Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3364/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Gordane Bošković Majerović, predsjednice vijeća, Milene Frankić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Vlaste Mrzljak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice KG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Andrej Ležaić, odvjetnik u Zagrebu, Savska 56 A, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6554/2024-7 od 24. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 12. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austrija d.d., kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 6554/2024-7 od 24. travnja 2025.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđena je ništetnom odredba čl. 5. Ugovora o kreditu sa Sporazumom o zasnivanju založnog prava radi osiguranja novčane tražbine, broj: [broj kredita], od 16. svibnja 2012., sklopljenog između tužiteljice i tuženikovog prednika i to u dijelu koji glasi: ''...jednokratnu naknadu za odobrenje i korištenje kredita koja se obračunava od odobrenog iznosa kredita te dospijeva i naplaćuje se prije prve isplate kredita...'' (toč.I. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 586,00 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 19.svibnja 2012. do isplate, po stopama pobliže navedenim u izreci presude (toč. II. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici troškove parničnog postupka sa zateznim kamatama tekućim od 24. travnja 2025. do isplate, po stopi pobliže navedenoj u izreci presude (toč.III. izreke),

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22,114/22 i 155/23

- dalje: ZPP). Predlaže presudu preinačiti sukladno navodima žalbe i zahtjev tužitelja odbiti, uz naknadu cjelokupnih troškova postupka sa zateznom kamatom tekućom od donošenje presude suda prvog stupnja do isplate i troškova žalbenog postupka sa zateznom kamatom tekućom od donošenje presude ovoga suda do isplate, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Žalba tuženika je neosnovana.

4. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice radi utvrđenja ništetnosti odredba čl. 5. Ugovora o kreditu sa Sporazumom o zasnivanju založnog prava radi osiguranja novčane tražbine, broj: [broj kredita], od 16. svibnja 2012. (dalje : Ugovor ) sklopljenog između tužiteljice i tuženikovog prednika i to u dijelu koji glasi: ''...jednokratnu naknadu za odobrenje i korištenje kredita koja se obračunava od odobrenog iznosa kredita te dospijeva i naplaćuje se prije prve isplate kredita...'' te zahtjev kojim traži isplatu iznosa kojeg je tuženik primio na ime te ništetne odredbe.

5. Sud prvog stupnja ocjenom izvedenih dokaza utvrđuje slijedeće:

- da su tužiteljica kao korisnica kredita, i prednik tuženika kao kreditor sklopili Ugovor kojim je tužiteljici odobren stambeni kredit u iznosu od 58.600,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti i državna poticajna sredstava iz toč. 1. istog Ugovora do iznosa 807,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti uvećanog za pripadajuće kamate, naknade i troškove, odnosno ukupno do kunske protuvrijednosti iznosa 59.407,00 EUR

- da taj Ugovor ima obilježja potrošačkog ugovora,

-da je čl. 5. Ugovora o kreditu ugovoreno da korisnik kredita (tužiteljica) obvezuje se platiti jednokratnu naknadu za odobrenje i korištenje kredita koja se obračunava od odobrenog iznosa kredita te dospijeva i naplaćuje se prije prve isplate kredita

- da je tužiteljica za trošak obrade kredita platila iznos od 586,00 EUR dana 18. svibnja 2012.

- da stranke nisu pojedinačno pregovarale o ugovornoj odredbi o ulaznoj naknadi jer je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, a tužiteljica nije mogla utjecati na njezin sadržaj,

-da se takvim spornim uglavkom u Ugovoru o kreditu, kojim je visina naknade za odobrenje kredita nije bila propisana, već se upućuje na Odluku o naknadama za usluge stambenih kredita kreditora, ništa ne mijenja na stvari i to svakako nije dokaz da su stranke o istoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovarale, a teret dokaza da se o spornoj odredbi ugovora pojedinačno pregovaralo leži upravo na tuženiku,

- da tužiteljica nije znala koju uslugu ili trošak tim iznosom podmiruje zbog čega je ta odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice.

6. Na temelju tih utvrđenja da stranke nisu vodile pregovore u pogledu naknade za obradu kredita, već se radilo o uvjetima koje je odredio tuženik, a na koje tuž iteljica kao stranka odnosno prosječni potrošač nije mog la utjecati, pozivom na odredbe čl. 81., 82. i 87. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine“ br. 96/03- dalje ZZP/03) odnosno istovjetne odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine“ br. 79/09,89/09,113/09 - dalje ZZP/07), odredbe Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. utvrđuje da je odredba sadržana u čl.5. Ugovora o kreditu nepoštena te time i ništetna. Primjenjujući odredbe čl. 1111. i čl.1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05,41/08,125/11,78/15,29/18,126/21,114/22 i 155/23 - dalje: ZOO) sud prvog stupnja je obvezao tuženika na isplatu iznosa od 586,00 EUR sa zateznom kamatom koje teče od dana nakon što je naplaćena ulazna naknada obrade kredita. Ujedno je odbio tuženikov prigovor zastare navodeći u obrazloženju da kod povrata stečenog bez osnove tražbina zastarijeva za pet godina, sukladno čl. 225. ZOO, pa u konkretnom slučaju zastara restitucijskog zahtjeva može početi teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke u ovom predmetu, kojom se prethodno utvrđuje nepoštenom i ništetnom ugovorna odredba sadržana u čl. 5. Ugovora, tako da zastara još nije niti počela teći. Sud prvog stupnja se pri tom pozvao na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto na sjednici građanskog odjela od 30. siječnja 2020.

7. Odluka suda prvog stupnja pravilna je i zakonita pa ju prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

8. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti .

9. U postupku nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju posebno ukazuje tuženik jer pobijanu presudu, žalbenim navodima tuženika nije proturječaja i istu je moguće ispitati.

10. Razmatrajući postupak koji je prethodio donošenju pobijane presude, ovaj sud nije uočio da bi sud prvog stupnja onemogućio tuženika u raspravljanju pred sudom, niti je povrijedio zajamčeno pravo stranaka (tuženika) na jednakost oružja pred sudom, a niti je postupak proveo protiv načela zajamčenog prava na pravično suđenje zajamčeno čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske i čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

11. Tužba nije niti preuranjena jer u trenutku kada presuda postaje pravomoćna i kada počinje teći zastarni rok za kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva pravomoćan je i deklaratorni dio presude pa, dakle, ne može biti govora o preuranjenosti tužbe za kondemnatorni dio presude jer se istom odlukom odlučuje o oba zahtjeva tužitelja te nije potrebno ranije odlučiti o deklaratornom, a nakon toga o kondemnatornom dijelu tužbenog zahtjeva. Zbog navedenoga nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi s čl. 338. st. 4. te čl. 326.a i čl. 186.c ZPP.

12. Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore, te je na osnovi izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava.

13. Na žalbene navode valja reći da temeljem čl.220.ZPP dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke. Sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Dakle, sud nije dužan prihvatiti sve prijedloge stranaka u pogledu izvođenja dokaza, već samo one koje sud smatra potrebnim za utvrđenje odlučnih činjenica, a što je sud prvog stupnja i učinio, i za navedeno iznio obrazložene razloge (vidi rbr.8. obrazloženja presude), pa suprotni žalbeni navodi tuženika nisu osnovani.

14. Tijekom postupka, a sada i u žalbenoj fazi sporno je je li odredba čl.5. predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnosi na ulaznu naknadu ništetna, te ima li tužiteljica pravo na isplatu utuženog iznosa. Sporno je i pitanje tijeka kamata, te zastare potraživanja.

15. Imajući u vidu predmet spora, a radi odgovora na žalbene navode tuženika valja reći da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu na snazi bio ZZP/07, koji je u čl. 96. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema čl. 99. tog Zakona, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste (čl.102.st.1. ZZP/07).

16. U odnosu na žalbene navode tuženika, valja reći da je tužiteljica predmetni Ugovor sklopila kao fizička osoba za rješavanja stambenog pitanja (kupnja kuće), dakle u svrhe koje nisu namijenjene njezinom zanimanju niti njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, odnosno da tužiteljica ima status potrošača kako je definiran čl. 3. ZZP/07. Pri tome su neodlučni žalbeni prigovori tuženika da nije utvrđeno radi li se u konkretnom slučaju o „prosječnom potrošaču“, jer pravo na zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi predviđenu ZZP/07 imaju svi potrošači, a ne samo onaj koji se može smatrati „prosječnim potrošačem, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću”. Kvalifikacija osobe kao „potrošača“ u smislu čl. 3. ZZP/07 - fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, ne ovisi o njegovom ponašanju prilikom sklapanja ugovora. Standard „prosječnog potrošača, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću“ odnosi se (samo) na utvrđivanje je li ispunjen zahtjev transparentnosti, odnosno je li ugovorna odredba sastavljena na način koji bi bila jasna i razumljiva prosječnom potrošaču koji je uobičajeno informiran, pažljiv i razborit.

17. Utvrđenja i zaključke suda prvog stupnja prihvaća i ovaj sud jer iz izvedenih dokaza proizlazi da stranke oko naknade ulaznu naknadu nisu pregovarale jer se radi o unaprijed formuliranima odredbama Ugovora o kreditu, te tužitelj ica nije imala utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora. Naime, iz iskaza tužiteljice proizlazi da nije imala mogućnosti pregovarati odnosno nije bila u mogućnosti utjecati niti izmijeniti bilo koju ugovornu odredbu, već naprotiv isti Ugovor predočen joj je kao Ugovor koji se ne može mijenjati. Naime, tužiteljicu su zanimale ugovorne odredbe u svezi naplate naknade za obradu kredita, no nitko joj nije razjasnio strukturu odnosno koji parametri određuju visinu tzv. ulazne naknade, a koja ugovorna odredba se tužiteljici činila nelogičnom i suvišnom. Tužiteljica je prije potpisa-sklapanja Ugovora pročitala isti Ugovor te joj je sve bilo jasno i razumljivo, osim što nije imala mogućnosti dogovora i izmjena pojedinih ugovornih odredbi. Prije sklapanja Ugovora je tužiteljica prigovorila tuženiku u svezi predmetne ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi. No, tuženik je povodom tužiteljičinog prigovora odgovorio da nema mogućnosti izmjene Ugovora.

18. Sukladno odredbi čl. 96. ZZP/07, na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao ulaznoj naknadi i visini te naknade dok tuženik ne samo da nije navedeno dokazao već iz predmetne odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužiteljica obvezuje platiti jednokratnu naknadu za odobrenje i korištenje kredita koja se obračunava od odobrenog iznosa kredita te dospijeva i naplaćuje se prije prve isplate kredita u visini i na način određen Odlukom o naknadama za usluge stambenih kredita kreditora su visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate.

19. Tuženik je doduše u spis dostavio odluku o naknadama za uslugu stambenih kredita te Okvirne uvjere za odobravanje namjenskih kredita za stambene potrebe građana Republike Hrvatske 05/2012/RK no iz dostavljenih dokaza nije moguće zaključiti da prosječan potrošač mogao shvatiti zašto su troškovi ulazne naknade ovisni o visini odobrenog kredita, koje sve troškovi tuženiku nastaju prilikom obrade kredita i bi li visina naknade predstavljala ekvivalent pruženoj usluzi.

19.1. Suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja je pravilno na temelju rezultata dokaznog postupka utvrdio da se u ovom konkretnom predmetu radilo o unaprijed formuliranom Ugovoru koji je sastavio tuženik, uključujući i spornu odredbu o ulaznoj naknadi jer Ugovor ne sadrži jasne informacije o načinu određivanja te naknade već je tuženik proizvoljno odredio visinu same naknade a iz iskaza tužiteljice jasno proizlazi da se o predmetnoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo na način da je ta odredba razumljiva i jasna kao i određena ovdje tužiteljici kao potrošaču.

20. Netočni su i žalbeni navodi tuženika o pogrešnoj primjeni Direktive 93/13 i prakse suda EU u konkretnom slučaju jer su parnične stanke predmetni ugovor o kreditu zaključile prije stupanja Republike Hrvatske u EU. Naime, sud prvog stupnja, citirajući odredbu čl. 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5.4.1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, naglašava kako se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već ih je potrebno implementirati jer u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti. U tom kontekstu prvostupanjski sud primjećuje da je Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12). Izneseno pravno shvaćanje u potpunosti prihvaća i ovaj sud budući da isto ne odstupa od pravnog shvaćanja izraženog u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 673/23-2 od 13. veljače 2024.

20.1. Pravilno sud prvog stupnja navodi da i Sud Europske unije u predmetu C- 224/19 tumači čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, tj. bonae fidei, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

Vezano uz prethodno navedeno treba dodati da pravno nije odlučno što u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora Republika Hrvatska nije bila u punopravnom članstvu u Europskoj uniji. Naime, obveza je sudova da usklađeno s pravnom stečevinom Europske unije tumače domaće pravo i spram pravnih odnosa koji su nastali prije pristupanja Europskoj uniji.

20.2. Također, za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije potrebno ispunjenje uvjeta da je ta odredba i/ili nejasna i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva. Čl. 99. ZZP/07 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Tako i Sud Europske unije izražava shvaćanje u presudi od 16. srpnja 2020. u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 (u predmetima naplate naknada za obradu kredita - naknade za otvaranje) da čl. 2., čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora“ trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju. Odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samo bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Stoga proizlazi da ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita ne ulazi pod pojam „ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene“ te se na istu ne odnosi isključenje testa nepoštenosti.

21. Prema tome, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati s tuženikom u svezi ulazne naknade. Naime, tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbe ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužiteljica nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

22. Što se pak tiče utvrđivanja postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti samo na visinu iznosa sporne naknade u odnosu na ukupni iznos dobivenog kredita. Naime, takva neravnoteža postoji kada se dovoljno ozbiljno dovodi u pitanje položaj potrošača kao "slabije" stranka predmetnog ugovora nametanjem dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Naime, odredbama čl.1021 do 1024. ZOO nije propisano plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita. Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP/07 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Dakle, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Pritom se napominje da se ocjena uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ne vrši samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). U konkretnom slučaju nije prijeporno da među strankama zaključeni ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a visina te naknade nije bila propisana već se upućuje na Odluku o naknadama za usluge kreditora.

23. Odredbom čl. 326.st.1. ZOO propisano je da ništetan ugovor ne postaje valjan ako uzrok ništetnosti naknadno nestane, dok stavak 2. propisuje da se ništetnost ne može isticati samo ako su kumulativno ispunjene pretpostavke: da je ugovor izvršen u cijelosti i da je uzrok ništetnosti zabrana manjeg značaja.

23.1. Budući je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, ne može se smatrati da se radi o zabrani manjeg značaja. Stoga nisu ispunjene pretpostavke iz čl.326.st.2. ZOO

24. Stoga se u konkretnom slučaju radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka, i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito nalaže da su svi sudionici u obveznim odnosima dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznih odnosa, što potvrđuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj: Rev -240/2024- 2 od 23. listopada 2024.

25. Kraj utvrđenog činjeničnog stanja - da se o odredbi o plaćanju naknade za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, da je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, da ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita) – sud je pravilno zaključio da je sporna odredba čl. 5. Ugovora o kreditu u smislu čl. 96.st.1. i čl. 102.st.1 ZZP/07 i čl.323.st. ZOO nepoštena te time i ništetna, zbog čega je tuženik dužan vratiti ono što je primio na temelju te nepoštene i ništetne ugovorne odredbe.

26. Neosnovano tuženik tvrdi da bi se trebao smatrati poštenim stjecateljem jer njegovo nepoštenje izvire iz činjenice da je upravo on sastavio nepoštene (i upravo zbog toga ništetne) ugovorne odredbe, pa se ni on ne može drugačijim smatrati, a tužitelj ima pravo na zateznu kamatu od dana kada je tuženik, kao nepošteni stjecatelj, stekao bez osnove utuženu svotu, a sve temeljem čl.1115. ZOO

27. Konačno, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim prigovor zastare. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl.323.st.1. ZOO kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa zastara restitucijskih zahtjeva još nije ni počela teći, nego će početi tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti predmetne ugovorne odredbi.

28. Žalbu u pogledu odluke o trošku tužitelj posebno ne obrazlaže već očito smatra da je s obzirom na pogrešnu odluku o glavnoj stvari pogrešna i odluka o parničnom trošku. Prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP sud drugog stupnja ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima parničnog postupka, pa je stoga kao opravdan iznos troškova postupka koji je dosuđen tuženiku uzet iznos koji je dosudio sud prvog stupnja.

29. Slijedom svega navedenog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno je kao u izreci ove presude.

30. Tuženik nije uspio sa žalbom pa trošak žalbenog postupka pada na njegov teret (čl. 154. st. 1. u svezi čl. 166. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 12. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Gordana Bošković Majerović