Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-69/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Josipa Grubišića kao predsjednika vijeća, Sabine Dugonjić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Vedrana Medakovića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Davoru Eteroviću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Eterović, Šarac i Topić j.t.d., Zagreb, protiv tuženika FOREST ENERGY d.o.o., Jastrebarsko, Antuna Mihanovića 14, OIB: 51682633236, zastupanog po punomoćniku Vladimiru Rađenoviću, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Hrvoje Lafter i Vladimir Rađenović iz Jastrebarskog, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv dijela presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-13602/2021-37 od 17. prosinca 2025., na sjednici vijeća dana 12. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-13602/2021-37 od 17. prosinca 2025. u pobijanom dijelu pod točkom I. i IV. izreke.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju s naslova naknade štete ukupan iznos od 3.740,00 € zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, tekućom na iznos od 3.500,00 € od 6. svibnja 2021. do isplate, a na iznos od 240,00 € tekućom od 17. prosinca 2025. do isplate. Pod točkom II. izreke odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva za naknadu neimovinske štete u iznosu od 600,00 € sa zateznim kamatama tekućim od 6. svibnja 2021. do isplate., dok je pod točkom III. izreke odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva za naknadu imovinske štete u iznosu od 110,00 € zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 6. svibnja 2021. do isplate, kao i dio tužbenog zahtjeva kojim potražuje isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos naknade imovinske štete, za razdoblje od 6. svibnja 2021. do 16. prosinca 2025. Pod točkom IV. Izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.740,70 € zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 17. prosinca 2025. do isplate.

2. Protiv navedene presude u dijelu izreke pod točkom I. i IV. kako to proizlazi iz sadržaja žalbe, žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1.-3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadom neimovinske i imovinske štete zbog ozljede na radu koju je pretrpio dana 2. rujna 2020. kada je došlo do ozljeđivanja tužitelja prilikom obavljanja redovitih poslova na mjestu pomoćnog radnika primarne prerade drva te je zadobio ozljedu traumatske amputacije vrška III prsta lijeve šake.

5. Ispitujući pobijanu presudu suda prvog stupnja, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP-a, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, a niti one koje žalitelji ističu. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika, a ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa se nije ostvario žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. točke

11. ZPP-a, koji ističe žalitelj.

6. Isto tako, ispitivanjem prvostupanjske presude nije utvrđena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st.2. točke 6. ZPP-a, koju tuženik u bitnome temelji na tvrdnji da je prvostupanjski sud propustio pozvati zakonskog zastupnika tuženika na ročište radi saslušanja stranaka.

7. Naime, postupak je proveden uz poštivanje osnovnih pravila o ravnopravnosti i procesnoj ravnoteži stranaka i njihovim pravima da se brane protiv svih djelovanja koja mogu utjecati na njihova prava i interese - svakoj je stranci pružena mogućnost da se izjasni o zahtjevima i navodima protivne stranke (članak 5. stavak 1. ZPP-a), omogućeno poduzimanje svih radnji koje može poduzeti i druga parnična stranka, izražavanje relevantne procesno pravne volje i disponiranje procesnim ovlaštenjima priznatim zakonom.

8. Osim toga, na ročištu 14. svibnja 2024. punomoćnik tuženika je izričito naveo da zakonski zastupnik tuženika nema saznanja o štetnom događaju te smatra da istog nije potrebno saslušavati. Slijedom navedenog, pored činjenice da je tuženiku pružena mogućnost da se izjasni o zahtjevima i navodima tužitelja, da mu je omogućeno poduzimanje svih radnji koje može poduzeti i tužitelj, izražavanje relevantne procesno pravne volje i disponiranje procesnim ovlaštenjima priznatim zakonom, što proizlazi iz sadržaja predmeta, a da je tuženik izričito naveo da zakonskog zastupnika nije potrebno saslušavati, ne mogu se prihvatiti žalbeni navodi tuženika u dijelu kojem tvrdi da je u donošenju pobijane presude počinjena bitna povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP-a.

9. To što tuženik činjeničnim zaključivanjem prvostupanjskog suda nije zadovoljan i što smatra da je istinito samo ono što on tvrdi nije povrijeđeno niti jedno postupovno pravo tuženika, a niti je odlučno što je pogreškom u zapisniku sa ročišta 12. studenog 2025. na koje nije pristupio uredno pozvani tuženik, navedeno da se uz suglasnost stranaka daljnji dokazi neće izvoditi.

10. Isto tako, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

11. Tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno;

- da je tužitelj bio radnik tuženika temeljem Ugovora o radu na određeno vrijeme od 1. rujna 2020. do 1. listopada 2020. te je obavljao poslove radnog mjesta pomoćnog radnika primarne prerade drva od dana 24. svibnja 2020., a ozljedu na radu je zadobio 2. rujna 2020.;

- da iz iskaza PM, nadređenog tužitelju proizlazi da se rad tužitelja sastojao od uzimanja ogrjevnog drveta i slaganja u paletu, a ono drvo koje je bilo preveliko za paletu se u pravilo cijepalo za što je bio zadužen radnik koji je bio osposobljen za cijepanje drveta, dok kao pomoćni radnici nisu radili cijepanje drveta, a ako nije bilo radnika koji su za to osposobljeni onda bi te poslove radio neki drugi radnik sa drugih radnih mjesta te je naveo da je vjerojatno postojao još jedan radnik koji je radio sa strojevima s povećanom opasnošću osim radnika koji je bio osposobljen za rad na cjepaču, no da se ne sječa tko je bio taj radnik. Isto tako, iz njegovog iskaza proizlazi da se cijeli proces rada što predstavlja proizvodnju, slaganje drva na palete, kao i cijepanje predugih komada drveta odvija u jednoj hali, odnosno u jedinstvenom prostoru, a on je tužitelju objasnio što treba raditi na njegovom radnom mjestu, dok mu nije izričito rekao što ne smije raditi, odnosno da ne smije raditi na cjepaču jer je smatrao da je to razumljivo;

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da ga je u posao uveo tadašnji vlasnik PM te mu rekao što se tu otprilike radi i da bi on trebao raditi poslove koji se rade na podestu, a da je počeo raditi kod tuženika od 30. svibnja 2020., ali bez prijave. Nadalje, tužitelj je naveo da je s ostalim radnicima radio poslove na zadnjem dijelu obrade drva i to na strojevima kojeg su oni zvali „vrtlog“ odnosno drobilica te su isto tako i slagali drva u košare, a dana kada se dogodio štetni događaj je radio u jutarnjoj smjeni zajedno s kolegom BM i još četvero stranih radnika te ga je u jednom trenutku njegov kolega KM zamolio da preuzme njegov posao na drobilici te je on preuzeo njegov posao koji je radio otprilike sat vremena prije nego što je doživio nesreću. Nadalje, proizlazi da mu nitko od strane poslodavca nije rekao da ne smije raditi na stroju za docijepavanje drva te da su svi radnici radili sve poslove, a nije prošao obuku iz područja zaštite na radu, a da je prilikom obavljanja poslova kada je doživio nesreću koristio zaštitne rukavice. Također, iz njegovog iskaza proizlazi da mu nitko nije rekao da mora proći obuku za rad na siguran način odnosno da mora imati neki certifikat za rad na stroju, a da on osobno kao uostalom niti ijedan drugi radnik nije pokušao odbiti rad na stroju ili neki drugi posao kod poslodavca.

12. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da iz odredbe čl. 111. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj: 93/14, 127/17 i 98/19 - dalje: ZR) i odredbe čl. 25. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine" broj: 71/14, 118/14, 154/14, 94/18, 96/18 - dalje: ZZR) proizlazi da poslodavac u konkretnom slučaju odgovara radniku za štetu pretrpljenu na radu po načelu objektivne odgovornosti, dakle na temelju činjenice da je radnik pretrpio štetu na radu. Isto tako, prvostupanjski sud zaključuje da nije osnovana tvrdnja tuženika da je do štetnog događaja došlo radi krajnje nepažnje tužitelja navodeći da je isti samoinicijativno, protivno danim uputama tuženika, sam išao docijepavati drva na stroju koji je za to namijenjen. Naime, iz rezultata dokaznog postupka utvrđeno je da se proces organizacije rada kod tuženika odvijao u istom jedinstvenom prostoru pri čemu su radnici pored svojih poslova obavljali isto tako i određene druge poslove kako je to zahtijevao proces rada pri čemu nije životno niti logično očekivati od radnika da odbije obavljati pojedine poslove kako to zahtijeva proces rada budući da bi isto prouzročilo određeni zastoj u proizvodom procesu, a također u odnosu na iskaz tužitelja te dinamiku nastanka štetnog događaja, tuženik nije predložio nikakve druge dokaze kojima bi doveo u pitanje istinitost iskaza tužitelja i utvrđeno činjenično stanje. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je zaključio da je do ozljede tužitelja došlo tijekom obavljanja redovitih poslova na uobičajen način, a iz rezultata dokaznog postupka ne proizlazi da bi šteta nastala zbog više sile, namjere ili krajnje nepažnje radnika (tužitelja) ili treće osobe na koje poslodavac nije mogao utjecati niti njihove posljedice mogao izbjeći, slijedom čega poslodavac, ovdje tuženik, sukladno odredbi čl. 111. st. 1. ZR-a i čl. 25. ZZR-a odgovara za štetu koju je tužitelj pretrpio na radu po općim propisima obveznog prava te mu je prema tome dužan istu i naknaditi.

13. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud.

14. Valja reći da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da se odgovornost tuženika temelji na odredbi čl. 111. st. 1. Zakona o radu (Narodne novine, br. 93/14, 127/17, 98/19 i 151/22), po kojoj odredbi ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, poslodavac je dužan nadoknaditi štetu po općim propisima obveznog prava odnosno da se u slučaju naknade štete koju pretrpi radnik na radu i u svezi s radom moraju primijeniti opće odredbe o odgovornosti tuženika iz odredbe čl. 1063. i čl. 1064. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO), te odredbe o oslobođenju od odgovornosti iz čl. 1067. ZOO. Naime, odredbom čl. 1067.st. 3. ZOO-a propisano je da se vlasnik oslobađa odgovornosti djelomično ako je oštećeni djelomično pridonio nastanku štete.

15. Isto tako, odredbom čl. 25. st. 1. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine", br. 71/14 i 118/14 - dalje ZZR-a), propisano je da se smatra da ozljeda na radu i profesionalna bolest koju je radnik pretrpio obavljajući poslove za poslodavca potječe od rada i poslodavac za nju odgovara po načelu objektivne odgovornosti. Stavkom 2. istog članka propisano je da poslodavac može biti oslobođen odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti ako je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu. Isto tako, odredbom čl. 18.st.2. ZZR propisano je da je poslodavac obvezan na temelju procjene rizika primjenjivati pravila zaštite na radu, preventivne mjere, organizirati i provoditi radne i proizvodne postupke odnosno metode te poduzimati druge aktivnosti za sprječavanje i smanjenje izloženosti radnika utvrđenih rizicima kako bi otklonio ili sveo na najmanju moguću mjeru vjerojatnost nastanka ozljede na radu, oboljenja od profesionalne bolesti ili bolesti u vezi sa radom te kako bi na svim stupnjevima organizacije rada i upravljanja osigurao bolju razinu zaštite na radu, dok je st. 4. istog članka propisano da propusti učinjeni u postupku procjene rizika (npr. propust uočiti vjerojatnost nastanka opasnog ili štetnog događaja na radu ili u vezi sa radom, pogrešna procjena štetnosti događaja, odnosno podcjenjivanje njegove štetne posljedice) ne oslobađaju poslodavca obveza i odgovornosti u vezi sa zaštitom na radu.

16. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika kojima osporava utvrđenja suda prvog stupnja i s time u svezi primjenu materijalnog prava koja se odnose na postojanje tuženikove odgovornosti za nastanak štete odnosno da postoje razlozi za oslobođenje tuženika odgovornosti za štetu te doprinos tužitelja nastaloj šteti.

17. Naime, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da je tuženik, sukladno čl. 10. ZZR, kao poslodavac bio dužan osigurati uvjete rada na siguran način, a kako bi se izbjegle moguće ozljede na radu. Tuženik to nije učinio, pa je stoga temeljem čl. 25. st. 1. ZZR odgovoran za štetu koju je prouzročio tužitelju. Naime, iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da se proces organizacije rada kod tuženika odvijao u istom jedinstvenom prostoru pri čemu su radnici pored svojih poslova obavljali isto tako i određene druge poslove kako je to zahtijevao proces rada, a što je poslodavac znao i tolerirao. To pogotovo proizlazi iz iskaza tužitelja koji je naveo da mu nitko od strane poslodavca nije rekao da ne smije raditi na stroju za docijepavanje drva te da su svi radnici radili sve poslove, a nije prošao obuku iz područja zaštite na radu odnosno nitko nije rekao da mora proći obuku za rad na siguran način i da mora imati neki certifikat za rad na stroju. Navedeno, potvrđuje i iskaz nadređenog tužitelju PM koji je naveo da tužitelju nije izričito rekao što ne smije raditi, odnosno da ne smije raditi na cjepaču jer je smatrao da je to razumljivo, slijedom čega jasno proizlazi da je tuženik tolerirao takav rad tužitelja iako tužitelj nije bio osposobljen za rad na siguran način pa navedeno upućuje na odgovornost tuženika kao poslodavca, jer isti nije postupio sukladno odredbi iz čl. 44. st. 1. i st. 2. ZZR-a jer od predmetnog stroja prijeti povećana opasnost za sigurnost radnika te je prema naprijed navedenim odredbama tuženik kao poslodavac svakako trebao osigurati i dodatna upozorenja da pomoćni radnik ne smije raditi na takvom stroju, a ne tolerirati takav rad.

18. Dakle, sud prvog stupnja je u prvostupanjskom postupku pravilno utvrdio da je tuženik odgovoran za štetu koja je prouzročena tužitelju, dok su suprotni žalbeni navodi neosnovani.

19. Stoga je sud prvog stupnja dosudivši naknadu za neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti tužitelju u iznosu od 3.740,00 €, pravilno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO-a, obzirom na sve okolnosti o kojima sud vodi računa u smislu čl. 1100. st. 2. ZOO-a, jer je tužitelj u štetnom događaju zadobio tešku tjelesnu ozljedu traumatsku amputaciju vrška III prsta lijeve ruke te kod tužitelja postoji skraćen vrh III prsta na lijevoj šaki (djelomična amputacija jagodice), prisutan je voluminozniji distalni dio uz ožiljak te bolne i ograničene kretnje DIP i IP zgloba slabijeg stupnja, a isto tako postoji i smanjen stisak lijeve šake.

20. Osim odluke o glavnoj stvari i odluka o troškovima postupka je također pravilna i zakonita, kako po osnovi (čl. 154. st. 2. i 4, ZPP) tako i po visini (čl. 155. st. 1. ZPP) dosuđenih troškova, a niti ju tuženik posebno ne osporava.

21. Slijedom svega navedenog, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom I. i IV. izreke te odlučiti kao u izreci ove odluke temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP.

U Zagrebu 12. svibnja 2026.

Predsjednik vijeća:

Josip Grubišić