Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž-4257/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Iris Gović Penić, predsjednice vijeća, Sanje Joka Umićević, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Ines Kovačević, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Tomislavu Brguljanu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Vukić i partneri d.o.o. iz Rijeke, protiv prvotuženika AH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i drugotuženika MH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], obojica zastupani po punomoćniku Marinu Trinajstiću, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Jasna Trinajstić Krause i Marin Trinajstić iz Krka, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Crikvenici, Stalne službe u Krku, poslovni broj Pn-93/2019-19 od 7. studenog 2025., na sjednici vijeća održanoj dana 12. svibnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja GH kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Crikvenici, Stalne službe u Krku, poslovni broj Pn- 93/2019-19 od 7. studenog 2025. u točki I. izreke i u točki II. izreke u dijelu u kojem je naloženo tužitelju da nadoknadi tuženicima trošak parničnog postupka u iznosu od 1.787,50 EUR.
II. Odbija se zahtjev tužitelja GH za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 382,50 EUR.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja suđeno je:
„I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
„Tuženici AH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i MH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], dužni su solidarno platiti tužitelju GH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], iznos od 36.000,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana podnošenja ove tužbe pa nadalje, i to po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kao i naknaditi mu prouzročeni parnični trošak sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve to u roku od 15 i pod prijetnjom ovrhe.“
II Nalaže se tužitelju da naknadi tuženiku prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.787,50 EUR-a u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu, preko dosuđenog iznosa, zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka odbija kao neosnovan. “
2. Protiv točke I. prvostupanjske presude (u cijelosti) i točke II. prvostupanjske presude u dijelu u kojem je naloženo tužitelju da nadoknadi tuženicima trošak parničnog postupka u iznosu od 1.787,50 EUR, žalbu podnosi tužitelj zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, tužitelj osporava zaključak prvostupanjskog suda da je prvotuženik usmenom diobom postao samovlasnik nekretnine na kojoj su prvotuženik i drugotuženik uklonili čokote vinove loze i stablo rodne trešnje. Tužitelj ističe kako takva dioba uopće nije provedena te prvotuženik nije postao samovlasnik predmetne nekretnine. Kako je tužitelj nesporno upisan u zemljišnim knjigama kao suvlasnik predmetne nekretnine, i to u 1/2, tuženici nisu smjeli, bez njegovog dopuštenja, ukloniti čokote vinove loze i stablo rodne trešnje. Slijedom navedenog, tužitelj trpi štetu koja je nastala uništenjem čokota vinove loze i stabla rodne trešnje, koji plodovi se nalaze na nekretnini u njegovom suvlasništvu. Budući da prvostupanjski sud nije utvrđivao visinu nastale štete, pogrešno smatrajući da tužitelj više nema vlasničkih prava na predmetnoj nekretnini, tužitelj predlaže ukinuti prvostupanjsku presudu te predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Potražuje trošak žalbenog postupka u ukupnom iznosu od 382,50 EUR, i to: trošak sastava žalbe u iznosu od 225,00 EUR, zajedno s PDV-om od 25% u iznosu od 57,50 EUR te trošak sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 100,00 EUR.
3. Tuženici nisu podnijeli odgovor na žalbu tužitelja.
4. Žalba tužitelja nije osnovana.
5. Ispitivanjem prvostupanjske presude i postupka koji je prethodio njenom donošenju nisu utvrđene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj:
53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, dalje u tekstu: ZPP), a na što ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.
6. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, nije utvrđena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je razumljiva i ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, a presuda sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama.
7. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 4.778,02 EUR (36.000,00 kuna), zajedno sa zateznom kamatom koja teče od dana podnošenja tužbe do isplate. Utuženi iznos predstavlja naknadu imovinske štete zbog uklanjanja čokota vinove loze i stabla trešnje na nekretnini u suvlasništvu tužitelja, koje uklanjanje su izvršili prvotuženik i drugotuženik.
7.1. Prema tvrdnjama tužitelja, uklanjanjem vinove loze i stabla trešnje, tužitelj je onemogućen u korištenju plodova vinove loze i stabla trešnje na nekretnini koja se nalazi u njegovom suvlasništvu.
7.2. Tužitelj nestručno procjenjuje da je, uništenjem vinove loze i stabla trešnje, nastala šteta u iznosu od 72.000,00 kuna. Budući da je tužitelj suvlasnik nekretnine u jednoj polovini (1/2), tužitelj potražuje polovinu iznosa od 72.000,00 kuna, tj. iznos od 36.000,00 kuna, tj. 4.778,02 eura.
8. Nije sporno da su tužitelj GH i prvotuženik AH upisani kao zemljišnoknjižni vlasnici nekretnine koja u naravi predstavlja vinograd – kč. br. [katastarska čestica], upisane u zemljišnoknjižni uložak broj [broj ZK uloška], katastarska općina [katastarska općina], zemljišnoknjižni odjel Krk (list 4 spisa), i to svaki u jednoj polovini.
9. Nije sporno da su prvotuženik AH i drugotuženik MH počupali čokote vinove loze i posjekli drvo trešnje na gore navedenoj nekretnini.
10. Međutim, među strankama je sporno je li postignuta usmena dioba prema kojoj je predmetna nekretnina pripala isključivo prvotuženiku, čime bi prvotuženik imao isključivo pravo raspolaganja predmetnom nekretninom, dok tužitelj ne bi više imao bilo kakvih prava u odnosu na predmetnu nekretninu, pa tako i pravo na naknadu štete koja je nastala uništenjem vinove loze i stabla trešnje.
11. Prvostupanjski sud je zaključio da je usmena dioba između tužitelja i prvotuženika realizirana i da je predmetna nekretnina u cijelosti pripala prvotuženiku u njegov isključivi posjed i vlasništvo. Prema ocjeni prvostupanjskog suda, predmetna nekretnina više ne predstavlja imovinu tužitelja radi realizirane usmene diobe s prvotuženikom, stoga je prvostupanjski sud odbio zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovan.
12. Ovaj sud drugog stupnja se slaže sa utvrđenjima prvostupanjskog suda da je među parničnim strankama izvršena i realizirana usmena dioba predmetne nekretnine, budući da navedeno proizlazi iz iskaza svjedoka koji su saslušani u tijeku prvostupanjskog postupka, između ostalog, iz iskaza supruge tužitelja PH i kćeri tužitelja FH, dakle osoba koje su u bliskoj osobnoj vezi sa tužiteljem.
12.1. Naime, svjedokinja PH iskazuje kako su se u pogledu predmetne nekretnine njezin muž (tužitelj) i njegov brat (prvotuženik) dogovorno podijelili. Za predmetnu diobu između njezinog muža i njegovog brata je saznala po priči njezinog muža (tužitelja). Svjedokinja napominje kako ona i njezin muž nisu ništa radili na toj parceli otkad su se tužitelj i prvotuženik podijelili niti su brali plodove koje predmetna nekretnina daje (list 111 – 112 spisa).
12.2. Svjedokinja FH iskazuje kako su tužitelj i prvotuženik bili u svađi oko zemlje i svih imovinskopravnih pitanja vezanih uz tu zemlju. Međutim, ta svađa je na kraju ipak dovela do dogovora koji je realiziran oko 2014. ili 2015. godine. U pogledu tog dogovora nije sačinjen nikakav pisani dokument. Raspravljalo se o predmetnoj nekretnini i drugoj imovini, a u pogledu predmetne nekretnine je dogovoreno da će ona pripasti tuženiku, ali da se oko svih važnih pitanja treba pitati i drugog suvlasnika. Ističe kako su do te diobe njezin otac (tužitelj) i njezin stric (prvotuženik) zajedno uživali predmetnu nekretninu, obrađivali zemlju i brali plodove. Međutim, nakon diobe, njezin otac više nije radio na toj nekretnini. Ističe kako od diobe njezina obitelj česticu nije koristila niti su brali grožđe i trešnju jer to nisu smjeli (list 113-114 spisa).
12.3. Iz iskaza svjedoka RH, VH i DH također proizlazi da su se tužitelj i prvotuženik podijelili na način da predmetna nekretnina pripadne prvotuženiku (list 122-125 spisa).
13. Dakle, u predmetnom postupku čak petero svjedoka, među kojima su supruga i kćer tužitelja, potvrđuju da su tužitelj i prvotuženik postigli usmeni sporazum na temelju kojeg je predmetna nekretnina ustupljena prvotuženiku u isključivi posjed.
14. Što se tiče žalbenih navoda tužitelja da je on zemljišnoknjižni vlasnik predmetne nekretnine, valja istaknuti kako usmeni ugovor o diobi, kao dvostrano obvezni ugovor u kojem svaka ugovorna strana nešto dobiva, a nešto daje, smatra se izvršenim pa time može postati osnova stjecanja prava vlasništva ako je utvrđeno što je svaki od suvlasnika dobio u posjed i vlasništvo tim pravnim poslom (isto shvaćanje je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Rev-651/2024-2 od 28. siječnja 2025).
15. Dakle, premda parnične stranke nisu zemljišnoknjižno riješile vlasničke odnose , njihova usmena dioba ipak predstavlja osnovu stjecanja prava vlasništva , tj. usmena dioba ima određeni pravni učinak.
16. Naime, kako su tužitelj i prvotuženik postigli usmenu diobu koja je među njima faktično realizirana na način da je predmetna nekretnina pripala prvotuženiku na samostalno korištenje i posjed, tada tužitelj više nije imao pravo koristiti tu nekretninu niti ubirati njezine plodove, unatoč tome što zemljišnoknjižno stanje nije usklađeno sa takvim dogovorom. Realizirana usmena dioba proizvodi pravne učinke među strankama te predstavlja osnovu samostalnog izvršavanja vlasničkih ovlasti na nekretnini koja je prvotuženiku pripala diobom. Slijedom navedenog, nakon što je usmena dioba faktično realizirana, tužitelj nije imao pravo koristiti vinovu lozu i stablo trešnje, brati grožđe i trešnje niti odlučivati o načinu gospodarenja nekretninom koja je prema postignutom dogovoru pripala prvotuženiku.
17. Pojam štete je definiran člankom 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, dalje u tekstu: ZOO) te je propisano kako je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).
18. U smislu zakonske definicije štete, ne može se zaključiti da je došlo do umanjenja imovine tužitelja time što su tuženici uklonili vinovu lozu i stablo trešnje. Naime, usmenom diobom je faktično uspostavljeno da prvotuženik samostalno gospodari predmetnom nekretninom. Nakon izvršene diobe, tužitelj više nije ostvarivao nikakvu stvarnu gospodarsku korist od vinove loze i stabla trešnje koja su se nalazila na toj nekretnini. Tužitelj više nije ubirao grožđe ni trešnje, nije održavao nasade niti je na bilo koji način sudjelovao u korištenju ili gospodarenju predmetnom nekretninom. Dakle, uklanjanjem vinove loze i stabla trešnje nije došlo do povrede stvarnih interesa tužitelja niti do umanjenja njegove imovine. Tužitelju nije nastala ni obična šteta ni izmakla korist, budući da predmetnu nekretninu nije koristio niti je na njoj ubirao kakve plodove ili ostvarivao drugu imovinsku korist. Sama činjenica zemljišnoknjižnog suvlasništva, uz postojanje i realizaciju usmenog sporazuma o diobi, nije dovoljna za zaključak da je tužitelju nastala pravno priznata šteta, kada je utvrđeno da predmetnu nekretninu tužitelj nije koristio niti je na njoj ostvarivao svoja suvlasnička ovlaštenja.
19. Slijedom svega navedenog, prvostupanjski sud je pravilno odbio tužbeni zahtjev , budući da tužitelju nije nastala šteta.
20. S obzirom da je tužitelj u cijelosti izgubio spor, odluka o parničnom trošku, sadržana u točki II. izreke prvostupanjske presude, donesena je pravilnom primjenom odredaba čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.
21. Uzevši u obzir sve navedeno, valjalo je odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu te primjenom odredbe iz članka 368. stavak 1. ZPP-a odlučiti kao u točki I. izreke drugostupanjske presude.
22. Sukladno čl. 166. st. 1. ZPP, odlučeno je i o zahtjevu tužitelja za naknadu troška nastalog povodom njegove žalbe. Tužitelj je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška žalbenog postupka, budući da sa žalbom nije uspio. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki II. izreke drugostupanjske presude.
U Zagrebu, 12. svibnja 2026.
Predsjednica vijeća:
mr. sc. Iris Gović Penić
