Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Kž-17/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Lidije Vidjak kao predsjednice vijeća te Siniše Pleše i Jasne Smiljanić kao članica vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Kristine Šušilović, u kaznenom predmetu protiv optuženog JĆ, zbog kaznenog djela prijevare iz članka 224. stavak 1. i 4. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj: 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluke Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08, 57/11, 125/11 i 143/12 – dalje u tekstu: KZ/97), rješavajući povodom žalbe optuženog JĆ izjavljene protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj K-348/2023-65 od 24. ožujka 2025., na sjednici vijeća održanoj 12. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

U povodu žalbe optuženog JĆ, a po službenoj dužnosti preinačuje se prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela, a uslijed te odluke i u odluci o kazni na način da se kazneno djelo zbog kojeg je optuženi JĆ prvostupanjskom presudom proglašen krivim pravno označuje kao kazneno djelo iz članka 236. stavka 1. i 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18,126/19, 84/21, 114/22, 114/23, 36/24 i 136/25 - u daljnjem tekstu: KZ/11) te se optuženi JĆ na temelju članka 236. stavka 2. KZ/11 osuđuje na kaznu zatvora u trajanju 1 (jedne) godine u koju kaznu mu se na temelju članka 54. KZ/11 uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 2. prosinca 2020. do 22. prosinca 2020.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinski kazneni sud u Zagrebu proglasio je krivim optuženog JĆ zbog počinjenja kaznenog djela protiv imovine – prijevara - iz članka 224. stavka 1. i 4. KZ/97, činjenično pobliže opisanog u izreci presude. Na temelju članka 224. stavka 4. KZ/97 optuženi JĆ osuđen je na kaznu zatvora u trajanju 1 (jedne) godine u koju mu je, na temelju članka 63. KZ/97, uračunato vrijeme oduzimanja slobode od 2. prosinca. 2020. do 22. prosinca 2020.

1.1. Na temelju članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 130/20, 80/22 i 36/24 – u daljnjem tekstu: ZKP) oštećenom društvu [obrt]. Budapest, Mađarska, [adresa]., H-1211 Budapset dosuđen je imovinskopravni zahtjev u iznosu 85.443,88 eura i optuženom JĆ je naloženo platiti navedeni novčani iznos u roku 15 dana od pravomoćnosti presude.

1.1. Na temelju članka 148. stavka 1. ZKP u svezi članka 145. stavka 2. točka 6. ZKP optuženi JĆ je dužan platiti troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu 200,00 eura.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio optuženi JĆ po branitelju Hrvoju Bosancu, odvjetniku iz Zagreba, a žali se, kako navodi, iz svih žalbenih razloga iz članka 467. točka 1. do 4. ZKP, te predlaže da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači i optuženika oslobodi od optužbe, podredno predlaže pobijanu presudu ukinuti i predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.

2.2. Na temelju članka 474. stavka 1. ZKP spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.

3. Žalba optuženog JĆ nije osnovana.

4. Optuženik se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupak iz članka 468. stavka 1. točka 11. ZKP navodeći da se presuda ne može ispitati jer je izreka presude nerazumljiva i proturječna razlozima presude. Navedeno obrazlaže činjenicom da je proglašen krivim zbog počinjenja kaznenog djela iz članka 224. stavka 1. i 4. KZ/97 iako iz činjeničnog opisa proizlazi da se radi o kaznenom djelu protiv gospodarstva i to prijevari u gospodarskom poslovanju iz članka 293. KZ/97. Smatra da je iz istih žalbenih razloga u tom dijelu povrijeđen kazneni zakon na njegovu štetu jer sud nije vezan pravnom oznakom kaznenog dijela kako ju je to naveo državni odvjetnik u podnesenoj optužnici i trebao ga je osloboditi od optužbe za kazneno djelo iz članka 293. KZ/97. Optuženik treba imati na umu da mu se činjeničnim opisom inkriminira da je trgovačko društvo samo iskoristio za dobivanje kreditnog jamstva za nabavku robe (građevinsko željezo), a namjera mu nije bila poslovati putem tog društva, što proizlazi iz činjenice da mu se inkriminira da je preuzetu robu prodao „na crno“, a dobiveni novac je zadržao za svoju korist. Iz navedenog proizlazi da izreka presude nije nerazumljiva i proturječna razlozima presude jer je sud jasno u razlozima presude naveo naprijed navedenu dinamiku događaja, slijedom čega je optuženika pravilno proglasio krivim za kazneno djelo prijevare, pa nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka koju optuženik ističe u žalbi, a niti povreda kaznenog zakona kako je u tom dijelu opisuje optuženik, međutim, treba istaknuti da je kazneni zakon povrijeđen na štetu optuženika u odredbi članka 469 točka 4. ZKP jer je primijenjen zakon koje se ne može primijeniti. Naime, nije sporno da između kaznenog djela iz članka 224. stavka 1. i 4. KZ/97 i kaznenog djela iz članka 236. stavka 1. i 2. KZ/11 postoji pravni kontinuitet, međutim, članak 236. stavak 1. i 2. KZ/11 je za optuženika blaži jer za ostvarenje obilježja kaznenog djela iz članka 236. stavka 2. KZ/11 počinitelj kaznenog djela mora pribaviti imovinsku korist ili prouzročiti štetu veću od 7.963,37 eura (članak 87. stavak 29. KZ/11), dok za kazneno djelo iz članka 224. stavka 4. KZ/97 treba pribaviti imovinsku korist ili prouzročiti štetu veću od 30.000,00 kuna/3.981,68 eura (pravno shvaćanje Kaznenog odjela VSRH broj Su -726-IV/97 od 24. studenog 1997.). Dakle, za ostvarenje kvalificiranog oblika kaznenog djela prema KZ/11 treba veću kriminalnu količinu nego prema KZ/97, uz ograničenje da mu se ne može izreći kazna zatvora preko pet godina koliko je propisana gornja granica kazne prema KZ/97. Slijedom navedenog u tom dijelu je u povodu žalbe optuženika preinačena prvostupanjska presuda. Nadalje, optuženik navodi da je izreka presude nerazumljiva i u dijelu uračunavanja istražnog zatvora jer je istražni zatvor uračunat VĆ, a ne njemu, navodeći da sud nije mogao ispraviti presudu, kako je to učinio, nakon što je on podnio žalbu. Iz navedenog proizlazi da se optuženik u tom ustvari žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. ZKP u svezi članka 462. ZKP. Optuženik treba imati na umu da iz odredbe čanka 462. ZKP ne proizlazi da sud nakon podnošenja žalbe ne može ispraviti presudu, s time što ispravak presude u konkretnom slučaju nije utjecao niti mogao utjecati na presudu pa nije počinjena navedena bitna povreda odredaba kaznenog postupka.

4.1. Iz ostalog dijela žalbe u kojoj ističe da se prvostupanjski sud samo formalno držao upute višeg suda, kada je presuda po žalbi ukinuta, i nije dublje analizirao iskaz svjedokinje DĆ, te je također propustio u svojstvu svjedoka ispitati prijašnjeg suoptuženika RĆ, proizlazi da se optuženik žali zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. U sklopu te žalbene osnove također navodi da nije bio odgovorna osoba u ... jer je to društvo preuzeo i sve poslove vodio RĆ, a što proizlazi iz njegove izjave koju je potpisao i ovjerio potpis kod javnog bilježnika. Optuženik treba imati na umu da iz raspravnog zapisnika s rasprave održane 5. ožujka 2025. (list 871-873 spisa) proizlazi da je sud ponovno ispitao svjedokinju DĆ i optuženik koji je sa svojim braniteljem bio prisutan raspravi mogao postavljati pitanja radi razjašnjenja činjeničnog stanja, međutim to nije učinio. Također treba istaknuti da optuženik nije predložio ispitivanje u svojstvu svjedoka RĆ, a sud nije bio u obvezi po službenoj dužnosti odrediti ispitivanje tog svjedoka jer je očito smatrao da je činjenično stanje u dovoljnoj mjeri utvrđeno, tako da nije u pravu optuženik kada se žali zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Nadalje, treba istaknuti da iz iskaza svjedoka KĆ nedvojbeno proizlazi da je nakon što mu se osoba po imenu MĆ predstavila preko telefona kao zastupnik TD "[obrt]" d.o.o. interesirajući se za proizvodni program njegovog trgovačkog društva putem e-maila poslao je ponudu i pismo namjere za sklapanje pravnog posla, pa je poslao narudžbenicu i dao podatke o špediteru i mjestu carinjenja, da bi nakon toga svjedok KĆ zbog problema s dostavom faktura i dokumentacijom kontaktirao upravo s njim (optuženikom) koji mu se javio e-mailom i tražio da se pošalju fakture i otpremnice na adresu [adresa]. Svjedok KĆ je imao broj telefona optuženika, dogovorio se s njim da se nađe i tom prilikom mu je optuženik ovjerio otpremnice i to sve koje su do tog trenutka bile neovjerene. Također se u studenom 2011. svjedok KĆ našao s optuženikom u jednom kafiću u Dubcu, te je tom prilikom optuženik ovjerio i potpisao saldo potraživanja i sve otpremnice, rekavši da ima problema s naplatom svojih potraživanja. Kada se navedenoj činjenici doda i onaj dio iskaza svjedoka KĆ koji navodi da mu je optuženik na e-mail adresu poslao poruku da će dugovanje biti podmireno do 21. listopada 2011., te onaj dio iskaza tog svjedoka da se je na sastanku s optuženikom u studenom 2011. sastao kada je bila prisutna i direktorica ... . Budapest i jedan prijatelj svjedoka kojom prilikom je optuženik naveo da je roba prodana i pri tome pokazao fakture o prodaji i izjavu ovjerenu kod javnog bilježnika da je za poslovanje TD "[obrt]" d.o.o. odgovoran RĆ i dao im broj telefona i dio iskaza kada je iskazao da MĆ više ne radi u ... i u cijelosti priznao postojanje duga, tada nije prihvatljiv iskaz optuženika kada navodi da uopće ne poznaje i ne zna tko je MĆ, kada je očito da je ta osoba radila u ..." d.o.o., te je logično za zaključiti da je MĆ, kako se ta osoba predstavila KĆ, stvarna osoba koja je nedvojbeno djelovala po naputku optuženika, koji je na kraju svojim potpisom i parafom ovjerio otpremnice koje do tada nisu bile ovjerene i priznao je postojanje duga i obvezao se dug platiti, a što nije učinjeno, već je odgovornost prebacio na RĆ. Uz navedeno treba istaknuti da je i svjedokinja DĆ, koja je kao vlasnica knjigovodstvenog servisa pružala knjigovodstvene usluge ..." d.o.o. , iskazala da je isključivo surađivala s optuženikom koji joj je donosio dokumente na obradu kao i to da RĆ uopće ne poznaje. Slijednom navedenog, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je optuženik svojim postupanjem ostvario obilježja bića kaznenog djela prijevare iz članka 236. stavka 1. i 2. KZ/11 jer je koristeći se poslovnom dokumentacijom, a bez namjere stvarnog poslovanja putem trgovačkog društva, pribavio sebi imovinsku korist. Prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud je iskaze ispitanih svjedoka, oštećenika te optuženika detaljno analizirao i pravilno ih je ocijenio kako same za sebe tako i međusobnoj povezanosti te u svezi sa drugim provedenim dokazima i dao je pravilnu ocjenu svih izvedenih dokaza na temelju kojih je ispravno analizirao i utvrdio činjenično stanje. Navedena utvrđenja prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, slijedom čega žalba optuženika niti u tom dijelu nije osnovana.

4.2. Nije u pravu optuženik niti kada se žali zbog odluke o kazni, navodeći da je s obzirom na protok vremena od počinjenja kaznenog djela, prestrogo kažnjen. Prilikom odluke o vrsti i mjeri kazne prvostupanjski sud je , prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda, pravilno utvrdio i vrednovao sve okolnosti o kojima ovisi vrsta i mjera kazne. Optuženiku je cijenjeno kao olakotno protok vremena od počinjenja kaznenog djela i činjenica da je otac dvoje djece, dok mu je kao otegotno cijenjeno da je u četiri navrata osuđivan zbog raznih kaznenih djela, od toga u dva navrata zbog kaznenih djela imovinskog karaktera, prijevare u gospodarskom poslovanju. Kada se ima sve navedeno na umu, kao i činjenica visoke imovinske koristi koju je optuženik pribavio (85.443,88 eura), pravilno je prvostupanjski sud optuženika osudio na kaznu zatvora u trajanju 1 (jedne) godine, u koju kaznu mu je, na temelju članka 54. KZ/11, uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 2. prosinca 2020. do 22. prosinca 2020. Kazna zatvora u tom trajanju primjerena svim navedenim okolnostima i tom kaznom zatvora će se ispuniti svi zahtjevi specijalne i generalne prevencije, odnosno ta kazna će u dovoljnoj mjeri utjecati kako na optuženika tako i na sve druge da shvate štetnost i pogibeljnost činjenja kaznenih djela.

4.3. Imajući na umu da je optuženik proglašen krivim da je počinjenjem kaznenog djela sebi pribavio imovinsku korist u protuvrijednosti 85.443,88 eura pravilno ga je prvostupanjski sud, na temelju članka 158. stavka 2. ZKP, obvezao na naknadu postavljenog imovinskopravnog zahtjeva u naprijed navedenom iznosu, pa žalba optuženika niti u tom dijelu nije osnovana.

4.4. Nadalje, imajući na umu da je optuženik zaposlen s primanjima oko 1.000,00 eura, a imajući na umu duljinu trajanja i složenost postupka , pravilno je, na temelju citiranih zakonskih odredaba u izreci presude, obvezan na naknadu paušalne svote u iznosu 200,00 eura jer time neće doći u pitanje njegova egzistencija niti egzistencija njegove obitelji.

5. Drugostupanjski sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i iz osnova iz kojih se pobija (članak 476. stavak 1. ZKP u svezi članka 467. ZKP).

6. Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, u skladu s člankom 476. stavkom 1. točkama 1. i 2. ZKP, nije našao da bi bila ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka, niti neka druga povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

7. S obzirom na navedeno trebalo je primjenom članka 482. ZKP odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu 12. svibnja 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Lidija Vidjak