Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2186/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, Roberta Jambora, člana vijeća i suca izvjestitelja i Tihane Marije Miladin, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice DJA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima Ivanu Šalini i Boži Vrkiću, odvjetnicima u Zadru, Jurja Dalmatinca Matejeva 3, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Knezović i partneri j.t.d., Zagreb, Radnička cesta 54, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-366/2022-33 od 20. veljače 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 12. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužiteljice kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-366/2022-33 od 20. veljače 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-366/2022-33 od 20. veljače 2024. u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke i u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke u dijelu u kojem je tužiteljici naloženo da tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 13.293,40 eura, te se predmet u tom dijelu vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. Ostavlja se o troškovima postupka povodom pravnog lijeka odlučiti u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenjem da je Ugovor o [broj kredita] zaključen između tužiteljice i tuženika dana 24. srpnja 2006., ništetan te kao takav ne proizvodi pravni učinak, kao i zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa od 114.190,57 eura sa pripadajućim zateznim kamatama (točka I. izreke).

Također, odbijen je kao neosnovan i eventualni tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenjem da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli iz Ugovora o [broj kredita] koji su stranke zaključile dana 24.srpnja 2006. i da tužiteljica nije dužna plaćati mjesečnu ratu po promjenama tečaja CHF u odnosu na kune a koje promjene su nastupile nakon 24. srpnja 2007. pa na dalje, tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa 10.083,53 eura sa pripadajućim zateznim kamatama, kao i zahtjev tužiteljice za naknadom troškova parničnog postupka (točka II. izreke). Tužiteljici je naloženo i da tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 13.293,40 eura, dok je zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka za iznos koji predstavlja razliku zatraženog i dosuđenog troška odbijen kao neosnovan (točka III. izreke).

2. Protiv točke I., II. i točke III. izreke presude u dijelu u kojem je zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka prihvaćen, žalbu je podnijela tužiteljica iz svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine ", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 - dalje: ZPP), te predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti i tužbeni zahtjev prihvati ti, odnosno podredno, istu u pobijanom dijelu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Tuženik je podnio odgovor na žalbu u kojem predlaže da se žalba tužiteljice odbije kao neosnovana.

4. Žalba je djelomično osnovana.

U odnosu na žalbu protiv točke I. izreke prvostupanjske presude

5. Predmet spora povodom glavnog tužbenog zahtjeva za zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti Ugovora o [broj kredita] od 24. srpnja 2006., te, posljedično tome, restitucijski zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa od 114.190,57 eura sa pripadajućim zateznim kamatama.

6. U postupku nije sporno da su tužiteljica i tuženik sklopili Ugovor o [broj kredita] od 24. srpnja 2006. kojim je tuženik tužiteljici odobrio namjenski kredit za izgradnju kuće i kupnju zemljišta u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 155.900,00 CHF uz rok otplate od 30 godina. Također, nije sporno da je predmetnim ugovorom ugovorena početna kamatna stopa od 3,88 % koja je promjenjiva, te da se tužiteljica obvezala vraćati kredit u anuitetima koji su vezani uz valutu švicarski franak.

7. Sud prvog stupnja odbio je i glavni i eventualni tužbeni zahtjev tužiteljice na temelju utvrđenja na tužiteljica u trenutku sklapanja spornog ugovora nije imala status potrošača. Tužbeni zahtjev tužiteljice kojim zahtijeva utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora sud prvog stupnja je pravilno odbio, ali je za odbijanje istog naveo razloge koji se za sada ne mogu prihvatiti o čemu će biti govora dalje u obrazloženju ove odluke. Međutim, neovisno o razlozima koje je sud prvog stupnja naveo u obrazloženju, tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti cijelog ugovora o kreditu je u svakom slučaju neosnovan neovisno o tome da li je tužiteljica imala svojstvo potrošača.

8. Tužiteljica naime u postupku tvrdi da su ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak i ugovorna odredba kojom je ugovorena promjena kamatne stope jednostranom odlukom tuženika nepoštene i posljedično tome ništetne, pa kako su istima ugovoreni bitni sastojci ugovora o kreditu, to je cijeli ugovor o kreditu ništetan.

9. U konkretnom slučaju, sporni ugovor o kreditu je sklopljen 24. srpnja 2006. Tužiteljica u postupku tvrdi da su odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene, pa je stoga za ocjenu da li je sporni ugovor o kreditu ništav (ništetan) mjerodavna odredba čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03 – dalje: ZZP/03) koja regulira posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe, te odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05 - dalje: ZOO/05) koje reguliraju materijalnopravne posljedice ništetnosti.

10. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava, dok je stavkom 2. istog članka propisano da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

11. Odredbom čl. 324. st. 1. ZOO/05, propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

12. Dakle, sukladno odredbama čl. 87. st. 2. ZZP/03 i čl. 324. st. 1. ZOO/05, ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

13. U konkretnom slučaju ništetnost odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope ne dovode ništetnosti cijelog ugovora. Naime, u slučaju kada je ništetna odredba o promjenjivosti kamatne stope na snazi ostaje početna kamatna stopa čije ugovaranje nije ništetno. Stoga se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi tužiteljice da u tom slučaju cijena kredita nije određena u smislu odredbe čl. 1021. ZOO/05, a niti je odrediva, pa da je stoga isti u cijelosti ništetan. Isto se odnosi i na ništetnost valutne klauzule. Naime, i u slučaju ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula ugovor o kreditu može opstati jer u tom slučaju ugovor o kreditu može ostati na snazi kao kredit u kojima se obveze ugovornih stranaka određene u kunama.

14. Nisu dakle, osnovani žalbeni navodi tužiteljice da je zbog ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli cijeli ugovor o kreditu ništetan. Pritom je u svezi odluka sudova na koje se tužiteljica poziva u žalbi potrebno navesti da istima ovaj sud nije vezan tako da iste ne mogu utjecati na neosnovanost tog dijela tužiteljičinog tužbenog zahtjeva.

15. Dakle, ugovor o kreditu koji sadrži ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule može opstati i bez tih odredbi, te nije ništetan u cijelosti (identično pravno shvaćanje zauzeto je i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-820/2023 od 23. travnja 2024., Rev-1471/2024 od 17. travnja 2025., Rev-461/2024 od 4. veljače 2025., Rev-84/2025 od 2. srpnja 2025., Rev-214/2025 od 25. ožujka 2025. i dr.). Stoga je glavni tužiteljičin tužbeni zahtjev neosnovan, neovisno o tome ima li tužiteljica svojstvo potrošača odnosno predstavlja li ili ne predstavlja sporni ugovor o kreditu potrošački ugovor.

16. S obzirom da je tužiteljičin glavni tužbeni zahtjev u svakom slučaju neosnovan, to je, temeljem čl. 368. st. 2. ZPP, žalbu tužiteljice valjalo odbiti kao djelomično neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke.

U odnosu na žalbu protiv točke II. i III. izreke prvostupanjske presude

17. Kako je ranije navedeno, sud prvog stupnja odbio je i osnovni i eventualni tužbeni zahtjev tužiteljice na temelju utvrđenja da tužiteljica sporni ugovor o kreditu nije sklopila u svojstvu potrošača.

18. Sud prvog stupnja tako u pobijanoj presudi (točka 10. obrazloženja) navodi da je tužiteljica suvlasnica društva Zara projekt d.o.o. koja se bavi gradnjom i prodajom nekretnina, te da je predmetni ugovor o kreditu podignut za potrebe kupovine zemljišta na kojoj je tužiteljica sagradila kuću koju je prodala. Također, navodi da je tužiteljica ugovor o kreditu sklopila u svrhu obavljanja poslovne djelatnosti društva Zara projekt d.o.o., pa kako kupnja i prodaja nekretnine odgovara djelatnosti trgovačkog društva u kojem je tužiteljica bila suvlasnik sa suprugom, to je sud prvog stupnja utvrdio da tužiteljica u trenutku sklapanja spornog ugovora nije imala status potrošača.

19. Međutim, utvrđenja i zaključci suda prvog stupnja u odnosu na nepostojanja svojstva potrošača na strani tužiteljice ne mogu se za sada prihvatiti. Naime, odredbom čl. 3. toč. 1. ZZP/03 propisano je da je potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

20. Dakle, odredba čl. 3. toč. 1. ZZP/03 potrošača definira kao funkcionalni pojam, imajući u vidu svojstva ili uloge koju stranke imaju u konkretnom ugovoru, odnosno ovisno o tome nastupaju li one u okviru svog obrta, poduzeća i profesije ili ne. To nadalje znači da je sud imajući u vidu okolnosti svakog konkretnog slučaja dužan utvrditi vezu između navedenog ugovora s profesionalnom ili poslovnom aktivnošću zainteresirane osobe. Ako je ta veza marginalna, zanemariva, onda se ne može zaključiti da takva osoba nema status potrošača, jer u takvim okolnostima veza između ugovora o namjenskom kreditu bila bi u pretežitom cilju zadovoljavanja potrošačkih potreba pojedinca.

21. U konkretnom slučaju, iz ugovora o kreditu (članak 2. ugovora) proizlazi da je tužiteljici kredit odobren u svrhu izgradnje kuće i kupovine građevinskog zemljišta pri čemu je dio iznosa kredita od 30.000,00 eura plaćen na račun prodavatelja DJ. Također, tužiteljica je u svom iskazu navela da je na nekretnini koja je kupljena sredstvima kredita sagradila višestambenu zgradu koju su iznajmljivali i koju su prodali 2009. ili 2010. kada su htjeli riješiti stambeno pitanje u [adresa]. Navedene okolnosti i dio iskaza tužiteljice koje su bitne za konačnu ocjenu da li je tužiteljica sporni ugovor o kreditu sklopila u svojstvu potrošača ili sa svrhom obavljanja poslovne ili poduzetničke djelatnosti sud prvog stupnja nije cijenio tako da je u postupku počinjena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP i posljedično tome pogrešno ii nepotpuno utvrđeno činjenično stanje čime je ostvaren žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP.

22. Naime, iz provedenog postupka nejasno je da li se zgrada ili kuća koju je izgradila tužiteljica sastojala o više stanova i čemu je bila namijenjena tj. da li je ista bila namijenjena stanovanju tužiteljičine obitelji, iznajmljivanju, preprodaji ili svemu navedenom. Naime, iz iskaza tužiteljice, s obzirom da je ista navela da je nekretninu prodala nakon što su kupila stan u [adresa], moglo bi se zaključiti da je kuća ili zgrada sagrađena i u svrhu stanovanja tužiteljice, a ne u svrhu preprodaje nekretnine kako to utvrđuje sud prvog stupnja. Pritom nije utvrđeno kojom se poslovnom djelatnošću u vrijeme sklapanja ugovora bavila tužiteljica, te da li je u to vrijeme tužiteljica bila vlasnica obrta ili trgovačkog društva čija bi poslovna djelatnost bila iznajmljivan je ili preprodaja nekretnina.

23. Dakle, prilikom utvrđivanja činjenica o kojima ovisi ocjena da li je tužiteljica sporni ugovor o kreditu sklopila u svojstvu potrošača sud prvog stupnja nije savjesno i brižljivo ocijenio sve dokaze i utvrdio sve činjenice tako da je u postupku u tom dijelu počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP i ostvaren žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP.

24. Slijedom toga, valjalo je temeljem čl. 369. st. 1. ZPP, prvostupanjsku presudu ukinuti u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke i u tom dijelu vratiti predmet sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

25. S obzirom da obveza naknade troškova ovisi o konačnom rješenju spora, to je ukinuta i odluka o troškovima parničnog postupka sadržana u točki III. izreke u dijelu u kojem je zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka prihvaćen.

26. Odluka o troškovima žalbenog postupka ostavljena je za konačnu odluku, sukladno odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

27. U ponovljenom postupku sud prvog stupnja će otkloniti bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje mu je ovaj žalbeni sud ukazao ovim rješenjem, te će nakon dopunskog saslušanja tužiteljice utvrditi sve odlučne činjenice o kojima ovisi utvrđenje da li je tužiteljica sporni ugovor o kreditu sklopila u svojstvu potrošača. Pritom će posebno utvrditi da li je ugovor o kreditu sklopljen , u potpunosti ili djelomično, u svrhu obavljanja poslovne ili poduzetničke djelatnosti i da li je tužiteljica vrijeme sklapanja takve djelatnosti uopće obavljala odnosno utvrditi će da li je tužiteljica u vrijeme sklapanja ugovora obavljala poslovnu djelatnost koja bi obuhvaćala iznajmljivanje ili prodaju i kupnju nekretnina.

28. Ako sud prvog stupnja u ponovljenom postupku utvrdi da sporni ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor raspravit će i sve tvrdnje i prigovore koje su stranke istaknule u odnosu na postojanje djelomične ništetnosti predmetnog ugovora. U odnosu na sporno pravno pitanje konverzije kredita sud prvog stupnja će prilikom donošenja odluke imati u vidu da, prema stavu ovog suda, odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 102/15) kao i provedena konverzija kredita ne derogiraju pravo tužitelja kao potrošača na potpunu restituciju tj. njegovo subjektivno pravo da mu tuženik potpuno vrati sve ono što je temeljem nepoštene odredbe primio i tako ponovno uspostavi pravno i činjeničnu situaciju kao da ništetne odredbe nije bilo, o čemu je pravni stav izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022.

29. U tom smislu, sud prvog stupnja će, ako bi utvrdio da osnovni ugovor o kreditu sadrži nepoštene odredbe o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule, utvrditi da li je nakon provedene konverzije ostvarena potpuna restitucija tj. da li je uspostavljeno stanje kao da nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu nije bilo. Pritom će posebice imati u vidu da se iznos preplate, ako je isti utvrđen prilikom konverzije, ne može kumulirati sa iznosom koji tužitelju pripada temeljem restitucije zbog nepoštenosti i ništetnosti odredbi u potrošačkom ugovoru, već da u tom slučaju tužitelj ima pravo na razliku koja se utvrđuje financijskim vještačenjem.

30. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 12. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Vesna Žulj