjenjem. Naime, tuženik nije izdavao račun sve dok mu tužitelj nije osporio vrijednost izvedenih radova jer je smatrao da je izvršen prijeboj potraživanja. Tek u ožujku 2022. godine tužitelj je osporio vrijednost izvedenih radova pa je tek tad tuženik ispostavio račun za izvedene radove, a koji račun tužitelj nije osporavao niti reklamirao, ali ni platio.

11. Pravilno sud prvog stupnja prema potvrdi na listu 3 i 4 spisa i tvrdnjama stranaka utvrđuje da je tužitelj tuženiku pozajmio 11.000,00 eura i 3.500,00 kn što ukupno iznosi 14.500,00 eura. Prema potvrdi je tužitelj tuženiku 14. veljače 2020. pozajmio dodatnih 3.500,00 eura dok je 9. rujna 2021. tuženik odradio za 5.500,00 eura. Na poleđini potvrde je popis građevinskih radova i to stupovi, ograda, dvorišna vrata, nadstrešnica bez pokrova s ugrađenim žljebovima i navod “ključ u ruke” te iznos od 4.000,00 eura i potpisi tužitelja i tuženika.

12. U tužbi (toč. I) tužitelj navodi da je 29. ožujka 2019.g. pozajmio tuženiku iznos od 11.500,00 EUR a 14. veljače 2020.g, još 3.500,00 EUR-a. U odgovoru na tužbu također (prva rečenica istog) tuženik ističe kako uopće nije sporno da je je primio od tužitelja 15.000,00 eura.

13. Temeljem navedenog pravilno sud utvrđuje kako se dakle radi o ukupnom dugovanju tuženika od 11.500,00 eur i 3.500,00 eur ili svega 15.000,00 eur, pa je ostalo utvrditi koliki je dio tog dugovanja otplaćen.

14. Prema dopisu punomoćnika tužitelja od 10. ožujka 2022. tužitelj je tuženiku pozajmio iznos od 15.000,00 eura, dok je tuženik kao prijeboj te tražbine izvršio građevinske radove pa mu je ostao dužan iznos od 5.000,00 eura. Tužitelj je naveo da je ovaj dopis rezultat greške u komunikaciji i da nije točno da tuženik tužitelju treba vratiti samo 5.000,00 eura pa se ovaj dopis ne može smatrati kao priznanje tužitelja da bi građevinski radovi koje je tuženik izveo na njegovoj nekretnini u [adresa] iznosili 10.000,00 eura. Tuženik se pak poziva na račun od 28. ožujka 2022. koji predstavlja dokaz o radovima koji su izvršeni. On taj račun nije dostavio u spis ni do zaključenja glavne rasprave, a tužitelj je naveo da on nije nikad dobio taj račun i da je taj račun izdan kao reakcija na tužiteljev dopis od 10. ožujka 2022. i tužbu .

15. Dakle, nesporno je da je tužitelj tuženiku pozajmio iznos od 15.000,00 eur, dok za radove tužitelj smatra da ona iznosi ukupno 5.500,00 eura pri čemu tuženik tvrdi da je ukupna vrijednost radova prema njegovom izračunu 10.500,00 eura .

16. Pravilno sud prvog stupnja utvrđuje kako je na tuženiku teret dokaza da izvedeni radovi vrijede 10.500,00 eura. Tuženik je građevinsko vještačenje predložio tek u fazi glavne rasprave. Za preostalih 4.500,00 eura, koji prema tuženikovoj tvrdnji nisu vraćeni izvršenim građevinskim radovima, tuženik tvrdi kako ih je osobno vratio tužitelju u njegovom stanu u prisutnosti svoje i tužiteljeve supruge te tužiteljeve majke bez potvrde, jer je imao povjerenja u tužitelja, a za obavljene radove je tužitelju izdao račun kad mu je tužitelj počeo prijetiti tužbom. No, i tuženikova bivša supruga OE ne zna da bi tuženik tužitelju vratio ikakve novce pa nije točno da bi tuženik tužitelju u njenom prisustvu i u prisustvu tužiteljeve majke i tuženikove supruge u tužiteljevom stanu vratio 4.500,00 eura te da nisu nikad bili u tužiteljevom stanu, već su pokazane fotografije snimljene 2019. u stanu u kojem je ona živjela s tužiteljem. Tuženikove fotografije su prema snimci ekrana mobitela nastale 9. rujna 2019. pa ne mogu potvrditi navod tuženika da je navodni povrat iznosa od 4.500,00 eura izvršen neposredno prije početka pandemije. Također, iz nesporne potvrde proizlazi da je 14. veljače 2020. tužitelj tuženiku pozajmio iznos od 3.500,00 eura pa ako je tuženik pri izdavanju potvrde vratio iznos od 4.500,00 eura, tada je tuženik tužitelju taj iznos vratio prije nego što mu je tužitelj uopće pozajmio puni iznos pozajmice od 15.000,00 eura.

17. Stoga u nedostatku drugih dokaza – koja utvrđenja niti navodima žalbe nisu dovedena u pitanje – sud poklanja vjeru pisanoj potvrdi prema kojoj je navedeno da je tužitelj tuženiku pozajmio iznos od ukupno 15.000,00 eura te su tu potvrdu potpisale obje stranke, te nije životno ni logično da bi tuženik tužitelju izvršio povrat iznosa od 4.500,00 eura, a da pritom ne sastave i pisanu potvrdu o tom povratu pa pravilno sud prvog stupnja utvrđuje da tuženik nije dokazao da je tužitelju vratio iznos od 4.500,00 eura te konačno temeljem čl. 499 Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 – dalje: ZOO) temeljem iste potvrde i tuženikova priznanja da je radovima vratio iznos od 5.500,00 eura, sud prvog stupnja osnovano dosuđuje tužitelju preostali iznos od 9.500,00 eur kao u izreci pobijane odluke.

18. Žaleći se na rješenje o pristojbi tuženik ističe kako je uz prigovor tuženik dostavio nalog za plaćanje pristojbe dostavljen 02. svibnja 2024. sa iznosom za uplatu od 0,00 EUR. Dakle, tuženik je imao namjeru platiti sudsku pristojbu prilikom predaje žalbe i tako iskoristiti povlasticu od 50%, ali mu to sud nije omogućio. Po pravnom shvaćanju tuženika to je dovoljan razlog da je prvostupanjski sud bio dužan prigovor uvažiti i izdati novo rješenje kojem će isto omogućiti. Sud je 26. travnja 2024. naložio tužitelju NE da plati sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 70,73 EUR, a sudska pristojba na tužbu i na prvostupanjsku presudu su jednake u svom iznosu pa iz toga proizlazi da je u sto-postotnom iznosu sudska pristojba na žalbu 141,46 EUR. No, pravilno sud prvog stupnja u pobijanoj odluci utvrđuje kako je tuženiku naloženo plaćanje sudske pristojbe na žalbu protiv presude u iznosu od 282,90 eura i sudske pristojbe na rješenje o pristojbi u iznosu od 13,27 eura. Tuženik u prigovoru tvrdi kako je dobio podatke da se u ovom predmetu ne plaća sudska pristojba na žalbu i osporava visinu pristojbe jer tvrdi da je sud tužitelju rješenjem P -344/2022-24 od 26. travnja 2024. naložio da plati sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 70,73 eura pa bi onda pristojba na žalbu trebala iznositi 141,46 eura.

19. Naime, pravilno sud prvog stupnja utvrđuje kako prema čl. 3 st. 1 Zakona o sudskim pristojbama (Narodne Novine 118/18, 51/23 – dalje: ZSP) pristojbu za žalbu plaća tuženik koji ju je podnio i njegova obveza plaćanja ove pristojbe prema čl. 4 t. 1 ZSP-a nastala je u trenutku predaje žalbe 2. svibnja 2024. a vrijednost predmeta spora jest 9.500,00 eura, pa je sudska pristojba na žalbu protiv presude prema Tbr. 3/1 Uredbe i Tarifi sudskih pristojbi (Narodne Novine 37/23 – dalje: Uredba) 282,90 eura i da je tuženik ovu pristojbu platio u trenutku podnošenja žalbe, tada bi prema čl. 7 st. 1 i 4 ZSP-a bio dužan platiti samo polovicu ove pristojbe tj. 141,45 eura, no on to nije učinio pa je dužan platiti puni iznos kao i pristojbu na rješenje o pristojbi u iznosu od 13,27 eura prema čl. 28 st. 9 ZSP-a jer je sud morao donijeti rješenje o pristojbi iz čl. 28 st. 4 ZSP-a pri čemu je u rješenju poslovni broj P-344/2022-25 tužitelju naloženo da plati sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 141,45 eura.

20. Stoga je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP pobijanu odluku valjalo potvrditi, žalbu odbiti i odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 12. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Sabina Dugonjić